Pomorci su oduvijek bili ” svjetski ” ljudi koji su sa sobom donosili sve tehnološke novitete svojim kućama . Tako je bilo nekad , a tako je i sad. Uvijek su sve radili da bi bili što bliže svojim najmilijima ne štedeći pri tom ni vrijeme, ni novac. Počelo je sa fotoaparatima, videokamerama, sa ” perikulom”, nastavilo se sa sve novijm i modernijim verzijama fotoaparata i video kamera. Nekoć popularne Cigle zamijenili smo sve manjim i sve tanjim verzijama mobitela, a sad imamo tablet sustave i šetamo poput ekipe iz Zvjezdanih staza . Sve što se, ne tako davno, činilo nemogućim odjednom je postalo stvarnost. Tehnologija grabi sve večim koracima naprijed , a pomorci idu ukorak sa njom bilo da se radi o poslu koji obavljaju ili o komunikaciji sa svijetom. Žene su ih oduvijek pratile u stopu.
Nekoć su pisma koja su pomorci slali svojim obiteljima dolazila i nakon što bi se oni vratili doma, čuvale su ih supruge ispod kušina I pamtile svaku riječ . Bila su najdragocjenije blago svakoj od njih dok su njihovi muževi odrađivali , nama, sada nezamislivo duge ugovore. Nije im bilo lako. Moj naklon do poda svakoj od njih.
Kad se osvrnem 10-ak godina unatrag mobiteli su bili u povojima, poruke besramno skupe, a o pozivima da i ne govorim. Tisuće kuna su odletjele u vjetar, ali nije mi žao ni jedne, jer mi je svaka poruka vrijedila više od zlata. Čuvala se u mobtelu kao i nekad pisma ispod kušina sve dok bi memorija dopuštala i dok je mobitel davao znakove života.
Nedavno sam prošitala u jednim dnevnim novinama savjet da prije nego pohranimo prijateljev telefonski broj u memoriju mobitela pokušamo zapamtiti isti u svrhu zbližavanja sa istim. Pa zar je do toga došlo??? Zaista nisam ostala ravnodušna, jer svakodnevno sa svih strana slušam kako nas sva ta silna tehnologija udaljava jedne od drugih i kako vrijeme provodimo ispred svih vrsta elektroničkih uređaja , a sve manje u druženju i razgovoru sa dragim osobama. Sa svih strana iskaču upozorenja i svjesna sam da se zaista događaju jako ružne stvari , ali evo gledano iz našeg kuta , okom žene pomorca , internet je dragocjen.
Ne želim se vratiti u vrijeme poštanskih marki , sandučića I pisama ispod kušina. Sa radošću prihvačam sve čari koje moderna tehnologija pruža. Čovjek se lako navikne na dobro i svjesno ću zažmiriti na jedno, ali na samo jedno oko kada se spominju opasnosti koje se kriju iza ekrana. Sada smo , zahvaljujući internetu, stalno povezani. Ja ,osobno, više ne mogu zamisliti život bez kompjutera i video poziva . To je moj život, možda nerazumljiv ljudima koji ne žive poput mene i vas koji živite na moru i od mora ,ali mene ova nova tehnologija čini sretnom.
Spajaju li nas ili udaljavaju nevidljive spone interneta??? Odgovor pronađite negdje u sebi jer, svatko od nas ima različita iskustva, ali nitko od nas ne moze ostati ravnodušan na sve čari koje nam moderna tehnologija pruža. Neki će je pokušati pratiti u stopu i živjeti virtualni život, neki će je pokušati bezuspješno ignorirati i izgubiti bitku, a neki će od nje pokušati ukrasti ono najbolje i svoj život učiniti mnogo ugodnijim. Vrijeme se ne može vratiti I bitno ga je provesti sa najmilijima na bilo koji način. Život se sastoji od ukradenih trenutaka sreće , a tehnologija nam omogučavamo da iste zarobimo u slici, riječi ili video zapisu.
U iščekivanju teleportacije i WARP pogona želim Vam mirno more ..
