Osječka učiteljica koja je sudjelovala u akciji spašavanja putnika Titanica bila je progresivna i samostalna žena, a nakon povratka s kobnog putovanja, na koje se otisnula da se odmori od svog 20 godina starijeg muža, zaredale su se strašne tragedije…
Marija Aliuš bila je druga supruga Franje Bartowskog. Za razliku od svog supruga bila je ledična, bila je slobodna. I razlika u godinama bila je ozbiljna. Marija je rođena 8. prosinca 1879. godine u Osijeku , a njen suprug Franjo 1859. u Čakovcu. Nije joj, međutim, smetala razlika od 20 godina kao ni to što je Franjo u prvom braku, koji je još trajao kad su se upoznali, imao tri sina. Vjenčali su se u Vukovaru 1903. godine. Mariji su tada bile 24 godine.Bila je lijepa, stasita, mlada žena. Na slici snimljenoj u Zagrebu, dok je pohađala preparandiju, vidi se njena ljepota i odlučnost. Ima pravilno, duguljasto lice i izraženo, visoko čelo. Krase je sve odlike koje se pripasuju njenom horoskopskom znaku, Strijelcu. Draga je i velikodušna, ali ne trpi ograničenja i nikome ne dopušta da sputava njenu slobodu.
Žena ispred svog doba
Takva je bila i kad ju je upoznao njen budući suprug. Čovjeku koji joj je mogao biti otac, uz to rastom nižem od nje, u braku sa ženom koja mu je rodila tri sina, ali koju očito nije volio, vjerojatno je privukla moć i autoritet poreznika. No, možda je ulogu imala i činjenica da su Bartowski bili plave krvi, što je za kćer kovača imalo veliku važnost. Obitelj Barowski, u koju se udajom spremala uključiti, bili su poljski plemići.
Plava krv Bartowskih potječe iz staroruskog plemićkog roda Bartow ili Bartoff, zapisano je u Kronici ugledne ustanove Institut für Genealogie u Salzburgu. Bartowski su pripadali poljskom rodu grba Lubicz, a istaknuli su se kao vatreni rodoljubi te svojom ratobornošću i hrabrošću.
Kao ženi koja je bila daleko ispred svog vremena zacijelo joj je, mnogo više od njenih vršnjaka, odgovarao stariji, ozbiljniji čovjek. Zapreka njihovoj vezi – pogotovo u ono vrijeme – bio je njegov brak i u njemu troje izrođene djece. Tajno su se dopisivali – imali su poseban šifrarnik koji su znali samo oni – pa su razmjenjivali pisma bez straha da će netko saznati njihove tajne.
Ali ljubav je bila nezaustavljiva, rušila je sve pred sobom i par je želio ozakoniti svoju vezu. Mladoj, slobodnoj djevojci to je bilo podjednako teško kao i njenom znatno starijem budućem suprugu. Trebalo je računati na osudu sredine i to da će ih okolina doživljavati kao razvratnike: njega kao brakolomca, nju kao osobu koja je razorila brak. Mlada učiteljica Marija Aliuš bila je spremna na to. Franjo Bartowski također.
No, njihovu se braku ispriječio crkveni zakon. Franjo Bartowski imao je sklopljen crkveni brak i živuću suprugu. Crkva, naravno, ne dopušta razvod braka, niti sklapanje novog dok je oboje supružnika živo. Marija Aliuš i Franjo Bartowski, ne želeći da im djeca koju su namjeravali imati budu stigmatizirana kao nezakonita, još manje da se o njima po ulici priča kao o kopiladi, odlučuju prijeći na pravoslavnu vjeru. Učinili su to nevoljko, ali s jednim jedinim ciljem: da bi djeca, kada dođu na svijet, bila priznata kao zakonita. Sad već bračni par Bartowski, duboko u duši katolici, ponovno će promijeni vjeru i prikloniti se Starokatoličkoj crkvi. Pet godina poslije vjenčanja Marije Aliuš i Franje Bartowskog rodit će se njihovo prvo dijete, Franjo, čijim će žilama s očeve strane poteći plava krv. Dvije godina poslije njega, 1909., na svijet će doći i Većeslav.
Nedugo nakon rođenja njihova drugog sina nemirna Marija više nije mogla izdržati život u Osijeku. Uvijek željna upoznavanja novih kultura, otisnula se na dugačko putovanje u Ameriku. Četiri mjeseca u novoj zemlji i odlučila se vratiti. Tijekom cijelog putovanja vodila je detaljan dnevnik, koji će mnogo godina kasnije otkriti tragediju potonuća Titanica kako ga je ona doživjela na palubi Carpathije, broda koji je prvi došao u pomoć brodolomcima . Zapisivala je svoja opažanja, ali i konfliktne osjećaje koji su je morili.
Feš dečko
Neobično za pedantnu učiteljicu, sklonu bilježenju svega što joj se događalo, u svoj dnevnik nakon dolaska iz Gibraltara 10 dana nište ne zapisuje. Nakon što su 10. prosinca pristali u velikoj luci, kupila je grožđa, naranči, jabuka i limuna i, kako je zapisala, sve platila krunu i 50 filira.
Tek 20. prosinca ponovno će nastaviti pisati svoj dnevnik. Četiri dana, kaže, ležala je u kabini, bolesna: “Imala sam silnu vrtoglavicu, povraćala nijesam. U petak 15. sam se digla, a i drugima je bilo mnogo bolje. Vrijeme je za ovo doba lijepo i dobro, samo vani na oceanu ljulja se brod previše i dok se čovjek ne privikne je bolestan. Izim nekoliko muškaraca svi su imali ‘morsku bolest'”.
Vrijeme im ne ide na ruku, kiša je i jak vjetar, pa umjesto 300 milja na dan, Carpathia prevaljuje tek 250 do 280 milja. Zbog toga će kasniti u New York. Večeri provodi kartajući s društvom, a tog 20. prosinca, kada je nakon 10-dnevne stanke ponovno počela pisati dnevnik, bilježi i zagonetnu rečenicu: “Ne znam što će biti – 14. o mj. trebala sam dobiti svoje ‘goste’ pa ništa…”
Dan pauze, pa 22. prosinca bilježi zanimljiv detalj koji možda otkriva što je mislila pod “gostom” koji je trebao doći 14. prosinca. Piše kako su putnici prve klase imali zabavu, kako su na gitari i mandolini svirali neki Talijani i kako se plesalo na palubi u Ladies roomu. “Jedan mladi Talijan, inteligentni dečko mi se sviđa, šteta, što ne možemo zajedno govoriti, ne zna apsolutno ništa njemački. Plešemo skupa, očijukamo, ali se ne razumijemo u govoru, ide također u Rochester”.
jutarnji.hr
