Još jedno ostavljanje, još jedan odlazak u (ne)izvjesnost. Unatrag trideset godina, otkad sam počeo odlaziti, do danas, naučio sam se gotovo svemu o odlaženjima i ostavljanjima, i baš ničemu o ostajanjima. Naučiš se prihvatiti neminovno i kreneš još jednom, važući naizgled nevažne sitnice i detalje koji bi eventualno mogli odlazak i put do broda učiniti jednostavnijim, na bilo koji način. Tako sam i ovaj put razmišljao o tome da let od Londona do Toronta traje manje od devet sati, što je putniku s tisućama prijeđenih kilometara, u nekakvim granicama podnošljivosti. Istovremeno me radovalo što idem na ukrcaj u Kanadu, civiliziranu zemlju, te sam krenuo pun optimizma, gurajući od sebe sve te naizgled nevažne sitnice i detalje koji bi eventualno mogli odlazak i put do broda učiniti manje jednostavnim. U zagrebačkoj zračnoj luci sam od, izuzetno ljubazne, službenice uspio dobiti malo komotnija sjedala uz izlaze za nuždu na oba leta, Zagreb – London, kao i London – Toronto, te su oba prošla poprilično udobno.
Dolaskom na konačno odredište opet se javlja onaj isti osjećaj, kao i toliko puta prije, osjećaj olakšanja i sigurnosti jer stigao sam na odredište, bez komplikacija ili ikakvih neugodnosti. Istina, na neke stvari se jednostavno navikneš i prihvatiš ih kao neizbježan dio posla, jer i samo putovanje nije ništa drugo. Naučiš se na čekanja u redovima, na sigurnosne provjere, na ponekad neraspoloženo osoblje koje si uzima za pravo da dodatno provjere baš tvoju torbu ili baš ti moraš izuti cipele i staviti ih na traku da prođu kroz „scanner“, moraš objašnjavati zašto nosiš elektronički čitač knjiga ili tlakomjer, a nisi ih izvadio iz torbe, iako si prošli put prošao istom zračnom lukom, možda naišao na istu osobu izbjegavši ista ili slična pitanja. Navikneš se na svašta, pa i više od toga, po potrebi.
Dakle, stigao sam u zračnu luku Toronta, jednog od najvećih gradova Kanade, s ukupnim brojem stanovnika većim od Hrvatske, ni po čemu osobitom ili očigledno drugačijom od većine zračnih luka približno iste veličine. Čak sam, kretajući se ubrzanim korakom s desecima do maloprijašnjih suputnika, čijih se lica više ni ne sjećam, pogledom tražio nekakav detalj koji bih mogao uhvatiti kamerom u mobitelu za uspomenu na to prvo slijetanje u Toronto, naravno, bezuspješno. Osjećaj već viđenog me prožimao uz ono dosadno kljucanje u mozgu izazvano brigom za svoj kufer, svog vjernog pratioca s kraja na kraj svijeta.
Činilo se do pasoške kontrole da hodam satima dok nisam stigao i ugledao stotinjak putnika u glistolikoj koloni što manje ili više nestrpljivo čekali su pregled službenika pogranične policije. Neki su se nesretni, što im se očitovalo na licima, vraćali natrag kako bi ispunili novi obrazac zbog kakve greške, ili ako je službenik bio bolje volje, dozvolio bi im da to učine sa strane i ne vraćaju se na kraj kolone. Kad sam stigao na početak gliste tamnoputa (nimalo ne nalikujući na tipičnu Kanađanku) službenica me uputila na desno prema jednom od četiri šaltera s te strane. Skenirajući već iskusnim okom u kojoj od manjih kolona ima najmanje putnika i stao u prvu, pogriješivši, što nisam shvatio dok nije bilo prekasno. Nije da se baš ponosim talentom koji mi neizostavno omogućuje da odaberem krivu kolonu, radilo se o redu za blagajnu u marketu, koloni automobila na granici ili naplatnim kućicama s auto puta, iako i s time sam se nekako uspio saživjeti kroz godine.
Službenik za šalterom pred kojim sam ja čekao, činilo se, ima svo vrijeme ovog svijeta jer bi sa svakim putnikom malo popričao, pa i našalio, sudeći po čestom smješkanju, dok lica putnika, okrenutih meni leđima, nisam mogao vidjeti. Bespomoćno sam gledao na obje strane u ostalih 7 šaltera kako putnici dolaze i prolaze a naš red kao da je stajao zamrznut u vremenu. Istovremeno moje strpljenje bilo je blizu točke ključanja, pojačano neznanjem o sudbini mog kufera.
Konačno, došao je i na mene red. Ne pokazujući emocije ili nervozu, prišao sam dotičnom službeniku ljubazno ga pozdravivši, nakon čega su uslijedila pitanja kao kojim poslom dolazim u Kanadu, imam li kakav dokument kojim mogu potvrditi da sam pomorac i da se ukrcavam na brod. Naravno da imam, te sam mu dao na (detaljan) pregled garantno pismo s podacima mene, brojevima i datumima isteka putovnice i pomorske knjižice, imena broda, kao i imena s adresom agencije odgovorne za moju sigurnost do ukrcaja na brod. Očito nedovoljno zadovoljen zatražio je da mu pokažem pomorsku knjižicu gdje su evidentirani svi moji ukrcaji i iskrcaji od 2006. godine na ovamo. Uslijedila su pitanja poput, unosim li veću svotu novca, biljke ili hranu u Kanadu, jesam li u zadnjih nekoliko mjeseci boravio i poznajem li nekog da je u isto toliko mjeseci boravio u u područjima zaraženim ebolom. Na sve i jedno pitanje sam odgovorio negacijom, mudro izbjegavajući podatak da se prijatelj vratio s broda nakon gotovo pet mjeseci provedenih u zapadnoj Africi svega nekoliko sedmica ranije. Potom mu je pažnju privukla moja putovnica „izbrazdana“ raznim pečatima i vizama raznih zemalja kroz koje sam prolazio zrakom, morem ili cestama, tražeći mjesto gdje će udariti pečat kao trajni dokaz da sam baš tog dana ušao u Kanadu. Ili sam to ja samo, opet pogrešno, mislio da će mi taj pečat omogućiti ulazak u Kanadu. Zahvalivši se službeniku produžio sam k, vjerovao sam, izlazu iz zračne luke, u ruci i dalje držeći obrazac sad išaran debelim crvenim flomasterom, već poprilično uzrujan kad me nakon dvadesetak metara čekalo novo iznenađenje. Na vratima je stajao identično obučen službenik i, pretpostavljam, vidjevši svo to crvenilo po obrascu, preusmjerio me u drugu prostoriju s kakvih deset šaltera, tek djelomično zauzetih, opet, službenicima te iste pogranične policije. Dakle, strpljenje mi je bilo na kraju, a ipak znao sam da nemam izbora doli čekati pa sam (valjda) strpljivo stao u red od svega četvoro ljudi. Nakon petnaestak minuta (valjda) strpljivog čekanja bio je moj red, jedan od putnika je taman bio oslobođen daljnjeg ponižavanja te sam samouvjereno prišao šalteru na kojem je dotični bio trenutak ranije. No, lik iza stakla je to zamišljao potpuno drugačije. Vidjevši me da prilazim zamolio me da se vratim natrag dok me netko od službenika ne pozove. Kako bih bio sočno se izvikao i ispsovao tad, pa čak i sad dok ovo pišem, ali čemu zapravo. Onda bih se bio zasigurno uvalio u barem još duže čekanje, ako ne i u veće probleme, a sad sam sa sobom u kabini i da počnem tko bi me čuo. Stisni zube ABe, ponavljao sam si kao mantru, vraćajući se natrag. Nije prošlo duže od minute kad me taj isti lik iza stakla pokretom ruke pozvao da priđem. Zubi, stiskanje, zubi stiskanje … Namjestio sam najbezbrižniji izraz lica i dalje stiščući zube, prišao sam mu kao da se nismo nepunu minutu ranije vidjeli, pruživši mu putovnicu s flomasterom zakrvavljenim inkriminirajućim obrascem koje me očito obilježavao kao „putnika čija dodatna provjera je neophodna“. Uslijedila su nova pitanja o mom očekivanom kretanju po Kanadi, kao da sam tu došao iz vlastita zadovoljstva s jedinim ciljem, obilaskom njihove gostoljubive zemlje. Okuraživši se između njegovih pitanja i mojih odgovora, pitao sam sad ja njega zašto sam ovdje ako sam već prošao pasošku kontrolu. Blijedo me pogledavši u posvemašnjem čuđenju objasnio mi je kako sam niti državljanin Kanade, niti imam vizu za ulazak u Kanadu i „njegova sveta dužnost“ (opaska autora) je da ustvrdi da li će mi dopustiti ulazak. Više od nemoćna bijesa nego jer sam se osjećao humoristično, nasmijao sam se kiselo rekavši mu kako, što je očito iz mojih dokumenata, se ukrcavam na brod u luci Mississauga i nemam ni najmanju namjeru ostajati u Kanadi. Nagradio me onim već spomenutim čuđenjem uz komentar da nije poanta u mom ostajanju nego kako nisu u stanju ispitati sve putnike što ulaze u zemlju ali su dužni ispitati određen broj. Ponos mi je bio duboko povrijeđen pošto sam do tad u sebi fantazirao da sam im sumnjiv, što mi je u vlastitim očima davalo određenu važnost i na pomalo bolestan način me tješilo zašto nisam već u udobnoj hotelskoj sobi. Bio sam tek sredstvo za ispunjavanje kvote. Konačno, dobio sam toliko željeni pečat uz nezaobilaznu opasku kako mi daje dva dana, zaključno s 1. Studenim 2014. da se ukrcam na brod. Pohitao sam iz te tako neprijateljski raspoložene prostorije k izlazu iz zračne luke, gotovo odmah ugledavši moj kufer među hrpom ostalih, očito nesretnika koji su još uvijek čekali pečat.
Svi smo na broju, razmišljao sam, ja, kufer i ručna torba a dalje će sve biti jednostavnije, ma kako bilo. Pogledom tražim nekog s komadom papira na kojem će pisati moje ili ime broda ali ne pronalazim nikoga. Ne odustajem odmah, sad kad sam dobio pečat u i ovako pečatima i vizama izranjavanu putovnicu, dok ne shvatim da nikog nema, da sam prepušten sebi samom. I zapravo nisam ni bijesan više. Osjećam samo neodređenu tupost dok tražim broj telefona agencije i biram broj s privatnog mobitela. Javlja mi se vrlo ugodan, čak privlačan, ženski glas, objašnjavam joj tko sam i zašto zovem. Taj isti, i ljubazan, glas mi govori da su oni agencija iz Montreala, gdje sam trebao sletjeti da sam išao dva dana ranije letom preko Amsterdama. Slušam taj tako ugodan, privlačan i ljubazan glas, ne vjerujući, ne želeći vjerovati, jer taj glas se samo šali sa mnom i na kraju ćemo se skupa smijati, glas i ja. Ali, glas slučajno zna koja agencija je zadužena za brod a slučajno ima i njihov broj telefona. Zahvaljujem se glasu i nazivam drugi broj telefona s kojeg se javlja glas tako drugačiji od prvog, muški, neprivlačan i neljubazan. Unatoč tome, nakon više od pola sata čekanja i nekoliko nestrpljivo popušenih cigareta stiže moj prijevoz do hotela.
U hotelu, o kojem ne bih trošio slova sam proveo tu noć i čitav slijedeći dan dok me nisu u 23 h pokupili autom i nakon skoro dvosatne vožnje dovezli do pristaništa za pilotine (pilotski brodić). Moja pretpostavka da će jezero Ontario, ma kako golemo bilo ipak je samo jezero, biti mirno pokazala se kao savršeno pogrešna. Tridesetminutna vožnja pilotinom od desetak metara bila je sve samo ne ugodna, unatoč nesumnjivom iskustvu u upravljanju pilotinom dvojice članova posade, po svakakvim vremenskim uvjetima. Kako bi izbjegli valjanje, vozili su direktno na valove uzburkanog jezera tako da je pilotina divlje poskakivala, a skupa s njom i moj želudac. U jednom trenutku kad je pramcem bubnula o površinu nemirne vode jezera, a moj želudac nimalo radosno poskočio do grla, tip za kormilom me najljubaznije upitao ako patim od morske bolesti uz dobronamjernu opasku da je u kutu ispod mojih nogu prazna plastična kanta ako mi ustreba. Na što sam se slatko nasmijao, nimalo se praveći važan, (sad ja) uz opasku da nakon dvadeset i pet godina plovidbe i nisam osobito sklon tome, ali mu ipak hvala na brizi. Čovjek nikad ne zna.
Moj brod je bio još uvijek u vožnji kad smo pilotinom pristali uz njegov desni bok. Sad je još samo trebalo skupiti hrabrosti i u pravom trenutku se uspenjati na buškainu, skalu s drvenim stopama i grubim konopima upletenim kao rukohvatima, s podivljale pilotine. Radi pogrešno procijenjenog trenutka ili pokreta pilotine mogao sam se naći u hladnoj vodi jezera, ili gore.
Halifax (Kanada), 13. XII. 2014.
