Sedam dana Brest je bio glavni grad svjetskog pomorstva, mornara i brodograditelja, svih onih kojima more život znači. Tko je bio pamtit će to do kraja života, ostalima preostaje slušati priče, te si pokušati dočarati jedinstvenu atmosferu, mozaik od mornara i brodova, jedara i jarbola, šarenila boja i svih mogućih jezika.U francuskom Brestu spušten je zastor za sljedeće četiri godine. Brodovi plove prema matičnim lukama, neki morem, a mnogi cestama, na četiri kotača umjesto vjetra u jedrima. Završio je Festival mora i mornara, veličanstvenih sedam dana neponovljiva življenja i prijateljevanja. Tko je nazočio pamtit će do kraja života, ostalima preostaje slušati priče, čitati i gledati, te pokušati sebi dočarati jedinstvenu atmosferu, mozaik sačinjen od mornara i brodova, jedara i jarbola, šarenila boja i svih mogućih jezika, svjetski poznatih i lokalnih govora. Sve na jednom mjestu u luci Bresta, u velikom kompleksu što ga čine komercijalni, vojni i rekreacijsko-zabavni sadržaji. Sedam dana Brest je bio glavni grad svjetskog pomorstva, mornara i brodograditelja, svih onih kojima more život znači. I onih koji vole more i brodove. Nije Brest najveća, pa ni velika svjetska luka, nema veliko brodogradilište nego samo navoz za remont vojne flote, ali Brest ima ono što nitko drugi nema. Brest i njegovi žitelji imaju veliku pomoračku dušu, na svakom koraku iskazanu neviđenu ljubav prema moru i brodovima. I tu ljubav prenose na druge, na svakog stranca, svakog došljaka dočekuju raširenih ruku i otvorena srca. Zato su u 20 godina ostvarili velike domete. Festival mora i mornara postao je najveća svjetska manifestacija na kojoj sa svojim brodovima, i brodicama, odnosno plovilima, sudjeluju mornari sa svih strana svijeta.
Svaka općina ima brod
A, prije 20 godina počelo je gotovo spontano, bez svjetskih pretenzija. Pokrenuta je u Francuskoj inicijativa da svaki priobalni grad i općina prigrli jedan brod, da postane njihovo vlasništvo, da ih obnavljaju ako su stari i zapušteni, da kontinuirano brinu o njima. Bio sam na jednom od takvih – »Le Matroger III« kojemu je vlasnik općina otoka Noirmouter. Do prije nekoliko dana nikad nisam čuo za taj otok u Atlantiku, smješten negdje između Bretanje i Biskaja, što je mostom povezan s kopnom. Njihov dvojarbolni jedrenjak dugačak je 22 metra, ali među puno većim brodovima ne djeluje tako veliko. Građen je 1933. godine, restauriran od 2009. do 2011., ima jedra površina 150 četvornih metara, a kad nema vjetra pokreće ga motor Nanni od 150 KS.
S takvim brodovima, a Francuska je velika i ima ih puno, pokrenut je Festival mora i mornara. Pa su se počeli priključivati susjedi iz Nizozemske, s britanskih otoka s druge strane La Manchea, pa iz Njemačke, Skandinavije, pa još dalje iz Europe i prekomorskih zemalja, ponajprije bivših francuskih kolonija. Lista brodova i zemalja svake se godine značajno širila, zahvaljujući falkuši Hrvatska je prisutna od 2000. godine. U velikom poslu organizatori nisu uspijevali zaključiti brojčane podatke ovogodišnjeg festivala. Proći će vremena. Popis brodova svakodnevno se dopunjavao, a s njima i broj mornara koji se procjenjuje na više od 20.000. Lučki prostor u kojemu su brodovi bili smješteni povećan je oko dva kilometra u odnosu na prethodno izdanje. Koliko će tek trajati zbrajanje broja posjetitelja? Ove godine redari na ulazima imali su elektronske numeratore pa bi ti podaci trebali biti precizniji.
Prednjačila je ruska flota
Među njima bit će zapisano i ponešto posjetitelja iz Hrvatske. Susretali smo ih u Brestu, svi su svraćali do dva hrvatska štanda, kvarnersko-istarskog i komiškog. Bilo je ljudi iz Rijeke, došla je udruga lađara, upoznali smo neke Splićanke i Splićane. Čuli smo hrvatski jezik i daleko od naših barki. Zanimljivo, došao je čovjek koji slabo govori naš jezik, Amerikanac porijeklom iz Bosne, koji sa suprugom po pola godine živi u SAD i Francuskoj. Podrijetlom s naših prostora i znanjem nekoliko riječi pohvalila se i Njemica iz Koelna, članica tamošnje Gusarske braće.
Ti kopneni gusari, muškarci i žene, bili su atrakcija gdje god se pojavili, a čitavo vrijeme kroz luku su paradirali u svečanim odorama. Došli su s nizozemskim jedrenjakom »Thalassa«, nisu ga kidnapirali, niti opljačkali, nego se priključili prijateljima, članovima posade, željeli su biti sudionicima velike manifestacije. »Thalassu« smo našli na vezu zajedno s dva jedrenjaka sličnih karakteristika – »Pedro Doncker« kojemu je matična luka Antwerpen i »Oosterschelde«, luka Rotterdam. »Thalassa« djeluje impresivno, ima tri jarbola, duga je 47 metara, ukupna površina jedara iznosi 800 četvornik metara. Lijepa je i velika, ali neusporediva s najvećim brodovima što su doplovili u Brest.
Prednjačila je ruska flota! Kao jedan od počasnih gostiju Rusija je u Brestu predstavila osam brodova. Najveći među njima bio je ledolomac »Sankt Peterburg« dugačak 134 metra. Duža od 100 metara bila je i krstarica »Kaliningrad« – 103 metra. U centru pažnje bila su dva velika četvorojarbolna jedrenjaka – »Kruzenstern« i »Sedov«. Prvi je dug 114, a drugi 117 metara, pripadaju baltičkoj floti i u sastavu su školskih brodova. »Kruzenstern« sam detaljno upoznao prije četiri godine, pa mi je »Sedov« bio zanimljiviji. Tim više što sam prethodno upoznao mladog časnika ruske mornarice koji plovi na tom brodu. »Sedov« je izgrađen u Njemačkoj 1921. godine, prvo ime bilo mu je »Magdalene Vinnen«. U početku je bio teretni jedrenjak i prevozio je nitrate iz Čilea. Prenamijenjen je 1936. a 1945. pripao je SSSR-u kao dio ratnih reparacija. Sljedeće godine, kako nam je rečeno, kreće na plovidbu oko svijeta – na jedra. Uz aktivni dio flote, Rusi su predstavili replike starih ratnih brodova i jedrenjaka, te repliku lađe iz 11. stoljeća rekonstruiranu za smotru u Brestu.
Počasni gosti
Poput ostalih počasnih gostiju, Rusija je u Brestu predstavila bogat program. Na pozornici u njihovom selu stalno su se smjenjivali izvođači, mornarička limena glazba izvodila je program s palube »Kaliningrada«, imalu su štandove sa suvenirima, literaturom, video materijalima. Na svoj dan organizirali su veliko primanje, uz obilne količine kavijara i vodke.
Znatno manji, ali meni osobno ljepši i atraktivniji bio je školski jedrenjak ratne mornarice Meksika – »Cuauhtemoc«. Neobično i, za nas, teško izgovorljivo ime – ispravno sam ga napisao tek u trećem pokušaju – brod je dobio po posljednjem poglavici Azteka kojeg je 1525. ubio poznati španjolski osvajač Cortes. »Cuauhtemoc« je znatno manji od ruskih jedrenjaka – sedamdesetak metara i ima »samo« tri jarbola. Građen je 1982. u Španjolskoj, u Bilbaou, a zanimljivo je da sestrinske brodove u svom sastavu imaju mornarice Kolumbije, Ekvadora i Venezuele.
Susjedi Meksikanaca bili su Norvežani, također, počasni gosti festivala. Predstavili su raznoliku flotu, uključujući stari putnički brod »Sjokurs Kristiansand«, te lađu na vesla s četiri para veslača dugu 10 – 12 metara, s minijaturnom kućicom umjesto kabine. Moju pažnju privukle su konstrukcije za sušenje bakalara. Kako i neće, kad je bakalar »naša riba«. Začudio se stari norveški ribar, s kojim sam razgovarao tko zna na kojem jeziku, valjda ribarska »lingua libra«, kad sam mu rekao koliko je u nas bakalar popularan i koliko se mnogo konzumira.
Te su konstrukcije jednostavne i maksimalno funkcionalne, jedna manja sačinjena od tri grede poput stošca, druga puno veća i nešto složenija. Osnovno je – po dva očišćena bakalara vežu se špagom ispod repa i prebace preko grede, svaki visi s jedne strane. Tako obješeni na vjetru i suncu ostaju dok ne postanu tvrdi k’o kamen. Pa ih mi moramo namakati, tući batom i dugo kuhati da opet omeknu! S greda i balvana od kojih je napravljena konstrukcija odstranjena je kora. Jedino nisam saznao, odnosno razumio koje se drvo koristi.
Haringe i skuše
U susjedstvu hrvatskog štanda nalazio se jedan ribarski, za kojeg sam u prvi tren pomislio da je, također, norveški. Ali nije, nego nizozemski. Iznad štanda stajala je velika duga vrša, nisam saznao što se u nju lovi, a glavnu atrakciju predstavljalo je dimljenje haringi. Dimili su svakog dana od jutra do večeri, posjetiteljima prodavali komad po tri eura. Ponuđeno mi je da kušam, ali sam pristojno odbio, pravio sam se da ne razumijem, haringa je jedna od rijetkih riba koju ne volim. Zato nisam odbio skuše što su ih na gradelama pekli naši Komižani, a koje smo konzumirali na falkuši, uz plavac mali poznatog i u Brestu nazočnog hvarskog vinara Tomića. Dok smo tako guštirali dvadesetak metara od nas prolazio je francuski predsjednik. I, opet moram malo zanovijetati – te atlantske skuše kvalitetom se ne mogu uspoređivati s našima iz Jadranskog mora.
Dva sata su u noći, a luka puna ljudi. Prijevoz smo dugo čekali, kombi se teško probijao do našeg štanda u središnjem dijelu luke. A, koliko nam je tek trebalo dok smo se izvukli iz te gužve. Korak se nije mogao napraviti. Izmješano mladi i staro, glazba dopire s raznih strana, svi su kao u nekom zanosu. Trajalo je do zore, pričao je kasnije Mladen Šćerbe, svestrani rapski umjetnik, koji je noć proveo u luci. Spavao je na štandu, ako je mogao spavati.
Velika gužva, ali ipak znatno manja nego te noći, vladala je u lučkom prostoru u toku čitavog dana, nadasve u subotu i nedjelju. Prošetao sam gradskim ulicama promatrao rijeke ljudi što su se spuštale prema luci. Nešto nevjerojatno! Festivalski prostor bio je otvoren od 10 do 24 sata, stjecao se dojam da posjetitelji stalno dolaze, da nitko ne odlazi. Gledali su ljudi brodove, detaljno i s pažnjom, ukrcavali se na njih gdje je bilo moguće, a kad su se umorili napravili su piknik. Bilo je mnoštvo štandova s hranom i pićem, vadili su ljudi hranu iz rusaka, posjedali po podu, jeli i pili. Jeli su doslovce s asfalta, oni koji su bili brži uhvatili su komad trave, po njoj se izležavali. Svi skupa su uživali, jer sljedeća takva prigoda ukazat će im se za četiri godine.
Prijatelj iz Galicije
Ujutro, oko dva sata, stekao sam novog prijatelja. Stajao sam ispred štanda, pokraj rapske lađe, čekajući dolazak kombija koji će nas odvesti na spavanje. Nailazi mlađi čovjek, razgledava neobičnu brodicu i počinje mi nešto govoriti, ništa ne razumijem dok nismo prešli na »lingua libra«. Tako se razumijemo, on je iz Galicije, »ne Španjolac, mi smo drugi i drugačiji narod«. Odjednom on odjuri i za pola minute vraća se s obližnjeg štanda s bocom vina i dvije čaše. Nazdravili smo u ime novog prijateljstva. Vino blanco bilo je odlično. Ime mu nisam zapamtio, a vjerujem ni on moje, a posebno ne prezime.
novine.novilist.hr
