Istina je, nema ljepšega dijela svijeta od Hrvatske, ali od ljepote se ne živi, u ljepoti se, odavno je poznato, može samo umrijeti – govori Davor Jurišić i maše nam s palube broda koji ga i ove godine vodi u daleki svijet.
Maše Davor jednom rukom, a u drugoj mu kineska zastava. Barjak njegove zamjenske domovine. Koja ga hrani još od 2007. godine, odnosno od onog dana kada se, ispraćen nevjericom kolega, zaputio prema Šangaju. Kad me vidite, možete mi se nadati, nasmiješio se Davor i nestao s obzora škverana.
Baš kao što su u nevjerici pratili dolazak svake nove uprave koja je, čitali su u novinama, imala zadatak otplatiti dugove, pa splitski škver vratiti na poziciju koju su zauzeli Korejci i Kinezi. I to baš oni koji su zaposlili njihova Davora. I ne samo njega, nego i još dvadesetak vrhunskih škverskih inženjera, samu kremu splitske pameti koja je nekoć brodove gradila kao da šibice proizvodi.
Posljednja tvornica šibica u Hrvatskoj odavno je zatvorena, a sličnu sudbinu mnogi predviđaju i splitskom škveru. Novi gazda se muči, traži način kako oživjeti kultni “Brodosplit”, kako spasiti tvornicu brodova kojoj se čitav svijet donedavno divio i kako se ne osramotiti pred nacijom i preostalim radnicima kojima je obećao krv, znoj i plaće. Pamet je novom gazdi nasušno potrebna. A pameti je u škveru, na žalost, malo ostalo. Tko je god mogao, pobjegao je. A oni ponajbolji, projektanti, poput Davora iz naše priče, danas na Dalekom istoku rade isto što su radili i u Splitu. Rade najbolje brodove na svijetu. Razlika je tek što im je plaća višestruko veća. Nekoć su, primjerice, zarađivali 1200 eura mjesečno, i tješili se da nije loše, a danas, za isti posao, dobivaju 8000 eura. I tješe nas da se držimo i da u Hrvatskoj mora biti bolje.
– Nisam upućen u detalje, ali vidim da vlasnici “Brodosplita” razmišljaju o novim tržištima i novim proizvodima, jahtama i putničkim brodovima. To me veseli, jer je to jedini ispravan put, pa se nadam da ću i ja doživjeti slavne dane hrvatske brodogradnje, pogotovo što iz razgovora s poznanicima na Dalekom istoku shvaćam da svi jedva čekamo dan povratka – veli Davor Jurišić.
U Šangaj je došao nakon sedam godina rada u “Brodosplitu”, “Brodogradilištu specijalnih objekata” i “AD brodovima”. Prošao je put od inženjera do voditelja objekta i rukovoditelja proizvodnje. Premda je već tada, a na prijelazu smo iz drugog u treće tisućljeće, bilo inženjera koji su iz Splita odlazili u Koreju i Kinu, Davor ih nije shvaćao. U nevjerici ih je ispraćao.
– U Splitu mi je bilo dobro. Daleki istok mi se činio predalek i egzotičan, te nisam baš razumio svoje radne i fakultetske kolege koji su se odlučili na odlazak. A onda je došlo ono jutro kad nakon buđenja ostaneš u krevetu i počneš smišljati razloge zbog kojih tog dana ne bi otišao raditi. Kad se to jutro dogodi, znak je da treba mijenjati posao – navodi Jurišić.
Kratko vrijeme proveo je u Remontnom brodogradilištu Šibenik, a kad je došla ponuda iz Kine, iz Šangaja, ni trenutka nije dvojio. Iako nije poznavao nikoga tko tamo radi, odlučio je, kaže, pokušati. Iz dva razloga: pod a) smanjit će količinu stresa; pod b) značajno će povećati prihode. Svjestan je naš sugovornik kako ni u Kini nije sve bajno. Kao inspektor klase svega se diljem Narodne Republike nagledao. Ipak, razlike u odnosu na hrvatsku škversku zbilju su ogromne.
– U kineskim brodogradilištima vidim iste probleme kao i u hrvatskim: kriza je, teško je ostvariti profit, mnogi su navozi prazni, ljudi ostaju bez posla, a brodogradilišta se zatvaraju. Osnovna je, međutim, razlika podrška države, jer je ovdje prepoznata vrijednost brodogradnje u razvoju kompletne industrije. Praktično svi materijali i komponente proizvode se u lokalnim tvornicama, banke financiraju škverove, a troškovi nabave i logistike su minimalizirani – objašnjava inženjer Jurišić.
Neto primanja “običnih” radnika su, očekivano, niža od hrvatskoga standarda, ali su davanja na plaće i porezna opterećenja znatno niža, pa je kineski škveranin ipak u plusu u odnosu na hrvatskoga kolegu. Koji, premda i ne znaju kako se u Kini grade brodovi, te zaboravljajući da ih nerijetko grade njihovi dojučerašnji sugrađani, rugalački odmahuju rukom na sam spomen kineske brodogradnje.
– Istina je da kvaliteta proizvoda, pa tako i broda, u Kini često bude problematična. Ima tu svega i svačega, a kako i ne bi bilo kad u Kini imate otprilike 1500 aktivnih škverova. No, njih to ne sprječava da se natječu za najsloženije projekte. Kineska brodogradilišta ne boje se izazova, proaktivna su na tržištu i stalno ulaze u nove tehnologije – napominje Jurišić.
Hrvatska brodogradilišta, otvoreno će 39-godišnji Splićanin, u odnosu na kineska, tehnološki su zaostala. A bez tehnološkoga napretka nema ni razvoja industrije. A bez razvoja industrije nema ni napretka čitave zemlje. I baš zbog toga Jurišić do daljnjega s obitelji ostaje u Kini. U Šangaju, koji je, jednom riječju, nevjerojatan.
– Dobro se sjećam, još dok sam bio student u Zagrebu, izlaganja hrvatskih brodograđevnih stručnjaka nakon posjeta Koreji. Govorili su nam o skorom izlasku, takav je bio plan, hrvatskih brodogradilišta na tržište LNG brodova. U to vrijeme kineska je brodogradnja bila tek u povojima, a Hrvatska je još uvijek držala poziciju među deset najboljih u svijetu. Danas, skoro dvadeset godina poslije, u Hrvatskoj još uvijek nije izgrađen niti jedan jedini LNG tanker, a u Kini se grade na svakome kantunu. To sve govori gdje smo danas mi, a gdje su oni. Nema nam sreće dok se to ne promijeni i dok ne shvatimo važnost ulaganja u znanje i tehnologiju – zaključuje Davor Jurišić.
