Stiješnjeni između kompanija koje zanima samo profit i političara koji su nezainteresirani za njihove probleme, oko 25 tisuća hrvatskih građana zaposlenih na domaćim i stranim brodovima ima sve teži radno-pravni status, piše DW.
“Kad se iskrcaš s broda, nije se lako dovesti među žive”, objašnjava nam Vanja Biondić (na naslovnoj fotografiji), drugi časnik palube na jednom velikom putničkom brodu za turistička krstarenja po Sredozemlju, tzv. kruzeru. Ovaj tridesetogodišnji pomorac iz Rijeke promijenio je u svom dosadašnjem radnom stažu od svega šest godina čak nekoliko poslodavaca, stranih i domaćih brodarskih kompanija, od supertankera na Bliskom Istoku do manjih trgovačkih tura na Jadranu.
Ali, njegova izjava koja podsjeća na znanu sintagmu Branimira Džonija Štulića “ni živ ni mrtav ni pomorac”, ne odnosi se toliko na općenito teške uvjete života u struci. Naša tema su radna prava i problemi hrvatskih pomoraca pa Biondić govori o sasvim opipljivim, nimalo mističnim činjenicama: “Neki dan sam došao kući, nakon pet mjeseci na brodu. I osjećam se pomalo apsurdno jer, evo, jedan dan trčim na kapetaniju da se odjavim s mora, drugi dan nosim papire na zdravstveno, treći dan nešto treće. Teško mi to pada, radije bih se bavio nečim drugim.”
Naravno, malo više angažmana u nezgodnom trenutku nipošto ne predstavlja glavnu nevolju pomoraca na kopnu u Hrvatskoj. Riječ je prvenstveno o ilustraciji generalno loših regula koje ih dočekuju na iskrcaju. “Gledajte, danas je internet prisutan u svemu”, kaže naš sugovornik, “a oni meni kažu da ću prvih desetak dana biti neosiguran, da pazim na sebe dok sam bez zdravstvenog. Kažu da treba toliko vremena da sve prođe kroz sistem. To je apsurdno, nema smisla.”
Brod jako umori čovjeka
“Propisi za naš posao su često takvi. Ako smo na brodu u inozemstvu više od pola godine, ne plaćamo porez na dohodak. Ako dobijem otkaz ili mi se nešto dogodi pa moram prekinuti taj boravak, neću se stići na vrijeme vratiti ili odmah naći novog poslodavca i skupiti toliko dana. Morat ću platiti porez iako sam nezaposlen ili bolestan, a prihodi su mi smanjeni. Ili ako imam, počnem raditi kod nekoga s četiri mjeseca na moru i četiri doma, prvu ću godinu riješiti, ali drugu ne.”
Ovaj riječki nautičar smatra da su propisi nefleksibilni i da ne prepoznaju specifičnu radnu poziciju pomoraca. On i njegovi kolege ne znaju zašto državi plaćaju doprinose. Za mirovinu im je bolje da sami štede jer će ih poslodavci od srednje životne dobi početi izbjegavati pa neće prikupiti dovoljno staža. Zdravstvene usluge traže u privatnom sektoru jer se često ne mogu naručiti za specijalističke preglede u javnom – ne uzima se u obzir da oni ne mogu sami birati kad će biti na kopnu.
“Ne odlučujemo ni o čemu, nikome nismo faktor”, rezignirano zaključuje Biondić: “Ako me kompanija želi zadržati još mjesec dana na brodu, nakon četiri mjeseca, samo će me uoči isteka obavijestiti da je tako. Imaju na to pravo po ugovoru. A taj mjesec ispadne jako dug. Brod jako umori čovjeka, smjene bi trebale biti kraće. Danas se živi brže, avioni više nisu tako skupi da bi se štedjelo na našim prebacivanjima do luke. Ali, jednostavno nitko ne želi čuti za naše probleme i želje.”
Kadeti u redu za čekanje
I dok je jasno da se kompanije ne obaziru previše jer su im na prvome mjestu profit i konkurentnost u žestokom tržišnom nadmetanju, pitanje je zašto je država pasivna, tj. njezini političari. Pomorcima bi se uz malo dobre volje i smisla za praktičnost život mogao značajno olakšati. I to, u više aspekata, bez velikog javnog troška. S druge strane, trebalo bi izvršiti i odlučniji politički pritisak na poslodavce, što se tiče onih dijelova ove priče koji se tiču financija.
Poseban slučaj je Jadrolinija, domaći brodar u vlasništvu hrvatske države. Njezina uprava, kao što tvrdi Sindikat pomoraca Hrvatske, već mjesecima opstruira kolektivne pregovore bez kojih je radnike nemoguće adekvatno zaštititi. Pridodajmo tome i podatak o teškom položaju kadeta, vježbenika koji predugo čekaju na svoj prvi ukrcaj. Zaglavljeni između nedostatnog subvencioniranja njihova angažmana i smanjenja broja radnih mjesta, tako se čitavi naraštaji mladih pomoraca “gomilaju” iščekujući da konačno započnu svoj radni vijek.
Nužno bi, prema tome, bilo makar to da država njihov status izjednači s ostalima i da ih uključi u program mjera aktivnog zapošljavanja mladih u Hrvatskoj. Ipak je riječ o zemlji duge pomorske tradicije, a koja pritom danas proizvede preko 500 budućih pomorskih časnika godišnje, uz oko 25 tisuća već zaposlenih na domaćim i stranim brodovima. Hrvatski pomorci godišnje u zemlju donesu približno milijardu američkih dolara. No njihovi problemi su indikativno neuočljivi u domaćoj javnosti, kao da se namjerno zataškavaju.
Država ne čuje struku
Nautičar koji nas je zamolio da ga predstavimo inicijalima F.F., jer kaže da neke kompanije ne vole javne istupe svojih radnika, smatra da problemi sežu još dublje: “Privatizacijom su uništene domaće firme, a zatim nije lako utjecati na položaj naših ljudi u stranoj. Ali država svejedno ima prostora utjecati. Recimo, beneficijama u zamjenu za obavezu forsiranja domaćeg kadra dok se radi na Jadranu. Ja sam radio na off-shore pogonima u Angoli i tamo su samo časnici bili stranci, ostalo su njihovi ljudi, jer ih država štiti.”
Inače, F.F. je također iz riječkog kraja i prvi je časnik palube, s napunjenih 10 godina staža. Žali se da je reputacija hrvatskih pomoraca u svijetu oslabila zbog kvarenja političke slike države. “U takvim okolnostima lako je diskriminirati radnika. A samo bi trebalo da malo izravnije obrate pažnju na nas, da čuju savjete ljudi iz struke. Da pitaju nas s Jadrana o pomorstvu, kao i Slavonce o poljoprivredi, to je valjda logično. Ja bih im rado objasnio u čemu je stvar, kada bi htjeli. Bez naknade, samo kad bi me kontaktirali. I tako sigurno misle mnogi kolege”, uvjeren je ovaj naš sugovornik.
Kad će hrvatska politika odreagirati na tegobe onih koji se, dakle, ne svrstavaju ni među žive niti među mrtve, nego postoje u nekom trećem, neizvjesnom stanju, nemoguće je reći. Povremeno u javnost dopru neki signali razumijevanja, poneka dobra nova mjera, potom opet sve zamre. “Za razliku od drugih, mi se ne nadamo koristima niti od izbora”, rekao nam je Vanja Biondić: “I tako ostajemo građani drugog reda. Jer, očito nismo zanimljiva biračka skupina kojoj bi htjeli podilaziti.”
