U organizaciji Wave Sailing centra i JK Val, u Šibeniku će od 4. do 6. studenog biti održana finalna WSC Match Race regata. Proteklog vikenda bio je i prvi trening, na kojem smo zatekli i jedno poznato lice: Pavle Kostov, zadarski jedriličar i hrvatski olimpijac, debitirat će na match raceu u Šibeniku. Kostov je svjetsku karijeru izgradio u paru s Petrom Cupaćem u klasi 49er (forty-niner), a pojavili su se na čak tri Olimpijade: Peking (2008.), London (2012.) i Rio de Janeiro (2016.). Pavla Kostova zvanog Costa dignuli smo s prve jutarnje kave i nagovorili na razgovor dok je okupljenom društvu otkrivao gdje sve ima šavove. Njih čak 98.
Jesu li svi nastali na jedrilicama?
A nisu, samo nekoliko njih. Najviše ih imam od psa koji me napao kad sam bio dijete. Ostali su sa 49er-a, a najsvježiji su oni kad sam probao jedriti na mothu.
Mothu?
Moth je jedrilica od tri i pol metra koja, poput hidroglisera, kao da lebdi u zraku. Lani sam od prijatelja iz Austrije posudio jednu i cijeli dan u Italiji jedrio bos. Katapultiralo me, pao sam u more i kolumba me posjekla pod morem. Nikad više bos…
Za jednu državu na moru, vrlo malo ljudi razlikuje sve te klase, lasere radijale, 4.7, 420, 49er…
U nas ljudi ne razlikuju ni buru od juga. Smatram da bi se učenje o jedrenju moralo uvesti u škole, da se djecu nauči nekim osnovnim značajkama. Barem da nauče razlikovati četiri vjetra…
Ti si karijeru ostvario u 49er. Koje su njegove karakteristike?
Brod je dug 4.90 metara, nazivaju ga formula 1 na vodi, iako to više nije najbrža klasa. Ustvari, što se Olimpijade tiče, još uvijek je najbrža, ali ne zna se hoće li i ostati olimpijska klasa.
Zašto?
Pa trenutno nijedna klasa nije sigurna.
O čemu to ovisi?
O raznim lobijima, to je teška politika…
Zašto si odabrao 49er?
Jedrio sam u svim klasama, ali 49er me oduševio i žao mi je što ljudi bolje ne razumiju o čemu se radi. Na tim se regatama stvarno događa svašta, odluke se donose iz sekunde u sekundu, dinamično je i zahtjevno. Petar Cupać i ja smo napravili malo čudo, jer smo u roku godine dana uspjeli izboriti olimpijsku normu. Nismo prvi počeli s klasom 49er, prije nas su bila i braća Ivanković iz Opatije, ali smo prvi koji su se ozbiljno uhvatili toga. Nakon Rija smo rekli da nećemo više; Pero ima obitelj, ja sam na putu da osnujem svoju, financije su nam problem kao i svima… Žao mi je da iza nas ne ostaje nitko. Međutim, jasno je zašto je to tako. Recimo, kompletno uređen brod košta oko 32 tisuće eura.
Koliko vam treba za jednu natjecateljsku sezonu?
To nam je bio najveći problem. S opremom smo bili dobri, no dok bi naša konkurencija u svijetu odradila deset do dvanaest regata, mi bismo imali novca samo za četiri. Trošili smo u prosjeku 300-400 tisuća kuna godišnje.
A koliko vam je trebalo?
Milijun.
I tako… Nastup u Riju ti je, kažeš, bio posljednji, postao si ‘umirovljenik’ sa 29 godina…
Užasno mi je žao, ali neke nove stvari u životu su se otvorile. Naravno, ostat ću u jedrenju cijeli život, no za ovo olimpijsko sumnjam. Meni je to velika ljubav, no od ljubavi se ne živi.
Dobro, ali bilo je uspješno. Tri olimpijade, europska i svjetska prvenstva...
Ja sam zadovoljan. Ma… uvijek se trudiš, uvijek želiš što bolje. Žao mi je samo što nije pala neka medalja na velikim prvenstvima. Uvijek su odlučivale nijanse. Usudio bih se reći da su nam medalje izmakle zbog financijskih problema. Trenirali smo po cijele zime sami kao psi, utrkivali se protiv trajekta, dok je konkurencija zajedno trenirala u toplim krajevima.
Frustrirajuće je biti jedriličar u Hrvatskoj.
Da. Ja uvijek svima objašnjavam da su uspjesi i medalje naših jedriličara u Riju jedno čudo. Imamo puno lošije uvjete od svih ostalih, a svi smo u svojim klasama u prvih pet na svijetu.
Ti i Petar Cupać ćete ući u povijest kao osvajači olimpijske nagrade za fair play’ Medalja Pierre de Coubertin’. Posudili ste Dancima u Pekingu 2008. brod i pomogli im da osvoje zlato. Takvo nešto nije baš karakteristično za jedrenje, gdje uvijek netko podiže prosvjed i traži kaznu za protivnika…
To je jedini put da se takva nagrada dodijelila u jedrenju, a u Hrvatskoj je nije dosad dobio nitko osim nas. Dancima je puknuo jarbol prije finalne utrke. Mi smo to gledali na televiziji i doslovno smo trčali u klub, opremili naš brod i dali im ga. Završili su sedmi u regati i u ukupnom poretku osvojili zlato.
I… jeste li sad najbolji prijatelji?
Haha, iskreno i nismo baš. S njihovim kormilarom smo čak i u maloj svađi. Nekoliko godina poslije Pekinga, naime, našom je krivnjom nastala šteta na brodu kojim je kormilario. Podigao je protiv nas privatnu tužbu, morali smo mu platiti tisuću eura. No, kasnije se uspio naplatiti od osiguranja, a naš nam novac nikad nije vratio. Čudan lik, nije baš pošten. Tako da s njim baš nismo u dobrim odnosima.
Što smatraš najvećim uspjehom karijere?
Pa sam odlazak na tri Olimpijade. To je nešto što sanjaju svi sportaši. Žao mi je što nismo napravili bolji rezultat u Riju, bili smo posebno napaljeni na tu Olimpijadu…
Navodno je većina jedriličara otišla u Rio prije Olimpijade da ispitaju teren, vi niste…
Ne većina, nego svi. Mi smo jedini koji u Rio nikad prije nismo došli.
I to je utjecalo na konačni rezultat?
Sigurno. Plovno polje u Riju je zbilja kompleksno. Recimo, mi smo se tamo prvi put susreli sa swell valom, to je ogromni oceanski val uz slabi vjetar. I struje su jake, poput rijeke. Zato je dobro otići ranije i vježbati. Jedrenje je jedan od najkompleksnijih sportova u kojem puno varijabli utječe na rezultat. Vremenski uvjeti, psihičko stanje posade, oprema, brod, odnosi između flokista i kormilara…
Ima li u tom odnosu na jedrilici uspona i padova?
Naravno, u klasama gdje su na brodu dvojica ili više njih, uvijek ima svađa i teških trenutaka. Pero i ja se znamo doslovno od rođenja i imali smo dobar odnos, uz povremene trzavice, što je normalno i prolazno. Kad si nervozan, svašta si u stanju izgovoriti…
I evo te sad na match raceu. Koliko tu imaš iskustva?
Pa, iskreno, nemam baš. Match race me vuče od malena i sad konačno imam vremena i to probati. Skupili smo ekipu, napravili smo nekoliko treninga u Zadru i eto nas u Šibeniku.
