Prije 98 godina i 16 dana, dvojica pripadnika Talijanske ratne mornarice izveli su veoma smion i hrabar, ali istovremeno kukavički, podmukao i gotovo teroristički napad na zapovjedni brod austro-ugarske flote SMS Viribus Unitis koji je tek jedan dan prije predan Hrvatskoj tj. novonastaloj Državi Slovenaca Hrvata i Srba (SHS) zajedno s ostatkom moćne Austro-Ugarske ratne mornarice K.u.K. (Kaiserliche und Königliche Kriegsmarine).
U jesen 1918 vidjevši da je raspad Austro-Ugarske Monarhije neizbježan, car Karlo I. odlučio se za mirno razdruživanje zemalja umiruće Monarhije te je novonastaloj Državi Slovenaca Hrvata i Srba odlučio prepustiti cjelokupnu vojnu i trgovačku flotu te sve pomorske baze AU Monarhije. Prema njegovoj želji, primopredaja je počela točno 31.9.1918. u 17 sati na bojnom brodu Viribus Unitis, najvećem i najljepšem brodu čitave flote. Tada je za vrijeme ceremonije primopredaje i smjene zapovjedništva po posljednji put u Pulskoj luci na tome brodu svirala carska himna „Gott erhalte Franz den Kaiser” dok se crveno-bijela Austro-Ugarska zastava spuštala s jarbola i podizala Hrvatska trobojnica uz „Lijepu Našu”. Stihovi „Bože čuvaj našeg cara Franju” zvučali su ironično i tužno. Dok su Hrvati pjevali, Mađari, Nijemci, Austrijanci i mnogi drugi žurno su se iskrcavali s brodova smatrajući da je i za njih došao kraj rata. U Pulskoj luci i na brodovima ostali su samo hrvatski, slovenski te češki mornari. Dok je svirala hrvatska himna na jarbolima brodova dizale su se Hrvatske zastave. Tim svečanim aktom mornarica je prešla u vlasništvo Države SHS.
Prema imenovanju Narodnog vijeća SHS zapovjedništvo nad cjelokupnom flotom kao prvi zapovjednik mornarice Države SHS preuzeo je Janko pl. Vuković Jezeranski-Podkapelski. Postavljen je za zapovjednika bojnog broda Viribus Unitis, admiralskog i zapovjednog broda cjelokupne mornarice. Time je postao prvi Hrvat admiral u povijesti. Rođen u Jezeranama (općina Brinje), poznat kao izuzetno sposoban, cijenjen i iskusan pomorac. Zapovjedništvo flote novonastale mornarice Države SHS (koju bi defacto mogli zvati Hrvatska ratna mornarica) brzojavom je obavijestilo vlade Francuske, Velike Britanije, Italije, SAD i Rusije o novonastaloj državi te da država SHS nije u ratu s bilo kojom od navedenih zemalja i da je SHS preuzela cijelu Austo-ugarsku ratnu mornaricu. Međutim za to vrijeme talijanski plan uništavanja najvećih bojnih brodova austro-ugarske flote (Viribus Unitis i njegova 2 brata) već je bio u punoj provedbi. Treći, SMS Szent István je potopljen od strane Talijanskih torpednih čamaca dok je plovio prema Otrantskim vratima. (Isti je sagrađen u Rijeci.) Ti brodovi su Talijanima bili trn u oku zbog snage njihovih 12 topova od 305 mm. Stajali su na putu njihovoj želji da ovladaju Istrom i dobrim dijelom naše obale.
Plan i sredstvo napada na naše brodove osmislio je sanitetski poručnik Raffaele Paolucci u suradnji s strojarskim inženjerom Raffaelom Rossettiem koji je od početka rata radio na izgradnji jednog bojnog sredstva tzv. „ljudskog torpeda” koje bi mu omogućio da se probije u luku Pula s ciljem potapanja neprijateljskih brodova. Nakon višemjesečnih priprema, talijanski torpedni čamac MAS 95 udaljen nekoliko milja od luke Pula poslao je smione diverzante Rossettija i Paullucija na njihovom jahaćem torpedu u luku. Na torpedu su prevožene dvije diverzantske mine priljepci Mignatta s 200 kg eksploziva svaka, za postavljanje na podvodnom dijelu broda.
Diverzanti Rossetti i Paolucci su se lako probili do sidrišta u luci uz pomoć talijanskih agenata iz Pule, ali i uz veliku dozu sreće jer su te kobne noći zbog slavlja patrole na ulazu u bazu bile gotovo nikakve, a brodovi osvijetljeni. Dvojac je jašući na torpedu prošao kroz sve položene mreže, baraže i druge zapreke postavljene na ulazu u luku i prije svitanja između mnogih brodskih svjetala odabrali su najveći od usidrenih brodova za koji su se odlučili da im bude cilj.
Oko 5 sati 1. studenog 1918., tek što je svanulo oblačno i tmurno jutro, diverzanti su uočeni s broda i ukrcani u brodski čamac. Prije toga su uspjeli postaviti jednu minu na podvodni dio admiralskog broda i napustiti svoje torpedo. Na brodu su brodskim časnicima i admiralu ispričali sve. Rekli su da je mina tempirana na eksploziju koja bi trebala biti u 6:30. Admiral Vuković je naredio posadi da napusti brod. Iako se posada htjela obračunati s diverzantima, admiral to nije dozvolio već je naredio da se diverzanti prebace na sestrinski brod Tegetoff koji je bio usidren u neposrednoj blizini. U 6:44 sati strahovita eksplozija je uslijedila ispod broda i zaustavila je sve aktivnosti. Brodovi klase Tegetoff kojoj je pripadao i Viribus Unitis imali su nedovoljnu zaštitu od podvodnih udara. Nejasno je jesu li vodonepropusne pregrade Viribusa Unitisa tog kobnog dana bile spuštene (neki izvori kažu da jesu, a drugi da nisu). Može se pretpostaviti da je tom propustu kumovala sveopća gužva i strka, ali i alkohol budući da su mornari slavili primopredaju. Zbog velike štete na trupu, brodske crpke bile su nemoćne. Brod je počeo brzo tonuti naginjući se na desni bok. Oko 7 sati 1. studenog 1918. admiralski bojni brod Viribus Unitis, 152 m dug i 21.000 tona težak s Hrvatskom zastavom na jarbolu prevrnuo se i potonuo. S Virbusom Unitisom poginulo je između 300-400 članova posade, od kojih su mnogi bili iz Rijeke, zajedno s Admiralom Vukovićem, koji je bio zapovjednik Hrvatske ratne mornarice nepunih 12 sati. Zadnji put je viđen kako u kritičnom momentu agonije svog broda stoji dostojanstveno na krmi i mirno čeka neizbježni kraj tog lijepog i moćnog broda.
Četiri dana poslije, talijanske trupe su ušle u Pulu (Francuska i Velika Britanija odobrile su Italiji okupaciju velikog dijela hrvatske obale kao nagradu za ulazak pakt). Talijani su nakon rata brod razrezali i rastopili, a pojedini dijelovi odneseni u Italiju kao ratni plijen. Tako se dio pramca nalazi u Pomorskom muzeju u Veneciji, a sidra su u Rimu. Diverzanti Talijanske ratne mornarice R. Rossetti i R. Paolucci koje je Admiral Vuković poštedio, iako ih je imao puno pravo smaknuti na licu mjesta, vratili su se u Italiju gdje su dočekani kao nacionalni heroji. Pored ostalih počasti dobili su najviša vojna odličja kao i po 1.300.000 lira novčane nagrade. Raffaele Rossetti je svoj novac donirao fondu za pomoć žrtvama ove tragedije i posvetio ga udovici admirala Vukovića zbog njegovog humanog ponašanja prema njima.
