O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Istinita horor priča koja je inspirirala nastanak ˝Moby Dicka˝

Popularni roman ˝Moby Dick˝ pravi je prototip tragičnih događaja vezanih uz kitolovac „Essex” koji su se dogodili prije 197 godina.

Dva bradata muškarca u čamcu za spašavanje sličila su na kosture. Nisu shvaćali da su napokon spašeni i da će dalje živjeti. Samo su sumanuto prevrtali očima u očnim dupljama. Ništa ljudski nije ostalo u njima. Posada kitolovca „Dauphin” morala im je iz mršavih ruku otrgnuti ljudske kosti koje su grizli.

Kapetan „Dauphina” je u dnevnik upisao datum 23. siječnja 1821. Tek kasnije je doznao da su dva ljudoždera u istrošenom čamcu za spašavanje George Pollard i Charles Ramsdale koji su na moru, u krhkom čamcu proveli više od tri mjeseca od dana kada je njihov brod „Essex” potopio bijesan kit ulješura.

Sretan brod „Essex”

Bio je dug 27 metara, a njegovo putovanje započelo je iz luke Nantucket na istočnoj obali SAD-a. U to je vrijeme imao reputaciju da ga prati sreća. Na svoju posljednju plovidbu isplovio je 12. kolovoza 1819. pod zapovjedništvom 29-godišnjeg kapetana Georgea Pollarda i 20 članova posade.

No, od samog početka putovanja, čiji je cilj bio pacifička obala Južne Amerike, činilo se da nešto nije u redu. Već u prvim danima „Essex” se našao u oluji koja je teško oštetila trup broda i gotovo je potonuo. Nakon improvizornog popravka „Essex” je pet tjedana pokušavao oploviti Rt Horn oko kojeg su bijesnile oluje. Dugi ostanak u hladnom i olujnom kraju posadu je dovelo do ruba pobune. Pollard je uz pomoć prvog časnika Owena Chasea riješio situaciju. Posada se napokon primirila obećanjem da će uskoro vidjeti Galapagos gdje će se moći odmoriti i napuniti zalihe hrane tamošnjim kornjačama. Njihovo meso je odavno važilo za poslasticu.

Predznak

Loši predznaci samo su se gomilali. Početkom listopada 1820. godine, čak 300 kornjača na otoku Hood postale su žrtve mornara, a dva tjedna kasnije na obližnjem otoku Charles skončalo je njih još šezdeset.

Brod se tamo usidrio tijekom suhog ljeta. Koormilar jednog od čamaca, Thomas Chappel, odlučio je zapaliti vatru koja je uskoro izmakla kontroli i zastrašujuće brzo počela gutati sve pred sobom. „Essex” nije imao drugog izbora nego brzo dignuti sidro. Mornari su ostavili otok u plamenu čiji se odsjaj još dugo vidio na horizontu.

Mnogi od ljudi na brodu imali su osjećaj da su iza sebe ostavili pakao. Njegov crveni sjaj progonio ih je cijelu noć, a razmišljanja o tome nestala su u zoru. Katastrofa je dosegla neviđene razmjere. Čak i nakon mnogo godina kapetan Nicholson je objavio da je otok Charles ništa do spaljena pusoš.

Neodgovornost Thomasa Chappela vjerojatno je pridonijela izumiranju galapagoskih kornjača.

Razjareni kapetan Pollard je izjavio da čovjek koji je zapalio vatru, ili će sam priznati kako bi mu se po povratku u Ameriku sudilo, ili će ga on pronaći i bez suđenja baciti u more. Chappel nije priznao, a po mišljenju prvog časnika, 23-godišnjeg Owena Chasea, brod i njegova posada osuđeni su na prokletstvo.

skunaProkletstvo kita ulješure

Prokletstvo je poprimilo oblik kita ulješure, a taj je bio neobično velik. Osim toga, morski sisavac se ponašao prilično nepredvidljivo. Kad ga je „Essex” u lovu na skupinu kitova 20. studenog 1820. pokušao ubiti harpunom nije ni pokušao pobjeći. Ono što je uslijedilo kasnije opisao je u svom svjedočenju Owen Chase:

„Vidio sam ribu 450 metara s naše lijeve strane krme. Nikad nisam vidio da riba pliva takvom brzinom, možda 24 čvora (44 kilometra na sat). Njezin je rep udarao vodu takvom žestinom da su ribe skakale iznad površine i dodatno ubrzale prskanje vode u svim smjerovima.”

Prvi sudar uništio je krmu broda i kormilo. „Essex” je iznenada izgubio sposobnost da promijeni smjer i pokušao umaknuti još jednom ubilačkom napadu. Kao da je u veliku ribu ušla neka moć i pokušavala se mudro osvetiti posadi broda koji je glasio za sretan. Kit je kružio oko broda u punoj brzini i zabio se glavom u lijevi bok.

Udarac je bio kao ciljani napad na brod. „Essex” je zadrhtao od kobilice do vrha jarbola. Ulješura je „Essex” od 238 tona bacila kao da je igračka, a zatim je nestala u pjeni valova. Iza sebe je ostavila nagnuti brod za lov kitova.

„Essex” je u nekoliko minuta pretrpio strašna oštećenja. Zadnji dio broda pretvorio se u hrpu dasaka. Oplata nije izdržala snagu udarca i u utrobu broda je prodrla voda. Lijeva strana je polako tonula. Ručnim pumpama za vodu nedostajalo je ljudi koji su u manjim čamcima otišli u lov na jato kitova. Za manje od petnaest minuta otkako je bačen harpun na naizgled lak plije „Essesx” se prevrnuo na lijevu stranu i uz groznu škripu nestao ispod površine.

Kad su se na mjesto nesreće vratila tri čamca, koje je „Essex” prije posljednjeg lova spustio u more, kapetan Pollard je pronašao more prekriveno krhotinama, a među njima brodolomci koji se bore za život.

„Potopio nas je vaš kit”, rekao je Chase šokiranom Pollardu kad ga je jedan od čamaca spasio.

missedinhistoryDo cilja ostaje 2.000 kilometara, a vode nema

No, najgore tek slijedi. Dvadesetak ljudi je u čamcima za spašavanje, do najbližeg kopna ima gotovo 2.000 kilometara, a zaliha pitke vode je minimalna. Kad su nakon tri tjedna stigli na otok Henderson bili su na rubu smrti od žeđi. Na nenaseljenom otoku su se koliko toliko oporavili i odlučio krenuti dalje.

Ispostavilo se da je to bila sudbonosna odluka. Brod, kojim je zapovijedao časnik Hendricks, jedne noći je nestao i nitko živ ga više nikada nije vidio. Drugi brod, pod zapovjedništvom Owena Chasea, pronašao je kitolovac 18. siječnja. Trojica preživjelih muškaraca preživjeli su pojevši četvrtoga, Isaaca Colea.

U trećem brodu zapovjedništvo je osobno preuzeo kapetan Pollard i njegova sudbina bila je najstrašnija. Očajni ljudi odlučili su izvlačiti šibice koga će ubiti i pojesti. Odabir je pao na 17-godišnjeg Owena Coffina, kapetanova rođaka. Njegov godinu dana stariji prijatelj Charles Ramsdale slučajno je odabran za krvnika. Coffin se nije branio. Promuklim glasom odrecitirao je posljednju molitvu i kleknuo pred brod. Spustio je glavu, a Ramsdale ju je prostrijelio pištoljem.

Pomahnitali preživjeli požurili su prema lešu, hvatali krv koja je šikljala i pohlepno je pili. Kad su ojačali, prihvatili su se trančiranja mrtvog prijatelja. Obavili su taj zadatak jednakom lakoćom i hladnom profesionalnošću kao s rezanjem tijela kita.

Ipak, umirali su jedan za drugim. Ostali su samo Pollard i Ramsdale. Niti jedan od njih nije kasnije rekao ni riječ o tome što se još dogodilo u čamcu prije no što ih je pronašao „Dauphin”.

Pollard je dugo ponavljao samo jednu riječ: Coffin. Trebalo je dugo vremena prije nego što je posada kitolovca „Dauphine” shvatila što izbezumljeni kapetan govori. Naziv Coffin podrazumijeva lijes.

Kada su preživjeli došli u Ameriku, njihova priča izazvala je veliku pozornost. Opsežni članak, koji je Owen Chase napisao prije nego što je u svojoj kući počeo skrivati hranu i završio u ludnici, pročitao je nepoznati mladi pisac. Njegovo ime je bilo Hermann Melville. Njegov „Bijeli kit”, priča o posadi kitolovca „Pequod” kojim je zapovijedao kapetan Ahab i kojeg je potopio tajanstven i prijeteći Moby Dick, jedno je od najvažnijih djela koju je dala američka svjetska literatura.

Surova stvarnost „Essexa” nestala je u taloženju književnih eseja i rasprava kritičara. Poput lijesa.

Popularni roman ˝Moby Dick˝ pravi je prototip tragičnih događaja vezanih uz kitolovac „Essex” koji su se dogodili prije 197 godina.

Dva bradata muškarca u čamcu za spašavanje sličila su na kosture. Nisu shvaćali da su napokon spašeni i da će dalje živjeti. Samo su sumanuto prevrtali očima u očnim dupljama. Ništa ljudski nije ostalo u njima. Posada kitolovca „Dauphin” morala im je iz mršavih ruku otrgnuti ljudske kosti koje su grizli.

Kapetan „Dauphina” je u dnevnik upisao datum 23. siječnja 1821. Tek kasnije je doznao da su dva ljudoždera u istrošenom čamcu za spašavanje George Pollard i Charles Ramsdale koji su na moru, u krhkom čamcu proveli više od tri mjeseca od dana kada je njihov brod „Essex” potopio bijesan kit ulješura.

Sretan brod „Essex”

Bio je dug 27 metara, a njegovo putovanje započelo je iz luke Nantucket na istočnoj obali SAD-a. U to je vrijeme imao reputaciju da ga prati sreća. Na svoju posljednju plovidbu isplovio je 12. kolovoza 1819. pod zapovjedništvom 29-godišnjeg kapetana Georgea Pollarda i 20 članova posade.

No, od samog početka putovanja, čiji je cilj bio pacifička obala Južne Amerike, činilo se da nešto nije u redu. Već u prvim danima „Essex” se našao u oluji koja je teško oštetila trup broda i gotovo je potonuo. Nakon improvizornog popravka „Essex” je pet tjedana pokušavao oploviti Rt Horn oko kojeg su bijesnile oluje. Dugi ostanak u hladnom i olujnom kraju posadu je dovelo do ruba pobune. Pollard je uz pomoć prvog časnika Owena Chasea riješio situaciju. Posada se napokon primirila obećanjem da će uskoro vidjeti Galapagos gdje će se moći odmoriti i napuniti zalihe hrane tamošnjim kornjačama. Njihovo meso je odavno važilo za poslasticu.

Predznak

Loši predznaci samo su se gomilali. Početkom listopada 1820. godine, čak 300 kornjača na otoku Hood postale su žrtve mornara, a dva tjedna kasnije na obližnjem otoku Charles skončalo je njih još šezdeset.

Brod se tamo usidrio tijekom suhog ljeta. Koormilar jednog od čamaca, Thomas Chappel, odlučio je zapaliti vatru koja je uskoro izmakla kontroli i zastrašujuće brzo počela gutati sve pred sobom. „Essex” nije imao drugog izbora nego brzo dignuti sidro. Mornari su ostavili otok u plamenu čiji se odsjaj još dugo vidio na horizontu.

Mnogi od ljudi na brodu imali su osjećaj da su iza sebe ostavili pakao. Njegov crveni sjaj progonio ih je cijelu noć, a razmišljanja o tome nestala su u zoru. Katastrofa je dosegla neviđene razmjere. Čak i nakon mnogo godina kapetan Nicholson je objavio da je otok Charles ništa do spaljena pusoš.

Neodgovornost Thomasa Chappela vjerojatno je pridonijela izumiranju galapagoskih kornjača.

Razjareni kapetan Pollard je izjavio da čovjek koji je zapalio vatru, ili će sam priznati kako bi mu se po povratku u Ameriku sudilo, ili će ga on pronaći i bez suđenja baciti u more. Chappel nije priznao, a po mišljenju prvog časnika, 23-godišnjeg Owena Chasea, brod i njegova posada osuđeni su na prokletstvo.

skunaProkletstvo kita ulješure

Prokletstvo je poprimilo oblik kita ulješure, a taj je bio neobično velik. Osim toga, morski sisavac se ponašao prilično nepredvidljivo. Kad ga je „Essex” u lovu na skupinu kitova 20. studenog 1820. pokušao ubiti harpunom nije ni pokušao pobjeći. Ono što je uslijedilo kasnije opisao je u svom svjedočenju Owen Chase:

„Vidio sam ribu 450 metara s naše lijeve strane krme. Nikad nisam vidio da riba pliva takvom brzinom, možda 24 čvora (44 kilometra na sat). Njezin je rep udarao vodu takvom žestinom da su ribe skakale iznad površine i dodatno ubrzale prskanje vode u svim smjerovima.”

Prvi sudar uništio je krmu broda i kormilo. „Essex” je iznenada izgubio sposobnost da promijeni smjer i pokušao umaknuti još jednom ubilačkom napadu. Kao da je u veliku ribu ušla neka moć i pokušavala se mudro osvetiti posadi broda koji je glasio za sretan. Kit je kružio oko broda u punoj brzini i zabio se glavom u lijevi bok.

Udarac je bio kao ciljani napad na brod. „Essex” je zadrhtao od kobilice do vrha jarbola. Ulješura je „Essex” od 238 tona bacila kao da je igračka, a zatim je nestala u pjeni valova. Iza sebe je ostavila nagnuti brod za lov kitova.

„Essex” je u nekoliko minuta pretrpio strašna oštećenja. Zadnji dio broda pretvorio se u hrpu dasaka. Oplata nije izdržala snagu udarca i u utrobu broda je prodrla voda. Lijeva strana je polako tonula. Ručnim pumpama za vodu nedostajalo je ljudi koji su u manjim čamcima otišli u lov na jato kitova. Za manje od petnaest minuta otkako je bačen harpun na naizgled lak plije „Essesx” se prevrnuo na lijevu stranu i uz groznu škripu nestao ispod površine.

Kad su se na mjesto nesreće vratila tri čamca, koje je „Essex” prije posljednjeg lova spustio u more, kapetan Pollard je pronašao more prekriveno krhotinama, a među njima brodolomci koji se bore za život.

„Potopio nas je vaš kit”, rekao je Chase šokiranom Pollardu kad ga je jedan od čamaca spasio.

missedinhistoryDo cilja ostaje 2.000 kilometara, a vode nema

No, najgore tek slijedi. Dvadesetak ljudi je u čamcima za spašavanje, do najbližeg kopna ima gotovo 2.000 kilometara, a zaliha pitke vode je minimalna. Kad su nakon tri tjedna stigli na otok Henderson bili su na rubu smrti od žeđi. Na nenaseljenom otoku su se koliko toliko oporavili i odlučio krenuti dalje.

Ispostavilo se da je to bila sudbonosna odluka. Brod, kojim je zapovijedao časnik Hendricks, jedne noći je nestao i nitko živ ga više nikada nije vidio. Drugi brod, pod zapovjedništvom Owena Chasea, pronašao je kitolovac 18. siječnja. Trojica preživjelih muškaraca preživjeli su pojevši četvrtoga, Isaaca Colea.

U trećem brodu zapovjedništvo je osobno preuzeo kapetan Pollard i njegova sudbina bila je najstrašnija. Očajni ljudi odlučili su izvlačiti šibice koga će ubiti i pojesti. Odabir je pao na 17-godišnjeg Owena Coffina, kapetanova rođaka. Njegov godinu dana stariji prijatelj Charles Ramsdale slučajno je odabran za krvnika. Coffin se nije branio. Promuklim glasom odrecitirao je posljednju molitvu i kleknuo pred brod. Spustio je glavu, a Ramsdale ju je prostrijelio pištoljem.

Pomahnitali preživjeli požurili su prema lešu, hvatali krv koja je šikljala i pohlepno je pili. Kad su ojačali, prihvatili su se trančiranja mrtvog prijatelja. Obavili su taj zadatak jednakom lakoćom i hladnom profesionalnošću kao s rezanjem tijela kita.

Ipak, umirali su jedan za drugim. Ostali su samo Pollard i Ramsdale. Niti jedan od njih nije kasnije rekao ni riječ o tome što se još dogodilo u čamcu prije no što ih je pronašao „Dauphin”.

Pollard je dugo ponavljao samo jednu riječ: Coffin. Trebalo je dugo vremena prije nego što je posada kitolovca „Dauphine” shvatila što izbezumljeni kapetan govori. Naziv Coffin podrazumijeva lijes.

Kada su preživjeli došli u Ameriku, njihova priča izazvala je veliku pozornost. Opsežni članak, koji je Owen Chase napisao prije nego što je u svojoj kući počeo skrivati hranu i završio u ludnici, pročitao je nepoznati mladi pisac. Njegovo ime je bilo Hermann Melville. Njegov „Bijeli kit”, priča o posadi kitolovca „Pequod” kojim je zapovijedao kapetan Ahab i kojeg je potopio tajanstven i prijeteći Moby Dick, jedno je od najvažnijih djela koju je dala američka svjetska literatura.

Surova stvarnost „Essexa” nestala je u taloženju književnih eseja i rasprava kritičara. Poput lijesa.

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video