Početkom 17. stoljeća, već na samom početku svojeg zlatnog vijeka, Nizozemci su imali toliko razvijenu trgovinu s Dalekim istokom da im uobičajeni plovni putovi oko juga Afrike nisu bili dovoljni. Iako su na njima bili suvereni i kontrolirali su sve važnije strateške točke, tražili su nove plovne putove. Sjeveroistočni prolaz, oko Skandinavije pa između Sjevernog pola i Sibira, trebao je biti novi plovni put. Willem Barentzs ga je krajem 16. stoljeća tri puta pokušao pronaći, ali bi ga led ili prisilio da se vrati ili bi ga zarobio natjeravši ga da sa svojom posadom prezimi na santama. Unatoč Barentzsovim neuspjesima, uporni Nizozemci, ili bolje rečeno Vereenigde Oost-Indische Compagnie, nisu gubili vjeru u plovnost takvog puta.
Prvo dioničko društvo
VOC je bila bogata i moćna kompanija. Smatra se prvom multinacionalnom kompanijom, prva je izdala dionicu i tako utrla put trgovanju dionicama i stvaranju burze. Imala je 21-godišnji monopol na trgovinu s Azijom, a osim trgovačke moći, posjedovala je i brojne kvazidržavne moći. VOC je imao pravo voditi ratove i sklapati primirja, osnivati kolonije i izdavati svoj novac, tamničiti i pogubljivati zatvorenike. Od početka 16. do kraja 17. stoljeća za VOC je plovilo 4785 brodova kojima je milijun ljudi iz Europe otišlo raditi u Aziju.
Kao bogata institucija, VOC je imao i moć da angažira vodeće moreplovce, ne samo kao kapetane svoje ogromne trgovačke flote, nego i kao istraživače i kartografe. Jedan od takvih je bio i Englez Henry Hudson. On je iza sebe imao dva neuspješna pokušaja pronalaska Sjeveroistočnog prolaza za svoje engleske poslodavce. Unatoč ranijim neuspjesima i činjenici da je plovio u službi VOC-ovih rivala, nizozemski su trgovci 1609. angažirali Hudsona da ponovno zaplovi i pokuša oploviti Aziju s njezine sjeverne strane.
Brodom Halve Maen (Polumjesec) i s posadom od 16 ljudi Hudson je isplovio u travnju, ali je vrlo brzo uvidio da se ni ovaj put neće moći probiti preko zaleđenog mora.
Potraga za tjesnacem
U sjevernom Atlantiku odlučio je ne vraćati se u Amsterdam, nego je, na svoju ruku, zaplovio prema zapadu. U lipnju je već bio pred obalom Newfoundlanda. Za razliku od Kolumba, kojega je Amerika iznenadila kad mu se ispriječila na traženju zapadnog puta prema Indiji, Hudson je bio svjestan postojanja te ogromne kopnene mase, ali je i vjerovao da mora postojati neki tjesnac, neki morski prolaz kroz to silno kopno.
Ploveći duž obale sjeverne Amerike prema jugu, tražeći mjesto za ulazak u američki kontinent, Hudson i njegova posada obilazili su zaljeve i ušća rijeka. Kad je došao do estuarija rijeke koji je bio poznat još od 1524., kad ga je otkrio Giovanni da Verrazzano i prozvao ga Sjevernom rijekom, Hudson je bio uvjeren da je našao pomorski tjesnac za prolaz na drugu stranu Amerike. Rijeka je bila široka, za vrijeme plime more je prodiralo duboko u njezin tok i Hudsonovi su mornari, kad bi probali vodu, mogli okusiti da je slana. Ali, rijeka je postajala sve uža i plića, a voda sve manje slana i nakon skoro mjesec dana plovidbe uzvodno Hudson je shvatio da plovi rijekom, a ne morskim tjesnacem. Odlučio je okrenuti brod i vratiti se u Europu.
Dabrove kože
Početkom studenog pristao je u Engleskoj, gdje su ga lokalne vlasti odmah privele i zahtijevale da im preda svoj brodski dnevnik. Hudson je uspio ne samo sakriti svoj dnevnik da ne padne u ruke Englezima, nego je i našao način da ga preko holandskog ambasadora pošalje u Amsterdam. A u brodskom je dnevniku, između ostalog, pisalo da je posada Polumjeseca ploveći duž američke obale i tokom Sjeverne rijeke trgovala s Indijancima mijenjajući perlice za dabrove kože.
Na taj je način Hudson Holanđanima donio ne samo novi i do tada nepoznati proizvod, nego i pravo da, zahvaljujući tome što je čovjek u njihovoj službi prvi na tom terenu uspostavio trgovačke odnose s lokalnim stanovništvom, proglase svojim posjedom teritorij gdje je tu trgovinu obavljao. Ubrzo su Holanđani krenuli naseljavati te krajeve, od Indijanaca je kupljen otok Manhattan i osnovan je Nieuw Amsterdam, koji će poslije postati New York, a Sjeverna rijeka Hudson River.
Iako je Halve Maen uništen 1618. prilikom engleskog napada na Jakartu, ideja o tom brodu kao važnoj poveznici između Nizozemske i SAD-a je među Nizozemcima bila vrlo prisutna. Na 300. godišnjicu Hudsonova putovanja, 1909. godine, nizozemska je država napravila repliku broda i poklonila je SAD-u. Prvu repliku nije pratila sreća. Odmah nakon svojeg dolaska u Ameriku sudarila se s brodom Clermont, replikom Fultonova parobroda, prvog s lopaticama. Nakon toga replika Polumjeseca više nije plovila, nego je otegljena u jedan zabavni park. Seljakali su je od jednog do drugog zabavnog parka i s vremenom je sve više propadala postajući mjesto na kojem su spavali beskućnici. Izgorjela je u požaru 1924. godine.
Nova replika
Šezdesetak godina poslije, 1988. godine, američki liječnik nizozemskih korijena Andrew Hendricks odlučio je napraviti novu repliku broda. Stručnjaci kažu da je njegov rad vjerniji originalu od prve replike. Ne postoje ni crteži ni originalni nacrti Polumjeseca, pa su se graditelji morali oslanjati na sačuvane opise broda i slike sličnih brodova iz tog vremena. Krajem prošlog stoljeća o njima se znalo puno više nego na početku stoljeća, pa se zato druga replika smatra znatno vjernijom od prve.
Halve Maen bio je mali i brzi brod s povišenom provom i krmom, sličan karaki. Dr. Hendricks ga je zamislio kao brod muzej što plovi rijekom Hudson i na kojem se mladi Amerikanci mogu detaljno upoznati s tim dijelom američke povijesti. Prilikom 400. obljetnice Hudsonova putovanja na brodu su plovili tadašnji nizozemski princ i njegova supruga. Prije nekoliko mjeseci Halve Maen došao je u Nizozemsku, gdje je na pet godina posuđen lokalnome muzeju. Brigu o brodu preuzeli su volonteri iz Društva za očuvanje ploveće baštine iz Hoorna, gdje je brod smješten.
Sjedeća visina kabine
Posjet Polumjesecu jedinstvena je prilika da se ljudi upoznaju s pomorskim životom u to vrijeme. Jedno je o tome čitati i zamišljati, a drugo boraviti na brodu i moći vidjeti kako je i gdje posada jela i spavala, kakve su karte i opremu – ako se to uopće može tako nazvati – imali na raspolaganju, ući u Hudsonovu odaju, koja je toliko niska da se u njoj može samo ležati ili sjediti. Tek prilikom posjeta ovakvom brodu može se iskusiti kakve napore iziskuje punjenje i postavljanje u položaj za paljbu brodskog topa. Ili probati zakrenuti kormilo koje u potpalublju na kraju velike vodoravne argole ima vertikalnu šipku koja izlazi na gornju palubu. I kad brod stoji na mjestu, potrebna je poprilična snaga da bi se kormilo zakrenulo.
Koliko god čitali o asketskom životu mornara, tek obilazeći brodove na kojima su plovili možemo dobiti jasniju sliku o njihovim uvjetima života. Činjenica da na brodu nema zahoda nije me iznenadila. Znao sam da se to obavljalo preko ograde broda. Iznenadio me je način brisanja stražnjice nakon obavljene potrebe. Hudson i njegova posada za to su koristili komad debljeg konopa koji bi provukli između nogu i povlačili ga naprijed-natrag. Nakon toga bi ga samo malo vukli kroz more da se propere.
Vratio uloženo
Osim odgojnog i edukativnog značenja, Halve Maen ima i svoju ekonomsku važnost. Projekt dr. Hendricksa je, od ideje do realizacije, koštao oko milijun dolara. U skoro tridesetak godina postojanja, Polumjesec je svojom plovidbom i iznajmljivanjem odavno vratio novac uložen u gradnju. U ovom trenutku privlači brojne posjetitelje u Hoorn, a uskoro će i u Amsterdam, gdje se krajem kolovoza održava Sail, najveća svjetska pomorska manifestacija koja svakih pet godina okupi najpoznatije svjetske jedrenjake. Ove će godine među njima biti i replika VOC-ova broda koji i sada, više od 400 godina nakon prve plovidbe originala, povezuje SAD i Nizozemsku.
