Nakon godinu dana pretraživanja dna jezera Michigan, sonarom opremljen ribarski brod Stevea Radovana konačno je pronašao upravo ono što je tražio.
Sedamdesetogodišnji zaljubljenik u olupine isključio je motore na čamcu te na 90 metara dugačkom užetu spustio u vodu vodootpornu kameru. Slike koje je dobio otkrile su mu školjkama i algama obrasla, ali i dalje uglavnom netaknuta tri jarbola koja leže na morskomu dnu. Nakon što je svoj pronalazak prijavio državi Wisconsin, saznao je da je pronašao brod Mojave. S teretom od oko 530 tona pšenice brod Mojave isplovio je 1864. iz Chicaga za Buffalo. Mojave je primijetila posada drugog broda u prolazu dok su ga gutale olujne vode. Mali brod i vrata kabine s broda Mojave kasnije su pronađena na istočnoj obali jezera Michigan.
“Ovo je nešto o čemu sanjaju povjesničari i redatelji. Ovo je kao da je brod upravo potonu na dno”, govori Radovan s osmijehom gledajući slike na kameri u udobnosti ureda u svome domu. “Nitko nije vidio Mojave otkad je 1864. godine potonuo.”
Više od stoljeća potonuća brodova odnose tisuće života pridajući jezeru Michigan etiketu jednog od najopasnijih mjesta za plovidbu. Zao glas o njemu kao najsmrtonosnijem od Velikih jezera proizlazi iz rastućeg groblja brodova koje se proteže duž obale Wisconsina. Pod novim pritiskom Nacionalne uprave za ocean i atmosferu sablasna kolekcija potopljenih brodova mogla bi postati prvo nacionalno morsko svetište u jezeru Michigan te drugo u Velikim jezerima. NOAA će, vjerojatno, donijeti konačnu odluku do kraja iduće godine kada će je u Wisconsinu vlada Scotta Walkera i Kongres otkriti. Zagovornici kažu kako je vrijeme ključno, ako će javnost proučavati olupine, jer je njihova strukturalna cjelovitost narušena zebrastim dagnjama, invazivnom vrstom poznatom po svojoj sklonosti prianjanju na podvodne objekte te rapidnom tempu razmnožavanja. No, te dagnje mogu biti i konzervator, što je vidljivo po tome što se dogodilo Gallinipperu, trgovačkom brodu koji je potonuo 1851. te ostao u odličnom stanju na jezerskome dnu više od stoljeća.
“Ako bismo ga izvadili, mogao bi ponovo ploviti“, rekao je Brendon Baillod, pomorski povjesničar Velikih jezera.
“No, toliko su ga obrasle alge da se počeo raspadati. Dakle, žurno bi trebalo pronaći ostale olupine jer bi se za 10-ak godina mogle početi raspadati.”
Dok oveći broj potopljenih brodova ističe Wisconsinov komadić jezera Michigan, mjesto je također slavno i po nevjerojatno dobrom stanju potopljenih brodova. Prema prethodnim izvješćima, petnaest poznatih olupina vizualno je netaknuto, a osamnaest ih je uvršteno u Nacionalni registar povijesnih mjesta. Ronioci su ih pronašli mnogo s još uvijek stojećim jarbolima, neraspadnutim trupovima te jedan čak i s nautičkim kartama još uvijek spremljenim u ladice kormilarnice – nešto što bi bilo nevjerojatno u oceanskim vodama.
“Hladna, svježa voda”, prema Russu Greenu, NOAA-inu regionalnu koordinatoru “te činjenica da nema soli pomažu sačuvati željezo i drvo, a hladna je voda poput velike hladnjače koja se suprotstavlja kvarenju.”
Na predloženih 1730 kilometara kvadratnih u blizini obale Manitowoca, Sheboygana i Ozaukkeee nalazi se 37 poznatih olupina od 1830-ih do ranih 1900-tih. Istraživači tvrde kako bi to područje moglo biti dom još 80-ak drugih nepronađenih olupina.
“Te nam olupine pokazuju kako je u povijesti pomorstvo uistinu bilo srce američke ekonomije”, kaže nam Green.
“Postoji ogromno nasljedstvo rizika, ponekad i tragedije, osobnih priča o inovacijama te poduzetništvu, sve skupljeno u ovom predloženom području.”
Eksplozija populacije zebrastih dagnji koja prijeti uništavanju ovih olupina, ironično je olakšala njihovo otkrivanje te istraživanje. Jedna zebrasta dagnja može profiltrirati litru vode dnevno pa su nekad obilnu količinu mikroorganizama poput planktona iste te dagnje desetkovale.
Stručnjaci kažu da je od pojave zebrastih dagnji 1990-ih vidljivost porasla s oko tri metra na 30 metara. Budući da je vidljivost znatno povećana, Povijesno društvo Wisconsina želi pomoći što većem broju ljudi da vidi olupine označavanjem olupina u plićim vodama koje je moguće vidjeti iz pedalina, kajaka ili roneći na dah. Najčešći brodovi u potencijalnom “svetištu” su “shoonersi” iz 19. stoljeća – okretne jedrilice s dva ili više jarbola slične klasičnom gusarskom brodu.
Možda je najlegendarniji “shooner” na ovom području bila otrcana stara teglenica zvana Rouse Simmons, ali popularnija pod nazivom Brod božićnih jelki. Dana 22. studenoga 1912. brod je napustio Michiganski Gornji poluotok te krenuo prema Chicagu s pregršt zimzelena za Božić. Skupina drvosječa ukrcala se kako bi se pridružila svojim obiteljima na onome što je trebalo biti posljednje putovanje Rouse Simmons te sezone. Ispostavilo se da je to uistinu i bilo posljednje putovanje, ali zauvijek. Brod je prešao oko osam kilometara od dviju rijeka, a brodovi za spašavanje nisu ga mogli naći u snježnoj oluji. Nekoliko desetljeća kasnije ronioci Povijesnog društva pronašli su božićno drvce još uspravno na pramcu broda. Mnogo puta sadržaj broda pomaže otkriti priču koju priča. Nakon što je Wisconsinov Odjel za prirodne resurse otkrio čelični parobrod oko 26 kilometara sjeveroistočno od luke Washingtona, pomorski su arheolozi otkrili stotine starih automobila u trupu identificirajući je kao Senatora, trajekt koji je napustio Milwaukee i plovio prema Detroitu. Putujući kroz gustu maglu, brod koji je prolazio zabio se u Senatora poslavši svoju posadu i teret od 268 automobila na dno jezera na noć vještica 1929., nekoliko dana nakon povijesnog pada burze.
Ovakva otkrića nagnala su i Radovana na istraživanje. Kada je sredinom sedamdesetih godina počeo roniti, bio mu je to hobi sličan sportovima poput planinarenja. Pridružio se skupini ronilaca koji je napredovala od potrage za bočicama do potrage za brodolomcima. Više od 40 godina kasnije, Radovan je dio bratstva nautičara sa skupom radarskom ili sonarskom opremom koji nastavljaju ploviti povijesnim brodskim rutama u potrazi za olupinama. Za Radovana, ključna je važnost proučavanja povijesti i učenje pouka iz olupina. Nada se da proglašenje “svetištem” može privući mlade ljude u potragu za olupinama kao što su njega priče u njegovim mladim danima. U nekom smislu, nikada se nije radilo samo o razbijenom drvetu ili ošamućenom čeliku koji leži na dnu jezera, rekao je. “Nije riječ o samome brodu”, kako kaže, “brod je samo alat za ispričati priču, a priča se zasniva na ljudima koji su plovili tim brodovima.”
