Bilo je ljeto 2016. Josipa Lisac pjevala je na Prokurativama. Jako volim Josipu. I njen glas i muziku koja je okružuje, ali i njenu osebujnost, cijelu priču oko te grandiozne dive koja cijeli život govori i primjerom poručuje Budite svoji, Budite posebni, Jedinstveni. Jedino tako možemo pobijediti razlike i srušiti mostove. Svaki ponaosob svojom originalnošću, kojom možemo začiniti ovaj svijet u tolikoj mjeri da nam bude inspiracija i mjesto na kojem se radosno budimo jer ne znamo ni koga ni što će nam novi dan, novi prozor, novi svijet donijeti. Volim je i radi njene ljubavne privrženosti jednom čovjeku. Radi tog dijeljenja sa svijetom te jedne rijetkosti koja je utkana u cijelu njenu osobu, toliko da je opipljiva, živa, zarazna. I otišla sam s prijateljicom ponovno je slušati. Prepustiti se njenoj energiji da me odvede (možda) gdje još nisam bila ili gdje sam bila, ali sam zaboravila. I uživala sam. Zajedno sa mnogima te večeri. Dijelili smo njen humor, njenu vibraciju, njenu strast, njene strahove, njene nade, njenu glazbu. I bili smo dotaknuti nečim što ne poznaje ni vrijeme, ni prostor. Nečim božanstvenim.
I onda je došla na repertoar Ona. Pjesma stara nekih četrdesetak godina, koju sam slušala kao mala. Uvijek mi je bila dojmljiva, ali nikada doživljena. Sada sam ja bila na mjestu te žene o kojoj je Josipa pjevala i ja sam odjednom bila s njom i u njoj. Vrijeme je stalo. Prokurative i ljudi oko mene su nestali. Krenuo je glas iz tišine. Krenula je pjevati stihove koje sam ja osjećala. Pjevala je tugu rastanka, pjevala je očajnički strah od udaljenosti, pjevala je nemoć mijenjanja svijeta, pjevala je bol, pjevala je sve ono što se osjeća kada se rastaje, kada se sastaje, kada se nada, kada se boji, kada se dijeli. I nakon prvih stihova kada je iz grla izašla gorka potreba rastočena u stihove Iako dobro znam da svakim te danom s brazdom broda nepovratno gubim, krenuo je njen vrisak.
To nije bio neki običan vrisak, nije to bilo popunjavanje rupe, niti fingiranje emocije. To je bio vrisak svih žena koje je osjećale. Od tog trenutka pa duboko u prošlost i daleko u budućnost. Zatvorila sam oči, suze su mi klizile niz obraze. Vidjela sam stotine žena koje vole, koje su daleko od voljenih, koje žive s trećim životnim suputnikom – morem. Vidjela sam ih tako živo da sam mislila da haluciniram. Ali nekim čudnim putovima ona je prizvala svojim vrisak-plačem sva ta lica žena sličnih meni, koje su u isti mah plakale, vrištale, zavijale od bola, od straha od prolaznosti, od panike da ne istroše ljubav i da budu nevoljene, od bola spoznaje da ne možemo podijeliti, pa ni zadržati, ni izgovoriti sve ono što pritišće, što guši, dok se borimo sa svakim novim odlaskom, svakim novim dolaskom, novim samoćama, novim bitkama koje se vode na dva odvojena fronta, u samoći, samo s drugim u mislima.
Njen glas prenosio je bol, žudnju, tugu i želju svih nas. Potreba žene da bude žena, da bude viđena, da smije osjećati bez da bude radi toga odbačena i prezrena ili okarakterizirana kao slaba. Njen urlik porazio je sve. Više nije bilo ni za ni protiv. Nije bilo opravdanja. Ostala je ogoljena ljudska potreba da se voli, da se živi s voljenom osobom, da se s njom dijeli, da se ne ostavlja, da se ne razdvaja, da se bude. I kako sam otvarala oči i vraćala se u svijet stvarnosti, vidjela sam još jednog dragog umjetnika koji je na toj pozornici unio u tu pjesmu sami subjekt. Kapetana. Onog koji odlazi i onog koji ostavlja. Onog koji nosi odgovornost. Onog koji se boji. Onog koji tješi. Onog koji se svakim danom bori s morem i samim sobom, nastojeći ostati svoj i njen, nastojeći ublažiti sva mora koja ih dijele, nastojeći pobijediti neman samoće brodskih noći, želeći ponuditi voljenoj ženi osjećaj da vrijedi, da ne stari u njegovim očima, da je hrabra, da je cijeni, da je voli, da je treba. On, koji drži sve te konce u svojim rukama, melankolijom zamaskiranom u humor pokušava i trudi se junački da sve bude u redu, da ponudi snagu svima – i onima na brodu i onima doma. On je stup oko kojeg plovi i njegov brod i njegova obitelj. I on zna cijenu. Zna vrijednost. Zna sve. Pomaže. Tješi. Hrabri. Vjeruje. Nudi nadu kao milovanje. Nudi vjeru kao zagrljaj.
Njegove riječi usjekle su se u svaku moju stanicu, jer sam tada prvi put čula riječi svojeg supruga iz nečijih tuđih ustiju. Čula sam sve ono što pomorci nježno i tiho šapuću svojim obiteljima kada se čuju telefonom, ne bi li im ponudili utjehu, ne bi li im bili svjetionik koji se nikada ne gasi i nikada ne sumnja. Ne bi li im dali vjeru da su oni njemu najvažnije i najljepše u životu. Da se ništa bolno, ništa loše, ništa teško nikada neće moći mjeriti s veličinom njihove ljubavi. Oni su njegovo utočište. Oni su njegova snaga. Oni su njegova sigurna luka. On zna sve. Ali zna i da ih treba. Bez njih ništa ne bi imalo smisla. Saša Antić bio je usta za sve one pomorce koji su tada osjećali isto:
Znaš da dio mene voli uteć, nešto me vuče
Nešto me vuče, valjda zato more tuče
More mene tuče, a’l to ništa ne boli
Jer krv je moja slana od njegove soli
I dušu moju zna opit vitar, pa se ponekad pitam
Da l’ to plovim ili skitam
Ima nešto u tom vitru, al’ zadnje vrijeme smo stalno na sidru
Zato samo malo i obolio, zadnja tri vijađa sam više letio nego plovio
A sad me otrovalo, kuhara ću bičem
Sve mu je šporko i stalno gleda 24Kitchen
Eno pola posade riga priko ograde
Sve zbog one tri put odmrznute orade
I sad grizemo baškot sa sedam kora u srid Arapskog mora
Al šta se mora, se mora
I neću se žalit
Al’ da je bilo posla, ja bi osta’
Ovako, zoven te s mosta
Znam da je teško, al’ brzo će proć, pa ću doć
Najteža je noć
Tad mislim puno na tebe ljube
Toliko jako da zna zabolit
Tvoja ljubav je sve što me drži
Sve dok me voliš, mogu bit čovik bolji
I drži me ljubav za naše malo
Je l’ tu negdi, daj mi ga malo
Šta radiš, mišu? Igraš se?
Bravo, igraj se. Budi dobar, slušaj mamu.
Znaš kakva sva mora vidjeh daleko.. Bilo je jedno bijelo k’o mlijeko
I morske smo krave muzli jutrom, a uveče… Pa vidi ga, otiša..
Govno malo… puno je smišan. Cili je na tebe, a ti sve lipša.
Gubin te. Ovdi me zna zezat mreža..
Zoven te sutra… eto, pukla veza…
Prenijeli su emocije obiju strana. Žena i muškaraca. Boli i nadanja, koje svatko nosi ispod kože. Često u nemogućnosti da ih se iskaže. Često u strahu da nas se radi njih ne uzme za slabe. Svi se bojimo prolaznosti. Kada se more uplete u život, prolaznost je brža. Svaki novi odlazak ostavlja nekoga koga nismo sigurni hoćemo li prepoznati kada se vratimo jedni drugima. I svaki je put neizvjestan. Svako je putovanje novo i bez garancije, osim hrabrog obećanja koje nudimo jedni drugima. Riječi u koje želimo vjerovati, jer bi u protivnom svi naši koraci bili pogrešni. Riječi koje trebamo i promisliti i izgovoriti, iako nam je nekada muka od ponavljanja, ali potreba je jača od muke. Obećanja i vjera, jača su od tame samotne noći u kojoj se pitamo gdje je, kako je, pati li, čeka li, želi li, misli li, treba li (mene još uvijek). Hoće li nas more izgristi do neprepoznatljivosti ili ćemo ga pobijediti uzevši ga kao saveznika kojim ćemo slati jedno drugome sve ono što možda nikada ne bismo da more nismo upleli u priču. Hoćemo li biti bolji samo zato jer imamo izazov. More, molim te, budi nam saveznik.
