Živimo li još uvijek u svijetu koji se između ostalog dijeli na muške i ženske poslove? Nažalost, još uvijek mislim da je tako. U nekim zanimanjima predrasude su još i izraženije. No, stvarni se mijenjaju. Zato danas predstavljamo Martinu Drugović, 21-godišnju skipericu i studenticu nautike na dubrovačkom sveučilištu. Nautička sezone je u punom jeku, pa je i Martina na moru, ali je uspjela pronaći par trenutaka u plovidbi između Korčule i Hvara kako bi popričala sa mnom i objasnila mi kako je to biti žena u pretežno muškom svijetu.
Koliko znam niste rođeni u Dubrovniku. Možete li mi objasniti što vas to veže za naš grad i koliko je ta vaša veza utjecala na to da se odlučite upisati fakultet baš ovdje?
– Moji korijeni su dijelom iz Dubrovnika. Majka mi je rodom iz Konavala. Otac mi je rodom iz Slavonije, a ja sam rodom Šibenčanka. Znam da je malo komplicirano za pohvatati, ali jako sam ponosna, jer se svugdje osjećam kao kod kuće. Od svih gradova na Jadranu koji imaju pomorske fakultete najviše mi se svidio Dubrovnik. Vjerojatno zato što sam ga kao dijete najviše i posjećivala. Dolazila bi najmanje jednom godišnje, a najčešće bi boravile kod bake u Konavlima, na Grudi. Uz to vrijeme me vežu mnoge uspomene, ali najdraža su mi kupanja na Penđi i Pasjači, večernje šetnje i sladoled u Cavtatu, te penjanje na „streljanu“ iznad bakine kuće i posjeti Sokol kuli u Dunavama.
Kako ste se odlučili za studij nautike? To zanimanje se i dalje smatra muškim poslom. Što vi mislite o tome? Jeste li se susreli s takvim tipom predrasuda?
– Nakon što sam završila tečaj za skippera odlučila sam upisati studij nautike. To me oduvijek zanimalo, ali mi je većina ljudi, uključujući i neke moje bližnje, govorila da to nije baš posao za ženu. Mislim da su djelomično u pravu, ako ne voliš more više od svega i teško ti je biti na brodu u malom prostoru, ovaj posao definitivno nije za tebe. S druge strane, ako voliš putovati, biti na svježem zraku i upoznavati nove ljude, onda ne bi trebalo biti problema. Daleko od toga je ovo muško zanimanje. Ljudi su ponekad iznenađeni kad me vide na brodu. Zasad, nasreću nisam imala nikakvih neugodnih iskustava. Naprotiv, mislim da mi to nekad ide u korist.
Kako zamišljate svoju buduću karijeru u pomorstvu, kakve su vam želje i ambicije?
– O budućnosti ne razmišljam previše.Treba imati plan, ali ne i razbijati glavu i opterećivati budućnošću. Zasad bi samo htjela završiti fakultete i možda uskoro odraditi kakav veći transfer broda iz Francuske ili Španjolske.
Kako ste se odlučili za skiperavanje? Na kakvim ste brodovima najčešće?
– Započela sam sa skiperavanja na nagovor oca. On me nagovorio da završim tečaj za skippera. U to vrijeme sam uzela godinu dana pauze između srednje škole i fakulteta te sam otišla raditi u Njemačku na neko vrijeme. Kad sam se vratila, otac me prijavio na tečaj i početkom travnja sam krenula na put koji mi je promijenio smjer života. Znala sam da to nije klasično žensko zanimanje, a to valjda znači da ni ja ne spadam u klasične žene. Većinom sam na jedrilicama, ponekad na katamaranima. Sve ovisi o tome gdje me trebaju i traže. Po tom pitanju nisam izbirljiva.
Kako se postaje skipericom i koje su vam obveze?
– Za postati skipperom potrebno je imati dozvolu kategorije C (boat skipper category C), koja se dobije polaganjem ispita u Lučkoj kapetaniji pred komisijom. Od vještina bi istaknula jednu jedinu, a to je snalažljivost. Nema smisla da vam to objašnjavam, trebate to sami doživjeti. Moje skipperske obvezu su da prvenstveno brinem za sigurnost ljudi na brodu, kao i za sigurnost samog broda, a zatim da im pružim najbolji godišnji odmor. Najčešće sam sama s gostima na brodu, a ponekad imam malu pomoć od hostesa koje plove s nama.
Imate li uopće privatnosti tijekom vaših tura?
– Što se tiče privatnosti, tu nema problema, jer privatnosti nema. Jedrilice su čak i kad imaju preko 50 stopa, skučene i jednostavno živiš, spavaš, jedeš i budiš se uz te ljude. Ako dovoljno dugo radiš ovaj posao, brzo naučiš ignorirati te neke sitnice koje možda nisu bajne.
Koje su vam se situacije dosad najviše urezale u pamćenje? Što je ono najljepše što pamtite, a što je najgore? I kako se nosite s teškim situacijama na brodu?
– Ovaj posao je takav da se svaki dan događaju stvari koje se urežu u pamćenje. Kao dan kad je Hrvatska ušla u finale Svjetskog prvenstva, to je samo jedan mali primjer. Šalu na stranu, ali tako je. Svaki dan je po nečemu poseban, bilo to dobro ili loše. Nevremena, nažalost uvijek ima, ali se zato tada većinom ne isplovljava, nego se ostaje u marini na vezu i sigurnome. Zasad me samo jednom uhvatilo stvarno veliko nevrijeme i vjerujte mi, bolje da ne pričam o tome, to ću ostaviti za drugi put.
Što se tiče samog odnosa s gostima, kako to funkcionira? Sklapaju li se prijateljstva?
– S gostima se uvijek trudim ostati u kontaktu, pogotovo ako su divni ljudi, što većinom i jesu. Prijateljstva se sklapaju svaki dan tako da je uvijek zanimljivo.
I za kraj, što su to prednosti, a što mane vašeg posla?
– Svaki posao ima prednosti i mane. Najveće mane su što ne vidim obitelj i prijatelje koliko bih željela i to što sam odgovorna za sve 0-24. Čak i kad je bonaca, a nebo bez oblaka, ima stvari koje mi se vrte po glavi. Prednosti bih mogla nabrajati do preksutra. Stalno sam na moru i suncu, upoznajem nove i zanimljive ljude, idem na prelijepa mjesta i prefine restorane družim se s ekipom skipera i skiperica, koji prolaze kroz iste stvari kao ja. Bez njih bi ovaj posao bio puno, puno teži.
