Prije svega nekoliko dana, neobična vijest se proširila internetskim bespućima brže nego li što svjetlost prevali put duljine dvije stope. Naime, plasirala se vijest da je cijena nafte pala ispod nule, točnije radilo se o trideset i sedam dolara ispod ništice. To je jedna potpuno nerealna slika, a prava cijena nafte iznosila je 11.57 američkih dolara za barel. Ono što se zapravo dogodilo jest da su proizvođači platili prijevozničkim kompanijama da naftu transportiraju sa skladišta, a zapravo se radilo o terminskoj nafti koja je morala biti prodana, odnosno otpremljena potraživačima u zadanom vremenskom roku. Pošto ti isti potraživači, odnosno svjetska ekonomija, nemaju potrebe za tolikom količinom nafte, u igru se uključuje predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Donald J. Trump, te naftu po povijesno niskoj cijeni kupuje i puni savezne naftne rezerve, strateški faktor SAD-a koji je volumena 75 milijuna barela.
Što se zapravo dešava? Glavni akteri naftnog tržišta, a to su SAD, Rusija i Saudijska Arabija postižu dogovor o smanjenju proizvodnje za deset posto u odnosu na planiranu proizvodnju. Dogovor je postignut za vrijeme cijene barela u iznosu oko 70 američkih dolara. U tome trenu Meksiko osigurava svoju naftnu proizvodnju, odnosno otkupnu cijenu na 48 američkih dolara za barel, u slučaju obaranja cijene ovoga strateškog elementa, nazvanog crno zlato. Upravo tada se mnogi iščuđavaju Meksiku, no on ulaže veto na smanjenje proizvodnje, te od američkih osiguravajućih društava kod kojih je osiguran dobiva takozvanu „nadoknadu štete”, odnosno dok svi prodaju naftu za manje od 12 američkih dolara za barel, Meksiko posluje po 48 američkih dolara, to jest po četiri puta većoj naplati. Meksiko se zapravo okladio s američkim osiguravateljima da cijena neće pasti ispod 48 dolara, dok su osiguravatelji sigurni da će najniže cijene barela biti 50 dolara, s mogućom oscilacijom od pet posto.
Takvo mišljenje osiguravatelja rezultat je cijene nafte iz 2014. godine kada je ona na povijesno visokim cijenama, točnije radi se o cifri od 120 američkih dolara za barel, od čega je polovica cijene rezultat burzovne špekulacije. Cijena od šezdeset dolara, s druge strane, je cijena koja zadovoljava i proizvođače i potrošače, preciznije, radi se od oko 65 američkih dolara, te osiguravatelji ne dopuštaju kroz svoje analize pad veći od trećine win-win cijene. Kada je cijena nafte pala na 31 dolar za barel, osiguravatelji su već u problemima jer moraju nadoplatiti 17 dolara Meksiku za crpljeni barel, a burzovni špekulanti vide priliku tisućljeća za brzo bogaćenje u materijalnom svijetu.Oni masovno kupuju vrijednosne papire, odnosno, tehnički kupuju naftu koju namjeravaju kroz nekoliko dana prodati po trideset posto većoj cijeni. Dok oni zadovoljno trljaju ruke, zbog krize uzrokovane Korona virusom, cijena nafte pada na povijesno niske razine. Špekulanti gube dvije trećine uloženoga, a neki doživljavaju i apsolutni kolaps.
U takvoj situaciji se vraćamo na početak priče. Donald kupuje velike količine nafte, puni rezerve, a istovremeno i podiže tečaj dolara. Dakle, dolazimo do zaključka da je posrijedi valutni rat koji u svome prvome spektru diktira cijenu energenata, pa se može govoriti o energetskome ratu, a energija je izvor sve hrane na zemlji, pa u konačnici ulazimo u svojevrsne „igre gladi” koje se još uvijek nisu manifestirale običnome puku, ali ako kriza potraje i države svijeta zaglibe duboko u glib zvani „Kriza COVID19”, ta manifestacija će biti i više nego očita. Zašto je to tako? To je tako jer je eksploatacija nafte jedan izuzetno složen tehnološki proces, a uslijed obustave crpljenja na bušotinama nerijetko dolazi do tehničkih problema, pa su posljedice kobne, skupe i krajnje neisplative. Ono što su dva krucijalna problema svjetske ekonomije možemo vidjeti ako nam pogled segne svega desetak kilometara od vlastitoga doma. Drugi problem je zabrana kretanja zbog čeka stanovništvo ne troši naftne derivate kao pogonsko gorivo, a prvi problem, onaj megalomanski jest taj da je industrijska proizvodnja većinski ili pak potpuno obustavljena u sto osamdeset i četiri države svijeta, a o preostalih dvadesetak industrije praktički niti nema. Dakle proizvodnje nema, strojevi stoje, a prijevozna sredstva čekaju praznih tovarnih prostora. To je rezultiralo kolapsom potražnje, pa su stoga i cijene barela minimalne. Na sreću, cijeli svijet se nije potpuno zaustavio, pa tako promet viškova i esencijalnih potrepština i dalje radi. Mnogi su se, pročitavši udarne novinske naslove o cijeni ispod nule, zapitali kako to da je cijena pogonskoga goriva za automobile u Republici Hrvatskoj još uvijek blizu deset kuna.
Cijene naftnih derivata u Hrvatskoj nisu oborene iz više razloga. Prvi razlog je jer stanje u Sjedinjenim Američkim Državama ne utječe previše na prilike u hrvatskoj trgovini nafte. Dok je proizvodnja iz škriljevaca na margini isplativosti, Hrvatska se prvotno mjeri spram europske nafte i stanju tržišta na tlu Europske Unije, te je ta nafta u jeku ove krize ostala na 1,10 hrvatskih kuna za litru. Uz to, u maloprodajnu cijenu na hrvatskome tržištu, ubrajaju se i troškovi istraživanja naftnih polja, razvoja novih tehnologija eksploatacije, crpljenje, obrada u rafineriji, transportni troškovi, ostale trošarine za poslovanje naftnim derivatima, porez na dodanu vrijednost i u konačnici profit maloprodajnoga poduzeća. Kada se zbroji neizostavni dio cijene u svrhu održive eksploatacije, dobije se rezultat da je prava cijena litre goriva u Republici Hrvatskoj zapravo 40% današnje cijene, a onih preostalih 60% su davanja državi. Država, između ostalih poreza, egzistira na ovome nametu, te bi obaranje cijene na realnu cifru značio, praktički, krah državnoga sustava jer on živi na infuziji zvanoj porezno terećenje.
Dakle, ova kriza nije jednostavna, već je mnogo složenija od prijašnjih jer na svome nišanu drži i ljudske živote. U prvoj polovici krize, životi će visiti nad tankim koncem zdravstvenog kolapsa, da bi u drugoj polovici krize, sve do pretkraj, ti isti životi visili o ekonomskim nitima, a u samome kraju to će opet biti zdravstveni, odnosno dok je kriza u prvoj polovici, svijet je postao velika karantena. Ako riskiramo zdravlje da izbjegnemo ekonomsku krizu enormnih razmjera, gubimo dio populacije, a ako bi se pak odlučili za ostanak u domovima na duži period, onda bi umjesto od COVID19 bolesti umrli od gladi ili bi doživjeli teške psihičke slomove jer je uskraćen život na kakav je čovjek naviknut, tako da je ovo jedna multidisciplinarna kriza koja će čovječanstvo oštetiti u svakome slučaju, pa valja pričekati da se puk svijeta prividno izjasni, putem demokratski izabranih vlada, o tome što mu je draže i bliže, opstojnost naroda uz financijsku krizu ili kriza naroda uz opstojnost financija.
Stoga je važno ono što će se dogoditi nakon zdravstvenog dijela krize, te kako će se ostali parametri ponašati. Privatni poslodavci će tražiti smanjenje nameta, čime države poput Hrvatske gube opstojnost državnoga aparata na današnjim platnim razinama. Uz smanjenje poreza, bit će zatražena i jeftina energija za proizvodnju koja neće biti dostupna, odnosno valja očekivati eksploziju cijene nafte nakon ove krize, osim ako se ne potpišu sporazumi koji reguliraju cifre, no onda se gubi temeljno načelo kapitalizma. Nafta će biti dostupna još nekoliko desetljeća, nakon čega će se eksploatacija smanjiti, a derivati nafte bit će dostupni samo veoma imućnima, baš kao i u samim počecima dok smo na jedan motor s unutarnjim izgaranjem imali milijune zaprežnih kola. Idući Gaussovom krivuljom, broj zaprežnih kola neće porasti u posljednjim vremenima nafte, već će svijet prijeći na novo gorivo, odnosno drugačiji izvor pogona. Države koje žele uspjeti u budućnosti moraju imati čvrst stav spram energetike jer je ona strateški element svake nacije, a budućnost je već u trenutku kada će te pročitati kraj teksta, pa stoga valja izvući poruku da čekanje nije nikada izazvalo napredak kod antropogenih struktura civilizacije.
