Od proglašenja pandemije u ožujku, Alpha Adriatic Grupa, bivša Uljanik Plovidba, uz iznimne napore i požrtvovnost svih djelatnika, ali i uz dodatne preventivne mjere, procedure i troškove, uspjela je organizirati 11 smjena pomoraca kojima je obuhvaćeno ukupno 195 pomoraca.
Od toga je bilo 90 ukrcanih, a 105 iskrcanih pomoraca, što predstavlja veliki uspjeh u trenutno iznimno kompleksnim okolnostima prouzrokovanima pandemijom korona virusa, piše Glas Istre. Već se pisalo o našim pomorcima koji su na brodovima ostali daleko duže od onoga što su njihovi ugovori predviđali, jer im mnoge zemlje nisu uopće dozvoljavale iskrcavanje na kopno. No, da im to i jesu dozvolile, pomorci se svejedno ne bi imali kako vratiti svojim kućama jer je i sav zračni promet bio obustavljen.
Dogodile su se doslovno preko noći izvanredne okolnosti: svijet je naprosto stao. No ne i opskrbna plovidba. Kako to izgleda iz perspektive samih pomoraca ispričao je Luka Simić, 27-godišnji Puljanin, koji plovi od 2017. godine, a trenutno je drugi časnik palube na jednom LNG tankeru od 300 metara dužine i 50 metara širine. Nakon što je završio Pomorsku školu u Bakru i Pomorski fakultet u Rijeci, u listopadu se, kaže, nada položiti i kapetanski ispit. Jer plovidba je, koliko god psihički zahtjevna bila, koliko god znači živjeti jednim nenormalnim životnim ritmom, u neprestanoj opasnosti, Luki ipak životni poziv koji osjeća cijelim svojim bićem.
„Moja je obitelj cijeli život vezana uz more, svi moji su iz Fažane, uvijek smo na brodicama i jednostavno sam se zaljubio u more. Kasnije sam shvatio da je to ujedno prilika da vidiš svijet, upoznaješ druge ljude, druge nacije, njihove običaje i osobno smatram da to obogaćuje moj život“ – priča Luka.
Na ovaj se tanker ukrcao krajem siječnja, a prema ugovoru je trebao tri mjeseca ploviti, dva mjeseca biti doma i onda opet u drugu rotaciju. Nažalost, ovaj je put zbog korone na brodu zaglavio gotovo šest mjeseci, odnosno odradio je duplu šihtu. Na brod se ukrcao u Americi i prvi je dio plovidbe prošao u redu i prema planu, sve dok nisu došli do Francuske. Tad su se prvi put suočili s rastućom zabrinutošću zbog korona virusa u Europi, a s obzirom da su na brodu imali i nešto starije pomorce, nastojali su se strogo pridržavati uputa o zaštiti kako virus ne bi prodro u njihovu ploveću karantenu. Plovidba u doba pandemije se jako razlikuje od uobičajene. Sav ukrcaj i iskrcaj s tankera u Europi se, kaže Luka, odrađivao helikopterom, a na brod bi uvijek došla samo dva pilota sa zaštitnim maskama i rukavicama.
„Najnapetije nam je bilo u Americi kad se bolest tek pojavila kod njih. Bio mi je šok vidjeti visoko obrazovane ljude kako se šale s koronom jer je njima sve to velika teorija zavjere. Sad se sve manje šale, vidite koliko ljudi umire kod njih, a mi smo se već tada pitali kako nam mogu dolaziti na brod bez ikakve zaštite. Ako nam donesu virus, svi smo gotovi. Ako još i nekoga baš jako udari, a mi smo miljama daleko od ikakve pomoći, na Atlantskom oceanu, evo ti problema. U drugim zemljama mjere opreza su daleko strože pa smo ponekad i namirnice u nekim lukama dobivali bez ikakvog kontakta s ljudima s kopna. To ljudi ne razumiju, pa niti stariji moreplovci. Pročitao sam dosta komentara kada se pisalo o zaglavljenim pomorcima da su oni nekad odrađivali šihte i po godinu, godinu i pol dana. Ali od tada se puno toga promijenilo, sada su posade brodova puno manje, više se radi, nema izlazaka na kopno u svakoj luci. I naravno da se danas pomorci iscrpe za par mjeseci kad su u tako kratkom roku odradili nešto što se prije odrađivalo u godinu dana. Sad je zbog korone bilo još i gore, stalno su nam mijenjali odredišnu luku“ – kaže Luka.
Srećom, korona se na brodu nije pojavila i nikoga od posade nije trebalo spašavati. No zato su pomorci s tankera 1. svibnja morali spašavati dvoje jedriličara nasred Atlantika iz olujnog nevremena. U trenutku kada su ih pronašli, odazvavši se na poziv upomoć, ogromni valovi već su počeli razbijati trup jedrilice. Akcija je uspjela, a iscrpljeni i zahvalni jedriličari iskrcani su koji dan kasnije u Rotterdamu. Prve nade u mogući iskrcaj dijelu posade, pa i samom Luki, pale su u vodu već u toj luci, jer je brod morao na put do Brazila pred čijom je obalom 10 dana plutao na sidru. Razveselili su se kad su čuli da idu za Dansku i već su počeli planirati iskrcaj i povratak kući jer im se otvorila direktna linija za Zagreb, a onda – još jedno veliko razočaranje. Kompanija je opet okrenula brod i uputila ih u Španjolsku da bi ga na pola puta vratila u Brazil.
