Korčulanski su brodograditelji, najvećim dijelom koristili metodu dodirivanja platica oplate uz pomoć vlastitog, jednostavnog, načina razrade konstrukcije, nazvanog „mezzalunabuška“, od kojih se isticali, još od XIV stoljeća brodograditelji iz čitavog niza poznatih korčulanskih obitelji: d’ Angelis, Kapor , Bonguardo, Depolo, Sessa, Smrkinić, Foretić, Dobrošić, Vilovoć, Bernardi, Sambrailo, Trojanis, Geričić, Ivančević, Djurdjević, Gvozdenović, Paunović, Verzotti, Filippi, Fabris, Kondenar, Sladović, Jeričević i drugi.
U novije doba, nešto izmijenjenu primjenu „mezzalune-buške“ koristili su i vrsni brodograditelji poput: Jakova Denoblea, Davora Kondenara, Todora-Danka Tasovca („Tasino“) iz Korčule, Marina Šale iz Žrnovske Banje i Igora Čulića iz Lumbarde, kao generacije brodograditelja iz korčulanske brodograđevne „škole“, školovanih u dvadesetom stoljeću, koji su „buškom“ tek provjeravali svoj, prethodno osmišljeni, brod; piše Gorgonija.
Formama korčulanskih brodica i istraživanjem korčulanske brodogradnjom u drvu, također su se bavili i inžinjeri i sveučilišni profesori sa otoka Korčule: pok. Teodor Bernardi, pok. Žitomir Lozica, pok. Tonko Sladović, pok. Milorad Fattorini, pok. Tonko Tabain i Roko Markovina, kako bi sačuvali to bogato znanje i veliko iskustvo za slijedeće naraštaje.
Korčulanski način gradnje drvene brodice, koji se zadržao i do danas, pojasnio je jedan od najistaknutijih izdanaka korčulanske brodogradnje, nedavno preminuli protomeštar Jakov Denoble, koji je, kao vrstan brodograditelj u drvu, imao „svoj način“ gradnje barke, a koji se sastojao iz nekoliko faza:
- najprije bi zamislio naručenu brodicu, kakva bi u potpunosti trebala izgledati prema vlasnikovim zahtjevima, a onda, u mjerilu, napravio liniju palube-„cente“ (tlocrt)- (prva temeljna vodna linija),
- zatim bi napravio bokocrt sa linijom pramca i krme ( „pašma-kobilica te „ašte od prove i od krme“, sa linijom palube“- (uzdužni presjek),
- nakon toga bi odredio gaz -(„liniju od peškaja“) po iskustvu i osjećaju, ali uvijek malo veći od stvarnoga i tu bi liniju gaza ucrtao, kao vodnu liniju na gazu u nacrt linije palube- (druga temeljna vodna linija),
- potom bi odredio veličinu međurebrenih polja („kampe“) te broj i oblik rebara
- na kraju bi nacrtao „bušku“ za naručenu brodicu, prema općim pravilima, koju bi koristio u svrhu provjere svojih nacrta, tako da bi, na nacrtu linije gaza, na mjestu glavnog rebra ( „žabe“) postavio liniju paralelnu sa simetralom, a onda uzeo u šestar („kompas“) tu udaljenost, napravio polukružnicu (“bušku“) i provjeravao ispravnost razdiobe i forme („šesta“) brodice, s pomoću čega je dorađivao početnu zamisao do konačnog oblika, u nekoliko približenja. Nerijetko bi, temeljem ovih razrada, izradio i model (polumodel) buduće brodice, kako bi konačno provjerio svoju zamisao, u mjerilu 1:10.
Forma svakog plovila, tj. konačan oblik njegovog trupa, uvjetovan je različitim i mnogobrojnim zahtjevima, kojima se, još u fazi predprojekta, mora udovoljiti, i koji su, u većini slučajeva, međusobno oprečni, ali se, usuprot tomu, svakom plovilu mora osigurati:
- dovoljno prostora za smještaj posade, putnika i tereta,
- dovoljno stabiliteta u oštećenom i neoštećenom stanju,
- najmanji mogući otpor u plovidbi,
- dobra pomorstvenost („držanje“ na moru),
- dobra upravljivost ( „manovra“),
- dovoljna čvrstoću konstrukcije,
- dobar estetski izgled,
- što jednostavnija tehnologija gradnje i sl.
O tome se u korčulanskoj brodogradnji temeljito vodilo računa, a vodi se i dan-danas.
Pri gradnji drvenog broda i brodice prva i najvažnija zadaća je osiguranje dovoljne čvrstoće, kako bi se mogla izdržati sva opterećenja kojima će plovilo biti podvrgnuto u službi. Za veće drvene brodove od posebnog je značaja osiguravanje uzdužne čvrstoće, dok je za manje brodove i brodice od posebnog značaja osiguravanje njihove poprečne čvrstoće, s obzirom da se grade, uglavnom, poprečnim sustavom gradnje, čije su osobenosti gusto postavljena rebra i kvalitetno pričvršćena za kobilicu te točno određeno međurebreno polje („kanap“).
Veličina međurebrenog polja određuje se iskustveno i obično se kreće: − kod manjih brodica oko L=5 m, međurebreno polje R = 24 cm, − kod većih brodova oko L=17 m, međurebreno polje R = 34 cm. Ta su rebra međusobno povezana, kako na vrhu prema palubi, jakim sponjama i rubnim platicama oplate, tako i pri dnu-rebrenicama i platicama dna, ali i s unutarnje strane bočnom i uzvojnom provezom („kontracentom“ i „verdžinom“).
Kobilica, pasmo, protupasmo i platice vanjske oplate („madiri“) ključni su konstrukcijski elementi za osiguranje uzdužne čvrstoće dna, dok su platice gornjeg dijela vanjske oplate, te platice palube ključni konstrukcijski elementi za osiguranje uzdužne čvrstoće u gornjem dijelu brodice. Rebra, postavljena na pravilnim razmacima, povezana sponjama i vodoravnim koljenima ključni su elementi za osiguranje poprečne čvrstoće. Pored navedenih elemenata, konstrukcija pramca i krme sa kobilicom i pasmom, također sudjeluju u osiguravanju uzdužne i poprečne čvrstoće drvenog broda.
Metoda dodirivanja platica oplate (Carvel-ova gradnja), koja se stoljećima koristi u korčulanskoj gradnji drvenih brodica, temelji se na izgradnji jakog kostura brodice (kobilica, statve, rebrenice i rebra po čitavoj duljini brodice), na koji se postavljaju platice vanjske oplate, strogo određenim slijedom, pričvršćivane svaka sa po dva čavla (bakrena, mjedena, pocinčana ili drvena) za svako rebro, u blizini rubova, kako se krajevi platica pri sušenju ne bi, rubno, deformirali.
Platice strogo prate formu kostura broda, naliježu jedna na drugu i međusobno se šupere kako bi se osigurala nepropusnost vanjske oplate, gusto nabijenim pamukom ili kudjeljom („stupa“, „kanava“), koja se, na kraju zaštićuje kitom („štukom“) i oboji („pitura“). Ovakve brodice imaju malu elastičnost, gradnja i popravci su zahtjevni, ali ne posebno složeni, kao niti održavanje njihove čistoće. Ova metoda zahtijeva veliku preciznost u radu, ali i umijeće krivljenja i sužavanja vojeva platica prema pramcu i krmi u svrhu smanjenja zaostalih naprezanja u drvu platica, koja bi opterećivala čavle, prema slici 2. („Za kvalitad držanja madiri za korbe nije toliko važna duljina brokve, nego njezin promjer-debljina, a najbolje su brokve od bakra ili bronze…nikako galvanižane“-proto F.Milina)
Stara korčulanska metoda gradnje drvenih brodica tzv. glatka (“ liša“) gradnja, temelji se, dakle, na metodi dodirivanja platica oplate, sa fino oblikovanim rubovima platica, koje se dodiruju međusobno skladno i bez zračnosti, koje su prostorno oblikovane tako da bez većeg pritiska naliježu na strukturu kostura, kako u sredini, tako i na pramcu i na krmi, gdje je forme posebno zakrivljena. Ova metoda je, ujedno, najzahtjevnija i najkompleksnija i traži najviše znanja i umijeća, a brodice, prema njoj izgrađene, su i najduljeg vijeka trajanja. Da bi se, prema ovoj metodi, mogla izgraditi brodica, potrebno je, najprije, u prirodi pronaći odgovarajući oblik stabla, približnog izgleda prema izrađenoj šabloni oblika konstrukcijskog elementa, kako bi na njemu, kasnije, bilo najmanje radnih intervencija za dobivanje konačnog prostornog oblika. Na slici 3 prikazani su oblici stabala iz kojih se trebaju dobiti određeni oblici konstrukcijskih elemenata.
8 najprometnijih pomorskih ruta ključnih za međunarodnu trgovinu
