Četvrtina stanovnika Republike Hrvatske je u mirovini. Bila bi to predivna vijest da smo stupili u eru robotizacije i da umjesto onih koji odlučuju o sudbini naroda razmišljaju sofisticirani računalni programi, no nažalost daleko smo od obje solucije. Ne malko daleko, a čak se ni u daljini ne nazire svjetlo pozitivnih promjena. Hrvatska je svjetlosnom godinama daleko od bilo kakvog drugoga način života osim onoga osnovnog, egzistencijalnog i napose psihički umarajućeg. Činjenica koja o tome govori je da su mnogi stanovnici Republike Hrvatske na rubu siromaštva ili pak potpuno uronjeni u njega, pod tvrdom čizmom ovršne politike, visokih kamata i nameta raznih vrsta, a sve zahvaljujući neznanju koje se proteže godinama, da bi u konačnici dovelo u samu blizinu točke prijeloma. Usprkos tome, financijske pismenosti i dalje nema u hrvatskim školama, usprkos podatku da je Hrvatska prije tri desetljeća iz komunističkog prešla u kapitalistički tip protoka financijskih sredstava sa željom da postane dio Zapadnoga svijeta, a završila je u Trećem svijetu, mada to još nitko nije otkrio, a i teško se pomiriti sa vlastitim, višestoljetnim, greškama. Od spomenutoga dijela stanovnika Hrvatske koji je u mirovini, njih čak 700 000 živi ispod granice siromaštva. Da bi ta brojka jednostavnije ušla u naše umove, zamislimo da čitava tri grada veličine Splita gladuju i nemaju osnovne uvjete života. No izgleda da Hrvate najviše opterećuje nošenje maske, pored svih negativnih činjenica od kojih ćemo nabrojiti tek nekoliko: Hrvatska pripada klubu zemalja sa najsporijom birokracijom, točnije zauzela je predzadnje mjesto – na svijetu, Hrvatska je najkorumpiranija zemlja Europske Unije, a u istoj toj zajednici imaju i najmanju platnu moć. Stoga je zanimljivo da su neki kultni automobili u ostatku Europe još uvijek automobili srednje kategorije, dok su u Hrvatskoj creme de la creme, no Hrvati uvijek idu linijom slabijeg otpora kada su u važna civilizacijska pitanja u igri, pa su tako veliki ljubitelji, recimo, leasing-a. Naprotiv većine takvih stoji grupa, sada već impozantnoga broja, onih koji su se odlučili za život u inozemstvu, što je veliki pokazatelj da se hrvatskoj socijalnoj, ali i drugim politikama, više ne vjeruje kao što je to bilo nekada. Raste skepticizam poput gaza na ukrcaju, a jedna grupa koja se nije odselila iz matične države i gledajući strukturu potrošnje s obzirom na radno mjesto, spada među najmoćnije grupe u Republici. Ta grupa više od pola godine živi miljama daleko od svoje domovine, a to je grupa ljudi koji usprkos svemu ostaju u Hrvatskoj – to su hrvatski pomorci.
Gledajući njihovu dobnu strukturu, gotovo petina ih već kuca na vrata umirovljeničkoga života, a riječ je o 19% pomoraca koji su starosti između pedeset i šezdeset godina. U četrdesetima je čak 40% pomoraca, a nešto manje od trećine je u tridesetim godinama svojega života. Jedanaest je posto onih koji su, praktički, tek zagrizli more, i polagano plove kroz svoje dvadesete. Shodno podatku da je šezdeset posto starijih od četrdeset godina, može se doći do dva zaključka – ili je Hrvatska u ovome stoljeću davala manje pomoraca ili stariji još uvijek plove jer se boje niskih mirovina.
Brojke o radnom stažu proizlaze iz dobne strukture, pa tako nije niti čudno da je 56% pomoraca ostvarilo minimalno 16 godina radnoga staža u pomorskom sektoru ploveći na raznim brodovima. Onih koji plove između 11 i 15 godina je 14%, a time dolazimo do brojke od 70% pomoraca koji imaju preko deset godina radnoga iskustva. Između šest i deset godina plovi 18% pomoraca, 5% između tri i pet godina, a svega 7% je novaka koji su tek godinu ili dvije u pomorskom sektoru. To se otprilike poklapa sa dobom strukturom uzevši u obzir da su mlađi pomorci većinom fakultetski obrazovani, te da su nakon fakulteta neko vrijeme čekali ukrcaj.
Preko tri četvrtine pomoraca, sudeći po provedenoj anketi, pripada u radnu skupinu Senior unutar hijerarhijske piramide brodskoga postrojenja. Četrnaest posto je onih u sekciji Junior, šest posto pomoraca nalazi se u skupini Cadet, dok je ostatak, mizerna četiri postotna poena, otpao na pomorce u sklopu kategorije Ratings. Opet se vrtimo u krug i nadovezujemo na dobnu strukturu, radno iskustvo i visokoškolsko obrazovanje, ali i na činjenicu o sve većem prisustvu jeftine radne snage čije države intenzivno rade na razvoju pomorskoga obrazovanja.
Uobičajeno je razmišljanje mladih ljudi koji se odlučuju na pomorska zanimanja da će ploviti desetak ili petnaest godina, a nakon toga otići u mirovinu, tako da se o njoj razmišlja i prije samoga začetka radnih odnosa, u većini slučajeva. Baš tako pokazuju i rezultati ankete jer je 84% ispitanika već razmišljalo o planovima za mirovinu. To se opet poklapa sa brojkama iz dobne strukture, pa se nameće misao da su svi stariji od trideset već razmišljali o tome kako proživjeti treću dob. Šesnaest posto njih i nije vodilo pretjeranih računa o tome kakvo će stanje biti nakon ulaska u mirovinu, te su vjerojatno ili premladi ili sigurni u svoju financijsku politiku.
Brojke se opet povezuju, pa je tako 82% ispitanika odgovorilo potvrdno na pitanje o uplaćivanju financijskih sredstava u mirovinsko osiguranje unutar Republike Hrvatske. Nasuprot njih, gotovo je petina onih koji to osiguranje ne žele ili ne mogu uplaćivati, pa je upitno hoće li od države dobiti išta po odlasku u mirovinu. U kalkulacijama sa redovnim uplatama i prosječnoj doživljenoj životnoj dobi, uplate u mirovinske fondove su krajnje neisplative za građane, a itekako isplative za državu. Kao najsigurnije po tom socijalnom pitanju nameću se skandinavske države, zemlje Beneluxa, Njemačka i Danska. Zanimljiv je i podatak da svaki hrvatski branitelj ima garantiranu mirovinu u iznosu nešto većem od dvije tisuće kuna, pa se pomorcima koji su bili u Domovinskom ratu, praktički, više isplati čekati 65. godinu nego li trošiti novac na silne uplate.
Nešto manje od trideset posto ispitanika kao glavni priliv novca tijekom treće dobi vidi vraćanje sredstava iz obaveznoga mirovinskoga fonda. U stopu ih slijede i oni koji vole investirati u nekretnine, a takvih je 24%. Takav stav ne čudi jer su se nekretnine pokazale kao najsigurniji biznis, posebice u priobalnim turističkim i sveučilišnim gradovima od kuda pomorci najčešće i dolaze, a radi se po principu ljetnog najma turistima, te zimskog najma studentima, pa se nekretnina isplaćuje s dobrim ritmom. Trinaest posto pomoraca uplaćuje životno osiguranje, a tek šest posto vrši uplate u III mirovinski stup. Šest posto pomoraca se oslanja na isključivo turističku djelatnost, a oročenu štednju, kao i dioničke fondove preferira svega 3% ispitanika. Isti taj broj se nakon plovidbe upušta u poduzetničke vode, dok 2% djeluje po profesionalnim financijskim planovima izrađenima od strane ekonomskih stručnjaka. Jedan posto pomoraca investira u zlato, a 10% pomoraca ima tajni plan kako do novca kojega još nismo otkrili. Iako u svijetu popularne, među pomorcima potpuno zapostavljene bivaju kripto valute. Niti jedan od ispitanika ne ulaže u kripto valute, niti u njima vidi plodno tlo za umnažanje novca. Izgleda da pomorci vole biti sigurni da njihov novac ide u pravome smjeru, pa su skloni ispitanim metodama ulaganja svojih teško stečenih financijskih sredstava.
O problematici mirovina, socijalnoj politici i ulaganjima razgovarali smo sa osobom koja je već dugi niz godina zaposlenik pomorskog sektora, a iz privatnih razloga je htjela ostati anonimna.
- Koji su sve načini uplaćivanja sredstava u mirovinski fond Republike Hrvatske s obzirom na tipove i trajanja ugovora?
“Prva razlika se odnosi na vrstu ugovora koju pomorac ima – klasični ili permanent ugovor:
Pomorci koji imaju klasične ugovore, to jest plaćeni su samo na brodu, plaćaju i doprinose samo kada su na brodu.
Pomorci na takozvanim “permanent” ugovorima plaćeni su kroz cijelu godinu, pa ih HZZO smatra stalno zaposlenima i doprinose plaćaju 12 mjeseci godišnje. Ako uzmete u obzir da, primjerice, Prvi časnik palube uplati oko 2 500 kuna doprinosa mjesečno, možete lako izračunati o kojim ciframa se radi.”
Naš sugovornik upozorava i na činjenicu da je II mirovinski stup osnovan tek 2002. godine, pa su tako s prvim danom siječnja te, za mirovinski sustav, fatalne 2002. godine radnici starosne dobi od četrdeset do pedeset godina imali pravo izbora – hoće li ostati samo u prvom stupu ili će sredstva uplaćivati i u drugi mirovinski stup zbog upitne isplativosti štednje u drugom stupu za starije radnike, a stoga su svi oni, tada, stariji od pedeset godina ostali obavezno osigurani isključivo u prvom mirovinskom stupu.
“Tek kad pomorac shvati u kojoj od ovih kategorija se nalazi, može sebi postaviti pitanje o visini svoje mirovine.” – tvrdi naš sugovornik.
- Smatrate li da je socijalna politika dovoljno naklonjena pomorcima s obzirom na količinu novca koju unesu i potroše u Hrvatskoj?
“Smatram da se ovo pitanje postavlja na krivi način i samim postavljanjem ovakvog pitanja navodimo na krive zaključke.
Socijalna politika je uzela toliko maha da se više isplati biti socijalni slučaj nego radnik, stoga nije ni čudo da imamo toliko neradnika u državi. Nažalost mi smo zemlja u kojoj je velik dio neradnika na plaći koja se isplaćuje iz državnog proračuna.
U smislu “socijalne politike” ne smije se gledati određenu skupinu odvojeno od ostatka građana, jer se tu dovodi malu skupinu ljudi u povlašten položaj, što nikad ne daje zdrave rezultate.”
Kao jedan od primjera socijalne politike, naš sugovornik navodi poticajnu stanogradnju i samo jednu iz niza apsurdnih situacija Republike Hrvatske – onu kada ljudi bez, praktički, dana radnoga staža kupe POS-ov stan po višestruko nižoj cijeni od uobičajene. Tvrdi i kako je za kupnju takvoga stana u normalnim uvjetima potrebno preko sedam godina čiste plovidbe, odnosno upravo onoliko vremena koliko je on u pomorstvu, a to je blizu petnaest godina.
“To je samo jedan primjer. Ima ih stotine. Nije problem “socijalna politika prema pomorcima”, već je problem umjetno dovođenje nekih skupina ljudi u povlašten položaj, intervencijom politike zaostale iz nekih prošlih vremena. Pomorci ne žele biti još jedna od tih interesnih / socijalnih skupina.
Pomorci bi u cijeloj toj priči bili zadovoljni da ih se cijeni i poštuje sukladno sa doprinosom kojega oni daju društvu. To bi značilo promjenu trenutnog mentaliteta u kojem vlast ne tretira pomorca kao kriminalca od kojeg želi naplatiti dug, već kao korisnika usluge kojemu nudi omogućuje da lakše radi i živi, jer od njegovog rada cijelo društvo ima koristi.”
Naš sugovornik je mišljenja kako bi tek promjenom mentaliteta moglo doći do tako nužnih promjena, te bi tek takav sustav potakao radnika na rad, za razliku od današnjeg koji ga pretjerano oporezuje, natjerava na plaćanje nepostojećih usluga i preda nj stavlja niz birokratskih zapreka. Nadodaje kako je upravo to razlog što mladi i sposobni iseljavaju, jer ih njihov zdrav razum tjera iz jednoga nezdravog sistema, a da oni koji olako dolaze do radnih mjesta koja ne zahtijevaju mnogo truda ili pak do POS-ovih stanova – sigurno neće iseliti.
“To nas dovodi do sljedećeg problema, a to je način razmišljanja. Iako je čitav narod u istom problemu svi se fokusiraju samo na svoj dio problema. Nikad nisam vidio pomorca na prosvjedu profesora ili doktora, iako svi iz prve znamo koliko lošu uslugu oba sustava daju – i korisnicima i zaposlenicima. Takav način razmišljanja dovodi do posljedice da vlada treba zadovoljiti samo najbrojniju i najglasniju skupinu, odnosno njihov sindikat. S takvim problemom se iznimno lako nositi, jer kao vladajući trebate samo omogućiti ležeran život najglasnijem sindikalnom vođi i problem je riješen. Sve ovo nas dovodi do zaključka da je “socijalna politika” problem koji obuhvaća svakog građana, a ne samo pomorce, pa mu se na taj način treba i pristupati.”
- U provedenoj anketi, na reprezentativnom uzorku, niti jedan pomorac nije pozitivno odgovorio na pitanje ulaganja u kriptovalute. Što mislite, od kuda tolika skepsa?
“Jeste li u anketi postavili pitanje “što znate o kriptovalutama”? Mislim da bi vam to dalo odgovor. Kriptovalute su relativno nov način ulaganja. Nisu ni izmišljene kao način ulaganja, već kao sredstvo plaćanja koje se ne može pratiti. Kad “znalci”pričaju o toj temi najčešće spominju skok vrijednosti Bitcoina na 400$, te malo tko zna za krah slične kriptovalute, kad je blokchain hakiran i “iz ničega” stvorena ogromna vrijednost, a valuta momentalno postala bezvrijedna. Većina ljudi je skeptična zbog straha od nepoznatog. Ja sam skeptičan iz razloga što smatram da ima neizvjesnu budućnost. Dok kriptovaluta ne bude prihvaćena od strane banaka i zemalja koje su bitne na svjetskom tržištu budućnost im je neizvjesna. Ulaganje u kriptovalute može donijeti veliki profit, kao i ulaganje u dionice, ali nosi i velik rizik.”
Sugovornik ističe i kako su strategije štednje za mirovinu financijski pismenima poznate odavno, te da takvi ljudi većinu novca usmjeravaju na investicije s manjim povratom novca, odnosno na sigurna ulaganja, dok manji dio ulažu u rizična polja, poput dionica i kriptovaluta. Stoji pri tome da i većina Hrvata ne barata baš najbolje ili gotovo nikako s pojmovima III mirovinski stup, dionica, investicijski fond i slično.
“Najbolje je savjetovati ljude da ne ulažu teško zarađeni novac u nešto što ne razumiju. Žalosno je što se nakon takvog savjeta, zbog loše financijske pismenosti, ljudi odluče za nešto što je već dokazano loše.” – zaključuje naš sugovornik.
Na koncu ovoga putovanja kroz bespuća hrvatskog mirovinskog sustava i na valovima socijalne pravde, dolazimo do zaključka da se hrvatski građani posljednjih godina nisu iseljavali samo zato što ovdje ne vide svoju sadašnjost, nego i zato što u drugim zemljama imaju sigurniju budućnost. U zemljama iz kojih neki doma šalju novac, neki podatke za A1 obrasce mirovinskog fonda, a neki samo razglednice, postoji nešto što se naziva socijalna jednakost ili pravičnost države prema svim svojim građanima u vidu osiguravanja uvjeta normalnog života i hitnih zahvata sustava kada se pojedinac nađe u bezizlaznoj situaciji. Građani Republike Hrvatske nerijetko su prepušteni sebi samima, pa u tom srljanju kroz kapitalističku šikaru bez pravoga znanja i opreme umjesto puta prave samo ožiljke na vlastitoj koži. Cilj većine naroda je imati svoju državu jer je ona civilizacijski doseg i najkompleksniji proizvod jednoga društva. U modernu vremenu, nacija zamjenjuje pojam naroda, a Hrvatska pod bremenom svoje burne povijesti još uvijek brka ta dva pojma, da bi ih često i poistovjetila. Mirovinski sustav Republike Hrvatske održava se na dva načina – unošenjem stranog, tuđeg i posuđenog novca u državni proračun ili pak dodatnim opterećivanjem već i ovako opterećenih građana, posebice onih koji u ovoj državi uistinu privređuju. Ovu nezavidnu situaciju možemo zahvaliti vrludanju kroz sektore djelatnosti bez pravoga plana i programa, jednom orkanskom vrtlogu radnji u kojem se događa sve, a zapravo se ne događa ništa, pa ostaje pitanje do kada će Hrvatska biti poput opustošenoga rajskoga vrta na čijem stablu života rastu isključivo smrtni grijehovi. Dok se na to pitanje ne da konkretan odgovor, hrvatski pomorci će nastaviti isplovljavati na veliko more, taj duboki ocean, strepeći da ih nakon toliko godina predanog rada i muke ipak neće dočekati sigurna luka.
