O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Kapetan Ivica Slavica: COVID-19 i budućnost pomoraca

Želimo postati ključni radnici, ali to je još uvijek naša daleka želja i nada.

Pljesak za ključne radnike na prigradskim ulicama ne može se čuti na moru, gdje su stotine tisuća članova posade ostali na brodovima koje ne mogu napustiti, riskirajući svoje živote kako bi nam stavili hranu na tanjure.

Naš sindikat nikako da se probudi, isto tako i naši u Ministarstvu i naša Vlada, i da kažu – “Dobro jutro Hrvatska, naši pomorci! Imamo za Vas jednu lijepu vijest – Hrvatska, članica IMO-a, postala je 46 država koja je svoje pomorce proglasila kao ključne radnike. “Države članice koje to još nisu učinile snažno se potiču da poduzmu mjere kako bi riješile ovo pitanje i hitno odredile pomorce kao ključne radnike” – stoji u priopćenju IMO-a.

Od 2020. godine postoje 174 države članice IMO-a; a zemlje koje su pomorce odredile za ključne radnike su: Azerbajdžan, Bahami, Bangladeš, Barbados, Belgija, Brazil, Kanada, Čile, Cipar, Danska, Francuska, Gabon, Gruzija, Njemačka, Gana, Grčka, Indonezija, Iran, Jamajka, Japan, Kenija, Kiribati, Liberija, Marshallovi otoci, Moldavija, Crna Gora, Mjanmar, Nizozemska, Novi Zeland, Nigerija, Norveška, Panama, Filipini, Republika Koreja, Rumunjska, Saudijska Arabija, Singapur, Južna Afrika, Španjolska, Švedska, Tajland, Ujedinjeni Arapski Emirati, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Države, Jemen.

Četrdeset i pet država članica IMO-a je označilo pomorce kao ključne radnike, što je ključni korak u rješavanju tekuće krize u vezi smjene posade.

Određivanje ključnog radnika ključno je za oslobađanje pomoraca od određenih ograničenja putovanja, koja se odnose na COVID-19, omogućujući im da putuju između zemlje prebivališta i broda te da se sigurno vrate kući na kraju ugovora. Također, to bi čak moglo igrati i ključnu ulogu u omogućavanju prioritetnog pristupa sigurnom cijepljenju.

Premda je većina od nas pomoraca protiv cijepljenja i nitko nas ništa ne pita, bit ćemo prisiljeni cijepiti se ako mislimo zadržati svoj posao. Ali goruće pitanje glasi – tko će snositi odgovornost ako se pojave nuspojave nakon cijepljenja za vrijeme boravka na brodu? Naravno o tome nitko ne razmišlja, barem ne za sada. Brodarima će samo biti bitno da smo napravili PCR test i da smo obavili cijepljenje i nakon toga sjeli u avion, odletjeli na odredište i ukrcali se na brod. Poslije toga samo možemo moliti Boga da bude sve u redu. Brodari zadovoljni jer su zaštićeni osiguravajućim kućama, a mi? O nama nitko ne vodi računa; kako u svijetu pa tako i kad se vratimo kući.

Postavlja se pitanje, ako naš poslodavac zahtijeva dokaz o cijepljenju, više se neće raditi o tome da se cijepimo dobrovoljno već će to onda postati obavezno i protivno ljudskim pravima!

Mi o tome ne odlučujemo, odlučuju veliki igrači u svijetu koji su debelo plaćeni da guraju i dalje cjepivo koje još nije do kraja ispitano. Njima je cilj da se svijet pokrene i da krene dalje te da se dobro napune farmaceutski tankovi.

Ako ipak kompanije budu prisiljene od osiguravajućih kuća da ukrcavaju posadu koja je cijepljena, pomorci će se naći u velikoj dilemi. Za nas neće biti cjepiva, dok ne postanemo ključni radnici; to jest nećemo imati prioritet cijepljenja.

Jednostavno, naša Vlada treba po hitnom postupku pomorce proglasiti ključnim radnicima i stoga moramo biti među prvim skupinama za cijepljenje kada cjepivo bude dostupno i ako se budemo htjeli cijepiti.

Primjer najbolje prakse u ovom pogledu je Filipinska vlada koja se trudi osigurati da pomorci budu uključeni u prvi val cijepljenja jer su ključni za naše društvo. Generalni tajnik Međunarodne brodske komore (ICS) Guy Platten je izjavio: “Zaista sam zadovoljan što čujem o cijepljenju na Filipinima, to je ogroman korak naprijed, i nadam se da će to uzeti druge zemlje kao primjer.”

Situacija uslijed koronavirusa je bila, i još uvijek je, prava humanitarna kriza jer su neke državne granice i luke zatvorene za smjenu posade. Situacija se mijenja iz dana u dan.
Pomorci su prisiljeni da mjesecima ostanu na brodu mimo svojih ugovora, čime se vrši sve veći pritisak na njihovu fizičku izdržljivost i mentalno zdravlje. Za one koji su se napokon uspjeli vratiti kući, muka je dovela u pitanje njihovu budućnost u poslu jer su se osjećali zapostavljeno i nisu bili u mogućnosti ostvariti svoje osnovno ljudsko pravo da smjenu dobiju na vrijeme.

S druge strane, za mnoge od onih koji se nisu uspjeli ukrcati na brodove, razdoblje na kopnu značilo je da nisu imali drugih prihoda, stvarajući veliko financijsko opterećenje za njih i njihove obitelji. A u Lijepoj našoj o tome se malo govori. Nismo mi njima zanimljivi i važni. O nama se priča samo na kraju godine kad trebamo platiti doprinose, a za uzvrat dobijemo veliko ništa! I to sve zahvaljujući onima koji nas predstavljaju i koji navodno vode brigu o nama.

Naš bi se složeni globalni sustav opskrbe zaustavio bez pomoraca, jer trgovački brodovi prevoze oko 90% globalne trgovine – od hrane i medicinske robe, do energije i sirovina. Osim izazova s koronavirusom, mentalnog stresa i tjelesnog umora, neki pomorci ne primaju ni plaću mjesecima, a pogotovo oni koji su radili na putničkim brodovima. Od naših nisu dobili ni lipu! Veća prava imaju zabavljači nego pomorci. Sramota!

Sindikatu pomoraca, laku noć! Možda Vam bude dobro jutro.

Ovim putem apeliram da obratite pažnju na pomorce koji su radili na putničkim brodovima i koji su mjesecima bez prihoda. Da li su oni isto zaslužili od naše države simboličnu naknadu, kao i zabavljači? Ili pomorci koji su izgubili posao iz zdravstvenih razloga i koji se ne mogu ukrcati; jeste li pomislili na njih i je li njima isto potrebna naknada za vrijeme kad su nezaposleni? Oni isto imaju obitelj kao i ostali.

Kapetan Ivica Slavica

**Mišljenja iznesena u tekstu ne moraju biti sukladna mišljenju redakcije, no to ne znači da nemaju pravo biti obznanjena.**

Želimo postati ključni radnici, ali to je još uvijek naša daleka želja i nada.

Pljesak za ključne radnike na prigradskim ulicama ne može se čuti na moru, gdje su stotine tisuća članova posade ostali na brodovima koje ne mogu napustiti, riskirajući svoje živote kako bi nam stavili hranu na tanjure.

Naš sindikat nikako da se probudi, isto tako i naši u Ministarstvu i naša Vlada, i da kažu – “Dobro jutro Hrvatska, naši pomorci! Imamo za Vas jednu lijepu vijest – Hrvatska, članica IMO-a, postala je 46 država koja je svoje pomorce proglasila kao ključne radnike. “Države članice koje to još nisu učinile snažno se potiču da poduzmu mjere kako bi riješile ovo pitanje i hitno odredile pomorce kao ključne radnike” – stoji u priopćenju IMO-a.

Od 2020. godine postoje 174 države članice IMO-a; a zemlje koje su pomorce odredile za ključne radnike su: Azerbajdžan, Bahami, Bangladeš, Barbados, Belgija, Brazil, Kanada, Čile, Cipar, Danska, Francuska, Gabon, Gruzija, Njemačka, Gana, Grčka, Indonezija, Iran, Jamajka, Japan, Kenija, Kiribati, Liberija, Marshallovi otoci, Moldavija, Crna Gora, Mjanmar, Nizozemska, Novi Zeland, Nigerija, Norveška, Panama, Filipini, Republika Koreja, Rumunjska, Saudijska Arabija, Singapur, Južna Afrika, Španjolska, Švedska, Tajland, Ujedinjeni Arapski Emirati, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Države, Jemen.

Četrdeset i pet država članica IMO-a je označilo pomorce kao ključne radnike, što je ključni korak u rješavanju tekuće krize u vezi smjene posade.

Određivanje ključnog radnika ključno je za oslobađanje pomoraca od određenih ograničenja putovanja, koja se odnose na COVID-19, omogućujući im da putuju između zemlje prebivališta i broda te da se sigurno vrate kući na kraju ugovora. Također, to bi čak moglo igrati i ključnu ulogu u omogućavanju prioritetnog pristupa sigurnom cijepljenju.

Premda je većina od nas pomoraca protiv cijepljenja i nitko nas ništa ne pita, bit ćemo prisiljeni cijepiti se ako mislimo zadržati svoj posao. Ali goruće pitanje glasi – tko će snositi odgovornost ako se pojave nuspojave nakon cijepljenja za vrijeme boravka na brodu? Naravno o tome nitko ne razmišlja, barem ne za sada. Brodarima će samo biti bitno da smo napravili PCR test i da smo obavili cijepljenje i nakon toga sjeli u avion, odletjeli na odredište i ukrcali se na brod. Poslije toga samo možemo moliti Boga da bude sve u redu. Brodari zadovoljni jer su zaštićeni osiguravajućim kućama, a mi? O nama nitko ne vodi računa; kako u svijetu pa tako i kad se vratimo kući.

Postavlja se pitanje, ako naš poslodavac zahtijeva dokaz o cijepljenju, više se neće raditi o tome da se cijepimo dobrovoljno već će to onda postati obavezno i protivno ljudskim pravima!

Mi o tome ne odlučujemo, odlučuju veliki igrači u svijetu koji su debelo plaćeni da guraju i dalje cjepivo koje još nije do kraja ispitano. Njima je cilj da se svijet pokrene i da krene dalje te da se dobro napune farmaceutski tankovi.

Ako ipak kompanije budu prisiljene od osiguravajućih kuća da ukrcavaju posadu koja je cijepljena, pomorci će se naći u velikoj dilemi. Za nas neće biti cjepiva, dok ne postanemo ključni radnici; to jest nećemo imati prioritet cijepljenja.

Jednostavno, naša Vlada treba po hitnom postupku pomorce proglasiti ključnim radnicima i stoga moramo biti među prvim skupinama za cijepljenje kada cjepivo bude dostupno i ako se budemo htjeli cijepiti.

Primjer najbolje prakse u ovom pogledu je Filipinska vlada koja se trudi osigurati da pomorci budu uključeni u prvi val cijepljenja jer su ključni za naše društvo. Generalni tajnik Međunarodne brodske komore (ICS) Guy Platten je izjavio: “Zaista sam zadovoljan što čujem o cijepljenju na Filipinima, to je ogroman korak naprijed, i nadam se da će to uzeti druge zemlje kao primjer.”

Situacija uslijed koronavirusa je bila, i još uvijek je, prava humanitarna kriza jer su neke državne granice i luke zatvorene za smjenu posade. Situacija se mijenja iz dana u dan.
Pomorci su prisiljeni da mjesecima ostanu na brodu mimo svojih ugovora, čime se vrši sve veći pritisak na njihovu fizičku izdržljivost i mentalno zdravlje. Za one koji su se napokon uspjeli vratiti kući, muka je dovela u pitanje njihovu budućnost u poslu jer su se osjećali zapostavljeno i nisu bili u mogućnosti ostvariti svoje osnovno ljudsko pravo da smjenu dobiju na vrijeme.

S druge strane, za mnoge od onih koji se nisu uspjeli ukrcati na brodove, razdoblje na kopnu značilo je da nisu imali drugih prihoda, stvarajući veliko financijsko opterećenje za njih i njihove obitelji. A u Lijepoj našoj o tome se malo govori. Nismo mi njima zanimljivi i važni. O nama se priča samo na kraju godine kad trebamo platiti doprinose, a za uzvrat dobijemo veliko ništa! I to sve zahvaljujući onima koji nas predstavljaju i koji navodno vode brigu o nama.

Naš bi se složeni globalni sustav opskrbe zaustavio bez pomoraca, jer trgovački brodovi prevoze oko 90% globalne trgovine – od hrane i medicinske robe, do energije i sirovina. Osim izazova s koronavirusom, mentalnog stresa i tjelesnog umora, neki pomorci ne primaju ni plaću mjesecima, a pogotovo oni koji su radili na putničkim brodovima. Od naših nisu dobili ni lipu! Veća prava imaju zabavljači nego pomorci. Sramota!

Sindikatu pomoraca, laku noć! Možda Vam bude dobro jutro.

Ovim putem apeliram da obratite pažnju na pomorce koji su radili na putničkim brodovima i koji su mjesecima bez prihoda. Da li su oni isto zaslužili od naše države simboličnu naknadu, kao i zabavljači? Ili pomorci koji su izgubili posao iz zdravstvenih razloga i koji se ne mogu ukrcati; jeste li pomislili na njih i je li njima isto potrebna naknada za vrijeme kad su nezaposleni? Oni isto imaju obitelj kao i ostali.

Kapetan Ivica Slavica

**Mišljenja iznesena u tekstu ne moraju biti sukladna mišljenju redakcije, no to ne znači da nemaju pravo biti obznanjena.**

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video