Rimljani, koliko god su bili nadmoć na kopnu, nisu imali iskustva u pomorskom ratovanju, ali su vrlo dosjetljivo pomorske bitke pretvarali u bitke slične onima na kopnu. Na svoje brodove su ugradili “leteći most”.
Brodom bi se približili neprijatelju i spustili most koji za vrijeme plovidbe stoji uspravno. Most je na kraju imao posebne hvataljke kojima se hvatao za neprijateljski brod i time ga čvrsto povezao, a legionari bi jurišali na palubu neprijatelja i na njoj nametnuli borbu kopnenog tipa, prsa o prsa, u kojoj su bili nadmoćni; piše Gorgonija.com.
Snagu novog oružja prvi je osjetio iskusni kartažanski vojskovođa Hanibal u bitki kod Mila, uz sjeverne obale Sicilije, blizu Liparskih otoka. Primijetivši otprilike istobrojnu rimsku flotu, dojučerašnje “mušterije”, nonšalantno bez uobičajnih priprema za borbu uputio se u još jednu laku pobjedu. Čak je, siguran u ishod borbe, dozvolio da se prethodnica odvoji i rastegne flotu. Međutim, dok je glavnina flote stigla, Rimljani su primjenom novog oružja već porazili prethodnicu i trinaest brodova zarobili.
Novo oružje premašilo je sva očekivanja. Prije nego li su se Kartažani snašli, rimski legionari su već bili na njihovim palubama. Pretrpjeli su težek poraz, izgubili 50 brodova, od čega su 33 pala neoštećena u ruke Rimljana. Ova bitka ima još jedan presedan. Ovakav način ratovanja na moru omogućava napadaču da osvoji neprijateljski brod, a da ga pri tom ne ošteti. Tako se desilo da je rimska flota iz borbe izašla brojnija nego li je u borbu ušla.
“Leteći most”, odnosno abordažni most ili kako su ga Rimljani nazivali corvus (lat. gavran), uz manje preinake ostao je kao sastavni dio ratne opreme sve do posljednje pomorske bitke brodova na vesla – Lepantske bitke 1571. godine.
