Britanski ratni brod Challenger otplovio je 7. prosinca 1872. godine na prvu globalnu oceanografsku ekspediciju. Nesumnjivo je čudno izgledao jer su iz otvora za topove, a bilo ih je osamnaest, virila samo dva. Ostali su uklonjeni kako bi se dobio prostor za znanstvenu opremu; piše Gorgonija. Ovoga puta brod nije bio opremljen za borbu s ljudskim neprijateljem već je bio naoružan znanstvenicima i dobro opremljenim laboratorijima. Jedini neprijatelji tijekom putovanja koje je trajalo tri i pol godine bili su zima i ružno vrijeme.
Challenger je najveći dio puta prošao pod jedrom iako je bio opremljen i pomoćnim parnim strojem. Prevalio je udaljenost od 68.890 nautičkih milja kroz sva svjetska mora osim Arktika. Britanski admiralitet ga je posudio londonskom Kraljevskom društvu koje je brodu namijenilo ulogu izazivača nepoznatih predjela oceanskih dubina.
Skladišni prostor ispod palube bio je ispunjen bocama za uzimanje uzoraka vode iz raznih dubina. Tu su se nalazili i kilometri užadi koja su upotrebljavana za mjerenje dubina, a jaružala i mreže potegače bile su spremne za grebanje dna oceana i hvatanje životinja koje još nisu bile viđene. Po današnjim mjerilima, neka je znanstvena oprema bila primitivna: konopci za mjerenje dubine bili su od konoplje, dakle od biljnog vlakna. Kraj svakog užeta bio je čvrsto vezan za olovnu loptu tešku 100 kg, a svako je uže bilo namotano oko bubnja promjera 3 metra.
Challenger je plovio pod parnim pogonom kad se mjerila dubina. Tako bi se bolje održavao na jednom mjestu, boreći se protiv vjetra i morske struje. Uteg bi se bacio preko palube pa je padajući odmotavao uže s bubnja. Uže je bilo posebno označeno na svakih 180 metara. Dok bi uteg povlačio konopac, jedan je znanstvenik bilježio broj oznaka koje su uranjale ispod površine. Međutim, tu se pojavio jedan problem. Konopac bi se odmotavao s bubnja i nakon što bi olovo udarilo o dno. Da bi riješili taj problem, znanstvenici su iskoristili princip koji je u 17. stoljeću razvio Robert Hooke. On je izumio spravu za mjerenje dubine bez užeta. Sprava se sastojala od drvene kugle povezane s olovnom kuglom. Dvije bi kugle bile bačene preko palube i kada bi olovna kugla pala na dno, otvarao bi se zasun koji bi automatski ispuštao drvenu kuglu koja bi se podigla na površinu. Pokušavajući i griješeći, Hook je otkrio koliko je prošlo vremena dok bi kugla udarila o dno. Znanstvenici s Challengera su znali da postoji predvidiv odnos između prosječne brzine spuštanja i dubine, i tako su izračunavali brzinu spuštanja užeta u more. Kad bi se odmotavanje usporilo, zaključili bi da je čelična kugla udarila o dno. Takva mjerenja su znala trajati i po nekoliko sati. Suvremene sonarne tehnike, kod kojih se puls zvuka vraća s dna, takva mjerenja omogućava za nekoliko sekundi.
Troipogodišnja plovidba Challengera je osvijetlila mnoga pitanja koja su postavljali oceanografi-fizičari. Podaci s tog broda su ispunili pedeset knjiga s ukupno 29.500 stranica i otvorili razdoblje moderne oceanografije. Nazvali su ih “oceanografovom biblijom”.
