O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Dan očeva, a otac pomorac

Dragi pomorci očevi, oni koji to jeste i oni koji će to tek postati, sretan vam vaš Dan!

Sjećam se djetinjstva i mnogih pomoraca koji su bili prisutni u mom životu. Sjećam se živo osjećaja romantičnog strahopoštovanja prema tim ljudima koji se bave nekim meni nerazumljivim poslom, negdje daleko, ploveći po morima kojima se ne vidi kraja i susrećući se sa zemljama koje nisam znala izgovoriti. Dječje neznanje miješalo se s maštom i ja sam u tim ljudima vidjela pustolovne likove, hrabrosti jednake likovima iz romana koje sam čitala. U njima sam vidjela nježnost skrivenu iza pomalo ogrubjele fasade na kojoj su se ocrtavali tragovi olovno teških mora. Oluja, nevremena, opasnosti iz dubina. Sjećam se njih kao mirnih, odvažnih, humoru sklonih ljudi koje sam neizmjerno poštivala i divila im se. Danas im se divim još i više. A danas shvaćam da čitave njihove porodice, koje zajedno s njima žive tu neizvjesnu i stalno promjenjivu pomoračku svakodnevicu, zaslužuju divljenje.

Biti roditelj je najljepša, ali i najteža uloga u životu. Biti otac, meni kao ženskom djetetu, meni kao ženi, simbolizira sigurnost, zaštitu, utjehu, nježnost, uzor za cjeloživotna uspoređivanja, model. Očevi su nezamjenjivi. Stup su na kojeg se sve oslanja. Očevi pomorci nisu ništa drugačiji od drugih, usudila bih se reći iz vlastitog iskustva da su čak i posvećeniji svojoj djeci, ali njihovo zanimanje jest drugačije i ono kao takvo zahtijeva drugačiju organizaciju života. Vjerojatno najveći razlog tome leži u periodima njihove odsutnosti i u žalu koji iz te odsutnosti proizlazi koji ih stalno mori da su nešto propustili i da to nešto moraju nadoknaditi.

Čini mi se da smo mi prilično sretni jer je moj suprug relativno kasno postao pomorac (namjerno kažem postao, kako ne bih opteretila tekst primoranošću koja nadilazi izbore), pa smo tako imali priliku da moj porod i Mulčevo najosjetljivije djetinjstvo budemo stalno skupa. Imao je priliku da dočeka svoju suprugu i dijete na izlazu iz rodilišta, da gleda svakodnevno rast i razvoj svog djeteta, da ga hrani, uspavljuje, pjevuši mu i uživa u svakodnevnom čudu tog novog života, što mnogi pomorci nemaju. Većinom se odlazi na brod u ranijoj dobi, pa dok se dođe (ako se dođe) do kraćih i povoljnijih ugovora, prođu periodi kada si primoran na duga odsustva a mladi parovi žele biti zajedno, žele proširiti obitelj, žele biti prisutni. Cijeli život traži tu prisutnost, ali čini mi se da se kasnije svi članovi polako uhodaju i uvjerena sam da je mladim početnicima najteže. I pomorcima i njihovim suprugama, koje proživljavaju nerijetko same prvi porod, prva dojenja, prve strahove kada naraste temperatura, prve padove, prve korake, prva smijanja i prve priče. Najteže je u početku, iako su upravo početci ujedno i najljepši. Supruge, nesigurne i u potpunom neznanju, polako koračaju prema samostalnoj ženi koja će jednog dana postati sve bliža super ženi, nego raspuštenici kako će je ljubomorno susjedstvo voljeti nazivati, suočene s nužnošću da se same izbore i sa svakodnevicom i s novom ulogom roditelja, oslanjajući se uglavnom same na sebe. Svakodnevni izazovi ne jenjavaju i iako se na trenutke čini kako je nemoguće da sve na kraju dobro ispadne, s uspješno savladanim poteškoćama i riješenim problematičnim situacijama, javlja se osjećaj ponosa i novog oblika zajedništva koje samo učvršćuje obitelj kao zajednicu. Pomorci, sigurna sam, prolaze sličan pakao, trudeći se dobro raditi i učiti na brodu, dok su nesigurni kako će njihova supruga odolijevati svim izazovima, hoće li biti uspješna i hoće li im biti dovoljno da se čuju, da se pišu, da virtualno podijele sve što jedan i drugi prolaze (što nedavno i nije bila najrasprostranjenija mogućnost), kako se ne bi osjećale ostavljene ili pak same.

Kako dijete raste, potreba za ocem raste. Kako je naš Mulac rastao, nailazili smo na situacije kada bi bio tužan ili ljut jer „svi njegovi prijatelji imaju tatu, a njegovog nema“. Sjećam se da smo tada puno pričali. I iako ništa i nitko realno ne može (a ni ne treba) nadomjestiti njegovo prisustvo, razgovor o tome kako je tata zapravo tu, kako mu možemo snimiti poruku u kojoj ćemo zajedno rješavati problem, kako mu možemo pisati, kako ga možemo u videopozivu pitati sve što bismo i uživo; razgovor o tome kako je to tatin posao i kako je kao takav težak i izazovan, ali da ima svoje prednosti, kao što su vrijeme koje će biti samo naše kada dođe kući; razgovor o tome kako tata stalno misli na njega i kako će uvijek biti tu za njega; razgovor o tome kako i mame mogu biti strašno opasne i hrabre kao i lavice ako se njemu kojim slučajem dogodi kakav problem koji zahtijeva pomoć, razgovor pomaže. Sjećam se da je Mulcu trebalo to često čuti. Pričala sam uvijek. Pokušavala sam stalno pronaći najbolje strane pomoračkog zanimanja kako bi postalo podnošljivo. S vremenom javljale su se manje ili veće krize, periodi kada je tata bio nužan a nije ga bilo, trebalo ga je dočekati. Ali prošli su, Mulac se osamostalio, ja sam se osamostalila. Oboje osnaženi tom neovisnošću, kao simpatičnim hvalisanjem kada nas On opet susretne, kao vlastitom metodom hrabrenja kada nas zadese teškoće. Potrebno je uvijek i nanovo se podsjetiti kako je rastanak prolazan, a kako je zajedništvo stalno. Naše razdvojenosti su bile relativno kratke i to je jedan od olakšavajućih faktora koji nam je omogućio da bez većih poteškoća prebrodimo to njegovo morsko odsustvo. Ne smijemo u tome zaboraviti spomenuti ostatak obitelji, odnosno njihovu potporu, kao i potporu prijatelja. Bez njih, situacija bi bila mnogo izazovnija, ali sigurna sam da i u takvim situacijama, kada su žene zaista prepuštene same sebi, sve na koncu ipak rezultira kohezijom obitelji, a ne njenim raspadom, čemu se valjda svi i nadamo kada je stvaramo.

Pitala sam Mulca što bi naveo kao najveći minus i kao najveći plus tatinog pomoračkog posla. On mi je rekao kako mu se čini da tata na brodu proživljava veliki stres jer po povratku kući nema puno strpljenja, ali da primjećuje kako se to mijenja kada se opet udomaći. To je naveo kao jedinu lošu stranu. Također je rekao kako uživa u svom tom „samo našem“ vremenu kada je tata kući, pa kada idemo na izlete, kada vozimo bicikle, kada kuhamo ili gledamo film, ponosno navodeći to zajedničko vrijeme kao rijetkost u današnjem ubrzanom svijetu. Čini mu se da mu tata više udovoljava (poznata je nadaleko ta slabost očeva pomoraca na njihovu djecu, nasuprot majčine nepopustljivosti kojom ona pokušava nadomjestiti drugu čvrstu ruku pod stalnim (vlastitim) pritiskom da je najveća odgovornost za odgoj djece upravo na njoj) i kako je sada u dobu u kojem postaje muškarac, da ga tata više razumije u nekim stvarima. Ne znam kada sam vidjela na Mulcu da je nezadovoljan našim načinom života. Nakon povremenih kriza kao dječak, nakon puno razgovora kao s ravnopravnim, nakon puno zajedničkog vremena kada se tata vrati kući, nakon puno ulaganja da se tijekom razdvojenosti ne osjeti strah ili frustracija odsustvom, nakon uspostavljene rutine u svakodnevnoj komunikaciji i podršci, čak i nakon majčine „reflektorske“ pažnje, kojoj je teško umaći, nakon velikog napora i ulaganja u cilju da emocionalna podrška majka-otac ne presahne, odrastao je u mladića koji zna vrijednost obitelji i koji u ocu (iako se nekada s njim ne slaže) vidi model od kojeg uči i koji ga nadahnjuje.

Očevi su nezamjenjiv dio obitelji i ako se svi članovi potrude da se fizički i emocionalno prilagode pomoračkim tranzicijama, stresovima, teškoćama i izazovima, obitelji mogu biti i jesu uspješne. A što čini jednu obitelj uspješnom – njihov osjećaj povezanosti i podrške.

Dragi pomorci, želim Vam puno sreće i pameti, puno strpljenja, puno hrabrosti, povjerenja u vaše partnerice, puno snage da izdržite sve izazove koje more pred vas stavlja i da nikada ne zaboravite kako vas vaša djeca uvijek promatraju i u vama vide ili sebe kao oca ili budućeg ideala životnog partnera. Dajte im najbolje od sebe. I kada jeste i kada niste tu.

Enna Kovač

Dragi pomorci očevi, oni koji to jeste i oni koji će to tek postati, sretan vam vaš Dan!

Sjećam se djetinjstva i mnogih pomoraca koji su bili prisutni u mom životu. Sjećam se živo osjećaja romantičnog strahopoštovanja prema tim ljudima koji se bave nekim meni nerazumljivim poslom, negdje daleko, ploveći po morima kojima se ne vidi kraja i susrećući se sa zemljama koje nisam znala izgovoriti. Dječje neznanje miješalo se s maštom i ja sam u tim ljudima vidjela pustolovne likove, hrabrosti jednake likovima iz romana koje sam čitala. U njima sam vidjela nježnost skrivenu iza pomalo ogrubjele fasade na kojoj su se ocrtavali tragovi olovno teških mora. Oluja, nevremena, opasnosti iz dubina. Sjećam se njih kao mirnih, odvažnih, humoru sklonih ljudi koje sam neizmjerno poštivala i divila im se. Danas im se divim još i više. A danas shvaćam da čitave njihove porodice, koje zajedno s njima žive tu neizvjesnu i stalno promjenjivu pomoračku svakodnevicu, zaslužuju divljenje.

Biti roditelj je najljepša, ali i najteža uloga u životu. Biti otac, meni kao ženskom djetetu, meni kao ženi, simbolizira sigurnost, zaštitu, utjehu, nježnost, uzor za cjeloživotna uspoređivanja, model. Očevi su nezamjenjivi. Stup su na kojeg se sve oslanja. Očevi pomorci nisu ništa drugačiji od drugih, usudila bih se reći iz vlastitog iskustva da su čak i posvećeniji svojoj djeci, ali njihovo zanimanje jest drugačije i ono kao takvo zahtijeva drugačiju organizaciju života. Vjerojatno najveći razlog tome leži u periodima njihove odsutnosti i u žalu koji iz te odsutnosti proizlazi koji ih stalno mori da su nešto propustili i da to nešto moraju nadoknaditi.

Čini mi se da smo mi prilično sretni jer je moj suprug relativno kasno postao pomorac (namjerno kažem postao, kako ne bih opteretila tekst primoranošću koja nadilazi izbore), pa smo tako imali priliku da moj porod i Mulčevo najosjetljivije djetinjstvo budemo stalno skupa. Imao je priliku da dočeka svoju suprugu i dijete na izlazu iz rodilišta, da gleda svakodnevno rast i razvoj svog djeteta, da ga hrani, uspavljuje, pjevuši mu i uživa u svakodnevnom čudu tog novog života, što mnogi pomorci nemaju. Većinom se odlazi na brod u ranijoj dobi, pa dok se dođe (ako se dođe) do kraćih i povoljnijih ugovora, prođu periodi kada si primoran na duga odsustva a mladi parovi žele biti zajedno, žele proširiti obitelj, žele biti prisutni. Cijeli život traži tu prisutnost, ali čini mi se da se kasnije svi članovi polako uhodaju i uvjerena sam da je mladim početnicima najteže. I pomorcima i njihovim suprugama, koje proživljavaju nerijetko same prvi porod, prva dojenja, prve strahove kada naraste temperatura, prve padove, prve korake, prva smijanja i prve priče. Najteže je u početku, iako su upravo početci ujedno i najljepši. Supruge, nesigurne i u potpunom neznanju, polako koračaju prema samostalnoj ženi koja će jednog dana postati sve bliža super ženi, nego raspuštenici kako će je ljubomorno susjedstvo voljeti nazivati, suočene s nužnošću da se same izbore i sa svakodnevicom i s novom ulogom roditelja, oslanjajući se uglavnom same na sebe. Svakodnevni izazovi ne jenjavaju i iako se na trenutke čini kako je nemoguće da sve na kraju dobro ispadne, s uspješno savladanim poteškoćama i riješenim problematičnim situacijama, javlja se osjećaj ponosa i novog oblika zajedništva koje samo učvršćuje obitelj kao zajednicu. Pomorci, sigurna sam, prolaze sličan pakao, trudeći se dobro raditi i učiti na brodu, dok su nesigurni kako će njihova supruga odolijevati svim izazovima, hoće li biti uspješna i hoće li im biti dovoljno da se čuju, da se pišu, da virtualno podijele sve što jedan i drugi prolaze (što nedavno i nije bila najrasprostranjenija mogućnost), kako se ne bi osjećale ostavljene ili pak same.

Kako dijete raste, potreba za ocem raste. Kako je naš Mulac rastao, nailazili smo na situacije kada bi bio tužan ili ljut jer „svi njegovi prijatelji imaju tatu, a njegovog nema“. Sjećam se da smo tada puno pričali. I iako ništa i nitko realno ne može (a ni ne treba) nadomjestiti njegovo prisustvo, razgovor o tome kako je tata zapravo tu, kako mu možemo snimiti poruku u kojoj ćemo zajedno rješavati problem, kako mu možemo pisati, kako ga možemo u videopozivu pitati sve što bismo i uživo; razgovor o tome kako je to tatin posao i kako je kao takav težak i izazovan, ali da ima svoje prednosti, kao što su vrijeme koje će biti samo naše kada dođe kući; razgovor o tome kako tata stalno misli na njega i kako će uvijek biti tu za njega; razgovor o tome kako i mame mogu biti strašno opasne i hrabre kao i lavice ako se njemu kojim slučajem dogodi kakav problem koji zahtijeva pomoć, razgovor pomaže. Sjećam se da je Mulcu trebalo to često čuti. Pričala sam uvijek. Pokušavala sam stalno pronaći najbolje strane pomoračkog zanimanja kako bi postalo podnošljivo. S vremenom javljale su se manje ili veće krize, periodi kada je tata bio nužan a nije ga bilo, trebalo ga je dočekati. Ali prošli su, Mulac se osamostalio, ja sam se osamostalila. Oboje osnaženi tom neovisnošću, kao simpatičnim hvalisanjem kada nas On opet susretne, kao vlastitom metodom hrabrenja kada nas zadese teškoće. Potrebno je uvijek i nanovo se podsjetiti kako je rastanak prolazan, a kako je zajedništvo stalno. Naše razdvojenosti su bile relativno kratke i to je jedan od olakšavajućih faktora koji nam je omogućio da bez većih poteškoća prebrodimo to njegovo morsko odsustvo. Ne smijemo u tome zaboraviti spomenuti ostatak obitelji, odnosno njihovu potporu, kao i potporu prijatelja. Bez njih, situacija bi bila mnogo izazovnija, ali sigurna sam da i u takvim situacijama, kada su žene zaista prepuštene same sebi, sve na koncu ipak rezultira kohezijom obitelji, a ne njenim raspadom, čemu se valjda svi i nadamo kada je stvaramo.

Pitala sam Mulca što bi naveo kao najveći minus i kao najveći plus tatinog pomoračkog posla. On mi je rekao kako mu se čini da tata na brodu proživljava veliki stres jer po povratku kući nema puno strpljenja, ali da primjećuje kako se to mijenja kada se opet udomaći. To je naveo kao jedinu lošu stranu. Također je rekao kako uživa u svom tom „samo našem“ vremenu kada je tata kući, pa kada idemo na izlete, kada vozimo bicikle, kada kuhamo ili gledamo film, ponosno navodeći to zajedničko vrijeme kao rijetkost u današnjem ubrzanom svijetu. Čini mu se da mu tata više udovoljava (poznata je nadaleko ta slabost očeva pomoraca na njihovu djecu, nasuprot majčine nepopustljivosti kojom ona pokušava nadomjestiti drugu čvrstu ruku pod stalnim (vlastitim) pritiskom da je najveća odgovornost za odgoj djece upravo na njoj) i kako je sada u dobu u kojem postaje muškarac, da ga tata više razumije u nekim stvarima. Ne znam kada sam vidjela na Mulcu da je nezadovoljan našim načinom života. Nakon povremenih kriza kao dječak, nakon puno razgovora kao s ravnopravnim, nakon puno zajedničkog vremena kada se tata vrati kući, nakon puno ulaganja da se tijekom razdvojenosti ne osjeti strah ili frustracija odsustvom, nakon uspostavljene rutine u svakodnevnoj komunikaciji i podršci, čak i nakon majčine „reflektorske“ pažnje, kojoj je teško umaći, nakon velikog napora i ulaganja u cilju da emocionalna podrška majka-otac ne presahne, odrastao je u mladića koji zna vrijednost obitelji i koji u ocu (iako se nekada s njim ne slaže) vidi model od kojeg uči i koji ga nadahnjuje.

Očevi su nezamjenjiv dio obitelji i ako se svi članovi potrude da se fizički i emocionalno prilagode pomoračkim tranzicijama, stresovima, teškoćama i izazovima, obitelji mogu biti i jesu uspješne. A što čini jednu obitelj uspješnom – njihov osjećaj povezanosti i podrške.

Dragi pomorci, želim Vam puno sreće i pameti, puno strpljenja, puno hrabrosti, povjerenja u vaše partnerice, puno snage da izdržite sve izazove koje more pred vas stavlja i da nikada ne zaboravite kako vas vaša djeca uvijek promatraju i u vama vide ili sebe kao oca ili budućeg ideala životnog partnera. Dajte im najbolje od sebe. I kada jeste i kada niste tu.

Enna Kovač

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video