O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Prostor i vrijeme

Nedavno sam u jednom tekstu pronašla dijalog iz Wagnerove opere Parsifal koji ide ovako:

„Parsifal: Tek se malo pomaknem, a već se čini kako sam predaleko otišao.

Gurnemanz: Vidiš, sine, tu se vrijeme pretvara u prostor. „

Razmišljam o vremenu i prostoru dok čekam jedan novi početak rascjepkanosti vremena. Uljuljuškana u cjelinu, koja je utješna i topla, mir razbijam razmišljanjima o novom razdvajanju koje je pred nama. Neizvjesnije nego ijedno prije njega. Zagledana u to pred nama, vrijeme se rasteže, dok se prostor sužava. Moj prostor, moje vrijeme. Kod njega je drugačije. Njegov prostor se rasteže, on ga pustolovno osvaja. Odlazeći na svoje novo putovanje, moj suprug zaustavlja vrijeme, a rasteže prostor, dok ja radim upravo suprotno. No, u prostoru svi su smjerovi ravnopravni, dok vrijeme gradira svoj smjer od prošlosti prema budućnosti.

Kada razmišljam o prošlosti, čini mi se da je budućnost daleko. Kada razmišljam o budućnosti, prošlost mi ispada iz ruku. Postoji li u toj jednoj, ali iscjepkanoj stvarnosti kakvo zajedničko sidrište, nekakva pozicija na kojoj oboje zaboravljamo na nepovjerenje prema sadašnjosti (društvu/okolnostima/slabostima) i njegovim vrijednostima koje se neumitno iskrivljuju i živimo (neopterećeno) trenutak? Sadašnjost slijedi naloge rukovođenja. Slijedi neupitnu odanost, svrsishodan posluh. Drugačije nije moguće. Idealistička žrtva javlja se podjednako i kod onih koji odlaze i kod onih koji čekaju. Pitam se samo da li je rezultat praznina. Zapravo, nadam se da nije.

Mnogi pomorci koje poznajemo odustaju od pomoračke profesije, fizički i emotivno iscrpljeni od uvjeta navigacije koje je nametnuo novi svijet uslijed Covid pandemije. Odlučuju se za manje voljene, manje privlačne, manje plaćene poslove, neki čak i na potpunu izolaciju na kakvo nedostupno mjesto gdje se nadaju živjeti od izvorske vode i plodova zemlje koja ih okružuje, sasvim odbacujući mogućnost da ponovno otplove bilo kuda, u strahu za sebe, a onda i za svoju obitelj. Strah ih je paralizirao (ili ih je oslobodio). Nemogućnost dohvaćanja (lažno poimane) sigurnosti iz prošlosti, koja se čini nevjerojatno daleka, sasvim je iščezla. Ostala je neizvjesnost pretrpana činjenicama koje ne razumijemo ili ne možemo prihvatiti. Misaoni nastavak plovidbe simbolički je iščeznuo u plavetnilu vode. Izgubio mu se smisao, izgubila mu se svrha, ostala je nužnost očuvanja tijela i uma u nečemu što prepoznajemo kao borba za opstanak. Odričući se zanimanja za koje su školovani, zanimanja koje vole, paradoksalno se odriču sebe dok se istovremeno bore da se očuvaju, vjerujući kako će novi svijet donijeti zadovoljštinu i mir. Budućnost će nam svima reći točno gdje smo pogriješili. Sakriti se u zaštićenost luke utješna je misao, nudi idealistički san o povratku u sigurnosnu nutrinu, gdje nema ničega osim utjehe. Uvijek je nužno, makar na kratko. Ali prostor se širi, vrijeme teče, život se ne zaustavlja, vrti se u krug.

Zavidim nekada na toj utješnoj slici, slici u kojoj se čini da opasnosti i strahova nema, da su jednostavno iščeznuli. Ali onda se sjetim da je sve prolazno i da je nemoguće sakriti se od života. Nemoguće je uteći svijetu. I kako je nemoguće uteći, tako je nemoguće i ne vidjeti. A nekada ono što oko sebe vidimo teško je podnijeti, posebno ako pravila ne vrijede za svakoga isto, a sadašnjost nas (kao i prošlost) uči upravo tome. U vremenu pandemije slijepa volja zavodi više nego išta, dok se suosjećanje gubi poput pamćenja. Odlazak je postao trauma koju nikako da zaliječimo. Kao da smo probodeni (svi, ne samo pomorci, već čitave njihove obitelji) nevidljivim kopljem koje se zabilo i dalje se klati kamo god da krenemo. Možda nam ga netko i izvadi kada u ovim novim okolnostima ponovno (optimistično) krenemo na novu plovidbu, ali rana ostaje. Bojazan za sigurnost, zdravlje, dobrobit, budućnost, ostaje kao otvorena rana, zazivajući lijek, tražeći oporavak.

Čini mi se da Parsifal, koji odolijeva zavođenju i pobjeđuje upravo suosjećanjem, nudi odgovor koji je nužan. Suosjećanje, spajanje svih naših svjetova u jedan u kojem brinemo jedni za druge, neovisno o pojedinačnim izborima. Riječju, mišlju, djelom. Navigacija i rastanci predstavljaju izazov, no (možda) ako odgovorimo na njih najjednostavnijim rješenjem, suosjećanjem i ljudskom nježnošću, ona postanu prihvatljiva.  

Enna Kovač

Nedavno sam u jednom tekstu pronašla dijalog iz Wagnerove opere Parsifal koji ide ovako:

„Parsifal: Tek se malo pomaknem, a već se čini kako sam predaleko otišao.

Gurnemanz: Vidiš, sine, tu se vrijeme pretvara u prostor. „

Razmišljam o vremenu i prostoru dok čekam jedan novi početak rascjepkanosti vremena. Uljuljuškana u cjelinu, koja je utješna i topla, mir razbijam razmišljanjima o novom razdvajanju koje je pred nama. Neizvjesnije nego ijedno prije njega. Zagledana u to pred nama, vrijeme se rasteže, dok se prostor sužava. Moj prostor, moje vrijeme. Kod njega je drugačije. Njegov prostor se rasteže, on ga pustolovno osvaja. Odlazeći na svoje novo putovanje, moj suprug zaustavlja vrijeme, a rasteže prostor, dok ja radim upravo suprotno. No, u prostoru svi su smjerovi ravnopravni, dok vrijeme gradira svoj smjer od prošlosti prema budućnosti.

Kada razmišljam o prošlosti, čini mi se da je budućnost daleko. Kada razmišljam o budućnosti, prošlost mi ispada iz ruku. Postoji li u toj jednoj, ali iscjepkanoj stvarnosti kakvo zajedničko sidrište, nekakva pozicija na kojoj oboje zaboravljamo na nepovjerenje prema sadašnjosti (društvu/okolnostima/slabostima) i njegovim vrijednostima koje se neumitno iskrivljuju i živimo (neopterećeno) trenutak? Sadašnjost slijedi naloge rukovođenja. Slijedi neupitnu odanost, svrsishodan posluh. Drugačije nije moguće. Idealistička žrtva javlja se podjednako i kod onih koji odlaze i kod onih koji čekaju. Pitam se samo da li je rezultat praznina. Zapravo, nadam se da nije.

Mnogi pomorci koje poznajemo odustaju od pomoračke profesije, fizički i emotivno iscrpljeni od uvjeta navigacije koje je nametnuo novi svijet uslijed Covid pandemije. Odlučuju se za manje voljene, manje privlačne, manje plaćene poslove, neki čak i na potpunu izolaciju na kakvo nedostupno mjesto gdje se nadaju živjeti od izvorske vode i plodova zemlje koja ih okružuje, sasvim odbacujući mogućnost da ponovno otplove bilo kuda, u strahu za sebe, a onda i za svoju obitelj. Strah ih je paralizirao (ili ih je oslobodio). Nemogućnost dohvaćanja (lažno poimane) sigurnosti iz prošlosti, koja se čini nevjerojatno daleka, sasvim je iščezla. Ostala je neizvjesnost pretrpana činjenicama koje ne razumijemo ili ne možemo prihvatiti. Misaoni nastavak plovidbe simbolički je iščeznuo u plavetnilu vode. Izgubio mu se smisao, izgubila mu se svrha, ostala je nužnost očuvanja tijela i uma u nečemu što prepoznajemo kao borba za opstanak. Odričući se zanimanja za koje su školovani, zanimanja koje vole, paradoksalno se odriču sebe dok se istovremeno bore da se očuvaju, vjerujući kako će novi svijet donijeti zadovoljštinu i mir. Budućnost će nam svima reći točno gdje smo pogriješili. Sakriti se u zaštićenost luke utješna je misao, nudi idealistički san o povratku u sigurnosnu nutrinu, gdje nema ničega osim utjehe. Uvijek je nužno, makar na kratko. Ali prostor se širi, vrijeme teče, život se ne zaustavlja, vrti se u krug.

Zavidim nekada na toj utješnoj slici, slici u kojoj se čini da opasnosti i strahova nema, da su jednostavno iščeznuli. Ali onda se sjetim da je sve prolazno i da je nemoguće sakriti se od života. Nemoguće je uteći svijetu. I kako je nemoguće uteći, tako je nemoguće i ne vidjeti. A nekada ono što oko sebe vidimo teško je podnijeti, posebno ako pravila ne vrijede za svakoga isto, a sadašnjost nas (kao i prošlost) uči upravo tome. U vremenu pandemije slijepa volja zavodi više nego išta, dok se suosjećanje gubi poput pamćenja. Odlazak je postao trauma koju nikako da zaliječimo. Kao da smo probodeni (svi, ne samo pomorci, već čitave njihove obitelji) nevidljivim kopljem koje se zabilo i dalje se klati kamo god da krenemo. Možda nam ga netko i izvadi kada u ovim novim okolnostima ponovno (optimistično) krenemo na novu plovidbu, ali rana ostaje. Bojazan za sigurnost, zdravlje, dobrobit, budućnost, ostaje kao otvorena rana, zazivajući lijek, tražeći oporavak.

Čini mi se da Parsifal, koji odolijeva zavođenju i pobjeđuje upravo suosjećanjem, nudi odgovor koji je nužan. Suosjećanje, spajanje svih naših svjetova u jedan u kojem brinemo jedni za druge, neovisno o pojedinačnim izborima. Riječju, mišlju, djelom. Navigacija i rastanci predstavljaju izazov, no (možda) ako odgovorimo na njih najjednostavnijim rješenjem, suosjećanjem i ljudskom nježnošću, ona postanu prihvatljiva.  

Enna Kovač

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video