”Život mi se vrti uvijek u istom krugu. Dolazim doma kako bih otišao i odlazim kako bih se vratio.” – priču jednog pomorca prenosi The Maritime Post
Moja adresa je uglavnom ime broda na kojem plovim, ali moj dom je sasvim negdje drugdje – gdje mi srce pripada.
Ne mogu prolaziti kroz svakodnevne stvari ‘’običnog’’ čovjeka jednako kao što ni on ne može razumjeti bol kroz koju prolazim. On ne može biti bespomoćni sin, usamljeni muž ili čeznutljivi otac. ‘’Običan’’ čovjek nikada neće razumjeti frustraciju uzrokovanu velikom količinom noćnog rada bez odmora, usamljenu kabinu u koju dolazim nakon odrađene smjene. On ulazi u kuću punu ljudi, odlazi kod majke na ručak i grli svoju djecu svakodnevno. Ja svoju vidim samo na fotografijama.
Moja žena mora šutke brisati suze i hrabro podnositi i moju i svoju bol. Čeznutljive su njene ruke za mojima, srce puno ljubavi i usne kojima mi želi ispričati sve što se dogodilo u danu. Njene oči čeznu pogledati u moje. Kada god susretne par, podsjeti se koliko još dana treba čekati i čeznuti.
Nisam Casanova. Odlazim na obalu kako bih nakon dugo vremena osjetio čvrsto tlo pod nogama. Možda i imam svoje male prljave tajne i nisam savršen kao što nije niti ”običan” čovjek. Jako sam usamljen. Imam svoje kolege, ali moja obitelj je daleko i često ne znam kako su niti što rade.
Najveći strah s kojim se borim i koji stišće moje srce svakodnevno je da neću biti u blizini kada me moja obitelj bude trebala. Svaki dan se borim, svakog trena ove teške misli naviru. Kažem si, ne sada – dužnost me zove.
Veselim se danu kada ću se vratiti svojoj obitelji, molim se za njihovu sigurnost i nadam se da su sretni.
Volio bih da svi znaju jedno : dok stojim na mostu ili radim u stroju ili kuhinji – volim svoju obitelj i ponosan sam na sebe, svoju obitelj i svoj posao.
‘’The ordinary man I am inside, I shall always be..
But…The man I am today… No ordinary man shall be..’’
