O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Vladimir Tonić – 16 godina života u Južnoj Koreji

Što reći o Južnoj Koreji? Država četrdesetak četvornih kilometara veća od Hrvatske u kojoj živi 52 000 000 ljudi jedanaesta je ekonomija svijeta s bruto društvenim proizvodom koji iznosi
1 650 000 000 000 američkih dolara. Osim što očarava u ekonomskom smislu, Južna Koreja zapanjuje i svojim prirodnim ljepotama, futurističkom arhitekturom, najboljim zračnim lukama na svijetu, hranom, ali i brodogradnjom. Upravo u južnokorejskoj brodogradnji se pronašao i naš sugovornik, Vladimir Tonić. On je u Rijeku doselio 1976. godine iz tadašnjeg SSSR-a. U gradu koji teče završio je osnovnu i srednju školu, tadašnji Centar za kadrove u obrazovanju i kulturi, matematičko-informatički smjer, odnosno danas je to Gimnazija Andrije Mohorovičića. Potom je na riječkom Sveučilištu diplomirao smjer Brodogradnja.

Kako je bilo na fakultetu tada? Je li hrvatski obrazovni sustav pratio zahtjeve svjetskog tržišta?

Već tada nije bilo previše zainteresiranih za brodogradnju; strojarstvo je bilo popularnije. Rekao bih da je studij bio dobro povezan s riječkim brodogradilištem 3. MAJ, praktični dio školovanja se podosta bazirao na suradnji sa škverom, a i studenti su računali da se imaju gdje zaposliti. Sustav studentske međunarodne razmjene je omogućavao kontakte sa stranim sveučilištima; kolege sa strojarstva su to mogli dobro iskoristiti, neki od njih odmah započevši karijeru u inozemstvu. Brodogradnja – ne toliko efikasno, uostalom, tek nas je negdje četvrtina upisanih završila studij.

Gdje ste započeli svoju karijeru?

U Odjelu tehničke kontrole brodogradilišta “3. MAJ”, gdje sam proveo 5 godina.

Kako ste se odlučili za brodogradnju?

Od kad znam za sebe zanimao sam se za brodove, i smatrao sam da se karijera treba zasnivati na “realnom” tehničkom studiju.

Gdje sada radite?

U klasifikacijskom društvu Det Norske Veritas DNV.hr – DNV, pomorski sektor, kao inspektor i voditelj projekta za novogradnje u Južnoj Koreji.

Zbog čega baš Koreja? Kakav je poslovni, a kakav društveni život u Koreji? Kakav je socijalni i zdravstveni sustav u Koreji, jesu li radnici zadovoljni?

Zaposlio sam se izravno na radno mjesto u Južnoj Koreji, budući da je za vrijeme brodograđevne ekspanzije 2005. godine tamo postojala velika potražnja za inspektorima klasifikacijskih društava. Posao sam dobio uz preporuke inspektora s kojima sam ranije radio, i kao kadar riječkog Tehničkog fakulteta, koji je očigledno uživao određeno poštovanje.

Južna Koreja je jedna od tehnički najrazvijenijih zemalja svijeta, njihova se brodogradnja smatra najnaprednijom u cijelom svijetu. Društveni život je podređen poslovnom; nije neuobičajeno vidjeti radnike da se kasno uvečer vraćaju s posla na kojem su proveli i po 12 sati. OK, to je bila situacija prethodnih godina, u međuvremenu su doneseni zakoni koji ograničavaju maksimalno tjedno radno vrijeme, odnosno količinu prekovremenih sati (inače imaju 8-satni radni dan).

Cijeli život je vrlo organiziran, „od kolijevke pa do groba“, a Koreanci su vrlo kompaktna zajednica, koja cijeni obitelj, tradicije i nadasve poštuje zakone. Rezultat je „Amerika bez kriminala“, kao što se bio izrazio jedan moj kolega. Također imaju vrlo razvijeni zdravstveni sustav, kvaliteta zdravstvenih ustanova je vrhunska, a cijena (uz opće zdravstveno osiguranje) umjerena. O dobroj organizaciji govori i situacija s Covidom; bez obzira na to što su bili jednom od najranije pogođenih zemalja, nikad nisu išli u potpuno zatvaranje, a broj smrtnih ishoda s obzirom na broj stanovnika je red veličine ispod onog u Hrvatskoj.

Koliko često posjećujete Hrvatsku i namjeravate li se vratiti?

Naravno da se namjeravam vratiti; prije ove pošasti, išao bih 4-5 puta godišnje u Hrvatsku (nekad i doslovno samo na vikend). A kako sada stvari stoje, u Hrvatskoj sam zadnji puta bio u listopadu 2019. godine (to je na znanje pomorcima koji se žale da dugo (mjesecima!) nisu bili doma).

Sto mislite o hrvatskoj brodogradnji, ima li budućnosti? Kuda bi hrvatska brodogradnja trebala “okrenuti kormilo”?

Hrvatska brodogradnja ima budućnost, kao dio šireg europskog brodograđevnog sustava, kao što se već i sada događa, gdje naše tvrtke rade nacrte i proračune za nizozemske tvrtke, ili kada „3. MAJ“ ili Brodosplit rade sekcije za talijanska brodogradilišta.

Sto biste poručili mladim ljudima koji se žele baviti brodogradnjom i srodnim poljima znanosti?

Neka što prije počnu stjecati profesionalno iskustvo. Niti će svaki posao odmah biti lagan ili dobro plaćen, ali će iskustvo omogućiti bolji izbor zanimanja u budućnosti, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu.

Koju hrvatsku pjesmu najčešće slušate u Koreji?

Dosta slušam Johnny Štulića, načelno našu glazbu (pop i rock) osamdesetih. Ne pratim ovo „novo“.

Foto: Vladimir Tonić

U današnje vrijeme, kada su svakom puna usta Njemačke i Irske, lijepo je čuti i jednu ovakvu, moglo bi se reći – dalekoistočnu priču. Vladimir je čist primjer da se znanje i stručnost cijene uvijek i svugdje, te da ne treba odustajati od svojih snova, ma koliko daleki oni bili. Gospodin Vladimir je svoje mjesto pronašao u zemlji koja ima trinaest puta više stanovnika nego li ih ima Republika Hrvatska, u brodograđevnoj industriji Južne Koreje koja broji preko 140 000 zaposlenika i ponovo je po narudžbama prestigla svoga najljućeg rivala – Kinu.

Petar Zuanović

Što reći o Južnoj Koreji? Država četrdesetak četvornih kilometara veća od Hrvatske u kojoj živi 52 000 000 ljudi jedanaesta je ekonomija svijeta s bruto društvenim proizvodom koji iznosi
1 650 000 000 000 američkih dolara. Osim što očarava u ekonomskom smislu, Južna Koreja zapanjuje i svojim prirodnim ljepotama, futurističkom arhitekturom, najboljim zračnim lukama na svijetu, hranom, ali i brodogradnjom. Upravo u južnokorejskoj brodogradnji se pronašao i naš sugovornik, Vladimir Tonić. On je u Rijeku doselio 1976. godine iz tadašnjeg SSSR-a. U gradu koji teče završio je osnovnu i srednju školu, tadašnji Centar za kadrove u obrazovanju i kulturi, matematičko-informatički smjer, odnosno danas je to Gimnazija Andrije Mohorovičića. Potom je na riječkom Sveučilištu diplomirao smjer Brodogradnja.

Kako je bilo na fakultetu tada? Je li hrvatski obrazovni sustav pratio zahtjeve svjetskog tržišta?

Već tada nije bilo previše zainteresiranih za brodogradnju; strojarstvo je bilo popularnije. Rekao bih da je studij bio dobro povezan s riječkim brodogradilištem 3. MAJ, praktični dio školovanja se podosta bazirao na suradnji sa škverom, a i studenti su računali da se imaju gdje zaposliti. Sustav studentske međunarodne razmjene je omogućavao kontakte sa stranim sveučilištima; kolege sa strojarstva su to mogli dobro iskoristiti, neki od njih odmah započevši karijeru u inozemstvu. Brodogradnja – ne toliko efikasno, uostalom, tek nas je negdje četvrtina upisanih završila studij.

Gdje ste započeli svoju karijeru?

U Odjelu tehničke kontrole brodogradilišta “3. MAJ”, gdje sam proveo 5 godina.

Kako ste se odlučili za brodogradnju?

Od kad znam za sebe zanimao sam se za brodove, i smatrao sam da se karijera treba zasnivati na “realnom” tehničkom studiju.

Gdje sada radite?

U klasifikacijskom društvu Det Norske Veritas DNV.hr – DNV, pomorski sektor, kao inspektor i voditelj projekta za novogradnje u Južnoj Koreji.

Zbog čega baš Koreja? Kakav je poslovni, a kakav društveni život u Koreji? Kakav je socijalni i zdravstveni sustav u Koreji, jesu li radnici zadovoljni?

Zaposlio sam se izravno na radno mjesto u Južnoj Koreji, budući da je za vrijeme brodograđevne ekspanzije 2005. godine tamo postojala velika potražnja za inspektorima klasifikacijskih društava. Posao sam dobio uz preporuke inspektora s kojima sam ranije radio, i kao kadar riječkog Tehničkog fakulteta, koji je očigledno uživao određeno poštovanje.

Južna Koreja je jedna od tehnički najrazvijenijih zemalja svijeta, njihova se brodogradnja smatra najnaprednijom u cijelom svijetu. Društveni život je podređen poslovnom; nije neuobičajeno vidjeti radnike da se kasno uvečer vraćaju s posla na kojem su proveli i po 12 sati. OK, to je bila situacija prethodnih godina, u međuvremenu su doneseni zakoni koji ograničavaju maksimalno tjedno radno vrijeme, odnosno količinu prekovremenih sati (inače imaju 8-satni radni dan).

Cijeli život je vrlo organiziran, „od kolijevke pa do groba“, a Koreanci su vrlo kompaktna zajednica, koja cijeni obitelj, tradicije i nadasve poštuje zakone. Rezultat je „Amerika bez kriminala“, kao što se bio izrazio jedan moj kolega. Također imaju vrlo razvijeni zdravstveni sustav, kvaliteta zdravstvenih ustanova je vrhunska, a cijena (uz opće zdravstveno osiguranje) umjerena. O dobroj organizaciji govori i situacija s Covidom; bez obzira na to što su bili jednom od najranije pogođenih zemalja, nikad nisu išli u potpuno zatvaranje, a broj smrtnih ishoda s obzirom na broj stanovnika je red veličine ispod onog u Hrvatskoj.

Koliko često posjećujete Hrvatsku i namjeravate li se vratiti?

Naravno da se namjeravam vratiti; prije ove pošasti, išao bih 4-5 puta godišnje u Hrvatsku (nekad i doslovno samo na vikend). A kako sada stvari stoje, u Hrvatskoj sam zadnji puta bio u listopadu 2019. godine (to je na znanje pomorcima koji se žale da dugo (mjesecima!) nisu bili doma).

Sto mislite o hrvatskoj brodogradnji, ima li budućnosti? Kuda bi hrvatska brodogradnja trebala “okrenuti kormilo”?

Hrvatska brodogradnja ima budućnost, kao dio šireg europskog brodograđevnog sustava, kao što se već i sada događa, gdje naše tvrtke rade nacrte i proračune za nizozemske tvrtke, ili kada „3. MAJ“ ili Brodosplit rade sekcije za talijanska brodogradilišta.

Sto biste poručili mladim ljudima koji se žele baviti brodogradnjom i srodnim poljima znanosti?

Neka što prije počnu stjecati profesionalno iskustvo. Niti će svaki posao odmah biti lagan ili dobro plaćen, ali će iskustvo omogućiti bolji izbor zanimanja u budućnosti, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu.

Koju hrvatsku pjesmu najčešće slušate u Koreji?

Dosta slušam Johnny Štulića, načelno našu glazbu (pop i rock) osamdesetih. Ne pratim ovo „novo“.

Foto: Vladimir Tonić

U današnje vrijeme, kada su svakom puna usta Njemačke i Irske, lijepo je čuti i jednu ovakvu, moglo bi se reći – dalekoistočnu priču. Vladimir je čist primjer da se znanje i stručnost cijene uvijek i svugdje, te da ne treba odustajati od svojih snova, ma koliko daleki oni bili. Gospodin Vladimir je svoje mjesto pronašao u zemlji koja ima trinaest puta više stanovnika nego li ih ima Republika Hrvatska, u brodograđevnoj industriji Južne Koreje koja broji preko 140 000 zaposlenika i ponovo je po narudžbama prestigla svoga najljućeg rivala – Kinu.

Petar Zuanović

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video