Korčulansko brodogradilište Leda d.o.o. nedavno je punilo stupce medija, konačni krah brodogradilišta rezultirao je prijavljivanjem sisačkog poduzetnika Nandora Rajšlija, vlasnika Lede i jedinog člana uprave, za niz malverzacija kojima je oštetio brodogradilište. Redakciji dubrovačkog vjesnika obratilo se troje radnika nekadašnjeg Inkobroda, najvažnijeg gospodarskog subjekta otoka Korčule koji je u prošlosti zapošljavao više od tisuću otočana. Sve je to, kažu radnici, pokradeno i uništeno preko noći; javlja Dubrovački vjesnik.
Zlatna vremena Inkobroda
Imena gospođe i dvojice njezinih kolega poznata su redakciji. Većinu radnog vijeka, tridesetak godina, odradili su u glasovitom Inkobrodu, rado su se prisjetili zlatnog doba korčulanskog Inkobroda, jedne od najcijenjenijih tvrtki bivše Jugoslavije o kojoj danas s gorčinom govore. Nakon godina predanog rada izbačeni su na ulicu, bez objašnjenja i bez novaca.
„Najviše mi smeta tvrdnja da je Leda najuspješnija korčulanska firma, Inkobrod je bio uspješniji!“, kaže gospođa koja je u Inkobrodu radila na obračunu i isplati plaća, a njeni su se kolege suglasli, jedan je radio kao opći kadrovski djelatnik u komercijali, a drugi na tehničkoj pripremi.
Ukratko, radi se o oglednom primjerku naše privatizacije, realnost kad su u pitanju stečajni postupci. Glasoviti Inkobrod ide u stečaj 1997. godine, nakon kratkotrajnog najma Inmonta, „spašavanje“ brodogradilišta uz veliki pritisak lokalnog lobiranja prepušteno je ing. Mladenu Vukoši koji 2000. osniva tvrku Leda d.o.o. Vukoša je na prvom brodu građenom za Nizozemskog naručitelja napravio velike gubitke, pa brodogradilište prestaje s radom za Božić 2002. godine kad su svi radnici poslani kućama. Nakon toga brodogradilište izvrsno funkcionira, radnici se vraćaju na posao, a u 12 godina isporučena su 24 trupa broda. No početkom travnja 2014. Godine, Peters Shipyard također završava u stečaju. Nizozemski vlasnici Petersa su ujedno i vlasnici Lede koji preko svojih firmi imaju svaki po 50 posto udjela u vlasništvu brodogradilišta. Stvar se zakomplicirala kad je jedan od te dvojice, stanoviti Van Voorn, odlučio prevariti drugoga te se u priči pojavljuje današnji vlasnik Lede Nandor Rajšli. Ovaj isti koji je prijavljen policiji zbog sumnje na malverzaciju.
No, početak priče je Inkobrod, tvrtka koja je, kako kažu, nosila nekadašnju Općinu Korčulu. Gospođa je u Inkobrodu počela raditi 70-ih godina prošlog stoljeća kao i njen kolega, dok je drugi već radio u firmi. Tada je u Inkobrodu, pričaju nam, radilo 800 radnika plus kooperanti.
„To je bila organizirana firma, nikad nije kasnila plaća, a radnicima se dodatno plaćao rad nedjeljom, prekovremeni, noćni i teški uvjeti rada, beneficirani radni staž. Dnevno je radnike od Blata do Lumbarde u Inkobrod vozilo desetak autobusa. Imali smo radničku menzu, ambulantu, doktoricu i medicinsku sestru, zubara, imali smo vlasititu medicinsku opremu koju smo tijekom rata dali na korištenje vojnoj bolnici u hotelu Bon Repos. Imali smo npr. rendgen kojeg tad nije bilo na cijelom otoku. Imali smo cijenjene inženjere, najbolje radnike u Jugoslaviji, radili smo remonte, gradili nove brodove, radili smo nadogradnje, katamarane, brodove za Jadroliniju. Imali smo naručitelje iz Rusije, iz cijelog svijeta, gradili smo čistače za naftu. Poštovali smo nadređene jer su oni poštovali nas, radna atmosfera je bila izvanredna“, kaže gospođa.
„Ne možete zamislit koliko je nas radnika bilo, ujutro ne bi mogli svi stati u autobus iz Lumbarde. Na ulazu u Inkobrod, na kapiji, pisalo je ‘kasniti nije kolegijalno’. U 24 godine staža nisam niti jedan put zakasnio. Jednom sam rano ujutro išao salpat mrižu, a puhalo je jako šiloko i nisam uspio obaviti posao na vrijeme, od sramote da ne zakasnim uzeo sam dan godišnjeg. Prema šefovima smo osjećali strahopoštovanje, a i oni su cijenili nas. Govorilo se, što se ne može izgraditi u Inkobrodu, ne može se izgraditi uopće“, prisjetio se sjetno jedan od sugovornika.
„Bilo je novaca jako puno, radili smo, radna atmosfera je bila izvrsna. Zapravo, bilo je toliko novaca da nismo znali gdje ćemo s njim. Radnici su mogli imati i veće plaće, no Centralni komitet to nije dopuštao“, uključio se treći.
I onda krah, u rujnu 1997. godine Inkobrod je preko noći završio u stečaju.
„Nismo naslućivali da će doći do kraha, možda smo počeli sumnjati 1994. godine, došao je rat nije bilo posla“, priča sugovornik. „Ma kako nije bilo posla? Bilo je posla i novaca“, ubacila se gospođa, „Treći maj je bio dužan osam milijuna, ali Duško Kalogjera ih je izvukao!“, odgovara treći, „Točno, bilo je novaca i nismo smjeli propasti, rukovodstvo je napravilo veliku štetu i žal, danas ne bi jedan mladić od 35 godina imao dvije godine staža, nego 15“, zaključila je gospođa koja je u 51. godini života ostala bez posla.
Cijeli članak možete pročitati >>ovdje<<
