O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Aron Baretić – ABe: U iščekivanju …

Odgovorno tvrdim da je prosječni pomorac, neovisno o zvanju, nacionalnosti, vjerskoj, političkoj ili spolnoj pripadnosti tj. određenosti, doveo gotovo do savršenstva dvije naizgled banalne i nevažne discipline.

Prva je čekanje, a druga razmišljanje.

Možete se vi smijati koliko vas volja, ali to su nepobitne činjenice.

Uopćeno govoreći, svi mi uvijek nešto čekamo. A ja sam osobnog uvjerenja da je život sastavljen od gotovo neprekinutih čekanja, uz pokoji rijetki trenutak između.

Smatrate li da je čekanje jednostavno? Bili vi najstrpljivija ili krajnje nestrpljiva osoba, čekanje može biti, i često je, uzrok golemog stresa. A stres je, kao što znamo, tihi ubojica. Taj se neprimijećeno prikrada i strpljivo čeka. Njemu se ne žuri dok mi nestrpljivo žurimo i puštamo mu da nas polako ubija.

Svakome je prvo zaposlenje nešto novo i na što većina nas nije u potpunosti pripremljena. Prvi ukrcaj u životu najčešće je mladoj osobi prvi put u životu da će se odvojiti od obitelji, života kakav poznaje i sigurnosti koje mu pružaju. Ne bih rekao da je imalo slično sjesti na autobus i odvesti se na posao, u usporedbi s odlaskom avionom na (moguće) drugi kraj svijeta.

I nije sama udaljenost toliko presudna. Bitnije je to što su i prvi i svaki sljedeći ukrcaj, od odlaska do povratka, put u neizvjesnost. Moj susjed, momak od cca. dvadeset i pet godina, išao je na svoj prvi ukrcaj kao Kadet sam iz Rijeke u Shanghai. Sreo sam njegovu mamu taj dan kad je putovao. Bila je na rubu histerije od straha i brige.

Dakle, čekaš taj prvi, kao i sve sljedeće ukrcaje, s pozitivnim ili negativnim nestrpljenjem. Ostao/la bi doma još koji dan, pa i tjedan. Ali vrijeme te pritišće zbog obaveznih dana plovidbe u tekućoj godini, bankovni račun se stanjuje, imaš planove, imaš i informaciju da je dotični brod po Europi pa nećeš morati dugo letjeti. Ili bi ti odgovaralo ipak, ako bi uspjelo, mijenjati njega/nju na tom brodu jer je ekipa odlična.

U svakom trenutku smo spremni, a nikada nismo spremni za odlazak.

Konačno krećeš, čekaš prijevoz do zračne luke i razmišljaš hoćeš li stići na vrijeme obaviti sve formalnosti prije ukrcaja u zrakoplov. Sve je obavljeno, prtljaga je odaslana, karta je u ruci. Čekaš ukrcaj u zrakoplov dok razmišljaš hoće li poletjeti na vrijeme i hoćeš li stići na vrijeme za sljedeći let. Jer ako ne stigneš, što onda, kako dalje?

„Dobro je“, razmišljaš, „poletjeli smo, kakvo olakšanje. Čekaj! Tko zna jesu li mi prtljagu ukrcali na avion? A šta ako su je zagubili?“

Trudiš se misli skrenuti na nešto, bilo što, samo da ne razmišljaš o prtljazi, koja možda i nije u avionu s tobom. Opuštaš se, tek si krenuo pa ne želiš razmišljati o onima koji su ostali za tobom.

Imat ćeš vremena za ta razmišljanja, itekako ćeš ga imati.

Misli ti skreću na brod na koji se ukrcavaš. Ne znaš je li gore ako znaš kakav je brod i koji/kakvi ljudi su na njemu ili da ne znaš ništa. Mozak ti lagano kuha. Ovisno o zvanju koje obnašaš na brodu, razmišljaš o posrednim i neposrednim pretpostavljenima, o mogućim kolegama. Ako nemaš pretpostavljenih, ne možeš ne pomisliti na ljude koji su na brodu, one koji su ti prije svega neposredno, ali i posredno, podređeni. Ljudi, prije svega, čine brod. Najbolji i najnoviji brod s ekipom koja se ne slaže pretvorit će mjesece na brodu u mučno čekanje da se nešto promijeni. I obrnuto.

Dobro, na brodu si, prvi dani prolaze u nekakvoj izmaglici. U tijeku je prilagodba uz često nova lica oko tebe. Pa čekaš partencu, pa da se prođe Gibraltar ili Suez ili Panama ili još ovaj fortunal…

A u pauzama od čekanja, uz posao, obavljanje neophodnih radnji, učestvovanje u kakvom takvom socijalnom životu na brodu, što ti preostaje doli razmišljanja? Da, da, čitamo, pišemo, slušamo glazbu, gledamo filmove, vježbamo, igramo video igre… Uz sve to, prosječni pomorac, ima na raspolaganju višak vremena koji treba iskoristiti. Nažalost, nismo svi jednako “dobri” u iskorištavanju slobodnog vremena. Upravo zato jako često i jako intenzivno razmišljamo. Čak i kada sami sebi time nanosimo bol. Ne možemo si pomoći. U neprestanoj brizi smo za svoje najbliže. Zahvaljujući današnjoj tehnologiji s njima smo u svakodnevnom kontaktu, barem kratkim porukama. No, ne može ti poruka od nekoliko riječi nadomjestiti čak niti glas te osobe, a kamoli njezino prisustvo.

Pa čekaš polovicu ugovora, posljednje dane, vijesti od kadrovske službe, od agenta. Vijesti o tome može li se iz tog porta uopće iskrcati. Zatim čekaš da ti smjena stigne na brod, svoje letove, kraj primopredaje. Nervozno spremaš prtljagu, gledaš ništa ne zaboraviti i krećeš natrag. Vrtiš se u začaranom krugu. Ponavljaš ista čekanja u suprotnom smjeru.

…čekaš prijevoz do zračne luke i razmišljaš hoćeš li stići na vrijeme obaviti sve formalnosti prije ukrcaja u zrakoplov…

Stižeš doma, opuštaš se, sljedećih nekoliko dana ne želiš niti razmišljati, a kamoli razgovarati o brodu. Ne uspijevaš u tome. Prošao je taj kratki trenutak i ti nastavljaš s čekanjem do sljedećeg ukrcaja.

U svakom trenutku si spreman, a nikad nisi spreman za odlazak.

A gdje su u ovoj čitavoj priči naši najbliži? Što je s njihovim čekanjima na nas?


Svi znamo da nije uvijek tako, ali ja vam ipak uvijek želim:”Dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe”.

Fos (Francuska), 04. kolovoza 2021. godine.

Kapetan Aron Baretić – ABe

Odgovorno tvrdim da je prosječni pomorac, neovisno o zvanju, nacionalnosti, vjerskoj, političkoj ili spolnoj pripadnosti tj. određenosti, doveo gotovo do savršenstva dvije naizgled banalne i nevažne discipline.

Prva je čekanje, a druga razmišljanje.

Možete se vi smijati koliko vas volja, ali to su nepobitne činjenice.

Uopćeno govoreći, svi mi uvijek nešto čekamo. A ja sam osobnog uvjerenja da je život sastavljen od gotovo neprekinutih čekanja, uz pokoji rijetki trenutak između.

Smatrate li da je čekanje jednostavno? Bili vi najstrpljivija ili krajnje nestrpljiva osoba, čekanje može biti, i često je, uzrok golemog stresa. A stres je, kao što znamo, tihi ubojica. Taj se neprimijećeno prikrada i strpljivo čeka. Njemu se ne žuri dok mi nestrpljivo žurimo i puštamo mu da nas polako ubija.

Svakome je prvo zaposlenje nešto novo i na što većina nas nije u potpunosti pripremljena. Prvi ukrcaj u životu najčešće je mladoj osobi prvi put u životu da će se odvojiti od obitelji, života kakav poznaje i sigurnosti koje mu pružaju. Ne bih rekao da je imalo slično sjesti na autobus i odvesti se na posao, u usporedbi s odlaskom avionom na (moguće) drugi kraj svijeta.

I nije sama udaljenost toliko presudna. Bitnije je to što su i prvi i svaki sljedeći ukrcaj, od odlaska do povratka, put u neizvjesnost. Moj susjed, momak od cca. dvadeset i pet godina, išao je na svoj prvi ukrcaj kao Kadet sam iz Rijeke u Shanghai. Sreo sam njegovu mamu taj dan kad je putovao. Bila je na rubu histerije od straha i brige.

Dakle, čekaš taj prvi, kao i sve sljedeće ukrcaje, s pozitivnim ili negativnim nestrpljenjem. Ostao/la bi doma još koji dan, pa i tjedan. Ali vrijeme te pritišće zbog obaveznih dana plovidbe u tekućoj godini, bankovni račun se stanjuje, imaš planove, imaš i informaciju da je dotični brod po Europi pa nećeš morati dugo letjeti. Ili bi ti odgovaralo ipak, ako bi uspjelo, mijenjati njega/nju na tom brodu jer je ekipa odlična.

U svakom trenutku smo spremni, a nikada nismo spremni za odlazak.

Konačno krećeš, čekaš prijevoz do zračne luke i razmišljaš hoćeš li stići na vrijeme obaviti sve formalnosti prije ukrcaja u zrakoplov. Sve je obavljeno, prtljaga je odaslana, karta je u ruci. Čekaš ukrcaj u zrakoplov dok razmišljaš hoće li poletjeti na vrijeme i hoćeš li stići na vrijeme za sljedeći let. Jer ako ne stigneš, što onda, kako dalje?

„Dobro je“, razmišljaš, „poletjeli smo, kakvo olakšanje. Čekaj! Tko zna jesu li mi prtljagu ukrcali na avion? A šta ako su je zagubili?“

Trudiš se misli skrenuti na nešto, bilo što, samo da ne razmišljaš o prtljazi, koja možda i nije u avionu s tobom. Opuštaš se, tek si krenuo pa ne želiš razmišljati o onima koji su ostali za tobom.

Imat ćeš vremena za ta razmišljanja, itekako ćeš ga imati.

Misli ti skreću na brod na koji se ukrcavaš. Ne znaš je li gore ako znaš kakav je brod i koji/kakvi ljudi su na njemu ili da ne znaš ništa. Mozak ti lagano kuha. Ovisno o zvanju koje obnašaš na brodu, razmišljaš o posrednim i neposrednim pretpostavljenima, o mogućim kolegama. Ako nemaš pretpostavljenih, ne možeš ne pomisliti na ljude koji su na brodu, one koji su ti prije svega neposredno, ali i posredno, podređeni. Ljudi, prije svega, čine brod. Najbolji i najnoviji brod s ekipom koja se ne slaže pretvorit će mjesece na brodu u mučno čekanje da se nešto promijeni. I obrnuto.

Dobro, na brodu si, prvi dani prolaze u nekakvoj izmaglici. U tijeku je prilagodba uz često nova lica oko tebe. Pa čekaš partencu, pa da se prođe Gibraltar ili Suez ili Panama ili još ovaj fortunal…

A u pauzama od čekanja, uz posao, obavljanje neophodnih radnji, učestvovanje u kakvom takvom socijalnom životu na brodu, što ti preostaje doli razmišljanja? Da, da, čitamo, pišemo, slušamo glazbu, gledamo filmove, vježbamo, igramo video igre… Uz sve to, prosječni pomorac, ima na raspolaganju višak vremena koji treba iskoristiti. Nažalost, nismo svi jednako “dobri” u iskorištavanju slobodnog vremena. Upravo zato jako često i jako intenzivno razmišljamo. Čak i kada sami sebi time nanosimo bol. Ne možemo si pomoći. U neprestanoj brizi smo za svoje najbliže. Zahvaljujući današnjoj tehnologiji s njima smo u svakodnevnom kontaktu, barem kratkim porukama. No, ne može ti poruka od nekoliko riječi nadomjestiti čak niti glas te osobe, a kamoli njezino prisustvo.

Pa čekaš polovicu ugovora, posljednje dane, vijesti od kadrovske službe, od agenta. Vijesti o tome može li se iz tog porta uopće iskrcati. Zatim čekaš da ti smjena stigne na brod, svoje letove, kraj primopredaje. Nervozno spremaš prtljagu, gledaš ništa ne zaboraviti i krećeš natrag. Vrtiš se u začaranom krugu. Ponavljaš ista čekanja u suprotnom smjeru.

…čekaš prijevoz do zračne luke i razmišljaš hoćeš li stići na vrijeme obaviti sve formalnosti prije ukrcaja u zrakoplov…

Stižeš doma, opuštaš se, sljedećih nekoliko dana ne želiš niti razmišljati, a kamoli razgovarati o brodu. Ne uspijevaš u tome. Prošao je taj kratki trenutak i ti nastavljaš s čekanjem do sljedećeg ukrcaja.

U svakom trenutku si spreman, a nikad nisi spreman za odlazak.

A gdje su u ovoj čitavoj priči naši najbliži? Što je s njihovim čekanjima na nas?


Svi znamo da nije uvijek tako, ali ja vam ipak uvijek želim:”Dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe”.

Fos (Francuska), 04. kolovoza 2021. godine.

Kapetan Aron Baretić – ABe

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video