Živimo u svijetu koji nikada neće biti isti – onakav kakvim smo ga prije poznavali. Evo, ima skoro već dvije godine, a kriza u vezi COVID-a ne jenjava. Ne vidi se svjetlo na kraju tunela.
Trećina naših pomoraca debelo je osjetila na svojoj koži što znači biti u krizi: kad niste u mogućnosti ukrcati se na brod uslijed pandemije, koja je u najvećoj mjeri pogodila pomorce koji su bili zaposleni na putničkim brodovima. Teško je zamisliti da niste u mogućnosti raditi, a imate kredit, imate obitelj – i ne vidite izlaz iz svjetske krize. Putnički brodovi plove, ali to se može mjeriti samo u jako malim postocima.
Prošle godine postojao je veliki problem sa smjenom posade jer su luke zabranile smjene uslijed gore navedenog problema. Danas se smjene obavljaju, ali uz strogo pridžavanje epidemioloških mjera.
Velike poznate kompanije počele su uvoditi nove mjere: PCR testovi prije ukrcaja, pa isto tako boravak u karantenama, obavezno cijepljenje prije ukrcaja…
Otkako je korona preuzela glavnu ulogu, nismo imali prilike čuti nešto od strane našeg sindikata vezano uz pomorce koji su ostali bez posla. Ni riječi o tome da im se pruži neka vrste naknade/potpore za vrijeme dok su nezaposleni.
Za vrijeme lockdowna, razni djelatnici primali su novčanu naknadu dok su njihovi objekti bili zatvoreni. Ali nisam imao prilike čuti da je bilo koji pomorac primio neku vrstu naknade. Oni isto imaju obitelj koju je potrebno prehraniti. I oni moraju živjeti.
Zasigurno ste Vi u sindikatu redovito primali osobni dohodak, dok trećina pomoraca nije imala takvu čast.
Živimo u državi kojoj pomorci ne znače puno. Sjete se njih kad je potrebno platiti porez i svakojake nelogične doprinose. U međuvremenu, živimo sami. Nemamo nikoga tko će stati u našu obranu onog trenutka kad nam je potrebna pomoć u bilo kojem pogledu.
Imamo sindikat, ali ne sjećam se da se netko javno pohvalio riječima: Ej, da nije bilo našeg sindikata, ne znam gdje bih bio danas. Hvala im!
Zašto je to tako? Uprava sindikata bira se na dugoročni period. Tko je sjeo u udobnu fotelju, ne želi ustati i dati mjesto onome tko je sposobniji da učini nešto bolje za nas pomorce. Biraju se sami između sebe, a zamislite – Oni nas predstavljaju.
Oni su se lijepo sprijatelji sa vladajućima i postali su jako dobri prijatelji. Čak i braća!
Imao sam jednom na brodu kadeta iz Gibraltara. Njegova država je preko sindikata potpisala ugovor s našom firmom o zaposlenju 10 kadeta, a država će zauzvrat osigurati njihovim brodovima koji dolaze u Gibraltar opskrbu gorivom i osloboditi ih lučkih pristojbi i raznih naknada. Sličan primjer bio je i s kadetom s Malte.
Naš dragi sindikat se mora potruditi puno više da zadobije povjerenje naših pomoraca.
Jedan od najboljih dokaza bit će ako se izbore da svaki pomorac koji je ostao bez posla prima naknadu od države dok se ne vrati na posao. Isto tako i da pokušaju slijediti gore navedene primjere država poput Gibraltara i Malte – pa da mladi pomorci nemaju velikih problema pri ukrcaju nakon godina provedenih u školskim klupama. Zar ne treba nagraditi njihovu volju za učenjem i volju da postanu netko u životu?
Ali kad nešto želiš i doista voliš, kad želiš pomoći, onda za to uvijek napraviš vremena. Ništa od toga ne mora biti izgubljeno vrijeme. U konačnici, svaki trud se isplati. I zato, dragi naši u sindikatu, potrudite se malo više!
Kapetan Ivica Slavica
**Mišljenja iznesena u tekstu ne moraju biti sukladna mišljenju redakcije, no to ne znači da nemaju pravo biti objavljena.**
