Prije 215 godina rođen je prvi južni Slaven koji je kao kapetan na vlastitom brodu, oplovio svijet, piše Boka News.
Iz belgijske luke Antwerpen 11. veljače 1852. godine, isplovio je jedan mali jedrenjak na čijem se krmenom jarbolu vijorila austrijska zastava – bokeljski „Splendido“.
Dvojarbolnim jedrenjakom od samo 311 tona nosivosti i sa 11 članova posade na njemu, zapovijedao je „Splendidov“ vlasnik, kapetan Ivo Visin iz Prčanja. On se tada iz Belgije uputio do Valpariosa u Čileu. Ni ne sluteći, Visin je na ovaj način započeo prvu etapu svog epskog putovanja oko Zemljine kugle koje je potrajalo punih sedam godina.
Ivo Visin rodio se prije 215 godina – 3. studenog 1806. godine u Prčanju. U poznatoj pomorskoj, kapetanskoj i brodovlasničkoj obitelji. Obitelj Visin porijeklom je iz sjeverne Italije, odakle je iz regije Friuli, krajem 17. vijeka doselila na Prčanj. Prvi pomorci iz porodice Visin spominju se već polovinom 18.stoljeća, a u narednih stotinjak godina njezini članovi izgradili su zavidan ugled kao pomorski kapetani, brodovlasnici i pomorski trgovci.
Iz takvog okruženja potekao je i mali Ivo Visin koji se početkom 19. stoljeća, kao i mnogi njegovi preci prije njega, već kao dvanaestogodišnji dječak, otisnuo na more. Plovio je na prčanjskim jedrenjacima prvo kao tzv. ”mali”, odnosno kasnije kao ”mladić palube”. Potom je završio Pomorsku školu u Prčanju koju su držali tamošnji čuveni pomorski kapetani i redovnici-franjevci u samostanu Svetog Nikole.
Obrazovanje je potom završio na Nautičkom institutu u Trstu. Ispit za kapetana duge plovidbe položio je u Lučkom uredu Rose u Boki Kotorskoj 1824. godine već kao osamnaestogodišnjak. Nakon toga je narednih šest godina nastavio ploviti na raznim jedrenjacima u svojstvu časnika. Godine 1832. prvi put preuzima dužnost kapetana i zapovijeda jedrenjakom „Alkibiad“. Od 1836. do 1840. godine Visin je zapovjednik broda „Amelia“ s kojim tijekom tog perioda najmanje dva puta prelazi Atlantik ploveći između zapadne Europe i istočne obale SAD-a.
Godinu dana kasnije Visin zapovijeda brodom „Fenice“ čiji je bio suvlasnik s 8 karata. Zapovijeda i Brigatninom „Corrier Triestino“ kojeg je bio isključivi vlasnik s 24 karata. Višegodišnjom plovidbom, Visin je stekao izvjestan kapital i tim je novcem u Rijeci, kod znamenitog brodograditelja Andree Zanona, krajem 1849. godine naručio gradnju vlastitog novog broda – „Splendido“.
Ime svom novom brodu koje na talijanskom jeziku znači „Sjajni“, kapetan Visin je dao kada je prvi put na navozu riječkog škvera, vidio još nezavršeni trup novog jedrenjaka. Oduševljen njegovim lijepim i čistim linijama, Visin je uzviknuo: „Splendido!“ (sjajno, izvanredno), a što je onda i prihvaćeno kao službeno ime broda koji će koju godinu kasnije proslaviti svog vlasnika i kapetana Iva Visina, te ispisati najslavnije stranice bokeljske pomorske povijesti.
Poslije učinjenih nekoliko putovanja svojim novim brodom na relaciji Crno more- zapadna Europa, Ivo Visin se početkom 1852. godine odlučio na riskantan poslovni i još rizičniji pomorski pothvat – da se s teretom tekstila iz Belgije uputi prvo za daleki Čile. Potom i za Kaliforniju gdje je nedugo prije toga pronađeno zlato i lokalna ekonomija pod utjecajem „zlatne groznice“ bujala, a s njom i šanse brodovlasnicima za dobru zaradu u prijevozu tereta u tom dijelu svijeta. Odlazeći iz Antwerpena, Ivo se tamo oprostio sa svojim dobrostojećim rođakom, također brodovlasnikom Špirom Visinom koji je u to vrijeme imao čak šest svojih jedrenjaka, dobacivši Špiru: „Ili bogatiji i slavniji od tebe, ili mrtav!“
Nakon četiri mjeseca jedrenja po Atlantiku, „Splendido“ je doplovio do čuvenog Rta Horn na krajnjem jugu Južne Amerike. Ove vode poznate su po strašnim olujama i u to vrijeme važile su za jedno od najtežih mjesta na svijetu za plovidbu brodova s pogonom na jedra. Maleni „Splendido“ srčano se nosio s pobješnjelim morem i vjetrovima uraganske snage koji su mu slomili jedan jarbol. Zbog toga je Visin, nakratko, radi popravka broda morao prekinuti putovanje i svratiti u urugvajsku luku Montevideo.
Uslijedio je još jedan pokušaj obilaska Rta Horn, mjesta koje postalo grob mnogih brodova i mornara. „Splendido“ se spustio još južnije nego pri prethodnom pokušaju, došavši gotovo do granice gdje su se mogle sresti ledene sante s Južnog pola. Boreći se s nepovoljnom strujom i vjetrovima, ali i nezadovoljstvom posade koja je bila na ivici pobune, bokeljski je kapetan uspio svoj maleni brod uvesti iz Atlantika u Pacifik i zaobići Rt Horn, pa je „Splendido“ 14. studenog 1852. godine uplovio u Valparaiso.
Budući da je u Kaliforniji gdje je nedugo ranije pronađeno zlato, vladala velika potreba za raznim materijalom, Visin je brzo našao novi teret pa je uslijedila plovidba do San Francisca. Tu je međutim, Iva Visina zadesila nova nevolja. Iste noći pošto je „Splendido“ uplovio u luku ovog kalifornijskog grada, brod je napustila gotovo sva posada izuzev prvog časnika Fridriha Belavite s Prčanja, maloga od palube i noštroma. Kapetanu Visinu mornari su na listu papira ostavili sljedeću poruku:
„Već nam je dosadio ovaj pasji život. Smrt Rtu Horn! Živjelo zlato Kalifornije!“
Ovo međutim, nije pokolebalo Visina koji je, našavši devet novih mornara, odlučio potražiti posao na drugoj strani Pacifika pa je „Splendido“ iz San Francisca isplovio prvo za Havaje, a odatle za Kinu. Budući da je „Splendido“ bio prvi brod pod austrijskom zastavom koji je došao na Havaje, kapetan Ivo Visin je ovdje primljen u službenu audijenciju kod havajskog kralja.
Ploveći potom za Kinu, Visin se izložio brojnim rizicima jer taj dio Pacifika u to vrijeme još nije bio dovoljno istražen, niti su pomorske karte zabilježile sve tamošnje grebene i sprudove. U Južnokineskom moru prijetili su tajfuni, kao i gusari. U blizini obala Kine „Splendido“ su čak napala četiri manja gusarska broda, ali je posada predvođena Visinom u hrabroj borbi, koristeći se s dva topa kojima je „Splendido“ bio naoružan, izvojevala pobjedu i obranila svoj brod.
Po dolasku u Kinu, Visin se odlučio prepustiti pomorskoj trgovini između te mnogoljudne države, Filipina, Indonezije, Tajlanda, Singapura i Australije. „Splendido“ je tako narednih skoro šest godina proveo ploveći u ovom dijelu svijeta, pri čemu je doživljavao razne avanture i opasnosti. Brod je tako jedva preživio dva jaka tajfuna koji su ga 1854. tijekom putovanja iz Hong Konga za Sidney, u razmaku od samo nekoliko dana, zahvatili između Tajvana i filipinskog ostrva Luzon. Zahvaljujući sposobnosti kapetana Visina i njegovoj dobroj stručnoj potkovanosti, maleni bokeljski jedrenjak je iz strahovitog višednevnog nevremena koje je progutalo nekoliko brodova većih od „Splendida“, izašao bez ljudskih žrtava i s minimalnom pretrpljenom štetom.
Ukupno je u ovih skoro šest godina „Splendido“ u ovom opasnom i još nedovoljno istraženom dijelu svijeta, sretno napravio čak 26 putovanja.
Početkom 1859. godine Visin se odlučio za povratak u domovinu pa je, nakrcavši „Splendido“ raznim japanskim i kineskim proizvodima i orijentalnim začinima, 8. veljače zaplovio iz Singapura za Trst, preko Indijskog oceana i oko Rta Dobre nade na krajnjem jugu Afrike. Plovidba je tekla bez problema sve dok „Splendido“ nije stigao nadomak Gibraltara, gdje je sreo jedan američki trgovački brod koji je kapetana Visina obavijestio da je u međuvremenu država pod čijom je zastavom plovio – Austrija, stupila u rat s Francuskom. U strepnji da francuski ratni brodovi u Mediteranu ne zarobe njegov mali jedrenjak, a on izgubi teret i svu svoju teško stečenu imovinu, Visin se odlučio skloniti u Englesku pa je 9. srpnja stigao u Plimut gdje je zapravo i „zatvorio“ krug što ga je oko svijeta počeo „opisivati“ još prije sedam godina, polazeći iz Antwerpena.
Nakon što je primio vijesti o sklapanju mira između Austrije i Francuske, Visin je odmah isplovio prema Trstu gdje je „Splendido“ stigao 30. kolovoza 1852. godine prešavši ukupno 101.297 nautičkih milja od polaska sedam godina ranije, iz Antwerpena. To je skoro pet puta više nego što je obim Zemljine kugle na njenom najširem mjestu – Ekvatoru, gdje on mjeri 21.600 milja. Međutim, imajući u vidu da je zbog nepovoljnih vjetrova Visin često morao ići cik-cak u odnosu na generalni smjer svog putovanja, kako bi se ipak kretao ka cilju usprkos nepovoljnom vjetru, put koji je od 1852. do 1859. prešao „Splendido“ zapravo je mnogo veći od službenih 101.297 milja koliko, „na papiru“ iznosi udaljenost između luka u koje je taj brod uplovio tijekom tih godina.
U Trstu, glavnoj luci Austrije, „Splendidu“ i njegovom kapetanu Ivu Visinu krajem kolovoza 1859. godine priređen je veličanstveni doček, a sve austrijske novine danima su pisale o podvigu bokeljskog pomorca, ističući da se Visin „izvanredno pokazao u svakom pogledu, kao neustrašiv pomorac, odličan navigator i pronicljiv trgovac“.
Najveće priznanje za Visinovu plovidbu stiglo je 16. lipnja 1860. godine kada ga je austrijski car Franjo Josip I odlikovao „Viteškim križem reda Franje Josipa“ i dodijelio mu Bijelu počasnu zastavu „Merito Navale“.
Ova zastava koju je austrijska Vlada ustanovila za posebne poduhvate i za izuzetne zasluge u trgovačkoj mornarici, u povijesti je dodijeljena samo jednom i to kapetanu Ivu Visinu. Njemu je počasna Bijela zastava predana na svečanoj ceremoniji koja je 31. srpnja 1860. godine upriličena na palubi fregate „Bellona“ u tršćanskoj luci. Tršćanska općina kapetana Ivu Visina tada je proglasila svojim počasnim građaninom.
Niko drugi, osim bokeljskog kapetana Iva Visina, nije u Austriji dobio ovu zastavu od 16. travnja 1850. godine kada je „Merito Navale“ ustanovljena kao priznanje, do pada Austro-Ugarske monarhije 1918. godine.
Centralna pomorska vlada Austrije u Trstu, ubrzo nakon njegovog povratka u domovinu 1859. godine formirala je posebnu, dvanestočlanu stručnu komisiju koja je saslušala kapetana Visina i postavila mu nekoliko desetaka pitanja iz čak 13 različitih oblasti o svim aspektima njegove epohalne plovidbe.
Bokeljski kapetan komisiji je dao iscrpne odgovore, čak i neka vlastita opažanja koja se mogu smatrati naučnim tezama, iz oblasti pomorske meteorologije, oceanografije i hidrografije. Pored toga, Visin je austrijskim pomorskim vlastima dao brojne podatke o vlastitim iskustvima u vezi s brodskom posadom, opskrbi i popravcima broda, opasnostima i preprekama na putovanju, najmu broda, pakiranju, krcanju i slaganju tereta, havarijama, pilotima i lučkim taksama, higijeni, poštanskim uslugama, novčanim tokovima, pomorskom osiguranju, konzulatima i trgovačkim operacijama.
Iskustva bokeljskog kapetana s njegove plovidbe predstavljala su pravo otkrivenje za austrijske pomorske vlasti i bila izuzetno korisna za unapređenje pomorske trgovine te države. Visin je tako značajno unaprijedio znanja u Austriji o meteorologiji, oceanografiji, hidrografiji i pomorskoj trgovini na prekooceanskim plovidbama.
Stručna komisija koja ga je ispitivala, nakon svega, kako su naveli u svom izvještaju carskom dvoru u Beču, našla je da je kapetan Ivo Visin „dostojan da mu se dodijeli Bijela počasna pomorska zastava „Merito Navale“ – jedina koja je ikada dodijeljena za vrijeme trajanja države kojoj je ova zastava bila najveće priznanje u pomorstvu.
Visinova Bijela počasna zastava danas se inače, čuva u zbirci katedrale Rođenja Blažene Djevice Marije na Prčanju, dok se originalna kutija u kojoj je zastava bila zapakirana, čuva u zbirci Pomorskog muzeja u Kotoru.
Kapetan Ivo Visin je, prema nekim podacima, šesti po redu zapovjednik na svijetu koji je na vlastitom brodu oplovio zemaljsku kuglu.
Cijeli članak pročitajte >>ovdje<<
