Ana Čeović iz Zagreba proglašena je mladom dizajnericom godine. Ali ne u svijetu mode, kako bi mnogi na prvu pomislili. Ana Čeović dizajnira – jahte! I to velike, megajahte. Prestižno priznanje ostvarila je na natječaju renomiranog engleskog magazina »Boat International«, jednog od vodećih u svijetu nautike. Pokrovitelj natječaja bilo je nizozemsko brodogradilište Oceano, piše Branko Šuljić za Novi list.
Odakle interes mlade djevojke, i to kontinentalke rođene u Zagrebu, za brodove, toliki da ga odabere za životni poziv?
– Djed po mami je iz Zatona pokraj Šibenika i to je moja čvrsta veza s morem i brodovima. Otac je kontinentalac, Slavonac, ali najviše od svih u obitelji zaljubljen u more i plovidbu, strastveni ribolovac. Oduvijek su me zanimali brodovi, ne bih mogla precizirati kada je to počelo. Pamtim kad mi je dida kupio brodić na baterije. Uvijek sam željela jedrilicu na daljinsko upravljanje, iako nisam znala jedriti. Naučila sam tek ovog ljeta! Prve godine učenja engleskog jezika nacrtala sam prvi brod. Nema veze jedno s drugim, ali je tako. U udžbeniku se nalazila slika nekog broda i na prvom satu ja sam ga precrtavala, umjesto da sam pratila nastavu.
Tako je počelo i traje do danas. Kasnije, kad sam ljeti bila na moru, uvijek sam gledala brodove i uživala u njima. Dida je imao brodicu, Primorku, s njom sam stalno bila na moru, odlazili smo na Prvić i Zlarin. Pratila sam brodove koji su uplovljavali u Skradin, upijala sam sve što sam vidjela. Bile su mi nepoznate njihove zastave, pa sam počela i njih istraživati. S odrastanjem štedjela sam novce od džeparca, ono što bih dobila za blagdane, i kupila mali gumenjak, od dva i pol metra. Otac mi je kupio motor. S njim sam za jahtama plovila do marine, crtala ih, zapisivala njihova imena. U Zagrebu sam redovito odlazila na sajam nautike detaljno razgledavala sve brodove, posebno njihovu unutrašnjost. Uzimala sam prospekte, pa crtala vlastita rješenja. U srednjoj školi uvijek sam za vrijeme sata crtala brodove, otac još čuva tu bilježnicu.
Odabir daljnjeg školovanja bio je logičan slijed. Studij brodskog dizajna u Milanu.
– Meni je cilj bila mala brodogradnja, poslije je ta ljubav prešla na veće brodove. Veliki brodovi nikada me nisu zanimali. Prve tri godine studirala sam u Torinu. Tamo je, međutim, dominirao autodizajn, što je i logično s obzirom na to da tamo dominira automobilska industrija. Ja sam se opredijelila za dizajn jahti, što je bila dodatna opcija. Nastavila sam u Milanu, gdje sam se isključivo bavila jahtama. Otac mi je uvijek bio velika podrška, on je pronašao taj studij. Ipak, najviše sam naučila kroz posao, praksa daje konkretno znanje, puno više nego studij. Mene čeka još puno učenja.
Nagrada na međunarodnom natječaju došla je za samostalni projekt. Je li ranije bilo samostalnih radova?
– Prvi samostalni brod projektirala sam na trećoj godini studija u Torinu. Brod od 20 metara bio mi je preddiplomski rad. Ostali su radili automobile, a ja brod. Proizvođači automobila bili su svojevrsni sponzori i mentori za preddiplomske i diplomske radnje, s njima studenti surađuju. Nas nekolicina koji smo odabrali brodove našli smo brodograditelja iz Firenze. Za mene je najvažnije što im je djelatnost dizajniranje i arhitektura broda. Tvrtka Luca Dini. Od njih smo dobili zadatak, njihov predstavnik bio nam je mentor i član komisije na završnoj prezentaciji.
Nagrađeni projekt ima naziv »Phoenix«, a radi se o megajahti za krstarenje polarnim područjem. Odakle ideja za polarnu jahtu?
– To je bio natječajni zadatak. Projekt je zadan, želja fiktivnog naručitelja broda. Dobili smo e-mail fiktivnog naručitelja, potom e-mail kapetana, također, fiktivnog. Oni daju opis najbitnijih sadržaja, određena stručna objašnjenja, dimenzije broda, posadu. Poslali su nam prazan tlocrt i osnovne gabarite. Trup je bio s izračunima. Zadatak je bio predložiti dizajnersko rješenje i nacrt. Jasno, taj se brod neće graditi. Mislim da je kod donošenja odluke presudio nacrt.
Cijeli intervju možete pročitati <<ovdje>>.
