“Ponekad pomislim kako se isplati otići samo kako bih se vratio.”
Riječi su kapetana Arona Baretića koje zaista mogu razumjeti samo oni koji stalno odlaze, otiskujući se na divlja i na mirna mora, a sve samo kako bi se konačno mogli vratiti natrag onima koji ih željno iščekuju.
Kapetan Aron Baretić, umjetničkog ‘dodatka’ imenu ABe, itekako dobro poznaje ‘grč rastanka’, ali i sreću ponovnog susreta. Plovi već više od 30 godina, od čega 17 u svojstvu zapovjednika, ili kako on sam kaže “nekad ljepše zvano Kapetan duge plovidbe“. Rođen je na Sušaku, na istočnom dijelu grada Rijeke, u obitelji koja već preko stotinu i deset godina plovi morima. Činjenica je to koja je imala velik utjecaj na njegov izbor zanimanja – ili bolje rečeno, poziva.
Pomorac, zapovjednik, otac, suprug, ali i pjesnik, kapetan Baretić od prošle je godine poznat našim čitateljima kao autor kolumni na portalu Pomorac.hr. Pisanjem se, kaže, bavi još od djetinjstva. Dosad je objavio tri zbirke poezije, jednu zbirku proze u pjesmi, jednu zbirku autobiografskih putopisnih priča.
Treća ste generacija pomoraca u obitelji. Zasigurno je to utjecalo na Vaš odabir karijere, no što je u tom odabiru presudilo?
Odrastao sam okružen nonićem, ocem, rodbinom i susjedima pomorcima, slušajući njihove priče. Počevši s očevim ocem, mojim nonićem, svi muški članovi familije su bili pomorci. Ženske članice familije su se udavale za pomorce, sinove i unuke pomoraca.
Kao dijete živio sam u neboderu s pedeset i dva stana, od čega je trinaest obitelji bilo pomoračkih. Ponajviše su upravo njihove priče s putovanja u mojoj tada dječjoj mašti pripomogle u odlučivanju. Naravno da bi bilo smiješno reći kako sam kao dijete već odlučio da ću postati pomorac. No, jedno je sigurno, kao dječačić od kakvih deset godina bio sam prilično odlučan u odabiru zanimanja.
Pretpostavljam da je djelomično “krivo” i to što su me uz pomorstvo zanimali samo biologija, strani jezici i ništa više, iako i očito nedovoljno. Svakako moram napomenuti kako me mama na sve načine pokušavala odvratiti od toga, kao i da je isplakala suza pri mojim odlascima. Čak i kad sam već bio odrastao čovjek s vlastitom obitelji, i zapovjednik.
Jeste li tijekom kadeture mogli zamisliti da ćete jednoga dana postati zapovjednik? Koji je bio prvi brod kojim ste zapovijedali?
U ono vrijeme, unatrag gotovo četrdeset godina, ukrcao sam se na prvi s brod s nenavršenih devetnaest godina. Pri iskrcaju, znači nenavršenih dvadeset. Preda mnom je bio golem put, od “poručničkog” ispita, preko obaveznog služenja vojnog roka i “više pomorske” škole.
Vjerujem da se u to vrijeme nisam niti usuđivao razmišljati o nečem tako dalekom i tako velikom kao postati zapovjednik. U ona vremena zapovjednik je bio “nedodirljiv”. A meni, kadetiću, činio se i nedostižan. Stoga, uz sve što me čekalo kao neophodno, misli su mi bile zaokupljene skorijim obavezama. Pa čak i dok sam bio Čif (1. Časnik Palube) s nepoloženim “kapetanskim” ispitom, nisam ozbiljnije razmatrao ideju sebe kao zapovjednika.
Kako su prolazile godine, stjecao sam nova iskustva, postajao sam zreliji i spremniji. Ipak, nisam pronalazio volje za učenje, pa sam neophodni “kapetanski” odlagao za neka bolja vremena.
Prvi brod kojim sam zapovijedao zvao se “Martha A”. U vrijeme moga ukrcaja, u prosincu 2004. godine, imao je navršenih devetnaest godina. Znači, kao ja kad sam počinjao kao Kadet. Uz to je bio od vrlo jeftine japanske gradnje, što će razumjeti kolege pomorci koji su navigali po takvim brodovima. Kompanija sa sjedištem u New Yorku, za koju do pred sam ukrcaj nisam niti znao da postoji, imala je u to vrijeme tri broda. Ukrcao sam se u američkoj luci Mobile, tijekom remonta, ne poznavajući nikoga u kompaniji ili na brodu. Primopredaja je trajala otprilike osam sati.
Plovite više od 30 godina, a u to vrijeme posjetili ste brojne svjetske luke. Koja mora i luke su Vam ostali u lijepom sjećanju, a koja iskustva biste najradije zaboravili?
Kroz navigaciju sam imao prilike posjetiti većinu kontinenata, izuzevši Australiju i Antartiku. Teško bi bilo izdvojiti pojedine luke ili mora pošto sam do sad imao sreću da su mi iskustva uglavnom dobra, tako da bi lista bila poduža. Na raznim stranama svijeta srećemo ljude različitih kultura i mentaliteta. Svi oni imaju nešto lijepo što bi mogli podijeliti s ostatkom svijeta.
Ponekad splet okolnosti dovede do lijepih ili ružnih situacija. Tako, recimo, oplovio sam Južnu Ameriku više puta, posjetivši većinu obalnih zemalja. Iskustva po tim lukama su uglavnom dobra, iako sam doživio i neprijatnosti. Istovremeno, za Nigeriju me vežu neke jako lijepe uspomene na ljude i situacije. Ali isto tako jako neprijatne. Toliko neprijatne da gotovo umanjuju sve ono ostalo lijepo.
Možda ipak, da izdvojim Španjolsku. Bio sam po mnogim njihovim lukama i šetao ulicama gradova. Ako bih igdje poželio živjeti osim u Hrvatskoj, bila bi to Španjolska. Od mora, nisam prošao niti jednim koje ne zna biti i mirno i divlje. Uključujući naš mali Jadran.
Jeste li imali bliskih susreta s piratima? Kako je to završilo?
S piratima, srećom, nemam nikakvih iskustava. Imam, doduše, s pljačkašima i slijepim putnicima. Svaka od situacija riješena je bez ozbiljnijih posljedica po ikoga od naših posada, unatoč tome što su nerijetko naoružani oružjima domaće izrade.
Inače, lani smo primili informaciju da bismo mogli brodom ići u Gvinejski zaljev. Momentalno sam javio na kompaniju da ja, poučen iskustvima s drugim kompanijinim brodom iz 2017. godine, dolje neću ići, apsolutno svjestan posljedica. U međuvremenu je putovanje otkazano, pa posljedica nije bilo.
Koje su po Vašem mišljenju prednosti i mane pomoračkog zanimanja? Mislite li da je drugačije pomorcima sada i prije 10-20 (ili više) godina?
Jedna od svakako najvećih prednosti zanimanja je “količina” slobodnog vremena koje pomorcu ostaje na raspolaganju kod kuće. Danas, dobar dio pomoraca ima takve ugovore da u dvanaest mjeseci, otprilike polovicu provodi na dopustu. Znači, u nekakvom odnosu 1:1. Čak i oni kojima je vrijeme iz kojekakvih razloga podijeljeno u odnosu 2:1, imaju na raspolaganju više vremena nego prosječna osoba zaposlena na kopnu.
Istina je da drugu polovicu ili dio provodimo odvojeni od svojih najbližih i propuštamo često i mnoge važne trenutke uz naše obitelji. Koliko teško je otići, toliko nezamjenjiv osjećaj je vratiti se. Ponekad pomislim kako se isplati otići samo kako bih se vratio.
Ne smijemo zanemariti jako bitan financijski faktor našeg zanimanja, i priznati da je nemalom broju pomoraca upravo to presudan faktor za odabir zanimanja, koliko i nastavak bavljenja istim.
Kao najnegativniji aspekt pomoračkog zanimanja tvrdim da je odlazak i življenje u neizvjesnosti, neprekinutoj neizvjesnosti od odlaska do povratka.
Ogromne promjene su se izdešavale u pomorstvu u proteklih dvadesetak godina, ponajviše u tehnološkom smislu. Od sve suvremenijih i sofisticiranijih sustava do sve suvremenijih, sofisticiranijih te novijih, specijaliziranih tipova brodova. Sukladno tome su se razvijali i komunikacijski sustavi, što brodski, od nekada radio stanice do komunikacije elektroničkom poštom. Ili nekadašnje komuniciranje s obiteljima putem nepouzdanih pisama koja su i kasnila i ne stizala uopće, u odnosu na današnju instant komunikaciju pametnim telefonima, gdje pomorac i obitelj praktički u svakom trenutku, u stvarnom vremenu komuniciraju svakodnevno, po nekoliko puta.
S obzirom da je u Vašoj obitelji zanimanje pomorca postalo već obiteljska tradicija, vrlo dobro znate kako odvojenost utječe na samog pomorca, kao i na njegovu obitelj. Kako se Vi i Vaša obitelj nosite s činjenicom da ste mjesecima daleko od doma?
Odvojenost je jedna od stvari na koju se nismo uspjeli naviknuti i sumnjam da ikada hoćemo. Da, živimo s time, prihvaćajući to kao dio posla i života. Čak nam se nekad čini da nam, kako postajemo stariji, odlasci i razdvojenost postaju sve teži. No, opet, možda uistinu vrijedi otići samo kako bismo se mogli vratiti.
Vaš sin je također odlučio postati pomorac. Odobravate li njegovu odluku s obzirom da i sami znate kakav je ‘kruh’ pomoraca?
Kad mi je sin, s kakvih šesnaest godina starosti, rekao da misli ići u pomorsku školu, “zaprijetio sam mu” kako je pomoračko jedno od zanimanja kojim mu neću dozvoliti da se bavi. U tom trenutku je to bilo dovoljno da on prestane o tome govoriti, dok nije došao kraj srednje škole i on mi je ozbiljno saopćio kako je odlučio upisati pomorski fakultet.
Posjeo sam ga pored sebe i detaljno mu objasnio dobre i loše strane našeg posla i života koji smo prinuđeni voditi. Jedan dio mene je i biti će beskrajno tužan zbog njegovog izbora. Drugi dio mene je i biti će beskrajno ponosan zbog toga. Pošto je naš mlađi sin prvi od muških pripadnika familije koji nije izabrao poziv pomorca, samo od sebe se nameće pitanje: Do kad će naša familija ploviti?
Pročitajte i intervju sa sinom kapetana Baretića: Raul Baretić: Ponosan sam što sam četvrta generacija pomoraca u obitelji
Imali smo čast upoznati gotovo cijelu Vašu obitelj. Nismo mogli ne primijetiti poglede pune ljubavi koje ste razmjenjivali Vi i Vaša draga supruga Goga. Možete li otkriti tajnu uspjeha u ljubavi i braku s obzirom na čestu i dugotrajnu razdvojenost? Što biste poručili mladim parovima?
Priznajemo oboje da ste nas malo zaskočili ovim pitanjem jer izgleda toga nismo svjesni. Ili se samo pravimo ludi.
Udaljenost, razdvojenost, iščekivanje, neizvjesnost i čežnja, ma kako bolni bili, ipak zbližavaju ljude. Mi pomorci i naše supruge znamo reći u šali kako je svaki povratak novi medeni mjesec. Istovremeno, svaki povratak je poput ponovnog rođenja.
U svakom odnosu, apsolutno, najbitniji faktor za uspjeh je uzajamno poštovanje. Nakon toga dolaze sposobnost prilagođavanja jedno drugome, sposobnost činjenja ustupaka, kao i usaglašavanje po pitanju postavljanja prioriteta.
Nas dvoje smo skupa trideset i četiri godine, od čega smo dvadeset i osam u braku. A kažu neki da vremenom ljudi počnu sličiti jedno drugome. Ne samo duševno, već i tjelesno.
U slobodno vrijeme bavite se pisanjem poezije i proze, odnosno autobiografskih priča. Doživljavate li sebe prvenstveno kao pomorca ili kao pjesnika?
Jednom mi je netko postavio slično pitanje. Tada sam odgovorio da sam pomorac iz potrebe, a pjesnik iz uvjerenja. Što nije bilo u potpunosti točno. Pomorac sam jer mi je to u krvi, jer sam se za to školovao, jer o njemu ovisi egzistencija moje obitelji, jer i dalje slino volim svoj posao i ne bih ga mijenjao ni za koji. Ima poslova kojima bih se radije bavio, pod drugačijim okolnostima i pri drugačije posloženim prioritetima.
Osim što sam pomorac, ja sam i pripovjedač. Pripovjedač koji se izražava kroz različite prozno poetske uratke. Iz potrebe da svoje misli podijeli s ostatkom svijeta, koliko i uvjerenja da ih svijet treba i zaslužuje čuti.
Pročitajte i: Aron Baretić – ABe: Promocija knjige “Uspomene jednog sumanutog”
Što biste poručili mladim ljudima koji se tek odlučuju na pomoračku karijeru?
Ispred svega im želim savjetovati da se oboružaju strpljivošću i samokontrolom. Ništa vrijedno spomena se ne dešava preko noći. Svaku stvar koja vrijedi treba na neki način zaslužiti.
Naše zanimanje je specifično upravo po hijerarhijskom uspinjanju. Mnogi među nama misle da samim svojim postojanjem zaslužujemo višu stepenicu. Nerijetko se dešava da se netko nezasluženo uspne, a drugi, iako zaslužuje, ne uspne se istom brzinom. Frustrirajuće je to proživljavati. Ipak, strpljivošću i samokontrolom postajemo kvalitetnije osobe i kvalitetniji u poslu koji obavljamo.
