O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Raul Baretić: Ponosan sam što sam četvrta generacija pomoraca u obitelji

U obitelji mladog gospodina Raula Baretića plovi se već više od stotinu godina. Istim smjerom krenuo je i on. Po završetku fakulteta odradio je kadeturu te se trenutno sprema za buduće izazove koje mu ovaj izabrani put nosi. Detalje o tome kako mu je bilo na kadeturi te koliko mu je pomoglo (ili odmoglo) to što je četvrta generacija pomoraca u obitelji donosimo u nastavku.

Kako si se odlučio za karijeru pomorca? Kako je na to reagirala tvoja obitelj?

Pomorci i pomorački život oduvijek su prisutni u mom životu. Djetinjstvo su mi ispunjavale priče, iskustva i anegdote onih koji plove i njihovih avantura, ali i onih koji ostaju kod kuće i čekaju. Odrastao sam uz priče koje život čine težim, ali i one druge, one lijepe koje mogu osjetiti i razumjeti samo malobrojni ljudi koji se odluče za ovakvo zanimanje.

Jedna od zanimljivih anegdota je da mi je otac, koji plovi već dugi niz godina, u jednom trenutku ,,zabranio” krenuti tim putem. Naravno nije mi to zabranio, nego je to bio topli očinski savjet koji je bio rezultat svih dobrih i loših iskustava, svih razočarenja i svega onoga propuštenoga. Kako je vrijeme odmicalo i kako se situacija na kopnu pogoršavala za tipičnu hrvatsku obitelj, a situacija na moru poboljšavala, tatin savjet je poprimio drugačiju notu. Odluku da upišem pomorski fakultet i odem na more obitelj je primila objeručke i bili su mi ogromna podrška, pogotovo kod prvog odlaska.

Svaki posao ima svoje lijepe i svoje ružne stvari i uvijek ćemo morati nešto žrtvovati da bi nešto dobili zauzvrat. Mi prodajemo našu slobodu da bi bili slobodni.

Zasigurno je na tvoju odluku utjecala činjenica da tvoja obitelj plovi morima već više od stotinu godina. Što za tebe to znači?

Jako sam ponosan što sam četvrta generacija u obitelji koja je krenula ovim putem i što se ljubav prema moru i dugim plovidbama zadržala u obitelji sve do danas.

Nedavno si završio kadeturu. Na kojem brodu si bio? Kako te se dojmila stvarnost u odnosu na teoriju ili tvoje ideje o tome kako bi to moglo izgledati?

Proveo sam dva ugovora, ukupno godinu dana, kao kadet na njemačkoj kompaniji Sloman Neptun. Kadeturu sam odrađivao na brodovima specijaliziranima za prijevoz ulja i kemikalija, brodovima koji su svoja imena dobili po grčkim bogovima, Helios i Herakles. Prvi je prevozio CPP ( clean petroleum products ) i tu sam imao mogućnosti vidjeti par operacija pranja tankova, a drugi je dugi niz godina bio u STS ( ship to ship ) operacijama i služio kao bunker i snabdijevao druge brodove gorivom te je nakon toga ostao prevoziti crni teret gdje sam imao priliku vidjeti operacije grijanja tereta.

Na oba broda sam imao sreće i imao Hrvate na poziciji pumpman-a koji su mi bili voljni pokazati sve što me zanimalo i trpjeli sva moja silna pitanja. Smatram da je u svakom poslu praktičan dio jako bitan te da ga teorija ne može zamijeniti koliko god puta nešto pročitali, a pogotovo u našem poslu. Puno više i kvalitetnije možete naučiti kada nešto obavite samostalno i imate to pod svojim prstima. Nažalost praktičan dio je nešto što nam fali tijekom školovanja. Većinu stvari ćemo vidjeti tek nakon školovanja na fakultetu, a to vodi i do nekih drugih problema kao što je to da ljudi tek tada, nakon diplome dolaze do saznanja da taj posao nije za njih.

Možeš li nam ukratko opisati kako je izgledao tvoj uobičajeni radni dan? Kakve si poslove morao obavljati? Koja su točno bila tvoja zaduženja na brodu?

Moje radno vrijeme, oba ugovora, bilo je četiri sata na palubi i četiri sata na mostu, a odrađivao sam i prekovremene sate s časnicima koji uključuju održavanje i testiranje opreme, raznu papirologiju i slično. Uobičajeno smo radili osam sati na mostu u gvardiji i navigaciji, a dva do tri sata bi provodili na palubi ili nadgrađu u održavanju sigurnosne opreme.

Vikendi su mi bili slobodni, ali sam ih ja radije provodio na mostu. Dva dana provesti u kabini je malo previše i vjerojatno bi poludio, a gledao sam na to kako je ovo jedino vrijeme koje ću provesti kao kadet i moći ispitivati i učiti. Jednom kada dođete kao časnik, imate veliku odgovornost i ipak neke stvari morate znati. Naravno, nije svaki dan bilo novih i zanimljivih situacija za učiti iz njih, ali je sigurno bolje družiti se nego biti potpuno sam.Dva mjeseca (od ukupno šest) proveo sam s drugim, a četiri mjeseca s trećim časnikom, tako sam si organizirao vrijeme i prvi i drugi ugovor.

Foto: arhiva Baretić/Pomorac.hr

Dok sam s drugim časnikom pripremao plan putovanja, održavao i testirao telekomunikacijsku opremu, s trećim časnikom sam provjeravao i održavao sigurnosnu opremu: od aparata i cjevovoda za gašenje požara, pojasa za spašavanje, aparata za disanje, odijela protiv hipotermije, brodica i njihove opreme i slično. Papirologiju, koja je dio njegovog posla, a u to ulaze zapisi o održavanju i priprema papira za dolazak u luku prepustio je meni, a on bi ju nakon toga naravno provjeravao. Njemu sigurno nije teško palo, a meni je to bila dobra praksa za budućnost.
Prednost njegovog posla je to što možete povremeno izaći na palubu i uloviti malo zraka dok radite, dok drugi časnik većinu vremena provodi na mostu.

Operacije ukrcaja i iskrcaja sam provodio većinom u CCR-u ( cargo control roomu) s dežurnim časnikom i vani kao gvardijan kako bi stekao dobar uvid u sve postupke i procedure.

Imao sam sreću što sam imao naše pumpman-e koji bi me uvijek zvali van kako bi mi nešto pokazali i objasnili.

Poznavati sustave cjevovoda i kako nešto radi je uvijek dobra ideja. U operacijama priveza i odveza sam uvijek sudjelovao. Čak mi je pružena prilika da vodim privez i odvez uz nadgledanje časnika što će sigurno pridonijeti tome da jednog dana budem spreman za samostalnu operaciju. Dobro je iskustvo vidjeti razne poslove koji se svakodnevno rade na palubi, od jednostavnijih popravaka i održavanja pa sve do pranja tankova. Ipak kada postanete časnik ćete znati što se događa oko vas i znati reagirati u određenoj situaciji.

Postoji li neki događaj koji te se posebno dojmio za vrijeme kadeture?

U godinu dana provedenih na moru, iskusio sam mnogo zanimljivih događaja koje ću zasigurno pamtiti. Jedan od njih je kada nam je u luci Rouen, gradu koji se nalazi na rijeci Seine, puknuo konop i umalo došlo do ozljede kolege. U toj luci, lučka uprava vam dostavi podatke o visokoj i niskoj vodi, odnosno točno vrijeme na određenom dijelu rijeke kada se može očekivati plimni val koji je snažan i opasan. Operacije ukrcaja i iskrcaja se zaustavljaju, a dvaput dnevno posada izlazi na pramac i krmu kako bi se pripremili na nadolazeći val. Uz silno komešanje tijekom čekanja, mali trenutak nepažnje doveo je do toga da je konop puknuo par centimetara ispred lica jednog od kormilara.

Srećom do ozbiljnijih posljedica nije došlo, a to je svakako bila dobra lekcija da uvijek treba biti oprezan i korak ispred. Zamijenili smo puknuti konop i nastavili s operacijom.

Razgovarajući s drugim kolegama kadetima, koliko je tebi pomoglo to što si četvrta generacija pomoraca u obitelji (a koliko ti je to odmoglo)?

S obzirom na to da sam odrastao uz taj posao, imao sam predodžbu o tome kako će svi ti silni odlasci i dolasci izgledati, ali i na kakve bi situacije mogao naići.

Ona lošija strana toga je da vas ljudi vide kao dijete pomorca i vide osobu kojoj je sve u životu poklonjeno bez truda.

Naravno, svatko dobije priliku dokazati i pokazati kakav je, neovisno o stereotipima i zamišljenim predodžbama, a to može na kraju biti jako motivirajuće. Očekivanja ljudi da opravdate svoje prezime i izazovi koji idu uz to vam mogu samo pomoći da postanete kvalitetniji i razvijate se poslovno. Kažu da se trebamo okružiti ljudima koji su bolji od nas i koji nas stalno stimuliraju da bi postali bolji nego što jesmo.

Koje su ti ambicije i želje za buduću karijeru?

Nadam se da ću ostati u ovoj profesiji i da ću s vremenom napredovati do Senior časnika te biti osoba čije se profesionalno mišljenje cijeni i kojoj se ljudi mogu obratiti za pomoć i savjet. Naravno sve je to bonus i najbitnija stepenica za sada je biti dobar treći časnik, sve ostalo će doći pomalo i u svoje vrijeme.

Kakav je bio osjećaj vratiti se doma nakon odrađene kadeture?

Odlazak na brod je nešto posebno, drugačije, pogotovo prvi odlazak u nepoznato. Pokušavate razmišljati kako će to proći u treptaju, kako su tih 2 ugovora po 6 mjeseci ( tako većinom bude za kadete ) samo jedna mala pobjeda u vašem životu, samo mala stepenica u dugačkom nizu koji vas samo čeka i kako taj dio profesionalnog sazrijevanja morate proći kao i svatko drugi. Obitelj, djevojku i prijatelje ostavljate doma i kada se vratite će biti kao da nikada i niste otišli, jer naposljetku kako su ljudi u prošlosti održavali odnose, sa svim tim dugim rastancima, samo s pismima kao način komuniciranja, nisu baš imali savršene uvjete, a nekako su uspjeli. Čuo sam od tate kako je znao reći i to mi se urezalo u sjećanje:

,,Možda se ipak isplati otići, samo kako bi se na kraju vratili i iskusili sve te silne emocije povratka“.

Foto: arhiva Baretić/Pomorac.hr

Zagrliti sve te bliske ljude koji su vam falili, voziti se cestama po noći kada nema nikoga ili sjesti na travicu s kavom u parku u susjedstvu nakon tog silnog vremena. Mislim da se ljudi koji se odluče za ovaj posao nauče veseliti onim malim i jednostavnim stvarima na koje možda neki nikada ne bi ni primijetili da postoje, a to je jedna od stvari koja mi se jako sviđa u mojem poslu.

Je li na brodu bilo ženskih članova posade? Što misliš o ženama pomorcima?

U vrijeme dok sam ja bio na brodovima, nije bilo ženskih članova posade, ali znam da ih je u prijašnje vrijeme bilo. Nekolicina kadetkinja i jedna kolegica koja je došla do pozicije Chief Officer-a te nedugo nakon toga odlučila promijeniti kompaniju i otići na kruzere. Nisam ih imao prilike upoznati, ali su ostale na dobrom glasu.
Nemam ništa protiv toga i mislim da mogu donijeti malo osvježenja i razbiti monotoniju u, dugo vremena, muškom poslu.
Mislim da mogu pružiti jednaku kvalitetu kao i svaki drugi muškarac, ali i da to zahtijeva određenu razinu hrabrosti i odlučnosti s njihove strane, te da će imati drugačije izazove na svom putu do vrha ljestvice.

Imaš li neku poruku ili savjet koji bi poslao kolegama i apsolventima s pomorskih fakulteta koji tek trebaju pronaći prvi ukrcaj?

Kadetura može biti uzbudljiva, zastrašujuća, novo iskustvo koje te može promijeniti. U svakom slučaju treba ući u to bez očekivanja i treba to shvatiti kao profesionalno sazrijevanje, koja god situacija ili događaj nas dočeka. Odlazimo na nju zbog stjecanja znanja i iskustva, a ne zbog novaca i to bi trebalo biti prioritet. Naravno, financijska situacija je veliki pokretač odlaska na more, ali prvi korak je upijati i gledati sve na brodu, pogotovo ako imamo sreće i imamo dobre ljude koji su voljni pomoći i usmjeriti nas.

Na kraju, znanje koje steknemo nam nitko ne može oduzeti.

Foto: arhiva Baretić/Pomorac.hr

U obitelji mladog gospodina Raula Baretića plovi se već više od stotinu godina. Istim smjerom krenuo je i on. Po završetku fakulteta odradio je kadeturu te se trenutno sprema za buduće izazove koje mu ovaj izabrani put nosi. Detalje o tome kako mu je bilo na kadeturi te koliko mu je pomoglo (ili odmoglo) to što je četvrta generacija pomoraca u obitelji donosimo u nastavku.

Kako si se odlučio za karijeru pomorca? Kako je na to reagirala tvoja obitelj?

Pomorci i pomorački život oduvijek su prisutni u mom životu. Djetinjstvo su mi ispunjavale priče, iskustva i anegdote onih koji plove i njihovih avantura, ali i onih koji ostaju kod kuće i čekaju. Odrastao sam uz priče koje život čine težim, ali i one druge, one lijepe koje mogu osjetiti i razumjeti samo malobrojni ljudi koji se odluče za ovakvo zanimanje.

Jedna od zanimljivih anegdota je da mi je otac, koji plovi već dugi niz godina, u jednom trenutku ,,zabranio” krenuti tim putem. Naravno nije mi to zabranio, nego je to bio topli očinski savjet koji je bio rezultat svih dobrih i loših iskustava, svih razočarenja i svega onoga propuštenoga. Kako je vrijeme odmicalo i kako se situacija na kopnu pogoršavala za tipičnu hrvatsku obitelj, a situacija na moru poboljšavala, tatin savjet je poprimio drugačiju notu. Odluku da upišem pomorski fakultet i odem na more obitelj je primila objeručke i bili su mi ogromna podrška, pogotovo kod prvog odlaska.

Svaki posao ima svoje lijepe i svoje ružne stvari i uvijek ćemo morati nešto žrtvovati da bi nešto dobili zauzvrat. Mi prodajemo našu slobodu da bi bili slobodni.

Zasigurno je na tvoju odluku utjecala činjenica da tvoja obitelj plovi morima već više od stotinu godina. Što za tebe to znači?

Jako sam ponosan što sam četvrta generacija u obitelji koja je krenula ovim putem i što se ljubav prema moru i dugim plovidbama zadržala u obitelji sve do danas.

Nedavno si završio kadeturu. Na kojem brodu si bio? Kako te se dojmila stvarnost u odnosu na teoriju ili tvoje ideje o tome kako bi to moglo izgledati?

Proveo sam dva ugovora, ukupno godinu dana, kao kadet na njemačkoj kompaniji Sloman Neptun. Kadeturu sam odrađivao na brodovima specijaliziranima za prijevoz ulja i kemikalija, brodovima koji su svoja imena dobili po grčkim bogovima, Helios i Herakles. Prvi je prevozio CPP ( clean petroleum products ) i tu sam imao mogućnosti vidjeti par operacija pranja tankova, a drugi je dugi niz godina bio u STS ( ship to ship ) operacijama i služio kao bunker i snabdijevao druge brodove gorivom te je nakon toga ostao prevoziti crni teret gdje sam imao priliku vidjeti operacije grijanja tereta.

Na oba broda sam imao sreće i imao Hrvate na poziciji pumpman-a koji su mi bili voljni pokazati sve što me zanimalo i trpjeli sva moja silna pitanja. Smatram da je u svakom poslu praktičan dio jako bitan te da ga teorija ne može zamijeniti koliko god puta nešto pročitali, a pogotovo u našem poslu. Puno više i kvalitetnije možete naučiti kada nešto obavite samostalno i imate to pod svojim prstima. Nažalost praktičan dio je nešto što nam fali tijekom školovanja. Većinu stvari ćemo vidjeti tek nakon školovanja na fakultetu, a to vodi i do nekih drugih problema kao što je to da ljudi tek tada, nakon diplome dolaze do saznanja da taj posao nije za njih.

Možeš li nam ukratko opisati kako je izgledao tvoj uobičajeni radni dan? Kakve si poslove morao obavljati? Koja su točno bila tvoja zaduženja na brodu?

Moje radno vrijeme, oba ugovora, bilo je četiri sata na palubi i četiri sata na mostu, a odrađivao sam i prekovremene sate s časnicima koji uključuju održavanje i testiranje opreme, raznu papirologiju i slično. Uobičajeno smo radili osam sati na mostu u gvardiji i navigaciji, a dva do tri sata bi provodili na palubi ili nadgrađu u održavanju sigurnosne opreme.

Vikendi su mi bili slobodni, ali sam ih ja radije provodio na mostu. Dva dana provesti u kabini je malo previše i vjerojatno bi poludio, a gledao sam na to kako je ovo jedino vrijeme koje ću provesti kao kadet i moći ispitivati i učiti. Jednom kada dođete kao časnik, imate veliku odgovornost i ipak neke stvari morate znati. Naravno, nije svaki dan bilo novih i zanimljivih situacija za učiti iz njih, ali je sigurno bolje družiti se nego biti potpuno sam.Dva mjeseca (od ukupno šest) proveo sam s drugim, a četiri mjeseca s trećim časnikom, tako sam si organizirao vrijeme i prvi i drugi ugovor.

Foto: arhiva Baretić/Pomorac.hr

Dok sam s drugim časnikom pripremao plan putovanja, održavao i testirao telekomunikacijsku opremu, s trećim časnikom sam provjeravao i održavao sigurnosnu opremu: od aparata i cjevovoda za gašenje požara, pojasa za spašavanje, aparata za disanje, odijela protiv hipotermije, brodica i njihove opreme i slično. Papirologiju, koja je dio njegovog posla, a u to ulaze zapisi o održavanju i priprema papira za dolazak u luku prepustio je meni, a on bi ju nakon toga naravno provjeravao. Njemu sigurno nije teško palo, a meni je to bila dobra praksa za budućnost.
Prednost njegovog posla je to što možete povremeno izaći na palubu i uloviti malo zraka dok radite, dok drugi časnik većinu vremena provodi na mostu.

Operacije ukrcaja i iskrcaja sam provodio većinom u CCR-u ( cargo control roomu) s dežurnim časnikom i vani kao gvardijan kako bi stekao dobar uvid u sve postupke i procedure.

Imao sam sreću što sam imao naše pumpman-e koji bi me uvijek zvali van kako bi mi nešto pokazali i objasnili.

Poznavati sustave cjevovoda i kako nešto radi je uvijek dobra ideja. U operacijama priveza i odveza sam uvijek sudjelovao. Čak mi je pružena prilika da vodim privez i odvez uz nadgledanje časnika što će sigurno pridonijeti tome da jednog dana budem spreman za samostalnu operaciju. Dobro je iskustvo vidjeti razne poslove koji se svakodnevno rade na palubi, od jednostavnijih popravaka i održavanja pa sve do pranja tankova. Ipak kada postanete časnik ćete znati što se događa oko vas i znati reagirati u određenoj situaciji.

Postoji li neki događaj koji te se posebno dojmio za vrijeme kadeture?

U godinu dana provedenih na moru, iskusio sam mnogo zanimljivih događaja koje ću zasigurno pamtiti. Jedan od njih je kada nam je u luci Rouen, gradu koji se nalazi na rijeci Seine, puknuo konop i umalo došlo do ozljede kolege. U toj luci, lučka uprava vam dostavi podatke o visokoj i niskoj vodi, odnosno točno vrijeme na određenom dijelu rijeke kada se može očekivati plimni val koji je snažan i opasan. Operacije ukrcaja i iskrcaja se zaustavljaju, a dvaput dnevno posada izlazi na pramac i krmu kako bi se pripremili na nadolazeći val. Uz silno komešanje tijekom čekanja, mali trenutak nepažnje doveo je do toga da je konop puknuo par centimetara ispred lica jednog od kormilara.

Srećom do ozbiljnijih posljedica nije došlo, a to je svakako bila dobra lekcija da uvijek treba biti oprezan i korak ispred. Zamijenili smo puknuti konop i nastavili s operacijom.

Razgovarajući s drugim kolegama kadetima, koliko je tebi pomoglo to što si četvrta generacija pomoraca u obitelji (a koliko ti je to odmoglo)?

S obzirom na to da sam odrastao uz taj posao, imao sam predodžbu o tome kako će svi ti silni odlasci i dolasci izgledati, ali i na kakve bi situacije mogao naići.

Ona lošija strana toga je da vas ljudi vide kao dijete pomorca i vide osobu kojoj je sve u životu poklonjeno bez truda.

Naravno, svatko dobije priliku dokazati i pokazati kakav je, neovisno o stereotipima i zamišljenim predodžbama, a to može na kraju biti jako motivirajuće. Očekivanja ljudi da opravdate svoje prezime i izazovi koji idu uz to vam mogu samo pomoći da postanete kvalitetniji i razvijate se poslovno. Kažu da se trebamo okružiti ljudima koji su bolji od nas i koji nas stalno stimuliraju da bi postali bolji nego što jesmo.

Koje su ti ambicije i želje za buduću karijeru?

Nadam se da ću ostati u ovoj profesiji i da ću s vremenom napredovati do Senior časnika te biti osoba čije se profesionalno mišljenje cijeni i kojoj se ljudi mogu obratiti za pomoć i savjet. Naravno sve je to bonus i najbitnija stepenica za sada je biti dobar treći časnik, sve ostalo će doći pomalo i u svoje vrijeme.

Kakav je bio osjećaj vratiti se doma nakon odrađene kadeture?

Odlazak na brod je nešto posebno, drugačije, pogotovo prvi odlazak u nepoznato. Pokušavate razmišljati kako će to proći u treptaju, kako su tih 2 ugovora po 6 mjeseci ( tako većinom bude za kadete ) samo jedna mala pobjeda u vašem životu, samo mala stepenica u dugačkom nizu koji vas samo čeka i kako taj dio profesionalnog sazrijevanja morate proći kao i svatko drugi. Obitelj, djevojku i prijatelje ostavljate doma i kada se vratite će biti kao da nikada i niste otišli, jer naposljetku kako su ljudi u prošlosti održavali odnose, sa svim tim dugim rastancima, samo s pismima kao način komuniciranja, nisu baš imali savršene uvjete, a nekako su uspjeli. Čuo sam od tate kako je znao reći i to mi se urezalo u sjećanje:

,,Možda se ipak isplati otići, samo kako bi se na kraju vratili i iskusili sve te silne emocije povratka“.

Foto: arhiva Baretić/Pomorac.hr

Zagrliti sve te bliske ljude koji su vam falili, voziti se cestama po noći kada nema nikoga ili sjesti na travicu s kavom u parku u susjedstvu nakon tog silnog vremena. Mislim da se ljudi koji se odluče za ovaj posao nauče veseliti onim malim i jednostavnim stvarima na koje možda neki nikada ne bi ni primijetili da postoje, a to je jedna od stvari koja mi se jako sviđa u mojem poslu.

Je li na brodu bilo ženskih članova posade? Što misliš o ženama pomorcima?

U vrijeme dok sam ja bio na brodovima, nije bilo ženskih članova posade, ali znam da ih je u prijašnje vrijeme bilo. Nekolicina kadetkinja i jedna kolegica koja je došla do pozicije Chief Officer-a te nedugo nakon toga odlučila promijeniti kompaniju i otići na kruzere. Nisam ih imao prilike upoznati, ali su ostale na dobrom glasu.
Nemam ništa protiv toga i mislim da mogu donijeti malo osvježenja i razbiti monotoniju u, dugo vremena, muškom poslu.
Mislim da mogu pružiti jednaku kvalitetu kao i svaki drugi muškarac, ali i da to zahtijeva određenu razinu hrabrosti i odlučnosti s njihove strane, te da će imati drugačije izazove na svom putu do vrha ljestvice.

Imaš li neku poruku ili savjet koji bi poslao kolegama i apsolventima s pomorskih fakulteta koji tek trebaju pronaći prvi ukrcaj?

Kadetura može biti uzbudljiva, zastrašujuća, novo iskustvo koje te može promijeniti. U svakom slučaju treba ući u to bez očekivanja i treba to shvatiti kao profesionalno sazrijevanje, koja god situacija ili događaj nas dočeka. Odlazimo na nju zbog stjecanja znanja i iskustva, a ne zbog novaca i to bi trebalo biti prioritet. Naravno, financijska situacija je veliki pokretač odlaska na more, ali prvi korak je upijati i gledati sve na brodu, pogotovo ako imamo sreće i imamo dobre ljude koji su voljni pomoći i usmjeriti nas.

Na kraju, znanje koje steknemo nam nitko ne može oduzeti.

Foto: arhiva Baretić/Pomorac.hr

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video