O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

UKRAJINSKA OBALA, RUSKO MORE, AMERIČKI VALOVI – 1. dio

Da bi se, ako ne u potpunosti, onda barem većinski, razumio kontekst ulaska ruskih trupa na teritorij Ukrajine, moramo se vratiti najmanje 199 godina unatrag – odnosno na drugi dan mjeseca prosinca 1823. godine, kada na svjetlo dana izlazi doktrina čiji tekst je napisao državni tajnik John Quincy Adams, koja će se 1850. godine prozvati Monroeovom doktrinom.

Monroeova doktrina se posljednjih sedam dana uvukla u usta vrelih komentatora ukrajinske krize. Razlog tomu jest taj što u samoj doktrini stoji, reklo bi se u puku – “crno na bijelo“, da će se sve države koje svoje trupe ili naoružanje bilo kojeg tipa razmjeste na prostor Sjeverne i Južne Amerike smatrati neprijateljem Sjedinjenih Američkih Država, odnosno da će takva nastojanja država s drugih kontinenata biti spriječena, ukoliko ne upozorenjem, onda trenutnim vojnim djelovanjem oružanih snaga SAD-a.

Dakle, SAD takvu doktrinu ima na stolu već od 1823. godine, kada ju iznosi tada šezdesetpetogodišnji James Monroe za vrijeme svoga predsjedničkoga mandata, no stupa u pravu primjenu tek 27 godina kasnije. Čitavo to razdoblje vrijeme je kada europski kolonizatori polako napuštaju prostor Sjeverne i Južne Amerike, a SAD želi biti siguran da se više nikada niti oni, niti bilo tko drugi, neće vratiti na “njihov“ kontinent, tako da prema riječima doktrine i onom napisanom u njoj, SAD vlada Zapadnom polutkom, odnosno hemisferom.

To svakako neće biti dovoljno, pa uz samo prihvaćanje doktrine, SAD odlučuje širiti svoj utjecaj i dalje po svijetu krećući se na istok. Američki senator Hale 1850. godine kazuje: „Početkom ove godine, američki Senat, najviše zakonodavno tijelo u svijetu, najmudrijeg, najvećeg i najvelikodušnijeg naroda koji je ikad živio ili koji će ikada živjeti, zaboravljajući i zanemarujući sitne lokalne poslove unutar linije koja se smatra našim granicama, konstituirat će Visoki sud i nastaviti suditi narodima na Zemlji za grozna djela despotizma.“

Štoviše, Amerikancima je omiljen i Lajoš Košut, inače državni neprijatelj Hrvata broj 1 ako nasumično pitate nekoga na ulici, te oni tada prvi put vide mogućnost političkog zadiranja duboko u europski teritorij. Dakle, uplitanje SAD-a u političko uređenje Europe prepoznato je kao povoljno za Amerikance već prije 172 godine.

Stanje na istoku

U isto to vrijeme, unutar Ruskoga Carstva, na Sveučilištu u Kijevu osnovanom 1834. godine, na poticaj Rusa iz Moskve proučava se povijest i etnografija lokalnog stanovništva, te se po uzoru na revolucije diljem Europe, događa to da se rađa ideja Ukrajinskog nacionalnog pokreta. No, carski dvor ubrzo povlači poteze kojima gase potencijalno stvaranje neprijatelja smatrajući da će veća opasnost za Ukrajinu biti njihovi zapadni susjedi nego li što je Rusija ikada bila.

Nedugo zatim, stanovništvo Ukrajine odustaje od nacionalne ideje jer shvaća opasnost od europskih sila koje pretendiraju na njihov zapadni teritorij, pa se ponovo rađa veliko bratstvo sa Rusima koji, ne da ih ne žele pokoriti, već im i formiraju industrijske gradove. U te gradove se masovno doseljavaju Rusi jer je ondašnjem stanovništvu Ukrajine zanimljivija poljoprivreda, a uz takve gradove se formiraju i prva lučka postrojenja novog tehnološkog doba spremna za izvoz sirovih, prerađenih ili proizvedenih dobara.

Do intervencije ruskih vojnih snaga na ukrajinske luke, njih 15 je bilo u operativnom opterećenju: Reni, Izmail, Ust-Dunaisk, Belgorod-Dnestrovskiy, Ilyichevsk, Odessa, Yuzhniy, Nikolaev, Oktyabrsk, Dnepro-Bugsky, Kherson, Skadovsk, Genichesk, Berdyansk i Mariupol.

Najvažnije ukrajinske luke svakako su bile Odessa, Ilyichevsk i Yuzhniy, u kojima se ostvarivalo gotovo 60% lučkog prometa robama u Ukrajini, još onda dok je i Krim bio pod ukrajinskom zastavom sa svojih 5 luka.

Krimske luke su Yevpatoria, Sevastopol, Yalta, Theodosia i Kerch. Važnost ove tri još uvijek tehnički ukrajinske luke oslikana je i u činjenici da se kroz te tri točke vršilo 40% ukupnog robnog transporta u cijeloj državi. Zanimljiva je i činjenica da su uvoz i izvoz što se kontejnerskog prometa bili gotovo izjednačeni. U 2020. i 2021. godini u Ukrajinu je ušlo oko 450 000 TEU, dok je izišlo nešto više, skromno ispod 470 000 TEU. Te iste luke su danas praktički blokirane, što zbog političkog sukoba Ukrajine i Rusije, a što zbog činjenice da ruska Crnomorska flota kontrolira more po kojem je i dobila ime, sa svoja 43 borbena broda i službeno 7 podmornica.

Osim ove mornaričke ratne snage, diljem ruske obale raspoređen je sustav BASTION, koji u svega nekoliko sekundi prepozna i nacilja svaki ratni brod koji uđe u Crno more, dajući mu i upozorenje da je na meti ruskog obrambenog sustava. BASTION je u mogućnosti eliminirati sva plovila koja se kreću unutar 400 kilometara od ruske obale – takoreći sve ono što prođe kroz Bospor.

Jedan takav incident zbio se kada je, nakon aneksije Krima, američki razarač USS Donald Cook uplovio u Crno more i kretao se prema ruskim obalama. Sustav je bio u punoj obrambenoj pripravnosti, a Zapovjednik broda je okrenuo plovilo te se uputio nazad prema Bosporu, svjestan opasnosti kojoj se izlaže. BASTION lansira rakete koje od ruske obale do izlaza iz Bospora stižu za svega 5 minuta. Usporedbe radi, riječ je o udaljenosti Umag – Otrant.

Kubanska kriza

Incident nalik ovom dogodio se 1962. godine, a poznat je pod nazivom Kubanska kriza. Naime, SAD je na tlu Turske kao svoga saveznika rasporedio američke projektile, što je razbjesnilo tadašnji Sovjetski savez, koji u dogovoru sa Fidelom Castrom doprema svoja vojna sredstva na Kubu. Štoviše, kriza nije prošla bez gubitaka, ali oni se i ne pamte toliko s obzirom na ono što je bilo možebitno.

Kriza se završila za svega 12 dana kada je američki predsjednik Kennedy nazvao Nikitu Hurščova i rekao mu: „Okrenite brodove ili ćemo ih potopiti, a ako će to dovesti do Trećeg svjetskog rata – neka tako bude.“

Hruščov na to odgovara da će okrenuti brodove ukoliko SAD povuče svoje projektile iz Turske, a Kennedy, na sreću svijeta, pristaje. Još jedan incident zbio se dan ranije u Kubanskim vodama, kada je Vasilij Arhipov spriječio nuklearni napad na američku mornaricu u vodama Kube, usprkos visokoj isprovociranosti ruskih trupa direktnim američkim prijetnjama o potapanju tri sovjetske podmornice.

Talasokracija kroz NATO

Sjedinjene Američke Države još su davnih dana shvatile da je ogromna moć u rukama onih koji kontroliraju more, pa se u američku politiku duboko utkala talasokracija, odnosno “vladavina valova“. Upravo su tako europske kolonijalne sile bile moćne i kontrolirale glavne pomorske puteve, a namjera SAD-a je da čini isto. SAD se širi, gradi brodove, kanale i lučku infrastrukturu diljem svijeta, a u cilju kontrole mora.

NATO će kasnije SAD-u postati sjajan paravan za širenje svoje moći bez ratnih ili bilo kakvih nasilnih djelovanja, pa će mnoge države pristupiti NATO-u zbog “opasnosti koje im vrebaju“. Suština tih opasnosti je da se NATO širi ka zapadnoj granici Rusije, koju SAD dugi niz godina smatra nebitnom i tehnološki zaostalom. No, još uvijek ne ide ka njoj agresivno jer onda proturječe sami sebi – svjetski mir narušavaju upravo oni kako bi eliminirali slabu, siromašnu i zaostalu Rusiju. Takvom se barem Rusija prikazivala u medijima kroz jedno dulje razdoblje, napose od početka devedesetih pa sve do unatrag nekoliko godina.

Talasokracija SAD-a kroz projekt NATO pakta vrlo dobro funkcionira. U NATO-u je registrirano 2030 ratnih brodova, od čega 17 nosača zrakoplova, 12 nosača helikoptera, 112 razarača, 157 fregata, 56 korveta, 149 podmornica, 298 patrolnih brodova i 154 minopolagača koji se koriste sa 222 pomorske luke.

S druge pak strane, Ruska Federacija raspolaže sa 608 ratnih brodova, od čega je 1 nosač zrakoplova, 15 razarača, 11 fregata, 86 korveta, 70 podmornica, 59 patrolnih brodova, 49 minopolagača i svega 8 luka je koje vojska službeno koristi.

NATO je financijski premoćan – ima proračun od 49,2 trilijuna dolara, dok Rusija ima skromnih 1,7 trilijuna američkih dolara u svom proračunu. Svake godine, Ruska Federacija na vojsku izdvoji 48 milijardi američkih dolara, dok samo SAD troši 740,5 milijardi američkih dolara.

Brojke su enormne, ali postavlja se pitanje kakvu ulogu u odnosima “Zapada i Istoka“ ima Ukrajina. Te odgovore donosimo u sljedećem nastavku. 


Petar Zuanović

Da bi se, ako ne u potpunosti, onda barem većinski, razumio kontekst ulaska ruskih trupa na teritorij Ukrajine, moramo se vratiti najmanje 199 godina unatrag – odnosno na drugi dan mjeseca prosinca 1823. godine, kada na svjetlo dana izlazi doktrina čiji tekst je napisao državni tajnik John Quincy Adams, koja će se 1850. godine prozvati Monroeovom doktrinom.

Monroeova doktrina se posljednjih sedam dana uvukla u usta vrelih komentatora ukrajinske krize. Razlog tomu jest taj što u samoj doktrini stoji, reklo bi se u puku – “crno na bijelo“, da će se sve države koje svoje trupe ili naoružanje bilo kojeg tipa razmjeste na prostor Sjeverne i Južne Amerike smatrati neprijateljem Sjedinjenih Američkih Država, odnosno da će takva nastojanja država s drugih kontinenata biti spriječena, ukoliko ne upozorenjem, onda trenutnim vojnim djelovanjem oružanih snaga SAD-a.

Dakle, SAD takvu doktrinu ima na stolu već od 1823. godine, kada ju iznosi tada šezdesetpetogodišnji James Monroe za vrijeme svoga predsjedničkoga mandata, no stupa u pravu primjenu tek 27 godina kasnije. Čitavo to razdoblje vrijeme je kada europski kolonizatori polako napuštaju prostor Sjeverne i Južne Amerike, a SAD želi biti siguran da se više nikada niti oni, niti bilo tko drugi, neće vratiti na “njihov“ kontinent, tako da prema riječima doktrine i onom napisanom u njoj, SAD vlada Zapadnom polutkom, odnosno hemisferom.

To svakako neće biti dovoljno, pa uz samo prihvaćanje doktrine, SAD odlučuje širiti svoj utjecaj i dalje po svijetu krećući se na istok. Američki senator Hale 1850. godine kazuje: „Početkom ove godine, američki Senat, najviše zakonodavno tijelo u svijetu, najmudrijeg, najvećeg i najvelikodušnijeg naroda koji je ikad živio ili koji će ikada živjeti, zaboravljajući i zanemarujući sitne lokalne poslove unutar linije koja se smatra našim granicama, konstituirat će Visoki sud i nastaviti suditi narodima na Zemlji za grozna djela despotizma.“

Štoviše, Amerikancima je omiljen i Lajoš Košut, inače državni neprijatelj Hrvata broj 1 ako nasumično pitate nekoga na ulici, te oni tada prvi put vide mogućnost političkog zadiranja duboko u europski teritorij. Dakle, uplitanje SAD-a u političko uređenje Europe prepoznato je kao povoljno za Amerikance već prije 172 godine.

Stanje na istoku

U isto to vrijeme, unutar Ruskoga Carstva, na Sveučilištu u Kijevu osnovanom 1834. godine, na poticaj Rusa iz Moskve proučava se povijest i etnografija lokalnog stanovništva, te se po uzoru na revolucije diljem Europe, događa to da se rađa ideja Ukrajinskog nacionalnog pokreta. No, carski dvor ubrzo povlači poteze kojima gase potencijalno stvaranje neprijatelja smatrajući da će veća opasnost za Ukrajinu biti njihovi zapadni susjedi nego li što je Rusija ikada bila.

Nedugo zatim, stanovništvo Ukrajine odustaje od nacionalne ideje jer shvaća opasnost od europskih sila koje pretendiraju na njihov zapadni teritorij, pa se ponovo rađa veliko bratstvo sa Rusima koji, ne da ih ne žele pokoriti, već im i formiraju industrijske gradove. U te gradove se masovno doseljavaju Rusi jer je ondašnjem stanovništvu Ukrajine zanimljivija poljoprivreda, a uz takve gradove se formiraju i prva lučka postrojenja novog tehnološkog doba spremna za izvoz sirovih, prerađenih ili proizvedenih dobara.

Do intervencije ruskih vojnih snaga na ukrajinske luke, njih 15 je bilo u operativnom opterećenju: Reni, Izmail, Ust-Dunaisk, Belgorod-Dnestrovskiy, Ilyichevsk, Odessa, Yuzhniy, Nikolaev, Oktyabrsk, Dnepro-Bugsky, Kherson, Skadovsk, Genichesk, Berdyansk i Mariupol.

Najvažnije ukrajinske luke svakako su bile Odessa, Ilyichevsk i Yuzhniy, u kojima se ostvarivalo gotovo 60% lučkog prometa robama u Ukrajini, još onda dok je i Krim bio pod ukrajinskom zastavom sa svojih 5 luka.

Krimske luke su Yevpatoria, Sevastopol, Yalta, Theodosia i Kerch. Važnost ove tri još uvijek tehnički ukrajinske luke oslikana je i u činjenici da se kroz te tri točke vršilo 40% ukupnog robnog transporta u cijeloj državi. Zanimljiva je i činjenica da su uvoz i izvoz što se kontejnerskog prometa bili gotovo izjednačeni. U 2020. i 2021. godini u Ukrajinu je ušlo oko 450 000 TEU, dok je izišlo nešto više, skromno ispod 470 000 TEU. Te iste luke su danas praktički blokirane, što zbog političkog sukoba Ukrajine i Rusije, a što zbog činjenice da ruska Crnomorska flota kontrolira more po kojem je i dobila ime, sa svoja 43 borbena broda i službeno 7 podmornica.

Osim ove mornaričke ratne snage, diljem ruske obale raspoređen je sustav BASTION, koji u svega nekoliko sekundi prepozna i nacilja svaki ratni brod koji uđe u Crno more, dajući mu i upozorenje da je na meti ruskog obrambenog sustava. BASTION je u mogućnosti eliminirati sva plovila koja se kreću unutar 400 kilometara od ruske obale – takoreći sve ono što prođe kroz Bospor.

Jedan takav incident zbio se kada je, nakon aneksije Krima, američki razarač USS Donald Cook uplovio u Crno more i kretao se prema ruskim obalama. Sustav je bio u punoj obrambenoj pripravnosti, a Zapovjednik broda je okrenuo plovilo te se uputio nazad prema Bosporu, svjestan opasnosti kojoj se izlaže. BASTION lansira rakete koje od ruske obale do izlaza iz Bospora stižu za svega 5 minuta. Usporedbe radi, riječ je o udaljenosti Umag – Otrant.

Kubanska kriza

Incident nalik ovom dogodio se 1962. godine, a poznat je pod nazivom Kubanska kriza. Naime, SAD je na tlu Turske kao svoga saveznika rasporedio američke projektile, što je razbjesnilo tadašnji Sovjetski savez, koji u dogovoru sa Fidelom Castrom doprema svoja vojna sredstva na Kubu. Štoviše, kriza nije prošla bez gubitaka, ali oni se i ne pamte toliko s obzirom na ono što je bilo možebitno.

Kriza se završila za svega 12 dana kada je američki predsjednik Kennedy nazvao Nikitu Hurščova i rekao mu: „Okrenite brodove ili ćemo ih potopiti, a ako će to dovesti do Trećeg svjetskog rata – neka tako bude.“

Hruščov na to odgovara da će okrenuti brodove ukoliko SAD povuče svoje projektile iz Turske, a Kennedy, na sreću svijeta, pristaje. Još jedan incident zbio se dan ranije u Kubanskim vodama, kada je Vasilij Arhipov spriječio nuklearni napad na američku mornaricu u vodama Kube, usprkos visokoj isprovociranosti ruskih trupa direktnim američkim prijetnjama o potapanju tri sovjetske podmornice.

Talasokracija kroz NATO

Sjedinjene Američke Države još su davnih dana shvatile da je ogromna moć u rukama onih koji kontroliraju more, pa se u američku politiku duboko utkala talasokracija, odnosno “vladavina valova“. Upravo su tako europske kolonijalne sile bile moćne i kontrolirale glavne pomorske puteve, a namjera SAD-a je da čini isto. SAD se širi, gradi brodove, kanale i lučku infrastrukturu diljem svijeta, a u cilju kontrole mora.

NATO će kasnije SAD-u postati sjajan paravan za širenje svoje moći bez ratnih ili bilo kakvih nasilnih djelovanja, pa će mnoge države pristupiti NATO-u zbog “opasnosti koje im vrebaju“. Suština tih opasnosti je da se NATO širi ka zapadnoj granici Rusije, koju SAD dugi niz godina smatra nebitnom i tehnološki zaostalom. No, još uvijek ne ide ka njoj agresivno jer onda proturječe sami sebi – svjetski mir narušavaju upravo oni kako bi eliminirali slabu, siromašnu i zaostalu Rusiju. Takvom se barem Rusija prikazivala u medijima kroz jedno dulje razdoblje, napose od početka devedesetih pa sve do unatrag nekoliko godina.

Talasokracija SAD-a kroz projekt NATO pakta vrlo dobro funkcionira. U NATO-u je registrirano 2030 ratnih brodova, od čega 17 nosača zrakoplova, 12 nosača helikoptera, 112 razarača, 157 fregata, 56 korveta, 149 podmornica, 298 patrolnih brodova i 154 minopolagača koji se koriste sa 222 pomorske luke.

S druge pak strane, Ruska Federacija raspolaže sa 608 ratnih brodova, od čega je 1 nosač zrakoplova, 15 razarača, 11 fregata, 86 korveta, 70 podmornica, 59 patrolnih brodova, 49 minopolagača i svega 8 luka je koje vojska službeno koristi.

NATO je financijski premoćan – ima proračun od 49,2 trilijuna dolara, dok Rusija ima skromnih 1,7 trilijuna američkih dolara u svom proračunu. Svake godine, Ruska Federacija na vojsku izdvoji 48 milijardi američkih dolara, dok samo SAD troši 740,5 milijardi američkih dolara.

Brojke su enormne, ali postavlja se pitanje kakvu ulogu u odnosima “Zapada i Istoka“ ima Ukrajina. Te odgovore donosimo u sljedećem nastavku. 


Petar Zuanović

Što nas pokreće