Dobro i pitomo more, najljepši je pozdrav pomorcima. S tom porukom redovito je završavala emisija »Pomorska večer«, emisija za pomorce koju je iz studija HR Radio postaje Split, uređivao Jadran Marinković – sve do umirovljenja. Jadran je zasigurno najomiljenije dalmatinsko novinarsko ime. Pokušat ću (pokušati, velim) objasniti zašto je Jadran postao tako omiljen, piše Goran Pelaić za portal Dalmacija Danas.
Naša suradnja je počela nakon što je postao urednik Pomorske večeri. Naime, u vrijeme kad je ta emisija bila emitirana iz samo jednog centra ( iz Radio Zagreba ) redovito sam surađivao s jednom svojom rubrikom koja je živjela pa gotovo četiri desetljeća. Najprije se zvala „More na platnima naših slikara“, potom „More u stihu-pjesnici o moru“. Zagrebački urednik je bio Zvonko Bukovina. Kad je ta emisija bila disperzirana po centrima; Rijeka, Pula, Zadar, Split i Dubrovnik, bilo mi je neugodno „utiravat“ se novom uredniku, splitskom mislim. Ivo Boko se jednog dana sjetio i uvrstio je u splitski program. Nakon njega došao je Jadran na uredničko mjesto i gotovo odmah prihvatio tu rubriku pod novim nazivom „Sva moja mora“. Tako sam ga mogao i kao čovika bolje upoznati. Nikad ni jedan jedini problem, primjedba; svaki peti ponedjeljak oko 18 sati snimio bih taj svoj prilog, a prije toga ugodna čakula u njegovoj redakciji; „Štaš popit? Sjedni, evo ti pepeljara…“ A pušenje zabranjeno!
On se pomno brinuo da emisija za pomorce bude bogata i aktualna. Zato je visoko kotirao kod pomoraca, kod njihove rodbine, kod slušatelja.
Ali Jadran nije samo to radio. Imao je svoje redovne emisije; od jutarnjih „šihta“ pa do emisija tipa „Sridom u sridu“, Četvrtkom u četvrtu“ i brojne druge u kojima su slušatelji bili najbolji vanjski suradnici. On je otvorio telefone, on je uspostavljao taj neprocjenjivi kontakt sa slušateljstvom. On je bio RADIO! U čemu je tajna te silne popularnosti? Pa rekao bih vrlo jednostavno; u jednostavnosti, dobroj pripremljenosti i u novinarskom rukopisu.
– Emisiju za pomorce počeo sam uređivati 1982. godine. Prije mene je to radio kolega Ivo Boko, koji je uredničku palicu preuzeo od Vladimira Caktaša. Kako me je to dopalo? Plovio sam prije nego sam se uhvatio mikrofona. Dobro poznajem taj svijet, te ljude, njihove probleme i život.
U početku su se ljudi javljali s pismima. Stiglo bi ih na stotine. Pisale su najvećim dijelom majke, babe, dide, cure… I s broda bi koji put stigla razglednica, pozdrav iz nekog dalekog porta. Ali razvojem tehnike sve je manje tih pisama. Ni pomorci više ne pišu kao prije jer gotovo na svakome brodu postoji telefon ili neka druga, još brža veza. Ta pisma su bila fini, nevidljivi kontakti s pomorcima i njihovim obiteljima. Sjećam se da sam u jednom u pismu našao i jedan dolar. Mislili su ljudi da se pozdravi plaćaju. Sad su komunikacije znatno brže i sve se doima tako blizu.
Goran Pelaić
