O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Novi Uljanik počeo je s 33 radnika, a danas ih ima 413: Nekadašnji pulski gigant polako se podiže iz pepela

Šetajući brodogradilištem Uljanik, a novijeg datuma Uljanik Brodogradnjom 1856, moglo bi se reći da nema stanovnika Pule koji u ambijentu čeličnih konstrukcija ne bi imao neku romantiziranu pozadinu. I ne, nije to samo more kao prirodno okruženje. Valjda samo pulsko oko može prepoznati ljepotu u sirovoj snazi dizalica, halama i strojevima, te doživjeti čelični zvuk kao praznik za uši, piše Glas Istre.

Hodajući Uljanikom neke priče, čak većina njih, odzvanjaju iz prošlosti, ali redakciju Glasa Istre zanimalo je ima li brodogradilište, smješteno u samom srcu grada, ali i u srcu njegovih stanovnika, još uvijek snage i pulsirajuće energije da iščupa iz zaborava nekad najvitalniju industriju kojoj dugujemo dobar dio vizure onoga što nazivaju rodnim krajem.

Bitno je povjerenje

Prije samog obilaska hala na otoku u uredu ih je dočekao direktor Samir Hadžić koji im je ispričao što se trenutno događa u brodogradilištu i kakvi su im planovi. Ono što je očito novijeg datuma u Uljaniku je veći broj radnika, a riječ je precizno o njih 413.

“S obzirom da mi, u biti, živimo od onog što zaradimo, zapošljavanje je najprije uvjetovano činjenicom da ih možemo platiti, odnosno da posla ima i da ljudi mogu zaraditi svoju plaću. Tako smo, kako su se otvarali projekti, i zapošljavali. Ujedno je to uvjetovano i s tržištem radne snage”, kaže Hadžić.

Budući da su ti ljudi velikom većinom bivši uljanikovci koji su prošli svu kalvariju Uljanika, kao i sam Hadžić, povjerenje je za njih, kaže, vrlo bitno. U međuvremenu su se radnici negdje snašli jer život ide dalje, a neki su se malo pomalo u Uljanik i vratili.

Starih radnika Uljanika je uvjerljivo najviše, a među postojećima 40-ak je inženjera. Neke od njih povukli su iz mirovine. Naravno, one koji su bili spremni raditi, jer su, kako sami za sebe kažu, u srcu uljanikovci, a s pričom, koja je završila na tako tužan način, nisu se pomirili.

“Bez njihovog znanja radnik nije radnik, a brodogradilište nije brodogradilište”, mišljenja je Hadžić.

Proizvodnja koja funkcionira

“Došao sam kao direktor u trenutku kad je firma imala 33 zaposlenika. To su bili zaštitari, vatrogasci i dispečeri. Složiti firmu kompletno od nule, preciznije, od minusa, to je ogroman izazov. To je sigurno puta tri nego da idete raditi nešto iznova. S obzirom na balast prošlosti i činjenicu da je Uljanik, nažalost, imao neku negativnu konotaciju, uvjeriti dobavljače i ljude, složiti tu strukturu, veliki su, stvarno veliki, i zakonski zahtjevi; od sigurnosti zaštite na radu, uvjeta poslova, dizalica, strojeva, to je kompleksan posao. Na kraju organizirati proizvodnju da funkcionira, da je isplativa… Uglavnom, za knjigu napisati”, u jednom dahu govori Hadžić.

On smatra da više od optimizma ima perspektive. Nažalost, dvije pandemijske godine pa ovaj rat, kako kaže, otvorio je oči Uniji da nije sve lako naručiti iz Kine. Počeli su se okretati svojoj industriji, a tako bi trebala i Hrvatska koja i radi na tome, mišljenja je. Perspektive ima, interesa za narudžbe ima, uz podršku Vlade RH, “ali ne na način da se kačimo na nečiji novac, nego da nam se neke administrativne prepreke brišu”.

“Postoji tu više smjerova. Država je i sad vlasnik 42 posto postojeće tvrtke i kad bi ušla u većinsko vlasništvo, a bilo bi dobro, budući da smo mi pomorska zemlja, onda bi mogli raditi razne brodove i za brodarske kompanije. Nismo toliko veliki da ne bi mogli svi raditi. Vlada trenutno ima problema s energentima, s inflacijom, to se sve odražava i na poslodavce. U tome bi nam, u nekom širem spektru, mogla olakšati. A što se tiče samog Uljanika, mi ni do ovdje ne bi dogurali da nije bilo Vlade, što sam više puta i isticao. Ako se ta potpora nastavi, mogli bi priču dovesti na ono o čemu sam i govorio”, pojašnjava Hadžić ulogu države u održivost brodogradnje.

Jelena Milović

Šetajući brodogradilištem Uljanik, a novijeg datuma Uljanik Brodogradnjom 1856, moglo bi se reći da nema stanovnika Pule koji u ambijentu čeličnih konstrukcija ne bi imao neku romantiziranu pozadinu. I ne, nije to samo more kao prirodno okruženje. Valjda samo pulsko oko može prepoznati ljepotu u sirovoj snazi dizalica, halama i strojevima, te doživjeti čelični zvuk kao praznik za uši, piše Glas Istre.

Hodajući Uljanikom neke priče, čak većina njih, odzvanjaju iz prošlosti, ali redakciju Glasa Istre zanimalo je ima li brodogradilište, smješteno u samom srcu grada, ali i u srcu njegovih stanovnika, još uvijek snage i pulsirajuće energije da iščupa iz zaborava nekad najvitalniju industriju kojoj dugujemo dobar dio vizure onoga što nazivaju rodnim krajem.

Bitno je povjerenje

Prije samog obilaska hala na otoku u uredu ih je dočekao direktor Samir Hadžić koji im je ispričao što se trenutno događa u brodogradilištu i kakvi su im planovi. Ono što je očito novijeg datuma u Uljaniku je veći broj radnika, a riječ je precizno o njih 413.

“S obzirom da mi, u biti, živimo od onog što zaradimo, zapošljavanje je najprije uvjetovano činjenicom da ih možemo platiti, odnosno da posla ima i da ljudi mogu zaraditi svoju plaću. Tako smo, kako su se otvarali projekti, i zapošljavali. Ujedno je to uvjetovano i s tržištem radne snage”, kaže Hadžić.

Budući da su ti ljudi velikom većinom bivši uljanikovci koji su prošli svu kalvariju Uljanika, kao i sam Hadžić, povjerenje je za njih, kaže, vrlo bitno. U međuvremenu su se radnici negdje snašli jer život ide dalje, a neki su se malo pomalo u Uljanik i vratili.

Starih radnika Uljanika je uvjerljivo najviše, a među postojećima 40-ak je inženjera. Neke od njih povukli su iz mirovine. Naravno, one koji su bili spremni raditi, jer su, kako sami za sebe kažu, u srcu uljanikovci, a s pričom, koja je završila na tako tužan način, nisu se pomirili.

“Bez njihovog znanja radnik nije radnik, a brodogradilište nije brodogradilište”, mišljenja je Hadžić.

Proizvodnja koja funkcionira

“Došao sam kao direktor u trenutku kad je firma imala 33 zaposlenika. To su bili zaštitari, vatrogasci i dispečeri. Složiti firmu kompletno od nule, preciznije, od minusa, to je ogroman izazov. To je sigurno puta tri nego da idete raditi nešto iznova. S obzirom na balast prošlosti i činjenicu da je Uljanik, nažalost, imao neku negativnu konotaciju, uvjeriti dobavljače i ljude, složiti tu strukturu, veliki su, stvarno veliki, i zakonski zahtjevi; od sigurnosti zaštite na radu, uvjeta poslova, dizalica, strojeva, to je kompleksan posao. Na kraju organizirati proizvodnju da funkcionira, da je isplativa… Uglavnom, za knjigu napisati”, u jednom dahu govori Hadžić.

On smatra da više od optimizma ima perspektive. Nažalost, dvije pandemijske godine pa ovaj rat, kako kaže, otvorio je oči Uniji da nije sve lako naručiti iz Kine. Počeli su se okretati svojoj industriji, a tako bi trebala i Hrvatska koja i radi na tome, mišljenja je. Perspektive ima, interesa za narudžbe ima, uz podršku Vlade RH, “ali ne na način da se kačimo na nečiji novac, nego da nam se neke administrativne prepreke brišu”.

“Postoji tu više smjerova. Država je i sad vlasnik 42 posto postojeće tvrtke i kad bi ušla u većinsko vlasništvo, a bilo bi dobro, budući da smo mi pomorska zemlja, onda bi mogli raditi razne brodove i za brodarske kompanije. Nismo toliko veliki da ne bi mogli svi raditi. Vlada trenutno ima problema s energentima, s inflacijom, to se sve odražava i na poslodavce. U tome bi nam, u nekom širem spektru, mogla olakšati. A što se tiče samog Uljanika, mi ni do ovdje ne bi dogurali da nije bilo Vlade, što sam više puta i isticao. Ako se ta potpora nastavi, mogli bi priču dovesti na ono o čemu sam i govorio”, pojašnjava Hadžić ulogu države u održivost brodogradnje.

Jelena Milović

Intervju

Kolumna

Lifestyle

Foto / video

Šetajući brodogradilištem Uljanik, a novijeg datuma Uljanik Brodogradnjom 1856, moglo bi se reći da nema stanovnika Pule koji u ambijentu čeličnih konstrukcija ne bi imao neku romantiziranu pozadinu. I ne, nije to samo more kao prirodno okruženje. Valjda samo pulsko oko može prepoznati ljepotu u sirovoj snazi dizalica, halama i strojevima, te doživjeti čelični zvuk kao praznik za uši, piše Glas Istre.

Hodajući Uljanikom neke priče, čak većina njih, odzvanjaju iz prošlosti, ali redakciju Glasa Istre zanimalo je ima li brodogradilište, smješteno u samom srcu grada, ali i u srcu njegovih stanovnika, još uvijek snage i pulsirajuće energije da iščupa iz zaborava nekad najvitalniju industriju kojoj dugujemo dobar dio vizure onoga što nazivaju rodnim krajem.

Bitno je povjerenje

Prije samog obilaska hala na otoku u uredu ih je dočekao direktor Samir Hadžić koji im je ispričao što se trenutno događa u brodogradilištu i kakvi su im planovi. Ono što je očito novijeg datuma u Uljaniku je veći broj radnika, a riječ je precizno o njih 413.

“S obzirom da mi, u biti, živimo od onog što zaradimo, zapošljavanje je najprije uvjetovano činjenicom da ih možemo platiti, odnosno da posla ima i da ljudi mogu zaraditi svoju plaću. Tako smo, kako su se otvarali projekti, i zapošljavali. Ujedno je to uvjetovano i s tržištem radne snage”, kaže Hadžić.

Budući da su ti ljudi velikom većinom bivši uljanikovci koji su prošli svu kalvariju Uljanika, kao i sam Hadžić, povjerenje je za njih, kaže, vrlo bitno. U međuvremenu su se radnici negdje snašli jer život ide dalje, a neki su se malo pomalo u Uljanik i vratili.

Starih radnika Uljanika je uvjerljivo najviše, a među postojećima 40-ak je inženjera. Neke od njih povukli su iz mirovine. Naravno, one koji su bili spremni raditi, jer su, kako sami za sebe kažu, u srcu uljanikovci, a s pričom, koja je završila na tako tužan način, nisu se pomirili.

“Bez njihovog znanja radnik nije radnik, a brodogradilište nije brodogradilište”, mišljenja je Hadžić.

Proizvodnja koja funkcionira

“Došao sam kao direktor u trenutku kad je firma imala 33 zaposlenika. To su bili zaštitari, vatrogasci i dispečeri. Složiti firmu kompletno od nule, preciznije, od minusa, to je ogroman izazov. To je sigurno puta tri nego da idete raditi nešto iznova. S obzirom na balast prošlosti i činjenicu da je Uljanik, nažalost, imao neku negativnu konotaciju, uvjeriti dobavljače i ljude, složiti tu strukturu, veliki su, stvarno veliki, i zakonski zahtjevi; od sigurnosti zaštite na radu, uvjeta poslova, dizalica, strojeva, to je kompleksan posao. Na kraju organizirati proizvodnju da funkcionira, da je isplativa… Uglavnom, za knjigu napisati”, u jednom dahu govori Hadžić.

On smatra da više od optimizma ima perspektive. Nažalost, dvije pandemijske godine pa ovaj rat, kako kaže, otvorio je oči Uniji da nije sve lako naručiti iz Kine. Počeli su se okretati svojoj industriji, a tako bi trebala i Hrvatska koja i radi na tome, mišljenja je. Perspektive ima, interesa za narudžbe ima, uz podršku Vlade RH, “ali ne na način da se kačimo na nečiji novac, nego da nam se neke administrativne prepreke brišu”.

“Postoji tu više smjerova. Država je i sad vlasnik 42 posto postojeće tvrtke i kad bi ušla u većinsko vlasništvo, a bilo bi dobro, budući da smo mi pomorska zemlja, onda bi mogli raditi razne brodove i za brodarske kompanije. Nismo toliko veliki da ne bi mogli svi raditi. Vlada trenutno ima problema s energentima, s inflacijom, to se sve odražava i na poslodavce. U tome bi nam, u nekom širem spektru, mogla olakšati. A što se tiče samog Uljanika, mi ni do ovdje ne bi dogurali da nije bilo Vlade, što sam više puta i isticao. Ako se ta potpora nastavi, mogli bi priču dovesti na ono o čemu sam i govorio”, pojašnjava Hadžić ulogu države u održivost brodogradnje.

Jelena Milović