O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Zaboravljeni brodovi i njihova tužna sudbina: Potonuli, prodani, stradali…

Događa se da su neki brodovi ostavili mali trag pa su ih gotovo svi zaboravili: možda su kratko plovili i nastradali, možda su ubrzo prodani ili su bili toliko mali da su bili upisani samo u službene dokumente…

Prolaskom vremena, tragovi tih brodova povremeno se pojavljuju u nekim sjećanjima, a o njima ima malo podataka i gotovo uopće nema slika, za Novi List donosi Danilo Prestint.

»Avala«

Željezni parobrod »Avala« (Zetska plovidba a.d., Cetinje) izgrađen je 1902. godine u engleskom brodogradilištu Lobnitz & Co. Ltd. u Renfrewu (West yard, novogradnja 552) kao željezni parni škuner »Sea Fay« za Jamesa W. Claytona iz Londona. Sljedeće godine mijenja ime u »Vanikoro«, a njome se koristi Jaques Hay iz Versaillesa. Vanikoro je, inače, otok jugoistočno od Santa Cruza u Solomonskom otočju. U rujnu 1914. godine postaje pomoćni ophodni brod Royal Navyja sve do prosinca 1918. godine. Otada mijenja vlasnike: Kenelm E. Guinness iz Kingstona (1918.), Edward C. Guiness (Earl of Neagh) iz Londona (1920.) te James L. O’Connor iz Goudhursta. Nema podatka kada mijenja ime u »Clitene«, a 1936. postaje »Rayon Vert« u vlasništvu Jacquesa Levyja, a matična luka je Cannes.

Tri godine kasnije (deklasiran samo za obalnu plovidbu) postaje »Suzuki II« i »Avala« da bi 1941. godine pao u ruke talijanske ratne mornarice Regia Marina. Početkom travnja 1943. godine, prije kapitulacije Italije, prelazi u ruke njemačke Kriegsmarine (oznaka GW03) kod grčkog Patrasa, a početkom listopada torpediran je i potopljen od francuske podmornice Curie 13 nautičkih milja od Cape Supia (Skiathos).

»Pelješac«

Parna jahta »Caliban« izgrađena je 1881. godine u brodogradilištu Edwards & Symes u Londonu za barona d’Outhoorna iz Marseillesa. Nepoznatih godina mijenja ime najprije u »Jeanne Blanche«, a kasnije u »St. Georges« da bi 1902. postala »Lady Ghiga« u vlasništvu Pompea Aloisija iz Livorna.

Četiri godine kasnije postaje »Petar Zrinski« (Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice, Senj), 1916. je u floti Austrian Navigation Co. Ltd. iz Senja, a 1920. je u floti Obalne paroplovidbe Hum iz Vignja. Godine 1931. mijenja ime u »Pelješac« i plovi za Dubrovačku parobrodarsku plovidbu a.d. iz Dubrovnika. Bombardiran je i potopljen 28. studenoga 1944. godine u Gružu, a izrezan je nakon rata. Zanimljivo je da u Lloyd’s Registru za 1948. godinu piše da je brod stradao 23. ožujka 1945. i da je pripadao Jugoslavenskoj slobodnoj plovidbi s matičnom lukom u Dubrovniku.

»Svačić«

Jahta (parni compound stroj dvostruke ekspanzije) »Bonanza« izgrađena je 1891. godine u brodogradilištu Forrest & Son u Wyvenhoe za J. Denison Pendera iz Londona. Četiri godine kasnije postaje »Tita« (Gaston Leverd, Pariz) kada je produljena s 21,35 na 28,06 metara, a 1904. pod istim vlasnikom mijenja ime u »Sita«.

Tri godine kasnije nalazimo je u Italiji kao »Urania« (Arturo Arpa, Napoli), a 1908. ulazi u flotu Hrvatskog brodarskog društva Senj kao »Svačić«. Pod istim imenom mijenja više vlasnika: Trgovačka tvrtka Nikola Žic, Split (1920.) i Ribarska zadruga d.s.o.j., Split (1930.), Ribarska zadruga d.s.o.j., Punat. Potopljen je u savezničkom bombardiranju 20. lipnja 1944. u Puntu (Krk), izvađen je nakon rata od Odreda za spašavanje JRM-a i popravljen u Puntu. Kao »Trogir« dodijeljen je Središnjici za plovidbu u Rijeci. Osnutkom Jadrolinije 1947. godine ulazi u njenu flotu gdje ostaje sve do 1955. godine kada je raspremljen, a tri godine kasnije prodan je splitskom Brodospasu i izrezan.

»Agathe«

Putnički parobrod obalne plovidbe »Agathe« bio je u floti riječkog brodara Parobrodarsko društvo Leopold Schwarz od 1889. do prije integracije flote tog brodara u flotu Ungaro-Croate. Izgrađen je 1877. godine kao »John O’Goats« u brodogradilištu Camperdown tvrtke Gourlay Bros. & Co. iz Dundeea za kompaniju Highland Railway Co. iz Invernessa za održavanje linije Scrabster-Kirkwall. U Scrabsteru su mu 25. ožujka 1881. godine popucali vezovi te se nasukao uz ozbiljnu štetu – vraćen je na liniju šest mjeseci kasnije.

Kasnije plovi na linijama Valencia-Oran (tada je u vlasništvu markiza De Campa iz Cadiza te mijenja ime u »Fe« ili »Fé«), Harwich-Rotterdam (ponovo kao »John O’Goath«) i Glasgow-Western Islands, a u srpnju 1889. dat je u najam kompaniji North of Scotland, Orkney & Shetland Steam Navigation Co. da plovi po Pentland Firthu. U kolovozu te godine kupuje ga riječki brodar, ali tek dvije godine kasnije mijenja ime u »Agathe«. Uskoro je prodan (nema podataka kada i kome), ali je otkriveno da se nasukao i potonuo 19. prosinca 1892. godine kod Ancone u plovidbi Rijeka – Ancona.

»Örszem«

Zanimljiv je bio plovidbeni put parobroda »Örszem« (Atlantica Sea Navigation Co. Ltd., Fiume) – izgrađen je kao jahta 1874. godine u brodogradilištu Broomloan (Thomas B. Seath & Co., Rutherglen) za izvjesnog Edwarda Henryja Scotta iz North Harrisa (Inverness-shire). Jahta je imala samo 133 BRT, odnosno 78 NRT. Potom jahta mijenja vlasnike kao na tekućoj vrpci. Godine 1877. u vlasništvu je Sir H. Burrarda iz Wolverhamptona, Georgea Williama Henryja Wardera iz West Covesa (1978.), Johna D.V.L.N. Carnea iz Cowbridga (1881.), Josepha Henryja Atkeya iz Cowesa (1886.), Charlesa Jamesa Cavea iz Bracknella (1892.). Sljedeće godine mijenja ime u »Evangeline«, 1896. u vlasništvu je Hugha Cecila Lowthera, Earla od Lonsdalea, iz Penritha da bi jahtu sljedeće godine opet imao u vlasništvu Charles James Cave iz Bracknella.

Godinu dana kasnije kao vlasnik je upisan otac Nicholas Richard Fitzpatrick iz Woodford Greena koji ju 1903. prodaje u Francusku i postaje »Ste. Marthe«, 1911. mijenja ime u »Blanes« i vije španjolsku zastavu, a 1912. postaje »Gelida« u vlasništvu Unione Austriaca di Navigazione & Fratelli Cosulich S.A. iz Trsta. Vjerojatno je tada prestala biti jahta. Godine 1915. objavljen je podatak da je brod naletio na minu i – potonuo, ali… 1917. postaje »ŐÖrszem« i iste godine je rekviriran za ratnu službu K.U.K. mornarice, sljedeće godine se predaje pobjednicima u ratu u Herceg Novom (Castelnuovo). Nakon toga nema previše podataka o sudbini tog malenog broda, ali je ostalo zabilježeno da je posljednji vlasnik bio gotovo nepoznati brodar iz Rijeke – Atlantica Marittima Sentinella.

»Salvore«

Putničko-teretni brod »Salvore« izgrađen je 1911. godine kao »Lampo« u brodogradilištu George Brown & Co. (Garvel Shipyard, No. 69), Greenock za Societa di Navigazione a Vapore La Veloce (A. V. & G. Cosulich) iz Trsta. Nije poznat datum kada je promijenio ime u »Salvore« (tal. ime za Savudriju) i ušao u flotu tršćanskog brodara Istria -Trieste, SA di Navigazione. Po kapitulaciji Italije, u rujnu 1943., godine preuzima ga njemačka ratna mornarica (Kriegsmarine), ali nastavlja obavljati prijevoz putnika u Jadranu. Potopljen je 1944. godine u Rijeci.

»Trogir«

Putnički brod »Trogir« (Jadranska plovidba d.d.) izgrađen je 1885. godine kao jahta »Salamander« u brodogradilištu Davis Schleinger & Co., Wallsend-on-Tyne (Newcastle) kao novogradnja broj 142 za Fredericka Powera iz Londona. Iako je imao parni stroj, bio je ojedren kao top sail škuner. Nema podatka kada je promijenio ime u »Xantho« niti tko mu je bio vlasnik, ali je ubrzo promijenio ime u »Tartarin« u vlasništvu E. Scarfoglia iz Napulja.

Godine 1902. postaje »Antonietta« u vlasništvu baruna R. Corsija, a 1907. kupuje ga Dalmatinsko-istarska paroplovidba Pio Negri i drugovi kada dobiva ime »Nada«. Sljedeće godine prelazi u vlasništvo Societa Anonima Austriaca di navigazione a Vapore Dalmatia iz Zadra, a 1928. ulazi u flotu Jadranske plovidbe d.d. i postaje – »Trogir«. U kolovozu 1941. godine preuzimaju ga Talijani, a u studenom postaje F-148 u službi Regia Marine. Kapitulacija Italije zatiče ga u Rijeci kada se vraća u civilnu službu. Krajem siječnja 1945. u plovidbi Venezia-Trieste naletio je na minu kod ušća rijeke Tagliamento i potonuo.

»Nad«

Parobrod »Nad« (dobio je ime po inicijalima vlasnika: N.A. Duboković iz Jelse) izgrađen je 1882. godine kao željezni parobrod škuner/jahta »Oriental« (Peter McKinnon, Campbeltown) u brodogradilištu A. & J. Inglis Ltd., Pointhouse (Glasgow) kao novogradnja broj 170. Jahta je bila duga 40, 6 i široka 5,5 metara, pogonio ju je parni stroj dvostruke ekspanzije i imala je 232 tone nosivosti. Nakon nekoliko godina počinje mijenjati imena i vlasnike: »Lady Cassandra« (Charles P. Markham, Chesterfield), »Wendur«, »Bohemian« (S. Derin, Trieste) i »Capodistria« (Societa Cittadina di Navigazione, Capodistria /Koper). Pod vlasnikom iz Jelse, uglavnom je prevozio vino u – Rijeku. Njegova daljnja sudbina nije poznata. Isti brodar imao je u floti i parobrod »Veljko« izgrađen 1879. godine u Trstu.

»Carlo«

»Carlo« je izgrađen 1892. godine kao »Leven« (Methil Steamship Co. Ltd./C. MacTaggart, Methil) u brodogradilištu John Scott & Co., Kinghorn (Abden Shipyard) kao novogradnja brojn 82. Šest godina kasnije mijenja ime u »Carlo«, a vlasnik je F. & R. Brunner (E. Weiss & Co) iz Trsta. Iako taj parobrod (s parnim strojem trostruke ekspanzije od 390 brutotona) nije bio u vlasništvu naših brodara, ostalo je zabilježeno da se 14. rujna 1903. godine nasukao kod Zlarina u plovidbi Metković – Trst s teretom rudače.

»San Luigi«

Parobrod »San Luigi« izgrađen je 1905. godine kao »Vancouver« (Vancouver Steamship Co Ltd. Manager Gow, Harrison & Co., Glasgow) u brodogradilištu Barclay, Curle & Co Ltd., Clydeholm yard, Glasgow (novogradnja 456). Godine 1927. mijenja ime u »Balcraig« i vlasnika (Balcraig Steamship Co Ltd., man. Workman,Arbuckle & MacKinnon, Glasgow). Četiri godine kasnije prodan je u Genovu (SA Marittima San Pietro) te 1933. postaje »San Luigi«. Pri kapitulaciji Italije, u rujnu 1943., brod je namjerno potopila posada dok je bio na popravku u Splitu. Podrtina je završila u rezalištu Brodospasa 1951.


Danilo Prestint / Novi list

Događa se da su neki brodovi ostavili mali trag pa su ih gotovo svi zaboravili: možda su kratko plovili i nastradali, možda su ubrzo prodani ili su bili toliko mali da su bili upisani samo u službene dokumente…

Prolaskom vremena, tragovi tih brodova povremeno se pojavljuju u nekim sjećanjima, a o njima ima malo podataka i gotovo uopće nema slika, za Novi List donosi Danilo Prestint.

»Avala«

Željezni parobrod »Avala« (Zetska plovidba a.d., Cetinje) izgrađen je 1902. godine u engleskom brodogradilištu Lobnitz & Co. Ltd. u Renfrewu (West yard, novogradnja 552) kao željezni parni škuner »Sea Fay« za Jamesa W. Claytona iz Londona. Sljedeće godine mijenja ime u »Vanikoro«, a njome se koristi Jaques Hay iz Versaillesa. Vanikoro je, inače, otok jugoistočno od Santa Cruza u Solomonskom otočju. U rujnu 1914. godine postaje pomoćni ophodni brod Royal Navyja sve do prosinca 1918. godine. Otada mijenja vlasnike: Kenelm E. Guinness iz Kingstona (1918.), Edward C. Guiness (Earl of Neagh) iz Londona (1920.) te James L. O’Connor iz Goudhursta. Nema podatka kada mijenja ime u »Clitene«, a 1936. postaje »Rayon Vert« u vlasništvu Jacquesa Levyja, a matična luka je Cannes.

Tri godine kasnije (deklasiran samo za obalnu plovidbu) postaje »Suzuki II« i »Avala« da bi 1941. godine pao u ruke talijanske ratne mornarice Regia Marina. Početkom travnja 1943. godine, prije kapitulacije Italije, prelazi u ruke njemačke Kriegsmarine (oznaka GW03) kod grčkog Patrasa, a početkom listopada torpediran je i potopljen od francuske podmornice Curie 13 nautičkih milja od Cape Supia (Skiathos).

»Pelješac«

Parna jahta »Caliban« izgrađena je 1881. godine u brodogradilištu Edwards & Symes u Londonu za barona d’Outhoorna iz Marseillesa. Nepoznatih godina mijenja ime najprije u »Jeanne Blanche«, a kasnije u »St. Georges« da bi 1902. postala »Lady Ghiga« u vlasništvu Pompea Aloisija iz Livorna.

Četiri godine kasnije postaje »Petar Zrinski« (Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice, Senj), 1916. je u floti Austrian Navigation Co. Ltd. iz Senja, a 1920. je u floti Obalne paroplovidbe Hum iz Vignja. Godine 1931. mijenja ime u »Pelješac« i plovi za Dubrovačku parobrodarsku plovidbu a.d. iz Dubrovnika. Bombardiran je i potopljen 28. studenoga 1944. godine u Gružu, a izrezan je nakon rata. Zanimljivo je da u Lloyd’s Registru za 1948. godinu piše da je brod stradao 23. ožujka 1945. i da je pripadao Jugoslavenskoj slobodnoj plovidbi s matičnom lukom u Dubrovniku.

»Svačić«

Jahta (parni compound stroj dvostruke ekspanzije) »Bonanza« izgrađena je 1891. godine u brodogradilištu Forrest & Son u Wyvenhoe za J. Denison Pendera iz Londona. Četiri godine kasnije postaje »Tita« (Gaston Leverd, Pariz) kada je produljena s 21,35 na 28,06 metara, a 1904. pod istim vlasnikom mijenja ime u »Sita«.

Tri godine kasnije nalazimo je u Italiji kao »Urania« (Arturo Arpa, Napoli), a 1908. ulazi u flotu Hrvatskog brodarskog društva Senj kao »Svačić«. Pod istim imenom mijenja više vlasnika: Trgovačka tvrtka Nikola Žic, Split (1920.) i Ribarska zadruga d.s.o.j., Split (1930.), Ribarska zadruga d.s.o.j., Punat. Potopljen je u savezničkom bombardiranju 20. lipnja 1944. u Puntu (Krk), izvađen je nakon rata od Odreda za spašavanje JRM-a i popravljen u Puntu. Kao »Trogir« dodijeljen je Središnjici za plovidbu u Rijeci. Osnutkom Jadrolinije 1947. godine ulazi u njenu flotu gdje ostaje sve do 1955. godine kada je raspremljen, a tri godine kasnije prodan je splitskom Brodospasu i izrezan.

»Agathe«

Putnički parobrod obalne plovidbe »Agathe« bio je u floti riječkog brodara Parobrodarsko društvo Leopold Schwarz od 1889. do prije integracije flote tog brodara u flotu Ungaro-Croate. Izgrađen je 1877. godine kao »John O’Goats« u brodogradilištu Camperdown tvrtke Gourlay Bros. & Co. iz Dundeea za kompaniju Highland Railway Co. iz Invernessa za održavanje linije Scrabster-Kirkwall. U Scrabsteru su mu 25. ožujka 1881. godine popucali vezovi te se nasukao uz ozbiljnu štetu – vraćen je na liniju šest mjeseci kasnije.

Kasnije plovi na linijama Valencia-Oran (tada je u vlasništvu markiza De Campa iz Cadiza te mijenja ime u »Fe« ili »Fé«), Harwich-Rotterdam (ponovo kao »John O’Goath«) i Glasgow-Western Islands, a u srpnju 1889. dat je u najam kompaniji North of Scotland, Orkney & Shetland Steam Navigation Co. da plovi po Pentland Firthu. U kolovozu te godine kupuje ga riječki brodar, ali tek dvije godine kasnije mijenja ime u »Agathe«. Uskoro je prodan (nema podataka kada i kome), ali je otkriveno da se nasukao i potonuo 19. prosinca 1892. godine kod Ancone u plovidbi Rijeka – Ancona.

»Örszem«

Zanimljiv je bio plovidbeni put parobroda »Örszem« (Atlantica Sea Navigation Co. Ltd., Fiume) – izgrađen je kao jahta 1874. godine u brodogradilištu Broomloan (Thomas B. Seath & Co., Rutherglen) za izvjesnog Edwarda Henryja Scotta iz North Harrisa (Inverness-shire). Jahta je imala samo 133 BRT, odnosno 78 NRT. Potom jahta mijenja vlasnike kao na tekućoj vrpci. Godine 1877. u vlasništvu je Sir H. Burrarda iz Wolverhamptona, Georgea Williama Henryja Wardera iz West Covesa (1978.), Johna D.V.L.N. Carnea iz Cowbridga (1881.), Josepha Henryja Atkeya iz Cowesa (1886.), Charlesa Jamesa Cavea iz Bracknella (1892.). Sljedeće godine mijenja ime u »Evangeline«, 1896. u vlasništvu je Hugha Cecila Lowthera, Earla od Lonsdalea, iz Penritha da bi jahtu sljedeće godine opet imao u vlasništvu Charles James Cave iz Bracknella.

Godinu dana kasnije kao vlasnik je upisan otac Nicholas Richard Fitzpatrick iz Woodford Greena koji ju 1903. prodaje u Francusku i postaje »Ste. Marthe«, 1911. mijenja ime u »Blanes« i vije španjolsku zastavu, a 1912. postaje »Gelida« u vlasništvu Unione Austriaca di Navigazione & Fratelli Cosulich S.A. iz Trsta. Vjerojatno je tada prestala biti jahta. Godine 1915. objavljen je podatak da je brod naletio na minu i – potonuo, ali… 1917. postaje »ŐÖrszem« i iste godine je rekviriran za ratnu službu K.U.K. mornarice, sljedeće godine se predaje pobjednicima u ratu u Herceg Novom (Castelnuovo). Nakon toga nema previše podataka o sudbini tog malenog broda, ali je ostalo zabilježeno da je posljednji vlasnik bio gotovo nepoznati brodar iz Rijeke – Atlantica Marittima Sentinella.

»Salvore«

Putničko-teretni brod »Salvore« izgrađen je 1911. godine kao »Lampo« u brodogradilištu George Brown & Co. (Garvel Shipyard, No. 69), Greenock za Societa di Navigazione a Vapore La Veloce (A. V. & G. Cosulich) iz Trsta. Nije poznat datum kada je promijenio ime u »Salvore« (tal. ime za Savudriju) i ušao u flotu tršćanskog brodara Istria -Trieste, SA di Navigazione. Po kapitulaciji Italije, u rujnu 1943., godine preuzima ga njemačka ratna mornarica (Kriegsmarine), ali nastavlja obavljati prijevoz putnika u Jadranu. Potopljen je 1944. godine u Rijeci.

»Trogir«

Putnički brod »Trogir« (Jadranska plovidba d.d.) izgrađen je 1885. godine kao jahta »Salamander« u brodogradilištu Davis Schleinger & Co., Wallsend-on-Tyne (Newcastle) kao novogradnja broj 142 za Fredericka Powera iz Londona. Iako je imao parni stroj, bio je ojedren kao top sail škuner. Nema podatka kada je promijenio ime u »Xantho« niti tko mu je bio vlasnik, ali je ubrzo promijenio ime u »Tartarin« u vlasništvu E. Scarfoglia iz Napulja.

Godine 1902. postaje »Antonietta« u vlasništvu baruna R. Corsija, a 1907. kupuje ga Dalmatinsko-istarska paroplovidba Pio Negri i drugovi kada dobiva ime »Nada«. Sljedeće godine prelazi u vlasništvo Societa Anonima Austriaca di navigazione a Vapore Dalmatia iz Zadra, a 1928. ulazi u flotu Jadranske plovidbe d.d. i postaje – »Trogir«. U kolovozu 1941. godine preuzimaju ga Talijani, a u studenom postaje F-148 u službi Regia Marine. Kapitulacija Italije zatiče ga u Rijeci kada se vraća u civilnu službu. Krajem siječnja 1945. u plovidbi Venezia-Trieste naletio je na minu kod ušća rijeke Tagliamento i potonuo.

»Nad«

Parobrod »Nad« (dobio je ime po inicijalima vlasnika: N.A. Duboković iz Jelse) izgrađen je 1882. godine kao željezni parobrod škuner/jahta »Oriental« (Peter McKinnon, Campbeltown) u brodogradilištu A. & J. Inglis Ltd., Pointhouse (Glasgow) kao novogradnja broj 170. Jahta je bila duga 40, 6 i široka 5,5 metara, pogonio ju je parni stroj dvostruke ekspanzije i imala je 232 tone nosivosti. Nakon nekoliko godina počinje mijenjati imena i vlasnike: »Lady Cassandra« (Charles P. Markham, Chesterfield), »Wendur«, »Bohemian« (S. Derin, Trieste) i »Capodistria« (Societa Cittadina di Navigazione, Capodistria /Koper). Pod vlasnikom iz Jelse, uglavnom je prevozio vino u – Rijeku. Njegova daljnja sudbina nije poznata. Isti brodar imao je u floti i parobrod »Veljko« izgrađen 1879. godine u Trstu.

»Carlo«

»Carlo« je izgrađen 1892. godine kao »Leven« (Methil Steamship Co. Ltd./C. MacTaggart, Methil) u brodogradilištu John Scott & Co., Kinghorn (Abden Shipyard) kao novogradnja brojn 82. Šest godina kasnije mijenja ime u »Carlo«, a vlasnik je F. & R. Brunner (E. Weiss & Co) iz Trsta. Iako taj parobrod (s parnim strojem trostruke ekspanzije od 390 brutotona) nije bio u vlasništvu naših brodara, ostalo je zabilježeno da se 14. rujna 1903. godine nasukao kod Zlarina u plovidbi Metković – Trst s teretom rudače.

»San Luigi«

Parobrod »San Luigi« izgrađen je 1905. godine kao »Vancouver« (Vancouver Steamship Co Ltd. Manager Gow, Harrison & Co., Glasgow) u brodogradilištu Barclay, Curle & Co Ltd., Clydeholm yard, Glasgow (novogradnja 456). Godine 1927. mijenja ime u »Balcraig« i vlasnika (Balcraig Steamship Co Ltd., man. Workman,Arbuckle & MacKinnon, Glasgow). Četiri godine kasnije prodan je u Genovu (SA Marittima San Pietro) te 1933. postaje »San Luigi«. Pri kapitulaciji Italije, u rujnu 1943., brod je namjerno potopila posada dok je bio na popravku u Splitu. Podrtina je završila u rezalištu Brodospasa 1951.


Danilo Prestint / Novi list

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video

Događa se da su neki brodovi ostavili mali trag pa su ih gotovo svi zaboravili: možda su kratko plovili i nastradali, možda su ubrzo prodani ili su bili toliko mali da su bili upisani samo u službene dokumente…

Prolaskom vremena, tragovi tih brodova povremeno se pojavljuju u nekim sjećanjima, a o njima ima malo podataka i gotovo uopće nema slika, za Novi List donosi Danilo Prestint.

»Avala«

Željezni parobrod »Avala« (Zetska plovidba a.d., Cetinje) izgrađen je 1902. godine u engleskom brodogradilištu Lobnitz & Co. Ltd. u Renfrewu (West yard, novogradnja 552) kao željezni parni škuner »Sea Fay« za Jamesa W. Claytona iz Londona. Sljedeće godine mijenja ime u »Vanikoro«, a njome se koristi Jaques Hay iz Versaillesa. Vanikoro je, inače, otok jugoistočno od Santa Cruza u Solomonskom otočju. U rujnu 1914. godine postaje pomoćni ophodni brod Royal Navyja sve do prosinca 1918. godine. Otada mijenja vlasnike: Kenelm E. Guinness iz Kingstona (1918.), Edward C. Guiness (Earl of Neagh) iz Londona (1920.) te James L. O’Connor iz Goudhursta. Nema podatka kada mijenja ime u »Clitene«, a 1936. postaje »Rayon Vert« u vlasništvu Jacquesa Levyja, a matična luka je Cannes.

Tri godine kasnije (deklasiran samo za obalnu plovidbu) postaje »Suzuki II« i »Avala« da bi 1941. godine pao u ruke talijanske ratne mornarice Regia Marina. Početkom travnja 1943. godine, prije kapitulacije Italije, prelazi u ruke njemačke Kriegsmarine (oznaka GW03) kod grčkog Patrasa, a početkom listopada torpediran je i potopljen od francuske podmornice Curie 13 nautičkih milja od Cape Supia (Skiathos).

»Pelješac«

Parna jahta »Caliban« izgrađena je 1881. godine u brodogradilištu Edwards & Symes u Londonu za barona d’Outhoorna iz Marseillesa. Nepoznatih godina mijenja ime najprije u »Jeanne Blanche«, a kasnije u »St. Georges« da bi 1902. postala »Lady Ghiga« u vlasništvu Pompea Aloisija iz Livorna.

Četiri godine kasnije postaje »Petar Zrinski« (Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice, Senj), 1916. je u floti Austrian Navigation Co. Ltd. iz Senja, a 1920. je u floti Obalne paroplovidbe Hum iz Vignja. Godine 1931. mijenja ime u »Pelješac« i plovi za Dubrovačku parobrodarsku plovidbu a.d. iz Dubrovnika. Bombardiran je i potopljen 28. studenoga 1944. godine u Gružu, a izrezan je nakon rata. Zanimljivo je da u Lloyd’s Registru za 1948. godinu piše da je brod stradao 23. ožujka 1945. i da je pripadao Jugoslavenskoj slobodnoj plovidbi s matičnom lukom u Dubrovniku.

»Svačić«

Jahta (parni compound stroj dvostruke ekspanzije) »Bonanza« izgrađena je 1891. godine u brodogradilištu Forrest & Son u Wyvenhoe za J. Denison Pendera iz Londona. Četiri godine kasnije postaje »Tita« (Gaston Leverd, Pariz) kada je produljena s 21,35 na 28,06 metara, a 1904. pod istim vlasnikom mijenja ime u »Sita«.

Tri godine kasnije nalazimo je u Italiji kao »Urania« (Arturo Arpa, Napoli), a 1908. ulazi u flotu Hrvatskog brodarskog društva Senj kao »Svačić«. Pod istim imenom mijenja više vlasnika: Trgovačka tvrtka Nikola Žic, Split (1920.) i Ribarska zadruga d.s.o.j., Split (1930.), Ribarska zadruga d.s.o.j., Punat. Potopljen je u savezničkom bombardiranju 20. lipnja 1944. u Puntu (Krk), izvađen je nakon rata od Odreda za spašavanje JRM-a i popravljen u Puntu. Kao »Trogir« dodijeljen je Središnjici za plovidbu u Rijeci. Osnutkom Jadrolinije 1947. godine ulazi u njenu flotu gdje ostaje sve do 1955. godine kada je raspremljen, a tri godine kasnije prodan je splitskom Brodospasu i izrezan.

»Agathe«

Putnički parobrod obalne plovidbe »Agathe« bio je u floti riječkog brodara Parobrodarsko društvo Leopold Schwarz od 1889. do prije integracije flote tog brodara u flotu Ungaro-Croate. Izgrađen je 1877. godine kao »John O’Goats« u brodogradilištu Camperdown tvrtke Gourlay Bros. & Co. iz Dundeea za kompaniju Highland Railway Co. iz Invernessa za održavanje linije Scrabster-Kirkwall. U Scrabsteru su mu 25. ožujka 1881. godine popucali vezovi te se nasukao uz ozbiljnu štetu – vraćen je na liniju šest mjeseci kasnije.

Kasnije plovi na linijama Valencia-Oran (tada je u vlasništvu markiza De Campa iz Cadiza te mijenja ime u »Fe« ili »Fé«), Harwich-Rotterdam (ponovo kao »John O’Goath«) i Glasgow-Western Islands, a u srpnju 1889. dat je u najam kompaniji North of Scotland, Orkney & Shetland Steam Navigation Co. da plovi po Pentland Firthu. U kolovozu te godine kupuje ga riječki brodar, ali tek dvije godine kasnije mijenja ime u »Agathe«. Uskoro je prodan (nema podataka kada i kome), ali je otkriveno da se nasukao i potonuo 19. prosinca 1892. godine kod Ancone u plovidbi Rijeka – Ancona.

»Örszem«

Zanimljiv je bio plovidbeni put parobroda »Örszem« (Atlantica Sea Navigation Co. Ltd., Fiume) – izgrađen je kao jahta 1874. godine u brodogradilištu Broomloan (Thomas B. Seath & Co., Rutherglen) za izvjesnog Edwarda Henryja Scotta iz North Harrisa (Inverness-shire). Jahta je imala samo 133 BRT, odnosno 78 NRT. Potom jahta mijenja vlasnike kao na tekućoj vrpci. Godine 1877. u vlasništvu je Sir H. Burrarda iz Wolverhamptona, Georgea Williama Henryja Wardera iz West Covesa (1978.), Johna D.V.L.N. Carnea iz Cowbridga (1881.), Josepha Henryja Atkeya iz Cowesa (1886.), Charlesa Jamesa Cavea iz Bracknella (1892.). Sljedeće godine mijenja ime u »Evangeline«, 1896. u vlasništvu je Hugha Cecila Lowthera, Earla od Lonsdalea, iz Penritha da bi jahtu sljedeće godine opet imao u vlasništvu Charles James Cave iz Bracknella.

Godinu dana kasnije kao vlasnik je upisan otac Nicholas Richard Fitzpatrick iz Woodford Greena koji ju 1903. prodaje u Francusku i postaje »Ste. Marthe«, 1911. mijenja ime u »Blanes« i vije španjolsku zastavu, a 1912. postaje »Gelida« u vlasništvu Unione Austriaca di Navigazione & Fratelli Cosulich S.A. iz Trsta. Vjerojatno je tada prestala biti jahta. Godine 1915. objavljen je podatak da je brod naletio na minu i – potonuo, ali… 1917. postaje »ŐÖrszem« i iste godine je rekviriran za ratnu službu K.U.K. mornarice, sljedeće godine se predaje pobjednicima u ratu u Herceg Novom (Castelnuovo). Nakon toga nema previše podataka o sudbini tog malenog broda, ali je ostalo zabilježeno da je posljednji vlasnik bio gotovo nepoznati brodar iz Rijeke – Atlantica Marittima Sentinella.

»Salvore«

Putničko-teretni brod »Salvore« izgrađen je 1911. godine kao »Lampo« u brodogradilištu George Brown & Co. (Garvel Shipyard, No. 69), Greenock za Societa di Navigazione a Vapore La Veloce (A. V. & G. Cosulich) iz Trsta. Nije poznat datum kada je promijenio ime u »Salvore« (tal. ime za Savudriju) i ušao u flotu tršćanskog brodara Istria -Trieste, SA di Navigazione. Po kapitulaciji Italije, u rujnu 1943., godine preuzima ga njemačka ratna mornarica (Kriegsmarine), ali nastavlja obavljati prijevoz putnika u Jadranu. Potopljen je 1944. godine u Rijeci.

»Trogir«

Putnički brod »Trogir« (Jadranska plovidba d.d.) izgrađen je 1885. godine kao jahta »Salamander« u brodogradilištu Davis Schleinger & Co., Wallsend-on-Tyne (Newcastle) kao novogradnja broj 142 za Fredericka Powera iz Londona. Iako je imao parni stroj, bio je ojedren kao top sail škuner. Nema podatka kada je promijenio ime u »Xantho« niti tko mu je bio vlasnik, ali je ubrzo promijenio ime u »Tartarin« u vlasništvu E. Scarfoglia iz Napulja.

Godine 1902. postaje »Antonietta« u vlasništvu baruna R. Corsija, a 1907. kupuje ga Dalmatinsko-istarska paroplovidba Pio Negri i drugovi kada dobiva ime »Nada«. Sljedeće godine prelazi u vlasništvo Societa Anonima Austriaca di navigazione a Vapore Dalmatia iz Zadra, a 1928. ulazi u flotu Jadranske plovidbe d.d. i postaje – »Trogir«. U kolovozu 1941. godine preuzimaju ga Talijani, a u studenom postaje F-148 u službi Regia Marine. Kapitulacija Italije zatiče ga u Rijeci kada se vraća u civilnu službu. Krajem siječnja 1945. u plovidbi Venezia-Trieste naletio je na minu kod ušća rijeke Tagliamento i potonuo.

»Nad«

Parobrod »Nad« (dobio je ime po inicijalima vlasnika: N.A. Duboković iz Jelse) izgrađen je 1882. godine kao željezni parobrod škuner/jahta »Oriental« (Peter McKinnon, Campbeltown) u brodogradilištu A. & J. Inglis Ltd., Pointhouse (Glasgow) kao novogradnja broj 170. Jahta je bila duga 40, 6 i široka 5,5 metara, pogonio ju je parni stroj dvostruke ekspanzije i imala je 232 tone nosivosti. Nakon nekoliko godina počinje mijenjati imena i vlasnike: »Lady Cassandra« (Charles P. Markham, Chesterfield), »Wendur«, »Bohemian« (S. Derin, Trieste) i »Capodistria« (Societa Cittadina di Navigazione, Capodistria /Koper). Pod vlasnikom iz Jelse, uglavnom je prevozio vino u – Rijeku. Njegova daljnja sudbina nije poznata. Isti brodar imao je u floti i parobrod »Veljko« izgrađen 1879. godine u Trstu.

»Carlo«

»Carlo« je izgrađen 1892. godine kao »Leven« (Methil Steamship Co. Ltd./C. MacTaggart, Methil) u brodogradilištu John Scott & Co., Kinghorn (Abden Shipyard) kao novogradnja brojn 82. Šest godina kasnije mijenja ime u »Carlo«, a vlasnik je F. & R. Brunner (E. Weiss & Co) iz Trsta. Iako taj parobrod (s parnim strojem trostruke ekspanzije od 390 brutotona) nije bio u vlasništvu naših brodara, ostalo je zabilježeno da se 14. rujna 1903. godine nasukao kod Zlarina u plovidbi Metković – Trst s teretom rudače.

»San Luigi«

Parobrod »San Luigi« izgrađen je 1905. godine kao »Vancouver« (Vancouver Steamship Co Ltd. Manager Gow, Harrison & Co., Glasgow) u brodogradilištu Barclay, Curle & Co Ltd., Clydeholm yard, Glasgow (novogradnja 456). Godine 1927. mijenja ime u »Balcraig« i vlasnika (Balcraig Steamship Co Ltd., man. Workman,Arbuckle & MacKinnon, Glasgow). Četiri godine kasnije prodan je u Genovu (SA Marittima San Pietro) te 1933. postaje »San Luigi«. Pri kapitulaciji Italije, u rujnu 1943., brod je namjerno potopila posada dok je bio na popravku u Splitu. Podrtina je završila u rezalištu Brodospasa 1951.


Danilo Prestint / Novi list