Franci Šore se ne sjeća ni sekunde dana u kojem se ponovno rodio. Iz memorije mu je izbrisano da je tog lipanjskog podneva krenuo iz Miraca u supetarski porto kako bi dočekao suprugu Editu, koja se “Jadrolinijim” trajektom “Tin Ujević” vraćala iz splitske provište.
Brod je pristao, putnici su izišli, Edita je sjela u njihov auto, Franci je ušao u trbuh broda, uzeo pakete i krenuo prema izlazu iz garaže. Napravio je 20 koraka i umro, u hodu, samo je pao na pod pokraj brodskog elevatora. Liječnici bi pojasnili, ušao je u arest, doživio je prekid rada srca. A Bračani koji ga znaju: “Franci je parti na ‘Tinu’. Naša je posebnu polaznu stanicu za put na nebo”.
– Jedna gospođa mi je pokucala na prozor auta i rekla eno vam muž pa na brodu, leži tamo, ne miče se. Dotrčala sam do broda, i vidila ga kako leži, beživotan, okružen ljudima sa svih strana. Jedan mu je otvara ruke, ovaj mu ćapava jezik, treći masira prsa, jedan ga je drža s leđa, peti donosi defibrilator… Svi su se oko njega sakupili, pola njih dole na kolinima ga je pokušavalo probudit, ostali su stali na nogama, ogradili su ga svojim tilima od porta, od očiju svita. Nisu dali da ga iko gleda, da ga snima dok tako tu moj muž mrtav leži. Čujem ih još u magli kako viču, ajmo ljudi brzo, mlad je čovik, ne smi nam umrit, brzo ljudi, idemo…. Imaju ti ljudi imena, imaju, to su anđeli, ja ih drugačije dok sam god živa neću nazvat nego tako – govori Francijeva Edita za Slobodnu Dalmaciju.
Imaju Editini anđeli imena i prezimena, nabrojat ćemo ih poslije sve do jednog. To je posada “Tina Ujevića” na čelu s barbom Denisom Duvnjakom, koja je tog dana u 12.30 krenula iz Splita za Supetar. Na brodu se uvijek svašta događa, ali ovoga puta bilo je gadno. Pa nam pričaju dok se s njima vozimo na relaciji Supetar – Split kako su nakon pristajanja uočili čovjeka s rukama punim prtljage. Nekako im se čudno zateturao, da bi nakon 20 metara pao na pod. Posada je odmah skočila u pomoć, okrenuli ga na bok, izvukli mu jezik vani, shvatili u sekundi da nije posrijedi epileptični napad nego nešto puno ozbiljnije.
– Nije disao, pulsa mu nije bilo, znali smo odmah da je riječ o srčanom udaru i da su iduće sekunde odlučujuće. Do dolaska supetarskog liječnika morali smo ga oživiti, nismo smili dozvolit da mu mozak ostane bez kisika jer bi to bilo kobno – govori nam posada s “Tina Ujevića”.
Nisu prestajali ni trenutak s gnječenjem njegovih prsa, stajali oko njega i u ritmu tam-tama samo radili gore, dolje. Gore, dolje. Govorili su među sobom, “ajmo ljudi, mlad nam je čovik, idemo”.
(…)
– Jedan od njih mi je ovako reka, “nije nama bitno je li nam na brodu najgori bijednik ili predsjednik. Naša je dužnost ka mornarima da mu spasimo život”. Kako da im zahvalim? Šta se mene tiče, oni su junaci – kaže.
I ne, ne, neće nam “Tinova” ekipa koja nas je na brodu na liniji Supetar – Split ugostila tako lišo proć. Da je njih pitati oni se uopće ne bi eksponirali za javnost. I baš zato ćemo ih spomenuti sve odreda, zapovjednika Denisa Duvnjaka, časnike palube Tonča Matasa i Ivana Božinovića, vođu palube Miroslava Anđelića, kormilare Antonija Skelina, Romana Ivanovića i Zdravka Tokića, mornare Marija Bulića i Marka Čosića, upravitelja stroja Zorana Vrdoljaka, časnike stroja Duška Barasa i Dražena Bulića, motorista Stipu Kurtovića i servirku Sanju Jeličić.
Pitali smo ih doživljavaju li se kao junaci.
– Ma kakvi junaci. Mi smo samo profesionalci – tako rekoše.
Cijeli članak pročitajte <<ovdje>>.
Tanja Šimundić Bendić / Slobodna Dalmacija
