Pripeklo je kao u paklu, preko 35. Ne pomaže nikakva klima, tek blagi povjetarac daje naslutiti kako bi priroda skladno regulirala naše živote samo da je malo više poštujemo, a ne da se oslanjamo na nepouzdanu tehniku. Užarenim asfaltom dolazimo do suhe zemlje i Svetog Mihovila. Bog te pitaj kad je ovdje zadnji put padalo. Paški krajolik nalikuje mjesečevoj površini. Prepun negostoljubivog kamenjara porazbacanog u nepravilnim oblicima, životinjama pruža malo, ali dovoljno da prežive i budu korisne. Iz daljine dopire zvuk ovaca. Blejanje njih preko stotinjak. Ivan im ide ususret. Kaže da su – glupe životinje. Ništa ih ne možeš naučiti. No, slijede svoj instinkt i nepogrešivo mu prilaze znajući što će od njega dobiti.
Kao od brda odvaljen, onako, s malo nižim težištem, sate, posebno zimi i u proljeće, taj 43-godišnjak i bivši pomorac, provodi s ovcama. Rekli bi cinici – nećeš ti društva. Posebno nakon što nema važnije svjetske luke u koju nije uplovio i momački se zabavio. To su tempi passati. Njemu je sada dobro. No, ne s turistima u kakvoj novoizgrađenoj vili do koje je mogao doći s malo ušteđevine i brzovraćajućim kreditom. Nego s ovcama, s njima mu je baš dobro. Sam je svoj gazda. Ipak, nije to s “gazdom” baš tako doslovno, piše Robert Frank za Glas Istre.
Realnost je takva da ovce sa svojim navikama i potrebama diktiraju ritam njegovog rada i života. Ima, dakle, određenu slobodu, ali i privid slobode. Zašto privid? Zato što ih ne može pustiti ni dana same pa je, logično, i sloboda malo ograničena te, kao pojam, prilično relativna. Ovce su, kako god, ovisne o njegovim snažnim rukama kojima im je donedavno, dok nije instalirao pumpe, praznio vime. Prepune olakšanja kad bi ga vidjele, znale su da slijede, za svaku od njih od prve do zadnje, kratkotrajni trenuci ugode dok ih se prazni, a mlijeko kao nektar izlazi iz njihove utrobe. Ovce Ivanu organiziraju život: ni žena, ni djeca, ni on sam sebi, nego životinje koje su stoljećima othranjivale otok i otočane. Svjestan je toga Ivan. I zahvalan da je tako. Sretan da ima priliku suživjeti s ovcama kojih je na cijelom Pagu preko 35 tisuća, četiri puta više nego ljudi!
Ivan Magaš s obitelji trenutno ima oko 300 ovaca: 200 svojih i stotinjak u najmu. Na Pagu u vlasništvu ima 270 tisuća kvadrata, a razliku do punog milijuna kojim raspolaže namirio je tako što je preostalih gotovo 750 tisuća četvornih metara uzeo u najam od države i privatnih vlasnika. Još je u Lici kupio sto tisuća kvadrata, da se nađe, za proizvodnju sijena. Uspuhani od topline, koja na predjelu Svetog Mihovila ni popodne u pet sati ne da normalno disati, hodamo prema ovcama. Brste ostatke sasušene trave. Stalno se gomilaju. Poneka se odvoji pa se vrati u krdo. Ivanu ljeto, kaže, prolazi nijansu teže nego inače.
(…)
Posao s ovcama u početku mu je bio dodatni izvor prihoda. Kad je krenuo, 2009. godine, uzeo ih je tridesetak u najam. Paralelno je radio u paškoj Sirani kao šofer. Ujutro bi se dizao u tri, pomuzao svoje ovce i predao mlijeko, i već u sedam je vozio kombi na osnovnom radnom mjestu. Čim bi se vratio otišao bi, popodne, na još jednu mužnju. Otad do danas, i to puno desetljeće, radio je dva posla. Konačno, 2018. se osamostalio. Iza njega je ostao pomorski kruh mornara, nostroma i kormilara, pustio je rad za druge nekom drugom i krenuo u obiteljski biznis.
“Pomorski mi je život dosadio, a u ovome što sada radim uživam”, kaže Ivan.
Od obiteljskog bavljenja ovcama obitelj Magaš dobiva janjetinu, sir, skutu i mlijeko. Vrhunske kvalitete. Skroman je, neće o tome.
“Ni korona ni orkanska bura… Ništa ne može biti razlog da se ovce ne pomuzu. Da, mogu se složiti da smo često robovi svog posla. Ali, dobrovoljni robovi. Sami smo svoji šefovi. Tih pet najtežih mjeseci stisnemo, a poslije to ide lakše”, kaže Ivan.
Cijeli članak možete pročitati <<ovdje>>.
Robert Frank / Glas Istre
