“Drveni brod ima dušu. S njim moraš živjeti. Istina je da ga je malo teže održavati, ali zaploviti njime poseban je osjećaj”
Zaljubljenici u more i plovidbu složit će se, iako je Jadran pun plastičnih brodova, nema većeg gušta nego zaploviti na tradicionalnom, drvenom brodu. Problem je samo što je takvih brodova sve manje, ali poznavatelji će odmah reći – idite u Betinu na otoku Murteru. Ovdje je, naime, jedno od najpoznatijih brodogradilišta tradicionalne drvene gradnje u kojem se znanje već desetljećima prenosi s generacije na generaciju, a sve u krugu obitelji, piše Jutarnji list.
U Betini je novinara Jutarnjeg lista dočekao Nikola Papeša “Mačak”, zet legendarnog betinskog brodograditelja Čedomira Bertine zvanog Ćiro. Kroz smijeh odmah pojašnjava svoj osebujan nadimak – njegov je otac davno pao s oko pet metara visine, pa preživio bez teških ozljeda, zbog čega su ga prozvali “mačak”, a on je naslijedio nadimak.
– Po struci sam konobar ali tu sam stigao 1983. I od tada sam zaljubljen u gradnju tradicijskih drvenih brodova, a već 24 godine radimo neumorno, nekad i po dvanaest sati dnevno – otkriva nam.
Utemeljitelj ovog jedinstvenog škvera Ćiro, koji je preminuo 2014., zanat je izučio kod poznatog betinskog majstora Branimira Urode, a potom je nekoliko godina radio na brodogradilištu Betina te u Uljaniku, a samostalno je počeo raditi 1964. Povijesni podaci kazuju kako je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća ovo brodogradilište proizvodilo uglavnom gajete i pasare, a najveći brod bio je koča Krešimir dužine preko 16 metara. No, bilo je i kaića, leuta, batana, kutera…
Novi val obnove
– Ulaskom u novo tisućljeće započeo je novi val obnove tradicijskih brodova, poglavito gajeta i leuta na “latinsko idro”. U Ćirinom škveru napravljena je replika Condure Croatice, legendarnog starohrvatskog broda, a 2013. obnovljena je poznata betinska gajeta Cicibela koja je zaštićeno kulturno dobro. Gruba je procjena da se na ovom škveru do danas napravilo gotovo 400 brodova. Ćiro je bio, kažu, čovjek neiscrpne energije i davao je cijelog sebe u ovaj nimalo lak posao. Brodove je gradio punih 57 godina. Jednom je, kaže priča, čitav brod sagradio u samo 27 dana.
Ne štedi se ni Nikola. Kaže kako samo na “lageru” ima 50 kubika vrhunske hrastovine, gradi svakog dana.
– To je tradicijski brod, zaštićena betinska gajeta. U prošlosti se koristila kao radni brod, za prijevoz poljoprivrednih proizvoda poput vina i masline ili koza, magaraca… Glavni majstori bili su u Betini na Murteru te na Žutu. Moćni su to brodovi, nekada se njima išlo sve do Pule ili Rovinja – ponosno nam govori Nikola koji sa suprugom Luizom i sinom Krešimirom vodi ovu uspješnu i lijepu obiteljsku priču. Sin Krešimir ima 25 godina i po struci je računalni tehničar, ali je ipak odlučio položiti majstorski ispit jer mu je draže biti u radionici. Dok brojni njegovi vršnjaci rade u IT kompanijama i sjede u uredima, on se prekvalificirao za graditelja brodova.
Nikola tužno kazuje kako je to zanat pred izumiranjem. Nekada su betinski brodograditelji bili poznati diljem Hrvatske i šire, a sada se tim lijepim poslom bavi sve manje ljudi. Pokrenuli su stoga inicijativu da se u srednjoj školi u Murteru vrati predmet brodogradnje i stolarstva. Sada se brodograditelji mogu obrazovati samo u Tehničkoj školi u Šibeniku, što im nije lako dostupno.
– U Ministarstvu obrazovanja rekli su nam da je problem što naprosto nema dovoljno adekvatnog kadra koji bi to mogao predavati. Šteta, jer lijep je to zanat i ne treba ga se bojati, ne treba se bojati zaprljati ruke. Istina, fizički je posao, ali čovjeka ispunjava. Mir koji osjećaš gradeći brod i ploveći njime je najvažniji – objašnjava.
Veliki je zaljubljenik u tradicijske, drvene brodove.
– Drveni brod ima dušu. S njime moraš živjeti. Istina je da ga je malo teže održavati, treba ga brusiti, polirati, ali zaploviti njime prekrasan je osjećaj. Pogotovo se to vidi na regatama, koje su ovdje velika atrakcija. Za Velu Gospu i Sv. Mihovila rade se regate, zna se okupiti i do pedeset brodova. U Murteru je to pravi spektakl. Turisti isto rado vole vidjeti gajete, okupljaju se, fotografiraju ih, uvijek smo atrakcija – kaže.
Uz hladnu bevandu sjede u radionici. Kažu da je kuhinja uredna samo kod onih koji je nikad ne koriste, a tako je i s brodogradilištem. Na sve strane je alat, vidi se da se ovdje ozbiljno radi i to od strane ljudi koji istinski vole svoj posao. Odjednom nam se pridružuje i Đenko Šandrić, jedan od ljudi koji su najviše “krivi” za to što se betinska drvena brodogradnja održava i danas, kroz udrugu Betinska gajeta.
Seoba s Korčule
– Tijekom srednjeg vijeka, već od XV. stoljeća, nestabilne gospodarske prilike često su bile uzrokom teških privrednih depresija, tako su mnogi korčulanski majstori napuštali rodni otok. Naša priča zapravo i započinje upravo takvom jednom seobom, polovinom stoljeća, točnije 1740. godine, kada je u Betinu doselio korčulanski brodograditelj Paško Filipi s obitelji, te podigao brodogradilište – objašnjava nam Đenko.
Udruga je osnovana 2011. s ciljem promocije betinske tradicijske drvene brodogradnje. Sve od 1740. pa do danas betinski su majstori na dobrom glasu širom svijeta. Kaže kako su betinske gajete jedinstvene, a svaka je drugačija. Betinska je gajeta drugačija od korčulanske po dužini i širini. Otkriva kako se ovaj tip broda gradio još i u vrijeme Sumerana i u Egiptu. No, u Europi se do renesanse o njemu nije znalo ništa. A brod je to koji, kako nam kaže Đenko, može i mora služiti čovjeku. S velikom ljubavi zaneseno nam govori o linijama, materijalu, načinu gradnje. Ipak, ne smijemo sve doznati.
– Trebalo je to znati graditi, nije bilo jednostavno. Nije bilo računala, matematičkih znanja za gradnju broda, sve je trebalo procijeniti, osmisliti, napraviti vlastitim rukama. Brodograditelji su bili izuzetno cijenjeni. Logično, radili su brodove kojima se mogao oploviti cijeli svijet. Bili su hvaljeni u zajednici, mnogo više nego danas – kaže. No, dizajn svakog broda i dalje je najveća tajna.
– U Venecijanskom zakoniku propisana je smrtna kazna za onoga tko otkrije dizajn gajete ili galije. To je bila strogo čuvana tajna, a sama kazna dovoljno vam govori koliko su ti brodovi bili vrijedni i koliko je bilo važno umijeće njihove gradnje. Samo najbolji majstori znali su praviti brodove koji su savršeno stabilni i koji mogu služiti i za dulje plovidbe – kazuje nam Đenko.
Savršene linije
Sretna je okolnost da je sačuvana stara betinska gajeta, građena prije uvođenja brodskog motora, koja je bila robusnije građe i imala je funkciju težačkog broda. Betinska gajeta svjedoči o “čudu malog broda” savršenih linija oblikovanih kroz stoljeća, proizašlog iz specifičnih potreba i uvjeta života betinskog društva. Oblikovane osobitosti betinske gajete, od same koncepcije plovila sve do rješenja pojedinih elemenata strukture, pokazuje se izrazitim značajkama specifičnog kulturnog identiteta našeg podneblja koji istodobno obogaćuje i kulturnu baštinu Hrvatske, ističu u Udruzi betinska gajeta.
– Brodogradnja u Betini nije prošlo vrijeme, usprkos suvremenim trendovima i novim standardima, drvena tradicijska brodogradnja i dalje živi u obrtničkim radionicama i škverovima, preko uspješnih majstora koji svoju kvalitetu izrade drvenih brodova svakodnevno potvrđuju. Drvena brodogradnja danas je više od obrta, ona je umjetnost i ljubav utkana u drvo koja se stoljećima prenosila od jedne generacije na drugu, čuvajući pri tome mukotrpno stečena iskustva i tajne zanata – kažu nam.
Čuvajući prošlost vrijednu i poučnu, sigurno ćemo dugoročno gledajući, možda i muzejskim očima vidjeti koliko je velika baština tradicijske drvene brodogradnje. A nju će sadašnji i budući posjetitelji otoka i Betine htjeti vidjeti. Zato je na koncu velika istina u stihovima koje možete pročitati u centru Betine:
“Od tri sina ča ih rodi mati, jedan težak a dva kalafati, zato judi istina je živa u Betini da i brukva pliva.”
