O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Djetinjstvo na kontejnerskom brodu: Rino je kao dječak uz oca kapetana preplovio Atlantik. “Brod je bio naš dom!”

Tridesettrogodišnjak iz ove priče vodi sasvim uobičajen i miran život, ne puno različit od života svojih prijatelja. Završio je fakultet i radi u struci. No, njegovo je djetinjstvo bilo neusporedivo s djetinjstvima druge djece. On je doživio ono čemu je možda svega još par djece imalo priliku svjedočiti.

Rino Rivi Kolombatović, kao dječak, školske praznike ne bi provodio na igralištima igrajući se s vršnjacima, već na kontejnerašu, s ocem kapetanom i svojom majkom te cijelom brodskom posadom. Njegovo iskustvo je nešto predivno, nešto što je vrijedilo čuti, a potom i prepričati. Rino je simpatičan i ugodan sugovornik, a sjetio se svih detalja s broda koja su mu za čitav život ostala u jako lijepom sjećanju. Kada sam prvi put od njega, sasvim slučajno, čula ovu priču, jedva sam je čekala podijeliti. Bila bi prava šteta da Rinova iskustva ne budu prenesena. 

Koliko ste tada imali godina?

Bila je to 2000., imao sam 11 godina. Brod je bio kontejneraš. Majka i ja proveli smo cijela moja dva mjeseca školskih praznika s ocem na brodu. On je bio kapetan. S nama je plovilo 25 članova posade, svi su bili Hrvati.

Kako ste se osjećali na brodu?

Dijete ko dijete, kad imaš 11 godina i dođeš na nešto ogromno, kad vidiš to uživo, sve ti je fascinantno, imaš dojam kao da si u filmu. To su bili novi brodovi, opremljeni stvarima za koje nisam ni znao da postoje. Imali smo mjesto za gledanje filmova, bilo je tu mnoštvo VHS kazeta pa sam uglavnom gledao znanstvenu fantastiku jer sam to oduvijek volio. Gledao sam filmove većinu vremena sam jer je to bilo na oficirskoj palubi. Tko god bi se tu našao, gledao bih s njima.

Upoznao sam sve članove posade broda, od mazača do upravitelja stroja. Osjećao sam se kao dijete u nekom lunaparku ili cirkusu. Sve mi je bilo dozvoljeno, sve sam smio. Mogao sam ići i na komandni most. Tada su bili kompjutori na brodu u oficirskoj palubi pa sam sve to istraživao. Igrao sam i igre. Sve mi je bilo zanimljivo. Časnici su pisali izvješća, ja sam to sve gledao i apsolutno ništa od toga mi nije bilo jasno, ali mi je bilo zanimljvo jer sam mogao proučavati što god su radili. Dovoljno mi je bilo samo biti pored njih dok rade da mi bude uzbudljivo. Imali smo čak i bazen pa sam se mogao kupati. Bila je i teretana, no to me nije pretjerano zanimalo jer sam bio premalen za takve stvari.

Dijete ko dijete, bila mi je ista stvar je li netko kapetan ili mazač. Meni su svi bili ljudi, nije me zanimalo tko je časnik, tko je posada. Igrom slučaja, sprijateljio sam se s jednim članom posade. On tada bio mladi momak od 18 godina. Čuvao me je, a ja bih mu pričao svoje djetinjaste anegdote. Bio mi je kao stariji brat na brodu, brat kojeg nikad nisam imao jer sam jedinac. Sjećam se kao da je danas bilo. Naime, bio je jedan stol na katu za časnike u sobi za sastanke i ja sam tu našao neku plahtu i napravio mrežu za igranje stolnog tenisa. Igrao sam s prvim i drugim časnikom te upraviteljem stroja i svojim ocem, ali mi je najzanimljivije bilo igrati s članom posade koji mi je bio kao stariji brat. Bilo je neobično da on provodi toliko vremena na katu za časnike, ali bili smo bliski pa su mi dozvolili da tu igramo stolni tenis.

Plakao bih od smijeha kad bi valjalo dok smo igrali. Tad bismo padali po podu prilikom igranja. Bilo bi perioda kad nismo smijeli igrati, kad bi bili u luci pa bi došla inspekcija. Ja tada nisam razumio zašto mi ne dozvoljavaju da se igram. Nisam shvaćao brod kao nešto ozbiljno, nego kao igru pa danima nisam s ocem pričao i ljutio bih se na svih. Krivio sam ih što su mi uništili igru. Sad kad se toga sjetim, slatko se sam sebi nasmijem.

Jeste li se ikada osjećali zarobljeno na brodu?

Baš nikad. To je bio golem brod. Imao sam sve. I videoteku i bazen i teretanu. Ni u jednom trenutku nisam osjetio dosadu jer sam se uvijek znao sam zabaviti. Sve mi je bilo fascinantno.

Gdje ste sve izlazili s broda kad ste bili u luci?

Na pet mjesta. U Italiji u Genovi, u Španjolskoj u Cadizu i Valenciji, u Portugalu u Lisabonu te u Kanadi u Montrealu. Mogao bih slobodno reći da me Lisabon oborio s nogu. Nakon toga sam se još dvaput vratio tamo. To mi je još uvijek najljepši grad u kojem sam bio jer me podsjeća na moj Split.

S Vama je bila i majka. Kako je njoj bilo kao jedinoj ženi na brodu?

Iskreno, ne znam jer sam tada bio malen pa nikad nisam o tome razmišljao. No, ono što mogu sa sigurnošću reći je da mi se život ni na koji način nije razlikovao na brodu i doma. Samo što mama na brodu nije kuhala, a doma je. I to je sve.

Mislim da mama nikad nije imala problema što je jedina žena na brodu jer joj to nije bilo prvi put da je s ocem na brodu. Išla je ona s njim i prije nego sam se ja rodio. Uvijek je s njim putovala po brodovima i mogao bih reći da je bila naučena na brodski život. Svakako joj to nije bila nepoznanica. Svi su je poštovali i nitko se prema njoj nije odnosio drukčije. Svi smo bili prijatelji, brod je bio naš dom.

Foto: Rino Rivi Kolombatović / Privatna arhiva
Kako Vas je posada prihvatila, jesu li se ikad prema Vama loše odnosili?

Nikad. Posada me prihvatila doslovno kao da sam vlastiti sin svakog tog čovjeka. Svi su me pazili, čuvali i brinuli se za mene. Brod je jako opasan i odlazak na palubu za dijete je bio najopasniji. Stoga je otac naredio svima da me ne puštaju na palubu bez njegova ili majčina prisustva. Na sreću, paluba mi nije bila pretjerano zanimljiva, a što se tiče unutrašnjosti broda uvijek je tu bio netko tko me pazio i bio sa mnom.  

Jedna situacija koja mi je zauvijek ostala u pamćenju je jedna noć kada nisam mogao spavati. Bilo je dva ujutro kad sam se probudio i pitao sam oca smijem li ići na komandni most i biti u gvardiji s časnikom. Otac me odveo na most i ostao sam s časnikom. Bila je mrkla noć i tišina. Gledali smo u radar i pili smo čaj. Dan danas osjećam miris tog čaja.

Kad si tu, na tako velikom brodu, gledaš naprijed, a sve što vidiš je samo mrak i nemaš percepciju gdje si ni kuda ideš … Ne možeš kao jedanaestogodišnjak razumjeti da si nasred Atlantskog oceana i da ploviš za Ameriku. Samo sam mu ponavljao: “Kako ti znaš gdje sad ideš?” Govorio mi je da gledam u radar i pokušao mi pojasniti gdje se nalazimo te mi pokazivao karte. Bio sam dječak i to mi je tada bilo jako teško percipirati. Ništa ga nisam razumio.

Jeste li imali mogućnost pratiti ukrcaj i iskrcaj tereta?

Bio je ukrcaj u Europi, a iskrcaj u Kanadi. Što se tiče ukrcaja i iskcaja, to mi je bilo zanimljivo jer je tu bila gomila kontejnera i kad je brod pun, samo komandni most vidi naprijed, a na svim drugim etažama na brodu kad gledaš kroz prozor vide se samo kontejneri. Uz kontejnere, na pramcu broda prevozili su se automobili koji nisu bili u kontejnerima nego vezani, pa mi je to bilo zanimljivo. Otac mi je dozvolio da idem s njim gledati ukrcaj.

Isto tako, kad smo krenuli iz Europe za Kanadu, netom nakon napuštanja luke, nije mi bilo jasno zašto otac u pratnji časnika ide i tupim predmetom tuče po kontejnerima pa sam pitao zašto. Odgovor je bio radi slijepih putnika koji su išli “trbuhom za kruhom” iz Europe, a ista je situacija bila i kad smo išli iz Kanade za Europu. Ti ljudi su išli u obećanu zemlju, Ameriku. Doduše, nikad ih nismo našli na brodu.  

Jeste li nakon tog iskustva poželjeli postati pomorac?

Kasnije, kad sam shvatio što znači biti pomorac, kad sam shvatio da pola svog života nisam vidio oca, znao sam da to nije nešto što bi mene privuklo. No, kako to biva, u pomorstvu sam cijeli svoj život. Radio sam u marinama, bio na jedrilicama i sad sam pomorski agent.

Pretpostavljam da su ostala djeca u školi, kad biste se vratili s praznika, bila ljubomorna na sve što ste tijekom ljeta doživjeli?

U to doba i u tim godinama, reći nekome da si bio na brodu i na drugom kontinentu bilo je kao reći im da sam bio na drugom planetu. Nitko od prijatelja mi nije vjerovao. Pričao sam im sve i pokušao im dočarati svoje doživljaje, ali uzalud. Sva su djeca ista, stvari koje nisu sami doživjeli ne zanimaju ih pretjerano.

Bivanjem na brodu postali ste bogatiji za jedno prekrasno iskustvo, koje je rijetko tko imao prilike doživjeti. Je li Vas taj događaj obilježio za cijeli život?

Sigirno da je. Tad sam bio dječak, a živio sam s 25 nepoznatih ljudi. Tako naučiš komunicirati s raznoraznim ljudima, različitih osobnosti i godina.

Kad sam bio u Montrealu, izašli smo na kopno i bila je zima. Bili smo tu pet, šest dana. Montreal ima grad ispod grada. Ispod se nalaze tržnice, restorani i dućani. Sve mi je to bilo fascinantno. Jednom smo prilikom išli u restoran i tu sam prvi put kao jedanaestogodišnjak vidio dvoje djece crne puti. Sjećam se tog dana kao da je danas bio. Nisam mogao vjerovati svojim očima da su crni, bili su mi fascinantni. Gledao sam neprestalno u njih i majka me upozorila da prestanem jer sam nepristojan. Nisam si mogao pomoći, bili su mi presmiješni. I oni su gledali u mene. Ma djeca k’o djeca, sve im je igra. Gledali su oni mene, gledao sam ja njih, smiješni su bili oni meni, kao i ja njima. Upoznao sam druge kulture koje nikada do tada nisam imao prilike vidjeti. Bilo je jako zanimljivo. Kažem Vam, osjećao sam se kao u filmu.

Je li Vam bilo neobično vidjeti oca na poziciji kapetana? Do tad Vam je bio samo tata pa me zanima jeste li ga tada gledali drugim očima?

Bio sam malen i nisam imao percepciju oca kao glavnog na brodu. Meni je on uvijek samo tata i sve mi je bilo isto kao i doma. Jedina je razlika bila da je na brodu imao puno posla, a kad je doma imali smo sve vrijeme svijeta da se igramo i družimo i idemo na Hajduka. Na brodu je uvijek imao jako puno posla pa sam negodovao kako za mene nema vremena jer nikad nisam doživljavao da je otac posadi nadređen. Nikad, baš nikad.

Što ste na brodu radili u slobodno vrijeme?

Ma sve vrijeme tamo je bilo moje slobodno vrijeme za igru i što god sam poželio. Gledao sam filmove, igrao stolni tenis i družio se s članovima posade. Svi su me voljeli, bio sam im drag, a i oni meni. Sjećam se da sam išao u kuhara i taj miris kruha ne postoji nigdje na svijetu osim na brodu. Mama mi nikad nije dozvoljavala da jedem topao kruh da me želudac ne zaboli, pa bih se ja uvijek digao malo ranije i iskrao se do kuhara. Zamolio bih ga da mi izreže topli kruh. Mazao bih maslac i gušio sam se u tome. To mi je bila najdraža hrana na brodu. Nažalost, na brodu nije bilo sladoleda, pa kad bih poželio nešto slatko kuhar bi mi dao tamnu čokoladu koju je koristio za kolače. Bila je tvrda kao kamen jer je morala biti u škrinji. Prvo bih je morao ugrijati. U škrinji se nalazila tolika gomila hrane da nisam mogao vjerovati da uopće postoji tolika količina hrane.

Je li postojalo neko mjesto na brodu gdje vam otac nije dozvolio da idete?

Da, stroj. Tamo nisam smio jer je bila ogromna buka. Samo mi je jednom prilikom dopustio, ali sam prvo morao staviti slušnu zaštitu i kacigu. No, stroj me nije nimalo zainteresirao jer je bio smrdljivo i jako bučno mjesto. Čim sam ušao odmah sam poželio izaći i ići na most. Tamo sam obožavao proučavati sve što časnici rade, a dosta sam i naučio od njih.

Danas, kad se svega prisjećate ili kad nekome, kao sad meni, prepričavate brodska iskustva, možete li reći da ste sretni što ste imali priliku svemu tome svjedočiti i doživjeti brod?

Naravno. Tu su stvorena mnoga prijateljstva. Otac je bio kapetan pa se sprijateljio s prvim časnikom i upraviteljem stroja, postali smo obiteljski prijatelji. Bili smo više puta kod upravitelja stroja u Metkoviću. Bilo mi je zanimljivo ići doma kod nekoga s kim sam provodio vrijeme na brodu.

Zapamtio sam lica i glasove ljudima s kojima sam bio na brodu, a deset godina od tog iskustva, dakle 2010., u gradu sam sreo neke od njih i javio sam im se. Naravno, oni mene nisu prepoznali jer sam tad imao 18 godina, a na brodu 11. Promijenio sam se i odrastao. Bilo mi je jako lijepo vidjeti ih, a i njima mene, pa su me pitali čime se bavim u životu. Sve u vezi mene ih je zanimalo. Njihova lica i glasovi će mi zauvijek ostati u sjećanju, kao i međuljudski odnosi s broda, ta poznanstva i prijateljstva.

Neke od njih još uvijek viđam, no nažalost većinu, nakon broda, više nikad nisam sreo. Kako zadnjih par godina radim u pomorstvu kao agent, često mi padnu na pamet jer razmišljam na kojim su brodovima i na kojim kompanijama. Sve bih volio znati u vezi toga. Gdje god da jesu, volio bih da su zadovoljni i neka im je mirno more.


Katarina Mitrović

Tridesettrogodišnjak iz ove priče vodi sasvim uobičajen i miran život, ne puno različit od života svojih prijatelja. Završio je fakultet i radi u struci. No, njegovo je djetinjstvo bilo neusporedivo s djetinjstvima druge djece. On je doživio ono čemu je možda svega još par djece imalo priliku svjedočiti.

Rino Rivi Kolombatović, kao dječak, školske praznike ne bi provodio na igralištima igrajući se s vršnjacima, već na kontejnerašu, s ocem kapetanom i svojom majkom te cijelom brodskom posadom. Njegovo iskustvo je nešto predivno, nešto što je vrijedilo čuti, a potom i prepričati. Rino je simpatičan i ugodan sugovornik, a sjetio se svih detalja s broda koja su mu za čitav život ostala u jako lijepom sjećanju. Kada sam prvi put od njega, sasvim slučajno, čula ovu priču, jedva sam je čekala podijeliti. Bila bi prava šteta da Rinova iskustva ne budu prenesena. 

Koliko ste tada imali godina?

Bila je to 2000., imao sam 11 godina. Brod je bio kontejneraš. Majka i ja proveli smo cijela moja dva mjeseca školskih praznika s ocem na brodu. On je bio kapetan. S nama je plovilo 25 članova posade, svi su bili Hrvati.

Kako ste se osjećali na brodu?

Dijete ko dijete, kad imaš 11 godina i dođeš na nešto ogromno, kad vidiš to uživo, sve ti je fascinantno, imaš dojam kao da si u filmu. To su bili novi brodovi, opremljeni stvarima za koje nisam ni znao da postoje. Imali smo mjesto za gledanje filmova, bilo je tu mnoštvo VHS kazeta pa sam uglavnom gledao znanstvenu fantastiku jer sam to oduvijek volio. Gledao sam filmove većinu vremena sam jer je to bilo na oficirskoj palubi. Tko god bi se tu našao, gledao bih s njima.

Upoznao sam sve članove posade broda, od mazača do upravitelja stroja. Osjećao sam se kao dijete u nekom lunaparku ili cirkusu. Sve mi je bilo dozvoljeno, sve sam smio. Mogao sam ići i na komandni most. Tada su bili kompjutori na brodu u oficirskoj palubi pa sam sve to istraživao. Igrao sam i igre. Sve mi je bilo zanimljivo. Časnici su pisali izvješća, ja sam to sve gledao i apsolutno ništa od toga mi nije bilo jasno, ali mi je bilo zanimljvo jer sam mogao proučavati što god su radili. Dovoljno mi je bilo samo biti pored njih dok rade da mi bude uzbudljivo. Imali smo čak i bazen pa sam se mogao kupati. Bila je i teretana, no to me nije pretjerano zanimalo jer sam bio premalen za takve stvari.

Dijete ko dijete, bila mi je ista stvar je li netko kapetan ili mazač. Meni su svi bili ljudi, nije me zanimalo tko je časnik, tko je posada. Igrom slučaja, sprijateljio sam se s jednim članom posade. On tada bio mladi momak od 18 godina. Čuvao me je, a ja bih mu pričao svoje djetinjaste anegdote. Bio mi je kao stariji brat na brodu, brat kojeg nikad nisam imao jer sam jedinac. Sjećam se kao da je danas bilo. Naime, bio je jedan stol na katu za časnike u sobi za sastanke i ja sam tu našao neku plahtu i napravio mrežu za igranje stolnog tenisa. Igrao sam s prvim i drugim časnikom te upraviteljem stroja i svojim ocem, ali mi je najzanimljivije bilo igrati s članom posade koji mi je bio kao stariji brat. Bilo je neobično da on provodi toliko vremena na katu za časnike, ali bili smo bliski pa su mi dozvolili da tu igramo stolni tenis.

Plakao bih od smijeha kad bi valjalo dok smo igrali. Tad bismo padali po podu prilikom igranja. Bilo bi perioda kad nismo smijeli igrati, kad bi bili u luci pa bi došla inspekcija. Ja tada nisam razumio zašto mi ne dozvoljavaju da se igram. Nisam shvaćao brod kao nešto ozbiljno, nego kao igru pa danima nisam s ocem pričao i ljutio bih se na svih. Krivio sam ih što su mi uništili igru. Sad kad se toga sjetim, slatko se sam sebi nasmijem.

Jeste li se ikada osjećali zarobljeno na brodu?

Baš nikad. To je bio golem brod. Imao sam sve. I videoteku i bazen i teretanu. Ni u jednom trenutku nisam osjetio dosadu jer sam se uvijek znao sam zabaviti. Sve mi je bilo fascinantno.

Gdje ste sve izlazili s broda kad ste bili u luci?

Na pet mjesta. U Italiji u Genovi, u Španjolskoj u Cadizu i Valenciji, u Portugalu u Lisabonu te u Kanadi u Montrealu. Mogao bih slobodno reći da me Lisabon oborio s nogu. Nakon toga sam se još dvaput vratio tamo. To mi je još uvijek najljepši grad u kojem sam bio jer me podsjeća na moj Split.

S Vama je bila i majka. Kako je njoj bilo kao jedinoj ženi na brodu?

Iskreno, ne znam jer sam tada bio malen pa nikad nisam o tome razmišljao. No, ono što mogu sa sigurnošću reći je da mi se život ni na koji način nije razlikovao na brodu i doma. Samo što mama na brodu nije kuhala, a doma je. I to je sve.

Mislim da mama nikad nije imala problema što je jedina žena na brodu jer joj to nije bilo prvi put da je s ocem na brodu. Išla je ona s njim i prije nego sam se ja rodio. Uvijek je s njim putovala po brodovima i mogao bih reći da je bila naučena na brodski život. Svakako joj to nije bila nepoznanica. Svi su je poštovali i nitko se prema njoj nije odnosio drukčije. Svi smo bili prijatelji, brod je bio naš dom.

Foto: Rino Rivi Kolombatović / Privatna arhiva
Kako Vas je posada prihvatila, jesu li se ikad prema Vama loše odnosili?

Nikad. Posada me prihvatila doslovno kao da sam vlastiti sin svakog tog čovjeka. Svi su me pazili, čuvali i brinuli se za mene. Brod je jako opasan i odlazak na palubu za dijete je bio najopasniji. Stoga je otac naredio svima da me ne puštaju na palubu bez njegova ili majčina prisustva. Na sreću, paluba mi nije bila pretjerano zanimljiva, a što se tiče unutrašnjosti broda uvijek je tu bio netko tko me pazio i bio sa mnom.  

Jedna situacija koja mi je zauvijek ostala u pamćenju je jedna noć kada nisam mogao spavati. Bilo je dva ujutro kad sam se probudio i pitao sam oca smijem li ići na komandni most i biti u gvardiji s časnikom. Otac me odveo na most i ostao sam s časnikom. Bila je mrkla noć i tišina. Gledali smo u radar i pili smo čaj. Dan danas osjećam miris tog čaja.

Kad si tu, na tako velikom brodu, gledaš naprijed, a sve što vidiš je samo mrak i nemaš percepciju gdje si ni kuda ideš … Ne možeš kao jedanaestogodišnjak razumjeti da si nasred Atlantskog oceana i da ploviš za Ameriku. Samo sam mu ponavljao: “Kako ti znaš gdje sad ideš?” Govorio mi je da gledam u radar i pokušao mi pojasniti gdje se nalazimo te mi pokazivao karte. Bio sam dječak i to mi je tada bilo jako teško percipirati. Ništa ga nisam razumio.

Jeste li imali mogućnost pratiti ukrcaj i iskrcaj tereta?

Bio je ukrcaj u Europi, a iskrcaj u Kanadi. Što se tiče ukrcaja i iskcaja, to mi je bilo zanimljivo jer je tu bila gomila kontejnera i kad je brod pun, samo komandni most vidi naprijed, a na svim drugim etažama na brodu kad gledaš kroz prozor vide se samo kontejneri. Uz kontejnere, na pramcu broda prevozili su se automobili koji nisu bili u kontejnerima nego vezani, pa mi je to bilo zanimljivo. Otac mi je dozvolio da idem s njim gledati ukrcaj.

Isto tako, kad smo krenuli iz Europe za Kanadu, netom nakon napuštanja luke, nije mi bilo jasno zašto otac u pratnji časnika ide i tupim predmetom tuče po kontejnerima pa sam pitao zašto. Odgovor je bio radi slijepih putnika koji su išli “trbuhom za kruhom” iz Europe, a ista je situacija bila i kad smo išli iz Kanade za Europu. Ti ljudi su išli u obećanu zemlju, Ameriku. Doduše, nikad ih nismo našli na brodu.  

Jeste li nakon tog iskustva poželjeli postati pomorac?

Kasnije, kad sam shvatio što znači biti pomorac, kad sam shvatio da pola svog života nisam vidio oca, znao sam da to nije nešto što bi mene privuklo. No, kako to biva, u pomorstvu sam cijeli svoj život. Radio sam u marinama, bio na jedrilicama i sad sam pomorski agent.

Pretpostavljam da su ostala djeca u školi, kad biste se vratili s praznika, bila ljubomorna na sve što ste tijekom ljeta doživjeli?

U to doba i u tim godinama, reći nekome da si bio na brodu i na drugom kontinentu bilo je kao reći im da sam bio na drugom planetu. Nitko od prijatelja mi nije vjerovao. Pričao sam im sve i pokušao im dočarati svoje doživljaje, ali uzalud. Sva su djeca ista, stvari koje nisu sami doživjeli ne zanimaju ih pretjerano.

Bivanjem na brodu postali ste bogatiji za jedno prekrasno iskustvo, koje je rijetko tko imao prilike doživjeti. Je li Vas taj događaj obilježio za cijeli život?

Sigirno da je. Tad sam bio dječak, a živio sam s 25 nepoznatih ljudi. Tako naučiš komunicirati s raznoraznim ljudima, različitih osobnosti i godina.

Kad sam bio u Montrealu, izašli smo na kopno i bila je zima. Bili smo tu pet, šest dana. Montreal ima grad ispod grada. Ispod se nalaze tržnice, restorani i dućani. Sve mi je to bilo fascinantno. Jednom smo prilikom išli u restoran i tu sam prvi put kao jedanaestogodišnjak vidio dvoje djece crne puti. Sjećam se tog dana kao da je danas bio. Nisam mogao vjerovati svojim očima da su crni, bili su mi fascinantni. Gledao sam neprestalno u njih i majka me upozorila da prestanem jer sam nepristojan. Nisam si mogao pomoći, bili su mi presmiješni. I oni su gledali u mene. Ma djeca k’o djeca, sve im je igra. Gledali su oni mene, gledao sam ja njih, smiješni su bili oni meni, kao i ja njima. Upoznao sam druge kulture koje nikada do tada nisam imao prilike vidjeti. Bilo je jako zanimljivo. Kažem Vam, osjećao sam se kao u filmu.

Je li Vam bilo neobično vidjeti oca na poziciji kapetana? Do tad Vam je bio samo tata pa me zanima jeste li ga tada gledali drugim očima?

Bio sam malen i nisam imao percepciju oca kao glavnog na brodu. Meni je on uvijek samo tata i sve mi je bilo isto kao i doma. Jedina je razlika bila da je na brodu imao puno posla, a kad je doma imali smo sve vrijeme svijeta da se igramo i družimo i idemo na Hajduka. Na brodu je uvijek imao jako puno posla pa sam negodovao kako za mene nema vremena jer nikad nisam doživljavao da je otac posadi nadređen. Nikad, baš nikad.

Što ste na brodu radili u slobodno vrijeme?

Ma sve vrijeme tamo je bilo moje slobodno vrijeme za igru i što god sam poželio. Gledao sam filmove, igrao stolni tenis i družio se s članovima posade. Svi su me voljeli, bio sam im drag, a i oni meni. Sjećam se da sam išao u kuhara i taj miris kruha ne postoji nigdje na svijetu osim na brodu. Mama mi nikad nije dozvoljavala da jedem topao kruh da me želudac ne zaboli, pa bih se ja uvijek digao malo ranije i iskrao se do kuhara. Zamolio bih ga da mi izreže topli kruh. Mazao bih maslac i gušio sam se u tome. To mi je bila najdraža hrana na brodu. Nažalost, na brodu nije bilo sladoleda, pa kad bih poželio nešto slatko kuhar bi mi dao tamnu čokoladu koju je koristio za kolače. Bila je tvrda kao kamen jer je morala biti u škrinji. Prvo bih je morao ugrijati. U škrinji se nalazila tolika gomila hrane da nisam mogao vjerovati da uopće postoji tolika količina hrane.

Je li postojalo neko mjesto na brodu gdje vam otac nije dozvolio da idete?

Da, stroj. Tamo nisam smio jer je bila ogromna buka. Samo mi je jednom prilikom dopustio, ali sam prvo morao staviti slušnu zaštitu i kacigu. No, stroj me nije nimalo zainteresirao jer je bio smrdljivo i jako bučno mjesto. Čim sam ušao odmah sam poželio izaći i ići na most. Tamo sam obožavao proučavati sve što časnici rade, a dosta sam i naučio od njih.

Danas, kad se svega prisjećate ili kad nekome, kao sad meni, prepričavate brodska iskustva, možete li reći da ste sretni što ste imali priliku svemu tome svjedočiti i doživjeti brod?

Naravno. Tu su stvorena mnoga prijateljstva. Otac je bio kapetan pa se sprijateljio s prvim časnikom i upraviteljem stroja, postali smo obiteljski prijatelji. Bili smo više puta kod upravitelja stroja u Metkoviću. Bilo mi je zanimljivo ići doma kod nekoga s kim sam provodio vrijeme na brodu.

Zapamtio sam lica i glasove ljudima s kojima sam bio na brodu, a deset godina od tog iskustva, dakle 2010., u gradu sam sreo neke od njih i javio sam im se. Naravno, oni mene nisu prepoznali jer sam tad imao 18 godina, a na brodu 11. Promijenio sam se i odrastao. Bilo mi je jako lijepo vidjeti ih, a i njima mene, pa su me pitali čime se bavim u životu. Sve u vezi mene ih je zanimalo. Njihova lica i glasovi će mi zauvijek ostati u sjećanju, kao i međuljudski odnosi s broda, ta poznanstva i prijateljstva.

Neke od njih još uvijek viđam, no nažalost većinu, nakon broda, više nikad nisam sreo. Kako zadnjih par godina radim u pomorstvu kao agent, često mi padnu na pamet jer razmišljam na kojim su brodovima i na kojim kompanijama. Sve bih volio znati u vezi toga. Gdje god da jesu, volio bih da su zadovoljni i neka im je mirno more.


Katarina Mitrović

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video

Tridesettrogodišnjak iz ove priče vodi sasvim uobičajen i miran život, ne puno različit od života svojih prijatelja. Završio je fakultet i radi u struci. No, njegovo je djetinjstvo bilo neusporedivo s djetinjstvima druge djece. On je doživio ono čemu je možda svega još par djece imalo priliku svjedočiti.

Rino Rivi Kolombatović, kao dječak, školske praznike ne bi provodio na igralištima igrajući se s vršnjacima, već na kontejnerašu, s ocem kapetanom i svojom majkom te cijelom brodskom posadom. Njegovo iskustvo je nešto predivno, nešto što je vrijedilo čuti, a potom i prepričati. Rino je simpatičan i ugodan sugovornik, a sjetio se svih detalja s broda koja su mu za čitav život ostala u jako lijepom sjećanju. Kada sam prvi put od njega, sasvim slučajno, čula ovu priču, jedva sam je čekala podijeliti. Bila bi prava šteta da Rinova iskustva ne budu prenesena. 

Koliko ste tada imali godina?

Bila je to 2000., imao sam 11 godina. Brod je bio kontejneraš. Majka i ja proveli smo cijela moja dva mjeseca školskih praznika s ocem na brodu. On je bio kapetan. S nama je plovilo 25 članova posade, svi su bili Hrvati.

Kako ste se osjećali na brodu?

Dijete ko dijete, kad imaš 11 godina i dođeš na nešto ogromno, kad vidiš to uživo, sve ti je fascinantno, imaš dojam kao da si u filmu. To su bili novi brodovi, opremljeni stvarima za koje nisam ni znao da postoje. Imali smo mjesto za gledanje filmova, bilo je tu mnoštvo VHS kazeta pa sam uglavnom gledao znanstvenu fantastiku jer sam to oduvijek volio. Gledao sam filmove većinu vremena sam jer je to bilo na oficirskoj palubi. Tko god bi se tu našao, gledao bih s njima.

Upoznao sam sve članove posade broda, od mazača do upravitelja stroja. Osjećao sam se kao dijete u nekom lunaparku ili cirkusu. Sve mi je bilo dozvoljeno, sve sam smio. Mogao sam ići i na komandni most. Tada su bili kompjutori na brodu u oficirskoj palubi pa sam sve to istraživao. Igrao sam i igre. Sve mi je bilo zanimljivo. Časnici su pisali izvješća, ja sam to sve gledao i apsolutno ništa od toga mi nije bilo jasno, ali mi je bilo zanimljvo jer sam mogao proučavati što god su radili. Dovoljno mi je bilo samo biti pored njih dok rade da mi bude uzbudljivo. Imali smo čak i bazen pa sam se mogao kupati. Bila je i teretana, no to me nije pretjerano zanimalo jer sam bio premalen za takve stvari.

Dijete ko dijete, bila mi je ista stvar je li netko kapetan ili mazač. Meni su svi bili ljudi, nije me zanimalo tko je časnik, tko je posada. Igrom slučaja, sprijateljio sam se s jednim članom posade. On tada bio mladi momak od 18 godina. Čuvao me je, a ja bih mu pričao svoje djetinjaste anegdote. Bio mi je kao stariji brat na brodu, brat kojeg nikad nisam imao jer sam jedinac. Sjećam se kao da je danas bilo. Naime, bio je jedan stol na katu za časnike u sobi za sastanke i ja sam tu našao neku plahtu i napravio mrežu za igranje stolnog tenisa. Igrao sam s prvim i drugim časnikom te upraviteljem stroja i svojim ocem, ali mi je najzanimljivije bilo igrati s članom posade koji mi je bio kao stariji brat. Bilo je neobično da on provodi toliko vremena na katu za časnike, ali bili smo bliski pa su mi dozvolili da tu igramo stolni tenis.

Plakao bih od smijeha kad bi valjalo dok smo igrali. Tad bismo padali po podu prilikom igranja. Bilo bi perioda kad nismo smijeli igrati, kad bi bili u luci pa bi došla inspekcija. Ja tada nisam razumio zašto mi ne dozvoljavaju da se igram. Nisam shvaćao brod kao nešto ozbiljno, nego kao igru pa danima nisam s ocem pričao i ljutio bih se na svih. Krivio sam ih što su mi uništili igru. Sad kad se toga sjetim, slatko se sam sebi nasmijem.

Jeste li se ikada osjećali zarobljeno na brodu?

Baš nikad. To je bio golem brod. Imao sam sve. I videoteku i bazen i teretanu. Ni u jednom trenutku nisam osjetio dosadu jer sam se uvijek znao sam zabaviti. Sve mi je bilo fascinantno.

Gdje ste sve izlazili s broda kad ste bili u luci?

Na pet mjesta. U Italiji u Genovi, u Španjolskoj u Cadizu i Valenciji, u Portugalu u Lisabonu te u Kanadi u Montrealu. Mogao bih slobodno reći da me Lisabon oborio s nogu. Nakon toga sam se još dvaput vratio tamo. To mi je još uvijek najljepši grad u kojem sam bio jer me podsjeća na moj Split.

S Vama je bila i majka. Kako je njoj bilo kao jedinoj ženi na brodu?

Iskreno, ne znam jer sam tada bio malen pa nikad nisam o tome razmišljao. No, ono što mogu sa sigurnošću reći je da mi se život ni na koji način nije razlikovao na brodu i doma. Samo što mama na brodu nije kuhala, a doma je. I to je sve.

Mislim da mama nikad nije imala problema što je jedina žena na brodu jer joj to nije bilo prvi put da je s ocem na brodu. Išla je ona s njim i prije nego sam se ja rodio. Uvijek je s njim putovala po brodovima i mogao bih reći da je bila naučena na brodski život. Svakako joj to nije bila nepoznanica. Svi su je poštovali i nitko se prema njoj nije odnosio drukčije. Svi smo bili prijatelji, brod je bio naš dom.

Foto: Rino Rivi Kolombatović / Privatna arhiva
Kako Vas je posada prihvatila, jesu li se ikad prema Vama loše odnosili?

Nikad. Posada me prihvatila doslovno kao da sam vlastiti sin svakog tog čovjeka. Svi su me pazili, čuvali i brinuli se za mene. Brod je jako opasan i odlazak na palubu za dijete je bio najopasniji. Stoga je otac naredio svima da me ne puštaju na palubu bez njegova ili majčina prisustva. Na sreću, paluba mi nije bila pretjerano zanimljiva, a što se tiče unutrašnjosti broda uvijek je tu bio netko tko me pazio i bio sa mnom.  

Jedna situacija koja mi je zauvijek ostala u pamćenju je jedna noć kada nisam mogao spavati. Bilo je dva ujutro kad sam se probudio i pitao sam oca smijem li ići na komandni most i biti u gvardiji s časnikom. Otac me odveo na most i ostao sam s časnikom. Bila je mrkla noć i tišina. Gledali smo u radar i pili smo čaj. Dan danas osjećam miris tog čaja.

Kad si tu, na tako velikom brodu, gledaš naprijed, a sve što vidiš je samo mrak i nemaš percepciju gdje si ni kuda ideš … Ne možeš kao jedanaestogodišnjak razumjeti da si nasred Atlantskog oceana i da ploviš za Ameriku. Samo sam mu ponavljao: “Kako ti znaš gdje sad ideš?” Govorio mi je da gledam u radar i pokušao mi pojasniti gdje se nalazimo te mi pokazivao karte. Bio sam dječak i to mi je tada bilo jako teško percipirati. Ništa ga nisam razumio.

Jeste li imali mogućnost pratiti ukrcaj i iskrcaj tereta?

Bio je ukrcaj u Europi, a iskrcaj u Kanadi. Što se tiče ukrcaja i iskcaja, to mi je bilo zanimljivo jer je tu bila gomila kontejnera i kad je brod pun, samo komandni most vidi naprijed, a na svim drugim etažama na brodu kad gledaš kroz prozor vide se samo kontejneri. Uz kontejnere, na pramcu broda prevozili su se automobili koji nisu bili u kontejnerima nego vezani, pa mi je to bilo zanimljivo. Otac mi je dozvolio da idem s njim gledati ukrcaj.

Isto tako, kad smo krenuli iz Europe za Kanadu, netom nakon napuštanja luke, nije mi bilo jasno zašto otac u pratnji časnika ide i tupim predmetom tuče po kontejnerima pa sam pitao zašto. Odgovor je bio radi slijepih putnika koji su išli “trbuhom za kruhom” iz Europe, a ista je situacija bila i kad smo išli iz Kanade za Europu. Ti ljudi su išli u obećanu zemlju, Ameriku. Doduše, nikad ih nismo našli na brodu.  

Jeste li nakon tog iskustva poželjeli postati pomorac?

Kasnije, kad sam shvatio što znači biti pomorac, kad sam shvatio da pola svog života nisam vidio oca, znao sam da to nije nešto što bi mene privuklo. No, kako to biva, u pomorstvu sam cijeli svoj život. Radio sam u marinama, bio na jedrilicama i sad sam pomorski agent.

Pretpostavljam da su ostala djeca u školi, kad biste se vratili s praznika, bila ljubomorna na sve što ste tijekom ljeta doživjeli?

U to doba i u tim godinama, reći nekome da si bio na brodu i na drugom kontinentu bilo je kao reći im da sam bio na drugom planetu. Nitko od prijatelja mi nije vjerovao. Pričao sam im sve i pokušao im dočarati svoje doživljaje, ali uzalud. Sva su djeca ista, stvari koje nisu sami doživjeli ne zanimaju ih pretjerano.

Bivanjem na brodu postali ste bogatiji za jedno prekrasno iskustvo, koje je rijetko tko imao prilike doživjeti. Je li Vas taj događaj obilježio za cijeli život?

Sigirno da je. Tad sam bio dječak, a živio sam s 25 nepoznatih ljudi. Tako naučiš komunicirati s raznoraznim ljudima, različitih osobnosti i godina.

Kad sam bio u Montrealu, izašli smo na kopno i bila je zima. Bili smo tu pet, šest dana. Montreal ima grad ispod grada. Ispod se nalaze tržnice, restorani i dućani. Sve mi je to bilo fascinantno. Jednom smo prilikom išli u restoran i tu sam prvi put kao jedanaestogodišnjak vidio dvoje djece crne puti. Sjećam se tog dana kao da je danas bio. Nisam mogao vjerovati svojim očima da su crni, bili su mi fascinantni. Gledao sam neprestalno u njih i majka me upozorila da prestanem jer sam nepristojan. Nisam si mogao pomoći, bili su mi presmiješni. I oni su gledali u mene. Ma djeca k’o djeca, sve im je igra. Gledali su oni mene, gledao sam ja njih, smiješni su bili oni meni, kao i ja njima. Upoznao sam druge kulture koje nikada do tada nisam imao prilike vidjeti. Bilo je jako zanimljivo. Kažem Vam, osjećao sam se kao u filmu.

Je li Vam bilo neobično vidjeti oca na poziciji kapetana? Do tad Vam je bio samo tata pa me zanima jeste li ga tada gledali drugim očima?

Bio sam malen i nisam imao percepciju oca kao glavnog na brodu. Meni je on uvijek samo tata i sve mi je bilo isto kao i doma. Jedina je razlika bila da je na brodu imao puno posla, a kad je doma imali smo sve vrijeme svijeta da se igramo i družimo i idemo na Hajduka. Na brodu je uvijek imao jako puno posla pa sam negodovao kako za mene nema vremena jer nikad nisam doživljavao da je otac posadi nadređen. Nikad, baš nikad.

Što ste na brodu radili u slobodno vrijeme?

Ma sve vrijeme tamo je bilo moje slobodno vrijeme za igru i što god sam poželio. Gledao sam filmove, igrao stolni tenis i družio se s članovima posade. Svi su me voljeli, bio sam im drag, a i oni meni. Sjećam se da sam išao u kuhara i taj miris kruha ne postoji nigdje na svijetu osim na brodu. Mama mi nikad nije dozvoljavala da jedem topao kruh da me želudac ne zaboli, pa bih se ja uvijek digao malo ranije i iskrao se do kuhara. Zamolio bih ga da mi izreže topli kruh. Mazao bih maslac i gušio sam se u tome. To mi je bila najdraža hrana na brodu. Nažalost, na brodu nije bilo sladoleda, pa kad bih poželio nešto slatko kuhar bi mi dao tamnu čokoladu koju je koristio za kolače. Bila je tvrda kao kamen jer je morala biti u škrinji. Prvo bih je morao ugrijati. U škrinji se nalazila tolika gomila hrane da nisam mogao vjerovati da uopće postoji tolika količina hrane.

Je li postojalo neko mjesto na brodu gdje vam otac nije dozvolio da idete?

Da, stroj. Tamo nisam smio jer je bila ogromna buka. Samo mi je jednom prilikom dopustio, ali sam prvo morao staviti slušnu zaštitu i kacigu. No, stroj me nije nimalo zainteresirao jer je bio smrdljivo i jako bučno mjesto. Čim sam ušao odmah sam poželio izaći i ići na most. Tamo sam obožavao proučavati sve što časnici rade, a dosta sam i naučio od njih.

Danas, kad se svega prisjećate ili kad nekome, kao sad meni, prepričavate brodska iskustva, možete li reći da ste sretni što ste imali priliku svemu tome svjedočiti i doživjeti brod?

Naravno. Tu su stvorena mnoga prijateljstva. Otac je bio kapetan pa se sprijateljio s prvim časnikom i upraviteljem stroja, postali smo obiteljski prijatelji. Bili smo više puta kod upravitelja stroja u Metkoviću. Bilo mi je zanimljivo ići doma kod nekoga s kim sam provodio vrijeme na brodu.

Zapamtio sam lica i glasove ljudima s kojima sam bio na brodu, a deset godina od tog iskustva, dakle 2010., u gradu sam sreo neke od njih i javio sam im se. Naravno, oni mene nisu prepoznali jer sam tad imao 18 godina, a na brodu 11. Promijenio sam se i odrastao. Bilo mi je jako lijepo vidjeti ih, a i njima mene, pa su me pitali čime se bavim u životu. Sve u vezi mene ih je zanimalo. Njihova lica i glasovi će mi zauvijek ostati u sjećanju, kao i međuljudski odnosi s broda, ta poznanstva i prijateljstva.

Neke od njih još uvijek viđam, no nažalost većinu, nakon broda, više nikad nisam sreo. Kako zadnjih par godina radim u pomorstvu kao agent, često mi padnu na pamet jer razmišljam na kojim su brodovima i na kojim kompanijama. Sve bih volio znati u vezi toga. Gdje god da jesu, volio bih da su zadovoljni i neka im je mirno more.


Katarina Mitrović