O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Nenadjedrive priče 2. dio: Povijest naše pomorske leksikografije

Donosimo druginastavak priča iz knjige “Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju”, autora Dr. sc. Željka Stepanića.

U ovom poglavlju prikazana je izvorna podjela povijesnih razdoblja u razvoju naše pomorske leksikografije. Ona se podosta razlikuje je od dviju podjela koje su objavili naši poznati lingvisti: Mirko Deanović 60-ih godina te Boris Pritchard 90-ih godina prošlog stoljeća.

Deanović je podijelio našu pomorsku i ribarsku nomenklaturu u četiri sloja: „1. sloj, slavenske riječi donesene sa sobom sa Sjevera, 2. sloj, srednjevjekovne grčko-latinske posuđenice, 3. sloj, mletačke i južnotalijanske posuđenice te 4. sloj, naši narodni nazivi napravljeni na Jadranu“ (Deanović 1966: 736), piše portal Regate.com.hr.
Prva tri sloja sasvim su jasna i ne trebaju nikakvo pojašnjenje, no pogledajmo njegovo pojašnjenje posljednjeg, četvrtog sloja, koje je bilo u duhu ondašnje službene politike: „S vremenom su se naša narodna svijest i ponos odrazili na naš jezik mora. Tako je za područje brodogradnje dovoljno pogledati Brodsku nomenklaturu (iz 1951.)… da se vide rezultati sređivanja i na tom polju zamjenjujući tuđe svojim narodnim nazivima“ (Deanović 1966: 742).

Eto, „naša narodna svijest i ponos“ našli su tako odraz u Brodskoj nomenklaturi, ali „mali“ problem je taj što u njoj takoreći nema ni jednog jedinog narodnog naziva. Jasno da je to jako dobro znao i Deanović, ali u ono vrijeme jednoumlja nije se moglo drukčije pisati.

Tridesetak godina poslije, krajem devedesetih prošlog stoljeća, anglist Boris Pritchard piše o tri razdoblja hrvatske jezične leksikografije u pomorstvu: 1. rano razdoblje od početka do Mikočeva rukopisnog rječnika iz 1852. godine, 2. povijesno razdoblje od objavljivanja prvog hrvatskoga pomorskog rječnika Bože Babića 1870. godine do Crnićeva Pomorskog rječnika iz 1922. godine i 3. suvremeno razdoblje obilježeno radovima na skupljanju i obradi leksičke građe (Pritchard 1997: 57).

Međutim, spomenuti rječnici, iako bitni, nisu odigrali nikakvu prijelomnu ulogu u razvoju naše pomorske leksikografije. Daleko su bila važnija veliki društvena i politička događanja, a spomenuti rječnici bili su samo posljedica tih događanja i kretanja. Dakle, politička i društvena događanja, a ne objavljivanje samih pomorskih rječnika, dalekosežno su utjecala na razvoj naše pomorske leksikografije:3

  1. Rano razdoblje od dolaska Hrvata na Jadran do polovine 19. st.
  2. Prvi usamljeni pokušaji usustavljivanja u drugoj polovini 19. stoljeća.
  3. Kratko razdoblje od pritisaka Mađara do sloma Austro-Ugarske.
  4. Skromni počeci usustavljivanja pomorskog nazivlja u Kraljevini SHS.
  5. Mali pomaci u Ratnoj mornarici Kraljevine Jugoslavije.
  6. Mrtvilo pa vrlo sitni pomaci u NDH.
  7. Prvi pokušaji znanstvenog usustavljivanja u Titovoj Jugoslaviji.
  8. Pojava tradicionalnog pristupa u Jugoslaviji nakon Tita.
  9. Suvremeno razdoblje u Republici Hrvatskoj s dva suprotna pristupa.


Evo kratkog opisa svakog od navedenih razdoblja

1. Vremenski daleko najdulje bilo je prvo vremensko razdoblje – dulje od 12 stoljeća, ali tada je stvoreno vrlo malo pomorskog nazivlja. Sva ostala razdoblja osjetno su kraća – od pet pa do nekoliko desetaka godina, ali koja su bila vidljivo plodnija.

2. U drugoj polovini 19. stoljeća prvi put su zabilježena dva neovisna pokušaja usustavljivanja pomorskih naziva: prvi hrvatski rukopisni pomorski rječnik Jakova Antona Mikoča te nekoliko tiskanih pomorskih rječnika Bože Babića.

3. Od samoga kraja 19. stoljeća pa do početka Prvoga svjetskog rata najplodnije je razdoblje u stvaranju pomorskih naziva, i to samo na jednom jedinome mjestu – u bakarskoj nautici. Dok Mađari osnivaju svoju pomorsku akademiju u Rijeci, dotle se Hrvati bezuspješno bore da hrvatski postane jedan od službenih jezika u pomorstvu.

4. Hrvatski jezik napokon postaje službenim jezikom u pomorstvu. Novostvorena Kraljevina Slovenaca, Hrvata i Srba odlučila je maknuti talijanski jezik iz trgovačke mornarice pa je nastao još veći kaos jer gotovo nitko nije poznavao novo hrvatsko nazivlje. Naši mornari vrlo teško su ga prihvaćali, a najglasniji među njima bio je Juraj Carić.

5. Uvođenjem diktature 1929. godine zamro je politički život pa je tako splasnulo i ono malo pisanja protiv novog pomorskog nazivlja. Kraljevska ratna mornarica odlučno radi na stvaranju novog pomorskog nazivlja, pogotovo nakon nabavke školskog jedrenjaka Jadran.

6. Osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske veći dio obale pripao je Italiji, a sama NDH, bez brodova i mornarice, nije ni mogla išta raditi na razvoju pomorskog nazivlja. Tek kapitulacijom Italije 1943. godine počelo se nešto pomicati s mrtve točke. Petar Mardešić, bivši časnik kraljevske mornarice, koji je prešao u mornaricu NDH, jednostavno je preuzeo to nazivlje iz Kraljevske pomorske akademije, a ova ga je pak u najvećoj mjeri preuzela iz bakarske nautike iz doba Austro-Ugarske.

7. U komunističkoj Jugoslaviji konačno je počeo ozbiljan znanstveni pristup pomorskome nazivlju. Pokušavalo se i s izbijanjem talijanizama iz glava naših pomoraca, ali bez većeg uspjeha jer to se nije moglo postići nikakvom administrativnom prisilom. Dok je u ratnoj mornarici to još nekako uspijevalo, u trgovačkoj nije nikako iako se, po političkom zadatku, osuđivala uporaba „tuđe nakaradne terminologije“.

8. Nakon smrti Tita popustila je stega u svim segmentima društva pa je tako i stanovit dio lingvista koji se nije slagao s ovako nametnutim novim pomorskim nazivljem napokon dobio priliku otvoreno pokazati svoje nezadovoljstvo. Naime, uz purističku struju koja je jedina bila prisutna već više od jednog stoljeća, tek se krajem osamdesetih godina 20. stoljeća javlja tradicionalistička struja koju je svojim pisanjem predvodio Radovan Vidović.

9. U Republici Hrvatskoj, od druge polovine devedesetih godina, obje struje imaju svoje pobornike, s time da je osjetno veći broj lingvista bliži purističkoj struji, koju je danas ipak prikladnije nazvati standardnom strujom. Naime, priličan broj naziva koji su bili iskovani krajem devetnaestog stoljeća, npr. kobilica, pramac, uzde i drugi, već se nadugačko i naširoko koriste u znanstvenoj, stručnoj i beletrističkoj literaturi pa su tako ušli i u standardni jezik.
S druge strane, tradicionalno, odnosno pučko ribarsko nazivlje ionako ne može odgovoriti izazovima suvremenog pomorstva.


3 Događaji poput npr. narodnog preporoda, propast Austro-Ugarske Monarhije, stvaranje dviju Jugoslavija, Titova smrt…

iz knjige “Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju”

Dr. sc. Željko Stepanić

mail: [email protected]

mob: +385 99 660 0709

*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije pomorac.hr

Donosimo druginastavak priča iz knjige “Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju”, autora Dr. sc. Željka Stepanića.

U ovom poglavlju prikazana je izvorna podjela povijesnih razdoblja u razvoju naše pomorske leksikografije. Ona se podosta razlikuje je od dviju podjela koje su objavili naši poznati lingvisti: Mirko Deanović 60-ih godina te Boris Pritchard 90-ih godina prošlog stoljeća.

Deanović je podijelio našu pomorsku i ribarsku nomenklaturu u četiri sloja: „1. sloj, slavenske riječi donesene sa sobom sa Sjevera, 2. sloj, srednjevjekovne grčko-latinske posuđenice, 3. sloj, mletačke i južnotalijanske posuđenice te 4. sloj, naši narodni nazivi napravljeni na Jadranu“ (Deanović 1966: 736), piše portal Regate.com.hr.
Prva tri sloja sasvim su jasna i ne trebaju nikakvo pojašnjenje, no pogledajmo njegovo pojašnjenje posljednjeg, četvrtog sloja, koje je bilo u duhu ondašnje službene politike: „S vremenom su se naša narodna svijest i ponos odrazili na naš jezik mora. Tako je za područje brodogradnje dovoljno pogledati Brodsku nomenklaturu (iz 1951.)… da se vide rezultati sređivanja i na tom polju zamjenjujući tuđe svojim narodnim nazivima“ (Deanović 1966: 742).

Eto, „naša narodna svijest i ponos“ našli su tako odraz u Brodskoj nomenklaturi, ali „mali“ problem je taj što u njoj takoreći nema ni jednog jedinog narodnog naziva. Jasno da je to jako dobro znao i Deanović, ali u ono vrijeme jednoumlja nije se moglo drukčije pisati.

Tridesetak godina poslije, krajem devedesetih prošlog stoljeća, anglist Boris Pritchard piše o tri razdoblja hrvatske jezične leksikografije u pomorstvu: 1. rano razdoblje od početka do Mikočeva rukopisnog rječnika iz 1852. godine, 2. povijesno razdoblje od objavljivanja prvog hrvatskoga pomorskog rječnika Bože Babića 1870. godine do Crnićeva Pomorskog rječnika iz 1922. godine i 3. suvremeno razdoblje obilježeno radovima na skupljanju i obradi leksičke građe (Pritchard 1997: 57).

Međutim, spomenuti rječnici, iako bitni, nisu odigrali nikakvu prijelomnu ulogu u razvoju naše pomorske leksikografije. Daleko su bila važnija veliki društvena i politička događanja, a spomenuti rječnici bili su samo posljedica tih događanja i kretanja. Dakle, politička i društvena događanja, a ne objavljivanje samih pomorskih rječnika, dalekosežno su utjecala na razvoj naše pomorske leksikografije:3

  1. Rano razdoblje od dolaska Hrvata na Jadran do polovine 19. st.
  2. Prvi usamljeni pokušaji usustavljivanja u drugoj polovini 19. stoljeća.
  3. Kratko razdoblje od pritisaka Mađara do sloma Austro-Ugarske.
  4. Skromni počeci usustavljivanja pomorskog nazivlja u Kraljevini SHS.
  5. Mali pomaci u Ratnoj mornarici Kraljevine Jugoslavije.
  6. Mrtvilo pa vrlo sitni pomaci u NDH.
  7. Prvi pokušaji znanstvenog usustavljivanja u Titovoj Jugoslaviji.
  8. Pojava tradicionalnog pristupa u Jugoslaviji nakon Tita.
  9. Suvremeno razdoblje u Republici Hrvatskoj s dva suprotna pristupa.


Evo kratkog opisa svakog od navedenih razdoblja

1. Vremenski daleko najdulje bilo je prvo vremensko razdoblje – dulje od 12 stoljeća, ali tada je stvoreno vrlo malo pomorskog nazivlja. Sva ostala razdoblja osjetno su kraća – od pet pa do nekoliko desetaka godina, ali koja su bila vidljivo plodnija.

2. U drugoj polovini 19. stoljeća prvi put su zabilježena dva neovisna pokušaja usustavljivanja pomorskih naziva: prvi hrvatski rukopisni pomorski rječnik Jakova Antona Mikoča te nekoliko tiskanih pomorskih rječnika Bože Babića.

3. Od samoga kraja 19. stoljeća pa do početka Prvoga svjetskog rata najplodnije je razdoblje u stvaranju pomorskih naziva, i to samo na jednom jedinome mjestu – u bakarskoj nautici. Dok Mađari osnivaju svoju pomorsku akademiju u Rijeci, dotle se Hrvati bezuspješno bore da hrvatski postane jedan od službenih jezika u pomorstvu.

4. Hrvatski jezik napokon postaje službenim jezikom u pomorstvu. Novostvorena Kraljevina Slovenaca, Hrvata i Srba odlučila je maknuti talijanski jezik iz trgovačke mornarice pa je nastao još veći kaos jer gotovo nitko nije poznavao novo hrvatsko nazivlje. Naši mornari vrlo teško su ga prihvaćali, a najglasniji među njima bio je Juraj Carić.

5. Uvođenjem diktature 1929. godine zamro je politički život pa je tako splasnulo i ono malo pisanja protiv novog pomorskog nazivlja. Kraljevska ratna mornarica odlučno radi na stvaranju novog pomorskog nazivlja, pogotovo nakon nabavke školskog jedrenjaka Jadran.

6. Osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske veći dio obale pripao je Italiji, a sama NDH, bez brodova i mornarice, nije ni mogla išta raditi na razvoju pomorskog nazivlja. Tek kapitulacijom Italije 1943. godine počelo se nešto pomicati s mrtve točke. Petar Mardešić, bivši časnik kraljevske mornarice, koji je prešao u mornaricu NDH, jednostavno je preuzeo to nazivlje iz Kraljevske pomorske akademije, a ova ga je pak u najvećoj mjeri preuzela iz bakarske nautike iz doba Austro-Ugarske.

7. U komunističkoj Jugoslaviji konačno je počeo ozbiljan znanstveni pristup pomorskome nazivlju. Pokušavalo se i s izbijanjem talijanizama iz glava naših pomoraca, ali bez većeg uspjeha jer to se nije moglo postići nikakvom administrativnom prisilom. Dok je u ratnoj mornarici to još nekako uspijevalo, u trgovačkoj nije nikako iako se, po političkom zadatku, osuđivala uporaba „tuđe nakaradne terminologije“.

8. Nakon smrti Tita popustila je stega u svim segmentima društva pa je tako i stanovit dio lingvista koji se nije slagao s ovako nametnutim novim pomorskim nazivljem napokon dobio priliku otvoreno pokazati svoje nezadovoljstvo. Naime, uz purističku struju koja je jedina bila prisutna već više od jednog stoljeća, tek se krajem osamdesetih godina 20. stoljeća javlja tradicionalistička struja koju je svojim pisanjem predvodio Radovan Vidović.

9. U Republici Hrvatskoj, od druge polovine devedesetih godina, obje struje imaju svoje pobornike, s time da je osjetno veći broj lingvista bliži purističkoj struji, koju je danas ipak prikladnije nazvati standardnom strujom. Naime, priličan broj naziva koji su bili iskovani krajem devetnaestog stoljeća, npr. kobilica, pramac, uzde i drugi, već se nadugačko i naširoko koriste u znanstvenoj, stručnoj i beletrističkoj literaturi pa su tako ušli i u standardni jezik.
S druge strane, tradicionalno, odnosno pučko ribarsko nazivlje ionako ne može odgovoriti izazovima suvremenog pomorstva.


3 Događaji poput npr. narodnog preporoda, propast Austro-Ugarske Monarhije, stvaranje dviju Jugoslavija, Titova smrt…

iz knjige “Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju”

Dr. sc. Željko Stepanić

mail: [email protected]

mob: +385 99 660 0709

*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije pomorac.hr

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video

Donosimo druginastavak priča iz knjige “Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju”, autora Dr. sc. Željka Stepanića.

U ovom poglavlju prikazana je izvorna podjela povijesnih razdoblja u razvoju naše pomorske leksikografije. Ona se podosta razlikuje je od dviju podjela koje su objavili naši poznati lingvisti: Mirko Deanović 60-ih godina te Boris Pritchard 90-ih godina prošlog stoljeća.

Deanović je podijelio našu pomorsku i ribarsku nomenklaturu u četiri sloja: „1. sloj, slavenske riječi donesene sa sobom sa Sjevera, 2. sloj, srednjevjekovne grčko-latinske posuđenice, 3. sloj, mletačke i južnotalijanske posuđenice te 4. sloj, naši narodni nazivi napravljeni na Jadranu“ (Deanović 1966: 736), piše portal Regate.com.hr.
Prva tri sloja sasvim su jasna i ne trebaju nikakvo pojašnjenje, no pogledajmo njegovo pojašnjenje posljednjeg, četvrtog sloja, koje je bilo u duhu ondašnje službene politike: „S vremenom su se naša narodna svijest i ponos odrazili na naš jezik mora. Tako je za područje brodogradnje dovoljno pogledati Brodsku nomenklaturu (iz 1951.)… da se vide rezultati sređivanja i na tom polju zamjenjujući tuđe svojim narodnim nazivima“ (Deanović 1966: 742).

Eto, „naša narodna svijest i ponos“ našli su tako odraz u Brodskoj nomenklaturi, ali „mali“ problem je taj što u njoj takoreći nema ni jednog jedinog narodnog naziva. Jasno da je to jako dobro znao i Deanović, ali u ono vrijeme jednoumlja nije se moglo drukčije pisati.

Tridesetak godina poslije, krajem devedesetih prošlog stoljeća, anglist Boris Pritchard piše o tri razdoblja hrvatske jezične leksikografije u pomorstvu: 1. rano razdoblje od početka do Mikočeva rukopisnog rječnika iz 1852. godine, 2. povijesno razdoblje od objavljivanja prvog hrvatskoga pomorskog rječnika Bože Babića 1870. godine do Crnićeva Pomorskog rječnika iz 1922. godine i 3. suvremeno razdoblje obilježeno radovima na skupljanju i obradi leksičke građe (Pritchard 1997: 57).

Međutim, spomenuti rječnici, iako bitni, nisu odigrali nikakvu prijelomnu ulogu u razvoju naše pomorske leksikografije. Daleko su bila važnija veliki društvena i politička događanja, a spomenuti rječnici bili su samo posljedica tih događanja i kretanja. Dakle, politička i društvena događanja, a ne objavljivanje samih pomorskih rječnika, dalekosežno su utjecala na razvoj naše pomorske leksikografije:3

  1. Rano razdoblje od dolaska Hrvata na Jadran do polovine 19. st.
  2. Prvi usamljeni pokušaji usustavljivanja u drugoj polovini 19. stoljeća.
  3. Kratko razdoblje od pritisaka Mađara do sloma Austro-Ugarske.
  4. Skromni počeci usustavljivanja pomorskog nazivlja u Kraljevini SHS.
  5. Mali pomaci u Ratnoj mornarici Kraljevine Jugoslavije.
  6. Mrtvilo pa vrlo sitni pomaci u NDH.
  7. Prvi pokušaji znanstvenog usustavljivanja u Titovoj Jugoslaviji.
  8. Pojava tradicionalnog pristupa u Jugoslaviji nakon Tita.
  9. Suvremeno razdoblje u Republici Hrvatskoj s dva suprotna pristupa.


Evo kratkog opisa svakog od navedenih razdoblja

1. Vremenski daleko najdulje bilo je prvo vremensko razdoblje – dulje od 12 stoljeća, ali tada je stvoreno vrlo malo pomorskog nazivlja. Sva ostala razdoblja osjetno su kraća – od pet pa do nekoliko desetaka godina, ali koja su bila vidljivo plodnija.

2. U drugoj polovini 19. stoljeća prvi put su zabilježena dva neovisna pokušaja usustavljivanja pomorskih naziva: prvi hrvatski rukopisni pomorski rječnik Jakova Antona Mikoča te nekoliko tiskanih pomorskih rječnika Bože Babića.

3. Od samoga kraja 19. stoljeća pa do početka Prvoga svjetskog rata najplodnije je razdoblje u stvaranju pomorskih naziva, i to samo na jednom jedinome mjestu – u bakarskoj nautici. Dok Mađari osnivaju svoju pomorsku akademiju u Rijeci, dotle se Hrvati bezuspješno bore da hrvatski postane jedan od službenih jezika u pomorstvu.

4. Hrvatski jezik napokon postaje službenim jezikom u pomorstvu. Novostvorena Kraljevina Slovenaca, Hrvata i Srba odlučila je maknuti talijanski jezik iz trgovačke mornarice pa je nastao još veći kaos jer gotovo nitko nije poznavao novo hrvatsko nazivlje. Naši mornari vrlo teško su ga prihvaćali, a najglasniji među njima bio je Juraj Carić.

5. Uvođenjem diktature 1929. godine zamro je politički život pa je tako splasnulo i ono malo pisanja protiv novog pomorskog nazivlja. Kraljevska ratna mornarica odlučno radi na stvaranju novog pomorskog nazivlja, pogotovo nakon nabavke školskog jedrenjaka Jadran.

6. Osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske veći dio obale pripao je Italiji, a sama NDH, bez brodova i mornarice, nije ni mogla išta raditi na razvoju pomorskog nazivlja. Tek kapitulacijom Italije 1943. godine počelo se nešto pomicati s mrtve točke. Petar Mardešić, bivši časnik kraljevske mornarice, koji je prešao u mornaricu NDH, jednostavno je preuzeo to nazivlje iz Kraljevske pomorske akademije, a ova ga je pak u najvećoj mjeri preuzela iz bakarske nautike iz doba Austro-Ugarske.

7. U komunističkoj Jugoslaviji konačno je počeo ozbiljan znanstveni pristup pomorskome nazivlju. Pokušavalo se i s izbijanjem talijanizama iz glava naših pomoraca, ali bez većeg uspjeha jer to se nije moglo postići nikakvom administrativnom prisilom. Dok je u ratnoj mornarici to još nekako uspijevalo, u trgovačkoj nije nikako iako se, po političkom zadatku, osuđivala uporaba „tuđe nakaradne terminologije“.

8. Nakon smrti Tita popustila je stega u svim segmentima društva pa je tako i stanovit dio lingvista koji se nije slagao s ovako nametnutim novim pomorskim nazivljem napokon dobio priliku otvoreno pokazati svoje nezadovoljstvo. Naime, uz purističku struju koja je jedina bila prisutna već više od jednog stoljeća, tek se krajem osamdesetih godina 20. stoljeća javlja tradicionalistička struja koju je svojim pisanjem predvodio Radovan Vidović.

9. U Republici Hrvatskoj, od druge polovine devedesetih godina, obje struje imaju svoje pobornike, s time da je osjetno veći broj lingvista bliži purističkoj struji, koju je danas ipak prikladnije nazvati standardnom strujom. Naime, priličan broj naziva koji su bili iskovani krajem devetnaestog stoljeća, npr. kobilica, pramac, uzde i drugi, već se nadugačko i naširoko koriste u znanstvenoj, stručnoj i beletrističkoj literaturi pa su tako ušli i u standardni jezik.
S druge strane, tradicionalno, odnosno pučko ribarsko nazivlje ionako ne može odgovoriti izazovima suvremenog pomorstva.


3 Događaji poput npr. narodnog preporoda, propast Austro-Ugarske Monarhije, stvaranje dviju Jugoslavija, Titova smrt…

iz knjige “Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju”

Dr. sc. Željko Stepanić

mail: [email protected]

mob: +385 99 660 0709

*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije pomorac.hr