O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Slobodno vrijeme koje nije slobodno: Kako neprestano stručno usavršavanje utječe na mentalno zdravlje pomoraca?

Obično kad kažemo dom, zamišljamo obitelj, ljubav i toplinu koju samo dom može pružiti. Zamislimo obiteljsko zajedništvo i one koje najviše volimo, naše najmilije. S druge strane, kad pričamo o poslu, većini ljudi padne mrak na oči. Posao vežemo za nešto stresno, naporno, teško, iscrpljujuće mentalno i tjelesno.

Za razliku od većine, pomorci radeći na moru, iza radnog vremena od dvanaest sati, umorni, iznemogli, sa smjenama šest – šest i dizanjem u tri ujutro, ne mogu imati obiteljsko zajedništvo i sve ono lijepo što obitelj kao institucija pruža. U tim trenucima nemaju kome otići. Sve što imaju je prazna kabina, a ako imaju snage, pošalju svojim najmilijima poruku za laku noć. Pomorci nemaju taj blagoslov da legnu u svoju kuću nakon posla, da pojedu ručak na svom stolu, sjednu u svoj dnevni boravak i pogledaju prije spavanja film s obitelji. Nemaju opuštanje nakon posla. Kad dođu kući, imaju sve vrijeme svijeta kao svoje slobodno vrijeme i nemaju obveza.

Ili se barem tako čini izvana.

Slobodno vrijeme koje nije slobodno

Pomorci kad dođu kući, u svoje slobodno vrijeme polažu test za testom, ispit za ispitom, obnove breveta, polaganje breveta, online tečajeve, odlaske u druge države na treninge koje kompanija zahtijeva, liječničke preglede, i tako u nedogled. Dalo bi se tu nabrajati. Gdje je ono vrijeme kad se plovilo s dva, tri breveta? Kako je napredovala sva tehnologija na svijetu, tako se i povećavao broj papira koje pomorci moraju imati da bi plovili. Mnogi, a posebno oni koji se ne bave pomorstvom, nemaju uvid u to kako pomorci ipak kad su doma imaju mnoštvo obveza. Papir na papir, tečaj za tečajem. 

Sve je to, naravno, potrebno. To su znanja, koja su itekako nužna da bi se navigavalo. Ali, time se ljudima koji provedu šest do osam mjeseci u godini na poslu oduzima slobodno vrijeme, za kojim su iscrpljeni vapili sve te mjesece provedene na moru. Za sve te papire i brevete potrebno je učiti. A kako je teško sjediti za knjigom kad smo iz škole izašli odavno i kad smo se odvikli od učenja?

Pomorci to odrade šutke jer znaju da moraju, to im spada u opis posla. Htjeli oni to ili ne, nitko ih ne pita, jednostavno moraju. Već obavljaju poslove koje obavljaju, a opet su prisiljeni u svoje slobodno vrijeme odrađivati tečajeve jer, naravno, svaki brod je drukčiji i trebaju im nova znanja. A kako su onda prije plovili sa svega par breveta?

Sve se promijenilo, pa nažalost i količina papirologije s kojom se pomorci suočavaju. Kući dođu da se odmore, a ponekad već nakon tjedan, dva moraju na tečaj. Gdje je onda tu njihovo slobodno vrijeme i koliko je ono onda uistinu slobodno? Na brod se vrate umorni od sve te količine papira koje treba obaviti. Ali, barem su doma i to im bude sasvim dovoljno.

Brod – Kuća, dom i obitelj

Kad već spominjem riječ dom, mogla bi se povući paralela između broda i doma. Brod je pomorcima, dok plove, i kuća i dom i obitelj. U tim trenucima, brod je sve što imaju. A kako to izgleda kad ne možeš odijeliti privatno i poslovno, kad ti je ono gdje spavaš ujedno i ono gdje radiš? Kad međuljudski odnosi na brodu i nisu baš najbolji, kad su toksični, a ne možeš s posla doma, već si zarobljen u plavom kavezu? Kako je kad se ponekad dogode netrpeljivosti među kolegama, a moraju se gledati za doručkom, ručkom i večerom? Nemaju gdje. I jednom i drugom brod je dom, ne samo posao. Požele li ikada objedovati u miru i tišini? 

To su postavlja i pitanje: “Koliko je sve to skupa stresno?”

Razna istraživanja pokazala su da dugotrajna odvojenost od obitelji rezultira povećanjem razine stresa. To se najčešće manifestira kod pomoraca. Odvojeni od svoje obitelji, više se brinu o njihovu zdravlju i općenito o dobrobiti svoje obitelji. Istraživanja su utvrdila i vezu između emocionalne inteligencije i razine stresa, pa se tako pokazalo da su oni koji imaju razvijeniju emocionalnu inteligenciju ujedno i manje izloženi stresu, i obrnuto.

Psihosocijalni stresori, poput odvojenosti od obitelji, ali i okolinski stresori, poput kretanja broda, odnosno valjanja, i loših vremenskih uvjeta podjednako utječu na izazivanje stresa u pomoraca. Svaki na svoj način. Isto tako, na stres značajno utječe i kvaliteta hrane, posebno kad se radi o multinacionalnoj posadi. S druge strane, u radne stresore spada kvaliteta međuljudskih odnosa. Pomorci su konstantno izloženi promjeni radnih uvjeta, stalno im se mijenjaju radni kolege, kao i radni timovi.

Uz to, jedan od stresora je i adaptacija, odnosno prilagodba s života na brodu na obiteljski život. Radi se o tome da se pomorci konstantno moraju prilagođavati. Prvo na brod, a potom pri povratku u obitelj. S time pati njihovo psihofizičko zdravlje pa su izloženiji srčanim oboljenjima, nesanici, a ponekad i anksioznosti. Sve to vodi i pomanjkanju radne efikasnosti. U ekstremnim slučajevima, nagomilavanje stresa rezultira pogreškama u radu, raznim obračunima s kolegama, mentalnim bolestima, ali i onim najgorim tragedijama – samoubojstvima.

Mentalno zdravlje – Kako se nositi sa stresom?

U takvim okolinama potrebno je znati nositi se sa stresom. U tome je izuzetno važna emocionalna inteligencija. Od presudne važnosti je znati prepoznati kako svoje, tako i tuđe emocije te se s njima znati nositi. Potrebno je kvalitetno prosuditi emociju i u skladu s tim reagirati na ispravan način.

Osim emocija, za reguliranje stresa od iznimne važnosti je i doživljaj pravednosti na brodu, kako u odnosu radnih kolega, tako i u odnosu s nadređenima. Pokazalo se da pomorci imaju više povjerenja u nadređenoga nego u radnu organizaciju. Stoga, kada imaju dojam da su doživjeli nepravdu, doživljaj stresa također je visok. To može biti nepravda u smislu produžavanja ostanka na brodu, povećanja radnih sati ili nedobivanja bonusa. Kada osobe smatraju da nešto negativno doživljavaju isključivo oni sami, a ne i drugi kolege, javljaju se negativne emocije koje prerastaju u stres.

U našem obrazovnom sustavu ne postoji adekvatna potpora za mentalno zdravlje pomoraca, čak ni na fakultetima. Svake dvije godine pomorci su prisiljeni obavljati liječničke preglede. Moglo bi se stoga postaviti pitanje zašto se tada obavlja samo liječnički pregled fizičkog zdravlja, ali ne i mentalnog, koje je čak ponekad važnije od fizičkog. Psihotestovi se koriste samo prilikom prvog ukrcaja na određenu kompaniju. Zašto ne postoji obvezni razgovor s psiholozima nakon iskrcaja? Pomorci nose teške stvari na duši. Svega se tu skupi tijekom ugovora. Njima je potrebno da imaju mogućnost s nekim porazgovarati, a ne samo imati agenta kojem će se požaliti na težak ugovor. Agent nije psiholog, a u većini slučajeva i ne zna kako će se postaviti.

Mentalno zdravlje pomoraca trebalo bi biti na prvom mjestu, a čini se da je, barem u našoj državi, na jednom od posljednjih. To bi trebalo hitno promijeniti. Čak i kada se tijekom ugovora pomorci nisu susreli s nikakvim poteškoćama, opet se podrazumijeva da im je teško. To su ljudi koji žive po pola godine u plavom kavezu, a otkako je počela pandemija, ne smiju više ni izlaziti na kopno tijekom cijelog putovanja. Ne dotaknuti kopno mjesecima stres je sam po sebi, o kojem se treba pričati. Pandemija je posebna priča, koja je dodatno osakatilo mentalno zdravlje naših pomoraca.

Svakako, nesumnjivo je da je okolina u kojoj pomorci rade izrazito stresna. Svi navedeni faktori idu tome u prilog. Stres na brodu se nikako ne može izbjeći. Stoga je od ključne važnosti da doma imaju mir i opuštanje, kako bi napunili baterije i skupili snage za idući ugovor u par mjeseci dok su kući.

Ali, kao što je prethodno spomenuto, pomorcima doma nema odmora. Doslovno su rastegnuti od tečajeva koje u kratkom vremenskom periodu moraju riješiti. Tako smo baš nedavno imali primjer kada smo čuli iskustvo jednog pomorca koji je, prije nego se ponovno morao ukrcati na istu kompaniju na kojoj već plovi, u svoje slobodno vrijeme kući morao riješiti PI i PLI testove, CBT-eve, tri seagull testa te potom tri safebridgea za tri ECDIS-a. Ispit za ispitom, slobodnog vremena nigdje. Iscrpljeni s broda dolaze doma, još iscrpljeniji od tečajeva se vraćaju na brod. Uz sve to, o mentalnom zdravlju pomoraca gotovo nitko adekvatno ne brine. Mentalno zdravlje ne vidi nitko. Samo oni…



Katarina Mitrović

Obično kad kažemo dom, zamišljamo obitelj, ljubav i toplinu koju samo dom može pružiti. Zamislimo obiteljsko zajedništvo i one koje najviše volimo, naše najmilije. S druge strane, kad pričamo o poslu, većini ljudi padne mrak na oči. Posao vežemo za nešto stresno, naporno, teško, iscrpljujuće mentalno i tjelesno.

Za razliku od većine, pomorci radeći na moru, iza radnog vremena od dvanaest sati, umorni, iznemogli, sa smjenama šest – šest i dizanjem u tri ujutro, ne mogu imati obiteljsko zajedništvo i sve ono lijepo što obitelj kao institucija pruža. U tim trenucima nemaju kome otići. Sve što imaju je prazna kabina, a ako imaju snage, pošalju svojim najmilijima poruku za laku noć. Pomorci nemaju taj blagoslov da legnu u svoju kuću nakon posla, da pojedu ručak na svom stolu, sjednu u svoj dnevni boravak i pogledaju prije spavanja film s obitelji. Nemaju opuštanje nakon posla. Kad dođu kući, imaju sve vrijeme svijeta kao svoje slobodno vrijeme i nemaju obveza.

Ili se barem tako čini izvana.

Slobodno vrijeme koje nije slobodno

Pomorci kad dođu kući, u svoje slobodno vrijeme polažu test za testom, ispit za ispitom, obnove breveta, polaganje breveta, online tečajeve, odlaske u druge države na treninge koje kompanija zahtijeva, liječničke preglede, i tako u nedogled. Dalo bi se tu nabrajati. Gdje je ono vrijeme kad se plovilo s dva, tri breveta? Kako je napredovala sva tehnologija na svijetu, tako se i povećavao broj papira koje pomorci moraju imati da bi plovili. Mnogi, a posebno oni koji se ne bave pomorstvom, nemaju uvid u to kako pomorci ipak kad su doma imaju mnoštvo obveza. Papir na papir, tečaj za tečajem. 

Sve je to, naravno, potrebno. To su znanja, koja su itekako nužna da bi se navigavalo. Ali, time se ljudima koji provedu šest do osam mjeseci u godini na poslu oduzima slobodno vrijeme, za kojim su iscrpljeni vapili sve te mjesece provedene na moru. Za sve te papire i brevete potrebno je učiti. A kako je teško sjediti za knjigom kad smo iz škole izašli odavno i kad smo se odvikli od učenja?

Pomorci to odrade šutke jer znaju da moraju, to im spada u opis posla. Htjeli oni to ili ne, nitko ih ne pita, jednostavno moraju. Već obavljaju poslove koje obavljaju, a opet su prisiljeni u svoje slobodno vrijeme odrađivati tečajeve jer, naravno, svaki brod je drukčiji i trebaju im nova znanja. A kako su onda prije plovili sa svega par breveta?

Sve se promijenilo, pa nažalost i količina papirologije s kojom se pomorci suočavaju. Kući dođu da se odmore, a ponekad već nakon tjedan, dva moraju na tečaj. Gdje je onda tu njihovo slobodno vrijeme i koliko je ono onda uistinu slobodno? Na brod se vrate umorni od sve te količine papira koje treba obaviti. Ali, barem su doma i to im bude sasvim dovoljno.

Brod – Kuća, dom i obitelj

Kad već spominjem riječ dom, mogla bi se povući paralela između broda i doma. Brod je pomorcima, dok plove, i kuća i dom i obitelj. U tim trenucima, brod je sve što imaju. A kako to izgleda kad ne možeš odijeliti privatno i poslovno, kad ti je ono gdje spavaš ujedno i ono gdje radiš? Kad međuljudski odnosi na brodu i nisu baš najbolji, kad su toksični, a ne možeš s posla doma, već si zarobljen u plavom kavezu? Kako je kad se ponekad dogode netrpeljivosti među kolegama, a moraju se gledati za doručkom, ručkom i večerom? Nemaju gdje. I jednom i drugom brod je dom, ne samo posao. Požele li ikada objedovati u miru i tišini? 

To su postavlja i pitanje: “Koliko je sve to skupa stresno?”

Razna istraživanja pokazala su da dugotrajna odvojenost od obitelji rezultira povećanjem razine stresa. To se najčešće manifestira kod pomoraca. Odvojeni od svoje obitelji, više se brinu o njihovu zdravlju i općenito o dobrobiti svoje obitelji. Istraživanja su utvrdila i vezu između emocionalne inteligencije i razine stresa, pa se tako pokazalo da su oni koji imaju razvijeniju emocionalnu inteligenciju ujedno i manje izloženi stresu, i obrnuto.

Psihosocijalni stresori, poput odvojenosti od obitelji, ali i okolinski stresori, poput kretanja broda, odnosno valjanja, i loših vremenskih uvjeta podjednako utječu na izazivanje stresa u pomoraca. Svaki na svoj način. Isto tako, na stres značajno utječe i kvaliteta hrane, posebno kad se radi o multinacionalnoj posadi. S druge strane, u radne stresore spada kvaliteta međuljudskih odnosa. Pomorci su konstantno izloženi promjeni radnih uvjeta, stalno im se mijenjaju radni kolege, kao i radni timovi.

Uz to, jedan od stresora je i adaptacija, odnosno prilagodba s života na brodu na obiteljski život. Radi se o tome da se pomorci konstantno moraju prilagođavati. Prvo na brod, a potom pri povratku u obitelj. S time pati njihovo psihofizičko zdravlje pa su izloženiji srčanim oboljenjima, nesanici, a ponekad i anksioznosti. Sve to vodi i pomanjkanju radne efikasnosti. U ekstremnim slučajevima, nagomilavanje stresa rezultira pogreškama u radu, raznim obračunima s kolegama, mentalnim bolestima, ali i onim najgorim tragedijama – samoubojstvima.

Mentalno zdravlje – Kako se nositi sa stresom?

U takvim okolinama potrebno je znati nositi se sa stresom. U tome je izuzetno važna emocionalna inteligencija. Od presudne važnosti je znati prepoznati kako svoje, tako i tuđe emocije te se s njima znati nositi. Potrebno je kvalitetno prosuditi emociju i u skladu s tim reagirati na ispravan način.

Osim emocija, za reguliranje stresa od iznimne važnosti je i doživljaj pravednosti na brodu, kako u odnosu radnih kolega, tako i u odnosu s nadređenima. Pokazalo se da pomorci imaju više povjerenja u nadređenoga nego u radnu organizaciju. Stoga, kada imaju dojam da su doživjeli nepravdu, doživljaj stresa također je visok. To može biti nepravda u smislu produžavanja ostanka na brodu, povećanja radnih sati ili nedobivanja bonusa. Kada osobe smatraju da nešto negativno doživljavaju isključivo oni sami, a ne i drugi kolege, javljaju se negativne emocije koje prerastaju u stres.

U našem obrazovnom sustavu ne postoji adekvatna potpora za mentalno zdravlje pomoraca, čak ni na fakultetima. Svake dvije godine pomorci su prisiljeni obavljati liječničke preglede. Moglo bi se stoga postaviti pitanje zašto se tada obavlja samo liječnički pregled fizičkog zdravlja, ali ne i mentalnog, koje je čak ponekad važnije od fizičkog. Psihotestovi se koriste samo prilikom prvog ukrcaja na određenu kompaniju. Zašto ne postoji obvezni razgovor s psiholozima nakon iskrcaja? Pomorci nose teške stvari na duši. Svega se tu skupi tijekom ugovora. Njima je potrebno da imaju mogućnost s nekim porazgovarati, a ne samo imati agenta kojem će se požaliti na težak ugovor. Agent nije psiholog, a u većini slučajeva i ne zna kako će se postaviti.

Mentalno zdravlje pomoraca trebalo bi biti na prvom mjestu, a čini se da je, barem u našoj državi, na jednom od posljednjih. To bi trebalo hitno promijeniti. Čak i kada se tijekom ugovora pomorci nisu susreli s nikakvim poteškoćama, opet se podrazumijeva da im je teško. To su ljudi koji žive po pola godine u plavom kavezu, a otkako je počela pandemija, ne smiju više ni izlaziti na kopno tijekom cijelog putovanja. Ne dotaknuti kopno mjesecima stres je sam po sebi, o kojem se treba pričati. Pandemija je posebna priča, koja je dodatno osakatilo mentalno zdravlje naših pomoraca.

Svakako, nesumnjivo je da je okolina u kojoj pomorci rade izrazito stresna. Svi navedeni faktori idu tome u prilog. Stres na brodu se nikako ne može izbjeći. Stoga je od ključne važnosti da doma imaju mir i opuštanje, kako bi napunili baterije i skupili snage za idući ugovor u par mjeseci dok su kući.

Ali, kao što je prethodno spomenuto, pomorcima doma nema odmora. Doslovno su rastegnuti od tečajeva koje u kratkom vremenskom periodu moraju riješiti. Tako smo baš nedavno imali primjer kada smo čuli iskustvo jednog pomorca koji je, prije nego se ponovno morao ukrcati na istu kompaniju na kojoj već plovi, u svoje slobodno vrijeme kući morao riješiti PI i PLI testove, CBT-eve, tri seagull testa te potom tri safebridgea za tri ECDIS-a. Ispit za ispitom, slobodnog vremena nigdje. Iscrpljeni s broda dolaze doma, još iscrpljeniji od tečajeva se vraćaju na brod. Uz sve to, o mentalnom zdravlju pomoraca gotovo nitko adekvatno ne brine. Mentalno zdravlje ne vidi nitko. Samo oni…



Katarina Mitrović

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video

Obično kad kažemo dom, zamišljamo obitelj, ljubav i toplinu koju samo dom može pružiti. Zamislimo obiteljsko zajedništvo i one koje najviše volimo, naše najmilije. S druge strane, kad pričamo o poslu, većini ljudi padne mrak na oči. Posao vežemo za nešto stresno, naporno, teško, iscrpljujuće mentalno i tjelesno.

Za razliku od većine, pomorci radeći na moru, iza radnog vremena od dvanaest sati, umorni, iznemogli, sa smjenama šest – šest i dizanjem u tri ujutro, ne mogu imati obiteljsko zajedništvo i sve ono lijepo što obitelj kao institucija pruža. U tim trenucima nemaju kome otići. Sve što imaju je prazna kabina, a ako imaju snage, pošalju svojim najmilijima poruku za laku noć. Pomorci nemaju taj blagoslov da legnu u svoju kuću nakon posla, da pojedu ručak na svom stolu, sjednu u svoj dnevni boravak i pogledaju prije spavanja film s obitelji. Nemaju opuštanje nakon posla. Kad dođu kući, imaju sve vrijeme svijeta kao svoje slobodno vrijeme i nemaju obveza.

Ili se barem tako čini izvana.

Slobodno vrijeme koje nije slobodno

Pomorci kad dođu kući, u svoje slobodno vrijeme polažu test za testom, ispit za ispitom, obnove breveta, polaganje breveta, online tečajeve, odlaske u druge države na treninge koje kompanija zahtijeva, liječničke preglede, i tako u nedogled. Dalo bi se tu nabrajati. Gdje je ono vrijeme kad se plovilo s dva, tri breveta? Kako je napredovala sva tehnologija na svijetu, tako se i povećavao broj papira koje pomorci moraju imati da bi plovili. Mnogi, a posebno oni koji se ne bave pomorstvom, nemaju uvid u to kako pomorci ipak kad su doma imaju mnoštvo obveza. Papir na papir, tečaj za tečajem. 

Sve je to, naravno, potrebno. To su znanja, koja su itekako nužna da bi se navigavalo. Ali, time se ljudima koji provedu šest do osam mjeseci u godini na poslu oduzima slobodno vrijeme, za kojim su iscrpljeni vapili sve te mjesece provedene na moru. Za sve te papire i brevete potrebno je učiti. A kako je teško sjediti za knjigom kad smo iz škole izašli odavno i kad smo se odvikli od učenja?

Pomorci to odrade šutke jer znaju da moraju, to im spada u opis posla. Htjeli oni to ili ne, nitko ih ne pita, jednostavno moraju. Već obavljaju poslove koje obavljaju, a opet su prisiljeni u svoje slobodno vrijeme odrađivati tečajeve jer, naravno, svaki brod je drukčiji i trebaju im nova znanja. A kako su onda prije plovili sa svega par breveta?

Sve se promijenilo, pa nažalost i količina papirologije s kojom se pomorci suočavaju. Kući dođu da se odmore, a ponekad već nakon tjedan, dva moraju na tečaj. Gdje je onda tu njihovo slobodno vrijeme i koliko je ono onda uistinu slobodno? Na brod se vrate umorni od sve te količine papira koje treba obaviti. Ali, barem su doma i to im bude sasvim dovoljno.

Brod – Kuća, dom i obitelj

Kad već spominjem riječ dom, mogla bi se povući paralela između broda i doma. Brod je pomorcima, dok plove, i kuća i dom i obitelj. U tim trenucima, brod je sve što imaju. A kako to izgleda kad ne možeš odijeliti privatno i poslovno, kad ti je ono gdje spavaš ujedno i ono gdje radiš? Kad međuljudski odnosi na brodu i nisu baš najbolji, kad su toksični, a ne možeš s posla doma, već si zarobljen u plavom kavezu? Kako je kad se ponekad dogode netrpeljivosti među kolegama, a moraju se gledati za doručkom, ručkom i večerom? Nemaju gdje. I jednom i drugom brod je dom, ne samo posao. Požele li ikada objedovati u miru i tišini? 

To su postavlja i pitanje: “Koliko je sve to skupa stresno?”

Razna istraživanja pokazala su da dugotrajna odvojenost od obitelji rezultira povećanjem razine stresa. To se najčešće manifestira kod pomoraca. Odvojeni od svoje obitelji, više se brinu o njihovu zdravlju i općenito o dobrobiti svoje obitelji. Istraživanja su utvrdila i vezu između emocionalne inteligencije i razine stresa, pa se tako pokazalo da su oni koji imaju razvijeniju emocionalnu inteligenciju ujedno i manje izloženi stresu, i obrnuto.

Psihosocijalni stresori, poput odvojenosti od obitelji, ali i okolinski stresori, poput kretanja broda, odnosno valjanja, i loših vremenskih uvjeta podjednako utječu na izazivanje stresa u pomoraca. Svaki na svoj način. Isto tako, na stres značajno utječe i kvaliteta hrane, posebno kad se radi o multinacionalnoj posadi. S druge strane, u radne stresore spada kvaliteta međuljudskih odnosa. Pomorci su konstantno izloženi promjeni radnih uvjeta, stalno im se mijenjaju radni kolege, kao i radni timovi.

Uz to, jedan od stresora je i adaptacija, odnosno prilagodba s života na brodu na obiteljski život. Radi se o tome da se pomorci konstantno moraju prilagođavati. Prvo na brod, a potom pri povratku u obitelj. S time pati njihovo psihofizičko zdravlje pa su izloženiji srčanim oboljenjima, nesanici, a ponekad i anksioznosti. Sve to vodi i pomanjkanju radne efikasnosti. U ekstremnim slučajevima, nagomilavanje stresa rezultira pogreškama u radu, raznim obračunima s kolegama, mentalnim bolestima, ali i onim najgorim tragedijama – samoubojstvima.

Mentalno zdravlje – Kako se nositi sa stresom?

U takvim okolinama potrebno je znati nositi se sa stresom. U tome je izuzetno važna emocionalna inteligencija. Od presudne važnosti je znati prepoznati kako svoje, tako i tuđe emocije te se s njima znati nositi. Potrebno je kvalitetno prosuditi emociju i u skladu s tim reagirati na ispravan način.

Osim emocija, za reguliranje stresa od iznimne važnosti je i doživljaj pravednosti na brodu, kako u odnosu radnih kolega, tako i u odnosu s nadređenima. Pokazalo se da pomorci imaju više povjerenja u nadređenoga nego u radnu organizaciju. Stoga, kada imaju dojam da su doživjeli nepravdu, doživljaj stresa također je visok. To može biti nepravda u smislu produžavanja ostanka na brodu, povećanja radnih sati ili nedobivanja bonusa. Kada osobe smatraju da nešto negativno doživljavaju isključivo oni sami, a ne i drugi kolege, javljaju se negativne emocije koje prerastaju u stres.

U našem obrazovnom sustavu ne postoji adekvatna potpora za mentalno zdravlje pomoraca, čak ni na fakultetima. Svake dvije godine pomorci su prisiljeni obavljati liječničke preglede. Moglo bi se stoga postaviti pitanje zašto se tada obavlja samo liječnički pregled fizičkog zdravlja, ali ne i mentalnog, koje je čak ponekad važnije od fizičkog. Psihotestovi se koriste samo prilikom prvog ukrcaja na određenu kompaniju. Zašto ne postoji obvezni razgovor s psiholozima nakon iskrcaja? Pomorci nose teške stvari na duši. Svega se tu skupi tijekom ugovora. Njima je potrebno da imaju mogućnost s nekim porazgovarati, a ne samo imati agenta kojem će se požaliti na težak ugovor. Agent nije psiholog, a u većini slučajeva i ne zna kako će se postaviti.

Mentalno zdravlje pomoraca trebalo bi biti na prvom mjestu, a čini se da je, barem u našoj državi, na jednom od posljednjih. To bi trebalo hitno promijeniti. Čak i kada se tijekom ugovora pomorci nisu susreli s nikakvim poteškoćama, opet se podrazumijeva da im je teško. To su ljudi koji žive po pola godine u plavom kavezu, a otkako je počela pandemija, ne smiju više ni izlaziti na kopno tijekom cijelog putovanja. Ne dotaknuti kopno mjesecima stres je sam po sebi, o kojem se treba pričati. Pandemija je posebna priča, koja je dodatno osakatilo mentalno zdravlje naših pomoraca.

Svakako, nesumnjivo je da je okolina u kojoj pomorci rade izrazito stresna. Svi navedeni faktori idu tome u prilog. Stres na brodu se nikako ne može izbjeći. Stoga je od ključne važnosti da doma imaju mir i opuštanje, kako bi napunili baterije i skupili snage za idući ugovor u par mjeseci dok su kući.

Ali, kao što je prethodno spomenuto, pomorcima doma nema odmora. Doslovno su rastegnuti od tečajeva koje u kratkom vremenskom periodu moraju riješiti. Tako smo baš nedavno imali primjer kada smo čuli iskustvo jednog pomorca koji je, prije nego se ponovno morao ukrcati na istu kompaniju na kojoj već plovi, u svoje slobodno vrijeme kući morao riješiti PI i PLI testove, CBT-eve, tri seagull testa te potom tri safebridgea za tri ECDIS-a. Ispit za ispitom, slobodnog vremena nigdje. Iscrpljeni s broda dolaze doma, još iscrpljeniji od tečajeva se vraćaju na brod. Uz sve to, o mentalnom zdravlju pomoraca gotovo nitko adekvatno ne brine. Mentalno zdravlje ne vidi nitko. Samo oni…



Katarina Mitrović