O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

U splitskom škveru je potonulo više para nego u svim dosadašnjim aferama: Gotovo iza svakog neuspješnog projekta s beskrajnim nulama stoji – državno jamstvo!

O milijardama narodnih novaca koje je hrvatska država izgubila kroz “Brodosplit”, uporno se šuti. Kao da je to ništa. A potonulo je više para nego u svim aferama koje su nas dosad tresle.

Znamo svi mantru: “Brodosplit” je nekoć bio pojam. Sedam tisuća zaposlenih, konkurentan na svjetskim tržištima, 560 tisuća kvadrata žive industrije. Pored kampanela Svetoga Duje, one škverske dizalice poput velikih kukaca bile su vertikale opstanka grada, piše Damir Šarac za Slobodnu Dalmaciju.

KAO PO LOJU

Po duši rečeno, desetljećima se iz škvera ćućalo, na veliko i malo: od gradela za vikendicu i garbure za dicu, do unosnih ugovora za kooperante i tko zna kakvih ispodstolnih kombinacija. Uvijek je bilo gubitaka koji su se nekako pokrivali. Takva je praksa bila i u ostalim svjetskih brodogradilištima. Dala bi država, narod, iz javne kese. Za socijalni mir. Skinulo bi se ondje da bi se doniralo ovdje.

Čak se spominje kako je i na ponosnim kruzerima građenima krajem osamdesetih za Skandinavce, škver izgubio dvadesetak milijuna dolara po brodu. Ali ostaje činjenica da je do 1990. isporučeno 350 brodova nosivosti preko 10 milijuna tona. Brodogradilište je, dakle, bilo pojam. Brže je počelo kliziti devedesetih godina, poput novogradnje s navoza. Najprije lagano, a onda kao po loju.

Od države ga je preuzeo tvorničar vijaka Tomislav Debeljak 2013. godine za 3,7 milijuna kuna, činilo se tada da nitko drugi nije htio. Dobio je od države 1,5 milijardi kuna u novcu, pobrisane dugove i 3400 radnika. Broj koji se konstantno osipao: dvije tisuće, 900, 350, sada u osnovnom društvu “Brodosplitu” d.d. zaposleno je tek stotinjak ljudi, većina je na čekanju, a plaću prima ravno njih 53. U dvadeset i dvije škverske tvrtke-kćeri izbrisano je 900 radnih mjesta skupa s firmama.

Radnika više gotovo i nema, ali škver danas ima 5,5 milijardi kuna duga vjerovnicima i nevjerojatan niz nedovršenih, neisporučenih, mistično nestalih brodova. I milijarde potrošenih državnih jamstava.

Pored desetina fantastičnih priča objavljivanih u medijima sa splitskih navoza, jedna od najnovijih je saga o ophodnoj floti Hrvatske ratne mornarice. Sjetit će se neki kako nam se prije petnaestak godina nudilo starijih brodova iz inozemstva, još u sjajnom stanju, brzih, isprobanih, taman. Ali mi smo željeli svoje, proizvod svoje pameti, svog škvera, svog novca.

Pa je Vlada posao povjerila škveru. Gradnja pet brzih i naoružanih brodova Obalne straže za 57 milijuna eura potpisana je 2014. godine, rok za isporuku zadnjeg broda bio je 2018. godine. Rok je pomican aneksom na aneks. Do danas je iz škvera je izišao jedan (1), imenom “Omiš”. Eno ga danas u drugom škveru, šibenskom remontnom. Teži, sporiji, slabijih maritimnih sposobnosti od zamišljenog. Bit će da ga krpaju. Baš bi takav trebao čuvati jadranske pučine od krivolovaca, krijumčara i ruskih uljeza.

UPUĆENI MINISTAR

Ostala četiri veličanstvena su u hali na Supavlu. Tko zna kako izgledaju, jesu li viši od gležnja. Cijena im je s prvotnih 50 milijuna narasla na 80 milijuna kuna. A prije mjesec dana Debeljak je ustvrdio da očekuje još 120 milijuna kuna da bi bili završeni. A već je usuto 430 milijuna kuna.

Ministar obrane Banožić, vidi se jako upućen u ovo pitanje, kaže kako će brodove izgraditi netko drugi ako neće splitski škver. Pa jasno, mogu građani još platiti 50 milijuna eura. A inače, brodovi koje je hrvatska država unaprijed platila da čuvaju njezine morske granice, upisani su na Brodogradilište specijalnih objekata, jednu od milijun škverskih firmica. Ne samo da država s njima – prema sadašnjim papirima – nema ništa, nego smo Debeljakovoj tvrtki za neizgrađene brodove dužni još 120 milijuna kuna.

Bilo je još genijalnih situacija. “Golden Horizon”, najveći svjetski jedrenjak s križnim jedrima, dovršeno djelo škverskih meštara i inženjera, bacio je brodogradilište u još jedan dug, pa ga vlasnik Debeljak nudi na prodaju za 118 milijuna eura. Ima na njemu i hipoteka kao u priči: 222 milijuna eura, o čega je 100 milijuna eura Debeljakovih zaloga. Ostalo su banke.

Sjetimo se porinuća malog polarnog kruzera “Janssonius”, vrijednog 50 milijuna eura – eno ga i danas nedovršena u škveru, opterećenog, pogađate, hipotekama.

Dvostruko skuplji kruzer za polarne ekspedicije “Ultramarine” šmugnuo je nedovršen iz škvera 2021. godine u Trst, pa u Crnu Goru. Brodovlasnik Amerikanac traži natrag svoje pare.

Kroz deset Debeljakovih godina svega je tu bilo, naš kolega Damir Tolj o apsurdima upravljanja može knjigu već napisati. Ako je uopće moguće svom tom košmaru isprepletenom milijardama i milijunima uopće naći glavu i rep.

Jedno je jasno i totalnom amateru u ovoj problematici; gotovo iza svakog neuspješnog projekta s beskrajnim nulama stoji – državno jamstvo! Zadnjih 32 milijuna eura državnih jamstava isplaćeno je komercijalnoj banci za brod koji je Debeljak trebao isporučiti svojoj offshore tvrtki s Maršalskih otoka, ovaj gore spomenuti.

A onda u finalu vijest iz besvijesti: Amerikanci će u Splitu graditi brod s rezidencijskim apartmanima vrijedan milijardu i pol dolara, taj “Narrative” obilazit će čitav svijet. Rok isporuke: za tri godine. Baš narativ i pol za milijardu i pol.

Začin je dodao navodni najbogatiji Hrvat na svijetu, javio se općepoznati Ivan Žilić iz Luksemburga da bi u škver uložio 800 milijuna eura žive love. Samo nam je ovi još falija…

Samo listajući katalog potpora koje je Hrvatska dala splitskom škveru ravnajući Debeljaku pute uoči prepuštanja tvrtke, zamantat će vam se od nula: 2011. godine 6,6 milijardi kuna, prebijanje obveza 2,9 milijardi kuna, u 2013. za “preoblikovanje i spašavanje” 7,9 milijardi kuna…

LINIĆEVO RJEŠENJE

Predstečajna nagodba, spasonosno Linićevo rješenje za posrnule vlasnike s milijunskim dugovima i Debeljakov je cilj. Postupak u tijeku.

Puno je na kocki: predstečajna nagodba je “moj spas za mene”, stečaj – sve gubi.

Škver je, budimo realni, više-manje mrtav, no Debeljaku ostaje nada baciti mrežu na zemljište vrijedno kao suho zlato. Za nagradu, valjda. Turizam, plinski terminal, sve što možete zamisliti – a manje je zahtjevno od jednog škvera – tamo se može položiti. I opet vrtjeti milijarde.

Ono što šokira jest – šutnja. Šuti Vlada, šuti predsjednik, šuti Sabor, šuti Županija, šuti Grad, šuti DORH, šuti USKOK, šuti javnost sjevernije od Klisa. Svi šute, a narod plaća. I plaćat će. 

Damir Šarac

O milijardama narodnih novaca koje je hrvatska država izgubila kroz “Brodosplit”, uporno se šuti. Kao da je to ništa. A potonulo je više para nego u svim aferama koje su nas dosad tresle.

Znamo svi mantru: “Brodosplit” je nekoć bio pojam. Sedam tisuća zaposlenih, konkurentan na svjetskim tržištima, 560 tisuća kvadrata žive industrije. Pored kampanela Svetoga Duje, one škverske dizalice poput velikih kukaca bile su vertikale opstanka grada, piše Damir Šarac za Slobodnu Dalmaciju.

KAO PO LOJU

Po duši rečeno, desetljećima se iz škvera ćućalo, na veliko i malo: od gradela za vikendicu i garbure za dicu, do unosnih ugovora za kooperante i tko zna kakvih ispodstolnih kombinacija. Uvijek je bilo gubitaka koji su se nekako pokrivali. Takva je praksa bila i u ostalim svjetskih brodogradilištima. Dala bi država, narod, iz javne kese. Za socijalni mir. Skinulo bi se ondje da bi se doniralo ovdje.

Čak se spominje kako je i na ponosnim kruzerima građenima krajem osamdesetih za Skandinavce, škver izgubio dvadesetak milijuna dolara po brodu. Ali ostaje činjenica da je do 1990. isporučeno 350 brodova nosivosti preko 10 milijuna tona. Brodogradilište je, dakle, bilo pojam. Brže je počelo kliziti devedesetih godina, poput novogradnje s navoza. Najprije lagano, a onda kao po loju.

Od države ga je preuzeo tvorničar vijaka Tomislav Debeljak 2013. godine za 3,7 milijuna kuna, činilo se tada da nitko drugi nije htio. Dobio je od države 1,5 milijardi kuna u novcu, pobrisane dugove i 3400 radnika. Broj koji se konstantno osipao: dvije tisuće, 900, 350, sada u osnovnom društvu “Brodosplitu” d.d. zaposleno je tek stotinjak ljudi, većina je na čekanju, a plaću prima ravno njih 53. U dvadeset i dvije škverske tvrtke-kćeri izbrisano je 900 radnih mjesta skupa s firmama.

Radnika više gotovo i nema, ali škver danas ima 5,5 milijardi kuna duga vjerovnicima i nevjerojatan niz nedovršenih, neisporučenih, mistično nestalih brodova. I milijarde potrošenih državnih jamstava.

Pored desetina fantastičnih priča objavljivanih u medijima sa splitskih navoza, jedna od najnovijih je saga o ophodnoj floti Hrvatske ratne mornarice. Sjetit će se neki kako nam se prije petnaestak godina nudilo starijih brodova iz inozemstva, još u sjajnom stanju, brzih, isprobanih, taman. Ali mi smo željeli svoje, proizvod svoje pameti, svog škvera, svog novca.

Pa je Vlada posao povjerila škveru. Gradnja pet brzih i naoružanih brodova Obalne straže za 57 milijuna eura potpisana je 2014. godine, rok za isporuku zadnjeg broda bio je 2018. godine. Rok je pomican aneksom na aneks. Do danas je iz škvera je izišao jedan (1), imenom “Omiš”. Eno ga danas u drugom škveru, šibenskom remontnom. Teži, sporiji, slabijih maritimnih sposobnosti od zamišljenog. Bit će da ga krpaju. Baš bi takav trebao čuvati jadranske pučine od krivolovaca, krijumčara i ruskih uljeza.

UPUĆENI MINISTAR

Ostala četiri veličanstvena su u hali na Supavlu. Tko zna kako izgledaju, jesu li viši od gležnja. Cijena im je s prvotnih 50 milijuna narasla na 80 milijuna kuna. A prije mjesec dana Debeljak je ustvrdio da očekuje još 120 milijuna kuna da bi bili završeni. A već je usuto 430 milijuna kuna.

Ministar obrane Banožić, vidi se jako upućen u ovo pitanje, kaže kako će brodove izgraditi netko drugi ako neće splitski škver. Pa jasno, mogu građani još platiti 50 milijuna eura. A inače, brodovi koje je hrvatska država unaprijed platila da čuvaju njezine morske granice, upisani su na Brodogradilište specijalnih objekata, jednu od milijun škverskih firmica. Ne samo da država s njima – prema sadašnjim papirima – nema ništa, nego smo Debeljakovoj tvrtki za neizgrađene brodove dužni još 120 milijuna kuna.

Bilo je još genijalnih situacija. “Golden Horizon”, najveći svjetski jedrenjak s križnim jedrima, dovršeno djelo škverskih meštara i inženjera, bacio je brodogradilište u još jedan dug, pa ga vlasnik Debeljak nudi na prodaju za 118 milijuna eura. Ima na njemu i hipoteka kao u priči: 222 milijuna eura, o čega je 100 milijuna eura Debeljakovih zaloga. Ostalo su banke.

Sjetimo se porinuća malog polarnog kruzera “Janssonius”, vrijednog 50 milijuna eura – eno ga i danas nedovršena u škveru, opterećenog, pogađate, hipotekama.

Dvostruko skuplji kruzer za polarne ekspedicije “Ultramarine” šmugnuo je nedovršen iz škvera 2021. godine u Trst, pa u Crnu Goru. Brodovlasnik Amerikanac traži natrag svoje pare.

Kroz deset Debeljakovih godina svega je tu bilo, naš kolega Damir Tolj o apsurdima upravljanja može knjigu već napisati. Ako je uopće moguće svom tom košmaru isprepletenom milijardama i milijunima uopće naći glavu i rep.

Jedno je jasno i totalnom amateru u ovoj problematici; gotovo iza svakog neuspješnog projekta s beskrajnim nulama stoji – državno jamstvo! Zadnjih 32 milijuna eura državnih jamstava isplaćeno je komercijalnoj banci za brod koji je Debeljak trebao isporučiti svojoj offshore tvrtki s Maršalskih otoka, ovaj gore spomenuti.

A onda u finalu vijest iz besvijesti: Amerikanci će u Splitu graditi brod s rezidencijskim apartmanima vrijedan milijardu i pol dolara, taj “Narrative” obilazit će čitav svijet. Rok isporuke: za tri godine. Baš narativ i pol za milijardu i pol.

Začin je dodao navodni najbogatiji Hrvat na svijetu, javio se općepoznati Ivan Žilić iz Luksemburga da bi u škver uložio 800 milijuna eura žive love. Samo nam je ovi još falija…

Samo listajući katalog potpora koje je Hrvatska dala splitskom škveru ravnajući Debeljaku pute uoči prepuštanja tvrtke, zamantat će vam se od nula: 2011. godine 6,6 milijardi kuna, prebijanje obveza 2,9 milijardi kuna, u 2013. za “preoblikovanje i spašavanje” 7,9 milijardi kuna…

LINIĆEVO RJEŠENJE

Predstečajna nagodba, spasonosno Linićevo rješenje za posrnule vlasnike s milijunskim dugovima i Debeljakov je cilj. Postupak u tijeku.

Puno je na kocki: predstečajna nagodba je “moj spas za mene”, stečaj – sve gubi.

Škver je, budimo realni, više-manje mrtav, no Debeljaku ostaje nada baciti mrežu na zemljište vrijedno kao suho zlato. Za nagradu, valjda. Turizam, plinski terminal, sve što možete zamisliti – a manje je zahtjevno od jednog škvera – tamo se može položiti. I opet vrtjeti milijarde.

Ono što šokira jest – šutnja. Šuti Vlada, šuti predsjednik, šuti Sabor, šuti Županija, šuti Grad, šuti DORH, šuti USKOK, šuti javnost sjevernije od Klisa. Svi šute, a narod plaća. I plaćat će. 

Damir Šarac

Intervju

Kolumna

Lifestyle

Foto / video

O milijardama narodnih novaca koje je hrvatska država izgubila kroz “Brodosplit”, uporno se šuti. Kao da je to ništa. A potonulo je više para nego u svim aferama koje su nas dosad tresle.

Znamo svi mantru: “Brodosplit” je nekoć bio pojam. Sedam tisuća zaposlenih, konkurentan na svjetskim tržištima, 560 tisuća kvadrata žive industrije. Pored kampanela Svetoga Duje, one škverske dizalice poput velikih kukaca bile su vertikale opstanka grada, piše Damir Šarac za Slobodnu Dalmaciju.

KAO PO LOJU

Po duši rečeno, desetljećima se iz škvera ćućalo, na veliko i malo: od gradela za vikendicu i garbure za dicu, do unosnih ugovora za kooperante i tko zna kakvih ispodstolnih kombinacija. Uvijek je bilo gubitaka koji su se nekako pokrivali. Takva je praksa bila i u ostalim svjetskih brodogradilištima. Dala bi država, narod, iz javne kese. Za socijalni mir. Skinulo bi se ondje da bi se doniralo ovdje.

Čak se spominje kako je i na ponosnim kruzerima građenima krajem osamdesetih za Skandinavce, škver izgubio dvadesetak milijuna dolara po brodu. Ali ostaje činjenica da je do 1990. isporučeno 350 brodova nosivosti preko 10 milijuna tona. Brodogradilište je, dakle, bilo pojam. Brže je počelo kliziti devedesetih godina, poput novogradnje s navoza. Najprije lagano, a onda kao po loju.

Od države ga je preuzeo tvorničar vijaka Tomislav Debeljak 2013. godine za 3,7 milijuna kuna, činilo se tada da nitko drugi nije htio. Dobio je od države 1,5 milijardi kuna u novcu, pobrisane dugove i 3400 radnika. Broj koji se konstantno osipao: dvije tisuće, 900, 350, sada u osnovnom društvu “Brodosplitu” d.d. zaposleno je tek stotinjak ljudi, većina je na čekanju, a plaću prima ravno njih 53. U dvadeset i dvije škverske tvrtke-kćeri izbrisano je 900 radnih mjesta skupa s firmama.

Radnika više gotovo i nema, ali škver danas ima 5,5 milijardi kuna duga vjerovnicima i nevjerojatan niz nedovršenih, neisporučenih, mistično nestalih brodova. I milijarde potrošenih državnih jamstava.

Pored desetina fantastičnih priča objavljivanih u medijima sa splitskih navoza, jedna od najnovijih je saga o ophodnoj floti Hrvatske ratne mornarice. Sjetit će se neki kako nam se prije petnaestak godina nudilo starijih brodova iz inozemstva, još u sjajnom stanju, brzih, isprobanih, taman. Ali mi smo željeli svoje, proizvod svoje pameti, svog škvera, svog novca.

Pa je Vlada posao povjerila škveru. Gradnja pet brzih i naoružanih brodova Obalne straže za 57 milijuna eura potpisana je 2014. godine, rok za isporuku zadnjeg broda bio je 2018. godine. Rok je pomican aneksom na aneks. Do danas je iz škvera je izišao jedan (1), imenom “Omiš”. Eno ga danas u drugom škveru, šibenskom remontnom. Teži, sporiji, slabijih maritimnih sposobnosti od zamišljenog. Bit će da ga krpaju. Baš bi takav trebao čuvati jadranske pučine od krivolovaca, krijumčara i ruskih uljeza.

UPUĆENI MINISTAR

Ostala četiri veličanstvena su u hali na Supavlu. Tko zna kako izgledaju, jesu li viši od gležnja. Cijena im je s prvotnih 50 milijuna narasla na 80 milijuna kuna. A prije mjesec dana Debeljak je ustvrdio da očekuje još 120 milijuna kuna da bi bili završeni. A već je usuto 430 milijuna kuna.

Ministar obrane Banožić, vidi se jako upućen u ovo pitanje, kaže kako će brodove izgraditi netko drugi ako neće splitski škver. Pa jasno, mogu građani još platiti 50 milijuna eura. A inače, brodovi koje je hrvatska država unaprijed platila da čuvaju njezine morske granice, upisani su na Brodogradilište specijalnih objekata, jednu od milijun škverskih firmica. Ne samo da država s njima – prema sadašnjim papirima – nema ništa, nego smo Debeljakovoj tvrtki za neizgrađene brodove dužni još 120 milijuna kuna.

Bilo je još genijalnih situacija. “Golden Horizon”, najveći svjetski jedrenjak s križnim jedrima, dovršeno djelo škverskih meštara i inženjera, bacio je brodogradilište u još jedan dug, pa ga vlasnik Debeljak nudi na prodaju za 118 milijuna eura. Ima na njemu i hipoteka kao u priči: 222 milijuna eura, o čega je 100 milijuna eura Debeljakovih zaloga. Ostalo su banke.

Sjetimo se porinuća malog polarnog kruzera “Janssonius”, vrijednog 50 milijuna eura – eno ga i danas nedovršena u škveru, opterećenog, pogađate, hipotekama.

Dvostruko skuplji kruzer za polarne ekspedicije “Ultramarine” šmugnuo je nedovršen iz škvera 2021. godine u Trst, pa u Crnu Goru. Brodovlasnik Amerikanac traži natrag svoje pare.

Kroz deset Debeljakovih godina svega je tu bilo, naš kolega Damir Tolj o apsurdima upravljanja može knjigu već napisati. Ako je uopće moguće svom tom košmaru isprepletenom milijardama i milijunima uopće naći glavu i rep.

Jedno je jasno i totalnom amateru u ovoj problematici; gotovo iza svakog neuspješnog projekta s beskrajnim nulama stoji – državno jamstvo! Zadnjih 32 milijuna eura državnih jamstava isplaćeno je komercijalnoj banci za brod koji je Debeljak trebao isporučiti svojoj offshore tvrtki s Maršalskih otoka, ovaj gore spomenuti.

A onda u finalu vijest iz besvijesti: Amerikanci će u Splitu graditi brod s rezidencijskim apartmanima vrijedan milijardu i pol dolara, taj “Narrative” obilazit će čitav svijet. Rok isporuke: za tri godine. Baš narativ i pol za milijardu i pol.

Začin je dodao navodni najbogatiji Hrvat na svijetu, javio se općepoznati Ivan Žilić iz Luksemburga da bi u škver uložio 800 milijuna eura žive love. Samo nam je ovi još falija…

Samo listajući katalog potpora koje je Hrvatska dala splitskom škveru ravnajući Debeljaku pute uoči prepuštanja tvrtke, zamantat će vam se od nula: 2011. godine 6,6 milijardi kuna, prebijanje obveza 2,9 milijardi kuna, u 2013. za “preoblikovanje i spašavanje” 7,9 milijardi kuna…

LINIĆEVO RJEŠENJE

Predstečajna nagodba, spasonosno Linićevo rješenje za posrnule vlasnike s milijunskim dugovima i Debeljakov je cilj. Postupak u tijeku.

Puno je na kocki: predstečajna nagodba je “moj spas za mene”, stečaj – sve gubi.

Škver je, budimo realni, više-manje mrtav, no Debeljaku ostaje nada baciti mrežu na zemljište vrijedno kao suho zlato. Za nagradu, valjda. Turizam, plinski terminal, sve što možete zamisliti – a manje je zahtjevno od jednog škvera – tamo se može položiti. I opet vrtjeti milijarde.

Ono što šokira jest – šutnja. Šuti Vlada, šuti predsjednik, šuti Sabor, šuti Županija, šuti Grad, šuti DORH, šuti USKOK, šuti javnost sjevernije od Klisa. Svi šute, a narod plaća. I plaćat će. 

Damir Šarac