Kada bi ih se upitalo na kojem tipu broda bi voljeli ploviti, velik broj pomoraca, a najviše mladih, vjerojatno bi odgovorio: na ‘plinašu’. To i ne čudi s obzirom da je danas svaki segment sektora opskrbe plinom izuzetno unosan, posebno tijekom ove godine kada, iz svima poznatih i manje poznatih razloga, Europom vlada energetska kriza. Da ne bismo samo zamišljali kako doći do karijere na brodu za prijevoz plina, odlučili smo s jednim mladim pomorcem provjeriti kako je tekao njegov put. Pomorac iz naše priče ipak je odlučio ostati anoniman, no to ga nije spriječilo da nam ispriča sve o tako željenim LNG brodovima i otkrije kako to danas uistinu izgleda posao časnika na brodu za prijevoz LNG-a…
“Nakon fakulteta sam odradio kadeturu. Prvi dio po Jadranu, a drugi dio na offshore brodu. Nakon kadeture sam nastavio kao treći časnik palube, a tada je zavladala kriza u offshoreu te je dosta kolega ostalo bez posla, uključujući i mene… Tada počinje teža i veća potraga za poslom od one kad sam tražio kadeturu. Razlog je jednostavan: već si časnik, a ono što tražiš nije više potrebno tržištu. Nakon milijun mailova sa životopisom poslanih različitim kompanijama koje sam pronašao na internetu, pa sve do fizičkog odlaska u kompanije, upita i kucanja na sva vrata hrvatskih agencija – od toga nije bilo ništa. Svugdje je bio isti odgovor: nemam iskustvo na brodu te vrste koje oni kao kompanija imaju ili nude te mi ne mogu ništa drugo ponuditi.
Dugotrajno traženje me sasvim iscrpilo. Kad sam bio na granici živaca da iskidam matrikulu na sto komada, dogodilo se pravo čudo za mene. Dobio sam ponudu jedne pomorske agencije u Splitu da se ukrcam za timunjera na ‘plinašu’. Da skupim iskustvo, znanje, papir (gas advance) i pokušam se izboriti za avancamenat. Nakon šest mjeseci ugovora kao Able Seaman, uspio sam se vratiti za časnika na LNG-u.
Tako sam prije nekih pet godina došao na LNG i sada sam drugi časnik palube.
Kad sam tek došao na LNG, u startu nisam znao ni šetati po tom brodu. Ali, trebalo je samo uložili malo više truda dok sve ne pohvatam. Od samog rasporeda gdje je što nalazi, do raznih procedura, protokola i check lista specifičnih za plinaše. Kad se prisjetim prvih dolazaka u CCR (Cargo Control Room), sjećam se da sam u neiskustvu gledao puste ekrane i brojeve, koji mi u tom trenutku ništa nisu govorili. Ništa ne znaš. Bilo je tisuću skala, razni alarmi, testiranja opreme. Pogled mi je stalno letio uokolo. Ništa mi nije bilo jasno. Sve je izgledalo tako apstraktno, a u glavi zbunjenost i misao: Što je meni ovo trebalo u životu. Naravno, kako je vrijeme prolazilo, tako su ti brojevi, trendovi i alarmi poprimali smisao i u glavi mi se stvarala čišća slika svega toga. S vremenom je ta slika postajala sve jasnija i jasnija, a neprestanim učenjem došla je i tako željena i očekivana smirenost…
Opasnosti rada na brodu su sastavni i svakodnevni dio našeg zvanja. Od same navigacije, u područjima izrazitog prometa, do svakodnevnih aktivnosti održavanja broda, testiranja opreme, gdje sve treba raditi i biti spremno za upotrebu, u svakom trenutku.
Sama cijena tereta, broda i, u konačnici, ljudskih života diktira da se moraju zadovoljiti razni propisani standardi kako bi se rizik bilo kakvog gubitka smanjio na minimum. Pri tome nam pomažu razne check liste, work instructions i procedure, koji dosta jasno objašnjavaju što i kako bi se trebalo raditi. Iako na trenutke to izgleda banalno i kao teška tlaka jer si određeni posao odradio već sto puta, zapravo vjerujem da nas upravo to “čuva i pazi” da se ne dogode greške ili barem da se one svedu na minimum. Sigurno će ti bar nešto ostati u podsvijesti dok budeš radio check liste i time pazio na potencijalne opasnosti.
No, istina je da se ipak, unatoč postojanju svih tih check lista, nažalost i dalje događaju nezgode u pomorstvu. Ali, još uvijek, koliko znam, bez nekih katastrofalnih razmjera. Nadam se da će tako i ostati.”
Jeste li zamišljali svoj posao baš ovakvim kakav je?
“Kad smo se školovali i maštali o dalekim lukama i morima, uvijek su tu bile prisutne i priče bivših i iskusnijih kolega, kako je nekada bilo ovo i ono – dobro već poznate priče o pomorcima. Dok danas, ono što ja znam iz svog iskustva, pomorac koji plovi na plinašu, a mislim i dosta kolega u drugim sektorima, vide samo aerodrome tih luka i manifolde. No, kad maštam da sam na kruzeru, da ipak vidim i koji grad u koji brod dođe, da imam više interakcije s ljudima, u samom startu tog maštanjima/zamišljanja moja supruga prekine svaku ideju o tome.
Sam dolazak u luku znači ukrcati/iskrcat teret i krenuti po novi, što je prije moguće, tako da same operacije s teretom u luci traju 30-ak sati. Što znači da zapravo nema mogućnosti izlaska s broda tijekom trajanja ugovora. Pogotovo u vrijeme pandemije. To je zabranjeno od strane vlasti.
Društveni život razlikuje se, naravno, od firme do firme, od kapetana do kapetana, ali druženja su se dosta smanjila kad je počelo uvođenje zero alkohol politike i kad nema gradela na krmi. Naravno, dobro je ako je moguće i dozvoljeno napraviti improvizirano igralište za košarku ili balun. U suprotnom se sve svede na teretanu i odlazak u kabinu, u nadi da je internet dobar, da se možeš čuti sa svojima doma.”
Koliko je stresan Vaš posao?
“Dosta je stresno. Kao časnik palube svaki dan odradim gvardiju osam sati sa dva sata prekovremeno. Naravno, o poslu kojeg treba obaviti ovisi koliko je potrebno dodatno raditi, a vrlo često je. Svaki dan je neki novi izazov/problem, promjena rute, porta, vremena dolaska, proračuna svega i svačega, a papirologije da i ne govorim koliko ima. To je možda jedan od najvećih problema današnjice. Najteže nam pada nemogućnost planiranja iskrcaja jer većina brodova radi na spot market, odnosno kupe plin te gledaju kome će ga prodati po većoj cijeni. Možeš završiti u državi odakle nema smjene i eto problema i oduženja ugovora i to do tko zna kada.
Također, postoje opasna područja, tzv. high risk area, te u tim područjima putujemo sa zaštitarima na brodu. Najčešće ih bude po troje i opremljeni su oružjem u slučaju potrebe. Najveći rizik, kao i kod svakog drugog posla, je od kobnih pogrešaka ako se posao ne obavlja kako nalažu procedure. Naime, u LNG biznisu itekako je važno da se provode sve procedure i da se pazi na doslovno sve. Mora sve biti “po P.S.-u”. Tako je uvijek u izradi dopuštenja za neki posao uključeno par različitih osoba jer se time smanjuje mogućnost pogreške. Kao što sam već rekao, na početku mi je sve izgledalo apstraktno i kao puno veća znastvena fantasktika nego što u biti je. Kako se učiš poslu o plinu, tako shvaćaš da je tu sve poprilično sigurno. Iskreno, zato i volim što se poštuju procedure jer se samim time čovjek osjeća sigurniji na poslu i u obavljanju dužnosti.
Postoje razne inspekcije SIRE, Veting, Port Control/Coast Guard. Stalno su prisutne i dolaze na brod da se ocijeni rad, znanje posade i razina održavanja broda i standarda koji zahtijeva LNG. Toliko su inspekcije česte, što internalne od firme što eksternalne koje zahtijevaju vlasnici broda, tereta, vlasti da zapravo cijelo vrijeme se pripremaš za neku od njih i nesvjesno živiš taj stres koji tek shvatiš da si svakodnevno živio kad staneš na ‘skalu’ za kući.
Svakako, najteži dio, osim samog posla koji je izrazito intenzivan, svaki je odlazak od kuće. Pogotovo kada dođu djeca. Svakim novim odlaskom, taj osjećaj se ne smanjuje. Čak bih rekao da postaje sve teže. Isto tako, kad se ide doma, taj osjećaj je neopisivo dobar.
Rekao bih za kraj: kada bih naš posao usporedio s balunom, to bi zvučalo ovako: “Svi kao djeca maštaju da zaigraju za Reala (LNG), neki ne dođu do tu, ali to ne znači da su zato manje sretni od nas koji smo tu.”
Katarina Mitrović
