O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Obljetnica Konvoja Libertas: Kapetan Ante Rakuljić prisjetio se strašnog susreta s ratnim brodom. “Samo smo htjeli pomoći našim Dubrovčanima”

Ante Rakuljić iz Krila Jasenice jedan je od najstarijih kapetana s punih 55 godina staža. Sa svojih 77 godina života i dalje plovi Jadranom, pun životne energije i ljubavi prema moru. „Mogao bih ovo raditi i još 55 godina i ne bi mi bilo dosta!“

Te 1991. godine, koju su obilježile ratne strahote, kapetan Rakuljić, imao je 46 godina. Zajedno sa svojim sumještanima iz Krila Jasenice ponosno je sudjelovao u Konvoju Libertas, slavnoj humanitarnoj akciji koja je okupiranom Gradu i zarobljenim Dubrovčanima donijela svjetlo slobode. Predvođeni Jadrolinijinim trajektom Slavija, u konvoju koji je krenuo iz Rijeke samoinicijativno je sudjelovalo više turističkih brodova, jedrenjaka, ribarskih koća, remorkera i brojnih manjih plovila iz svih krajeva Jadrana.

Hrabri kapetan Rakuljić tada se suočio s topovnjačom Romanija. Nije ni sanjao što će ga sve putem zadesiti. Jedino za čime žali, priznaje, je to što je sa sobom poveo svog tada dvadesetogodišnjeg sina.

‒ Poveo sam ga jer nisam razmišljao. Išli smo pomoći Dubrovčanima i mislili smo na dobro, a ne na zlo. Jedino me za njega bilo strah, da mu se što ne dogodi. On je bio hrabar, a ja u strahu za svoje dijete.

Sve nas iz Krila Jesenice pozvao je mještanin, brodar Ante Ercegović Petrinja. Dubrovnik je bio okupiran. Konvoj je inicirala Branka Šeparović, novinarka HRT-a, a Stjepan Mesić je bio predvodnik. Iz Krila Jesenice javila su se 24 broda. Bili su tu i drugi brodovi. Bio je jedan iz Postira koji je vozio sardine jer je tamo tada bila tvornica. Moj brod zvao se Dubac. Više ga nemam, prodao sam ga.

Išli smo pružiti podršku Dubrovčanima. Željeli smo da ljudi znaju da nisu sami i da smo tu za njih, da ćemo sve za njih učiniti. Vojska je blokirala Jadran. Ratni brodovi bili su posvuda, a mi smo željeli brodovima probiti zid blokade. To je značilo da su nas od trenutka kad je blokada objavljena imali pravo ubiti. Bože moj, to je bio rat.  

Jadrolinijin brod Slavija išao je kao predvodnik Konvoja, a na njemu je bio Stipe Mesić, Branka Šeparović, strani novinari i promatrači.

Mi iz Krila krenuli smo iz Splita. Prvo smo se našli svi ispred Kapetanije, a registar brodova nam je svima dao dozvole da smo sposobni za plovidbu. Slavija je krenula iz Rijeke, a na njoj su bili dobrovoljci. Brod je bio pun ljudi. Do Dubrovnika smo putovali tri, četiri dana.

Prije Sobra na Mljetu, Jugoslavenska je vojska vršila pregled brodova. Bilo je tu četiri, pet topovnjača. Do mene je stala topovnjača Romanija. Na njoj su bili crnogorski Srbi, a ja sam morao stati uz njih i pregovarati. Dok sam govorio, vojnik me s cijevi topa češkao po glavi i provocirao. To sam, naravno, ignorirao.

Pregledali su nam brod. Mislili su da nosimo oružje. Njih troje su ušli na brod i pitali nas koja je zastava na jarbolu. Skinuli smo jugoslavensku zastavu i skoro smo zbog toga izgubili glavu. Pitali su me zašto je gore hrvatska zastava, pa sam im rekao da sam stavio svoju zastavu jer više nećemo biti dio iste države. Na to mi je jedan vojnik prislonio cijev puške na glavu, kao da će zapucati. Rekao sam mu: „Što vam je, jeste li normalni? Živjeli smo zajedno 45 godina i sad se dijelimo. Ne vidim tu problem.“ Tražili su me upisni list pa su me pitali vidim li što na njemu piše i koja zastava tu treba biti. Odgovorio sam da vidim da treba biti jugoslavenska, ali da ju ja više neću koristiti. Nije im to bilo drago, ali svejedno su me tražili da stavim jugoslavensku. Problem je bio u tome da je nisam imao na brodu. Bacio sam je. Možda bih bolje prošao da sam je imao.

Pregledali su mi cijeli brod, očekivali su da će naći oružje, a ja nisam imao ništa. Nosili su odoru rezervista i imali su od 30 do 35 godina. Jedan je imao bradu i bio je dosta žestok, bio sam uvjeren da će nas sve pobiti, vidjelo mu se to u očima. Za to vrijeme smo stalno slušali u pozadini, preko radio stanice, kako Mesić pregovara s jugoslavenskim generalom. Ja sam samo mislio: „Bože moj, zašto sam poveo sina?“ To mi je bilo najteže, mislio sam da smo gotovi i da više nikad nećemo doći doma, da je to kraj svega. Poveo sam ga jer nisam mislio mozgom, nego emocijama. Nisam mislio na išta loše, samo na dobro.

Na brodu smo bili moj sin Mario, Edi Topić, Denis Pivčević i ja kao kapetan mog Dupca. Ediju je supruga bila rođena Dubrovčanka pa je išao puncu i punici odnijeti hrane jer ljudi nisu imali ništa. Provjeravali su mi posadu i dokumente. Meni i sinu nisu, ali Topiću i Pivčeviću jesu. Kao za vraga, Pivčević nije imao osobnu iskaznicu pa su ga priveli na topovnjaču. Privezali su ga lisicama za ruke i za noge i bacili ga na konope. Mislio sam da će ga ubiti nama pred očima. Rekli su mi da ga neće vratiti i da će ga odvesti u Zelenik. Sve su nam na brodu pogledali, štive, stroj, provu, motor. Stajali smo tako nasred mora u iščekivanju.

Osjećao sam se loše. Svi smo se loše osjećali jer nitko nije znao što nam slijedi. Nakon toga, na topovnjaču su, pored Pivčevića, doveli još dvojicu zarobljenika i rekli nam da ih sve vode u Zelenik. Jedan se zvao Škarica Ante, a drugom se imena ne sjećam. Znam samo da je bio Hvaranin. Rekao sam da nam odmah vrate ljude. Pivčevića su baš udarili nama pred očima, a drugu dvojicu nisu tukli, niti vezali kao njega. Svi smo bili pribrani osim Hvaranina. Čovjek je doslovno bio u stanju šoka. Kao da nije znao niti gdje se nalazi. Bio je van sebe.

U tom trenutku su iz topovnjače izašla dva čovjeka u civilu. Onda sam s njima pregovarao. Jedan je bio izrazito visok, a jedan izrazito nizak. Nisu se predstavili imenom, nemam pojma tko su oni bili. Molio sam ih da puste ljude jer su nevini i nema razloga da ih odvode u Zelenik. Rekao sam im da nismo došli iz zla i zašto da sad dođe do nevolja, da za tim nema potrebe. Nisu puno govorili. Sve su me poslušali što sam im imao reći. Nisu samo moj brod zaustavili. I druge su zaustavljali. Kad sam vidio da tome nema kraja i da ne popuštaju i dalje sam nastavio govoriti samo da govorim, sve u nadi da će nam se smilovati.

Nakon svega, rekli su mi da Topić, sin i ja možemo ići dalje za Dubrovnik, a da Pivčevića i ostalu dvojicu odvode u Zelenik. Na to sam hladno, bez imalo razmišljanja, odmah odgovorio da bez njih nigdje ne idem i da stojim tu sve ih ne vrate. To su moji ljudi, neću ih ostaviti. Rekao sam im da ih nemaju zašto dirati jer im nisu ništa učinili. Vjerujem da bi to na mom mjestu svatko učinio. Rekao sam im da mi na brodu nemamo ni šibice, a kamoli oružje, dok su oni puni oružja, da mi želimo samo da dobro pobijedi i da sve što želimo je pomoći našem Dubrovniku.

Foto: Muzej Domovinskog rata

Rekao sam da su napali Dubrovnik, a da mi njima nismo ništa učinili. I tako su ti pregovori trajali oko osam sati, od 14 do 22 sata.

Ja sam samo govorio i govorio u nedogled, a oni su slušali. Bio sam strašno hrabar. Mislio sam da će nas sve pobiti i srce me stezalo kad bih pogledao sina. Tko bi očekivao da će nam se to dogoditi. Nama je samo u mislima bilo da idemo kao dobrovoljci spašavati ljude.

Na samom kraju, kad sam shvatio da moj govor nigdje ne vodi, preko radio stanice sam se obratio Mesiću i rekao mu da nam ne daju ljude i da nešto učini. Odgovorio mi je ako se u idućih pet minuta ne dogodi ništa, da će oni kroz deset minuta doći po nas sa Slavijom. Tada su mi s topovnjače naredili da isplovim 700 metara zapadno od njih. Rekao sam da neću dok ne vrate ljude. Rekli su da isplovim i da će oni stati pored nas. Odbio sam. Upozorili su me da će nas raketirati ako se ne maknem. Onda sam bio primoran poslušati ih. U tom trenutku sam bio uvjeren kad se maknem 700 metara dalje da će nas svakako raketirati. Pomirio sam se s tim da smo gotovi i da nam je to zadnje u životu. Tad sam, na svoje čuđenje čuo na radio stanicu: „Dubac, stavite lijeve bokobrane, stat ćemo vam uz lijevi bok.“

Puhala je jaka bura i računao sam da će nas sve razbiti. Došli su 50 metara do nas kada sam ih zamolio može li Dubac pristati uz njih. Kako je bila bura dozvolili su mi. Tada sam vidio da je Pivčević uskočio nazad na naš brod. Odmah mi je bilo lakše. Nakon njega, učinio je to i Ante Škarica. No, jadni Hvaranin se i dalje od šoka nije mogao pomaknuti. Zamolio sam Škaricu da ga dovuče na brod, no nije mogao pa sam mu rekao da on drži timun, a ja ću dovesti čovjeka. Priskočio sam i uhvatio Hvaranina i prekrcao ga na Dupca. Viknuo sam Škarici da vozi da odlazimo. Moj sin je poznavao kapetana topovnjače iz vojske, ali mu se nije smio javiti. U nas su bile uperene tri puške, tko je smio što reći. Pivčević mi je rekao da mu je bio teže doživjeti susret nego što mu je bilo u ratu.

Nakon svega, opet sam preuzeo timun i čuo na radio stanici da mi govore s topovnjače: „Dubac, idite ravno za Korčulu, ne u Dubrovnik. Držite kurs za Korčulu.“ Ponavljali su naredbu da idemo za Korčuli ili će nas raketirati. Pored nas su bila tri broda koja nisu imala radio stanicu pa sam ih upozorio da moraju za Korčulu i da ne smiju ni pomisliti da odu dalje za Dubrovnik jer će nas sve pobiti kao miševe.

Bila je mrkla noć. Četiri ujutro. Dok je sve to trajalo, ususret je dolazio jedan trajekt koji je nešto nosio u Dubrovnik. I njega su zaustavili. Kapetan je rekao kako ima dozvolu za Dubrovnik, no s topovnjače se čulo kako im naređuju da stanu ili da pucaju. Kapetan se zaustavio i onda su se popeli na trajekt. Nas nisu pratili. Ostali su na trajektu, ali su me stalno upozoravali da se držim kursa za Korčulu. I ta druga dva broda išla su za nama. Jedan se zvao Meri, a drugi se zvao Samac.

Zajedno s ta dva broda pristali smo u Korčuli i dva dana čekali Slaviju da dođe. Kad samo došli u Korčulu, zaspali smo na brodu, a ujutro nam je kapetanija i policija kucala na brod. Obitelj je mislila da su odveli Pivčevića u Zelenik pa su me tražili da ih nazovem na telefon. Zvao sam ih i rekao da je sve u redu, da smo svi živi i zdravi i da dolazimo doma. Tako dok smo čekali Slaviju na brodu smo pričali, kuhali i malo bi se prošetali po otoku, da ubijemo vrijeme.

Kad je Slavija došla u Korčulu, onda Branka Šeparović pozvala je Pivčevića i mene na konferenciju. Konferencija se održala na Slaviji, bilo je tu 200 stranih i naših novinara te bijeli promatrači. Pitali su nas što se sve događalo. Ja sam im sve uredno ispripovijedao. Novinari su bili od ključne važnosti jer da njih nije bilo, sve bi nas pobilo. Bila su tu i dva, tri prevoditelja. Novinari su postavljali pitanja, a ja sam im na sve odgovarao.  

Zato je Mesić i išao s Konvojem, da nas ne pobiju. To je bila zaštita i sigurnost. Bila je prijavljena blokada Jadrana, samim time označeno je da se tuda ne smije, a mi smo hrabro išli za naš Dubrovnik.

Nakon konferencije na Slaviji, svi smo se zaputili kući, sa Slavijom kao predvodnicom Libertasa. Osim iz Krila, bilo je tu i drugih brodova. Tako se tu našla i koča obitelji Arković iz Sumartina. Koča je išla s druge strane Brača i Hvara, a Jugovojska im nije htjela dozvoliti da se pridruže Konvoju. Sad već pokojni Pave Arković je psovao na njih i govorio im to je naše, i more i Dubrovnik i da nemaju što zabranjivati. Svašta im je govorio. Bio je nevjerojatno hrabar. Mesić ga je preko radio stanice smirivao. No, nisu mu dali da nam se priključi i bio je primoran vratiti se u Sumartin.

Osim njega, bili su tu još brod Hlap iz Postira, iz Hvara koča Tri sestrice, jedan brod od Lavčevića i jedan od Pomgrada. Svi su sudjelovali u Konvoju. Bilo je sve skupa oko 30 brodova. Samo četiri broda nisu uspjela doći do Dubrovnika. Naš i još tri.

Foto: Muzej Domovinskog rata

Bio je u Konvoju i jedan brod od 1000 tona. Zvao se Vela Luka. Bio je golem i odradio je to junački. Kapetan tog broda bio je veliki Hrvat i jako je volio Hrvatsku, što je i pokazao. Taj brod je došao do Dubrovnika, do odredišta. Na njega se protivnici nisu mogli popeti jer je bio jako velik. Vela Luka se nije predavao i hvala bogu došao je na svoj cilj i pomogao Gradu.

Dobili smo ono čemu smo se nadali, a to je slobodan Dubrovnik i razbijanje blokade Jadrana i micanje zabrane ulaska u Dubrovnik. Sve nas bilo je strah, ne mogu reći da nije. Ali, prošlo je sve. Borili smo se kako smo znali i umijeli. Borili smo se za bolje, a ne za gore.

Iz Krila su tu bila 24 broda, svi su išli dobrovoljno. Svi smo htjeli samo mir i dobro. Svak je sam kupio svoje gorivo za put. Nitko od onih koji su sudjelovali u Konvoju nije ubijen. No, kad je Libertas došao u Dubrovnik, iako je bilo obećano da se neće pucati, ipak se pucalo. Poginuli su civili.

Kad sam došao doma, Zvonimir Šeparović mi je dodijelio pohvalnicu Libertas i grb Hrvatske naliven u bronci. To su dobili svi brodari koji su prisustvovali Konvoju Libertas.

Foto: Pomorac.hr

Kad je Mesić bio prvi put predsjednik, susreli smo se sasvim slučajno u Hvaru jer sam se tamo zatekao pošto sam bio s brodom na izletu s turistima. Pozvao me na kavu jer me prepoznao iz Konvoja pa me počastio, a oko nas su bili njegovi tjelohranitelji. Pričali smo sat vremena.

Grad Dubrovnik je nakon svega kao izraz zahvalnosti pozvao udruženje brodara Krilo Jesenice da dođe u Dubrovnik. Pokojni Jure Rakuljić, Ante Rakuljić, Jure Nazor i ja išli smo kao predstavnici udruženja. Okupljanje je bilo na Stradunu. Tako smo išli tri, četiri puta. Bilo je tu dosta ljudi. Družili smo se. Pričali i dobili smo pehar. Bila je čak i slika nas četvorice u novinama.

Branka Šeparović me 2019. godine zvala i pitala želim li se priključiti Konvoju Libertas jer će opet svi, kao 1991. krenuti u punom sastavu put Dubrovnika da se svega prisjete. Odbio sam ju jer sam prodao svoj brod pa nažalost nisam išao jer nisam imao čime.

Ove godine, 18. rujna, proslavio sam 77. rođendan. Nema onoga tko mi preko WhatsAppa nije čestitao. Najstariji sam kapetan na Jadranu koji profesionalno plovi. Dobro se osjećam. Volim ploviti. To mi je u krvi. Cijeli život vozim brodove. I sad sam zapovjednik broda do 500 bruto tona, a to radim točno 55 godina. Tako me život odveo. Od malih nogu sam bio s ocem na brodu. Prije smo vozili pijesak i tako čitav Jadran sagradili. Nakon toga, od 22. godine do danas, kapetan sam broda koji plovi po Jadranu. Nikad nisam želio vani ploviti jer sam imao svoj brod pa sam ostao u Hrvatskoj, svoj na svome, i super mi je.

Nakon Konvoja Libertas bila su još dva Konvoja koja su išla za Dubrovnik, ali to je bilo kad je sve završilo, kad je blokada bila gotova. Išli su za Dubrovnik i nosili su hranu, piće, lijekove, plin, potrepštine jer jadni ljudi ništa nisu imali u tim trenucima. Kao što su i momci išli u rat, tako smo i mi išli s namjerom da pomognemo državi. Išli smo iz ljubavi. Nismo mislili na rat, nego kako ćemo pomoći našim ljudima.

Katarina Mitrović

Ante Rakuljić iz Krila Jasenice jedan je od najstarijih kapetana s punih 55 godina staža. Sa svojih 77 godina života i dalje plovi Jadranom, pun životne energije i ljubavi prema moru. „Mogao bih ovo raditi i još 55 godina i ne bi mi bilo dosta!“

Te 1991. godine, koju su obilježile ratne strahote, kapetan Rakuljić, imao je 46 godina. Zajedno sa svojim sumještanima iz Krila Jasenice ponosno je sudjelovao u Konvoju Libertas, slavnoj humanitarnoj akciji koja je okupiranom Gradu i zarobljenim Dubrovčanima donijela svjetlo slobode. Predvođeni Jadrolinijinim trajektom Slavija, u konvoju koji je krenuo iz Rijeke samoinicijativno je sudjelovalo više turističkih brodova, jedrenjaka, ribarskih koća, remorkera i brojnih manjih plovila iz svih krajeva Jadrana.

Hrabri kapetan Rakuljić tada se suočio s topovnjačom Romanija. Nije ni sanjao što će ga sve putem zadesiti. Jedino za čime žali, priznaje, je to što je sa sobom poveo svog tada dvadesetogodišnjeg sina.

‒ Poveo sam ga jer nisam razmišljao. Išli smo pomoći Dubrovčanima i mislili smo na dobro, a ne na zlo. Jedino me za njega bilo strah, da mu se što ne dogodi. On je bio hrabar, a ja u strahu za svoje dijete.

Sve nas iz Krila Jesenice pozvao je mještanin, brodar Ante Ercegović Petrinja. Dubrovnik je bio okupiran. Konvoj je inicirala Branka Šeparović, novinarka HRT-a, a Stjepan Mesić je bio predvodnik. Iz Krila Jesenice javila su se 24 broda. Bili su tu i drugi brodovi. Bio je jedan iz Postira koji je vozio sardine jer je tamo tada bila tvornica. Moj brod zvao se Dubac. Više ga nemam, prodao sam ga.

Išli smo pružiti podršku Dubrovčanima. Željeli smo da ljudi znaju da nisu sami i da smo tu za njih, da ćemo sve za njih učiniti. Vojska je blokirala Jadran. Ratni brodovi bili su posvuda, a mi smo željeli brodovima probiti zid blokade. To je značilo da su nas od trenutka kad je blokada objavljena imali pravo ubiti. Bože moj, to je bio rat.  

Jadrolinijin brod Slavija išao je kao predvodnik Konvoja, a na njemu je bio Stipe Mesić, Branka Šeparović, strani novinari i promatrači.

Mi iz Krila krenuli smo iz Splita. Prvo smo se našli svi ispred Kapetanije, a registar brodova nam je svima dao dozvole da smo sposobni za plovidbu. Slavija je krenula iz Rijeke, a na njoj su bili dobrovoljci. Brod je bio pun ljudi. Do Dubrovnika smo putovali tri, četiri dana.

Prije Sobra na Mljetu, Jugoslavenska je vojska vršila pregled brodova. Bilo je tu četiri, pet topovnjača. Do mene je stala topovnjača Romanija. Na njoj su bili crnogorski Srbi, a ja sam morao stati uz njih i pregovarati. Dok sam govorio, vojnik me s cijevi topa češkao po glavi i provocirao. To sam, naravno, ignorirao.

Pregledali su nam brod. Mislili su da nosimo oružje. Njih troje su ušli na brod i pitali nas koja je zastava na jarbolu. Skinuli smo jugoslavensku zastavu i skoro smo zbog toga izgubili glavu. Pitali su me zašto je gore hrvatska zastava, pa sam im rekao da sam stavio svoju zastavu jer više nećemo biti dio iste države. Na to mi je jedan vojnik prislonio cijev puške na glavu, kao da će zapucati. Rekao sam mu: „Što vam je, jeste li normalni? Živjeli smo zajedno 45 godina i sad se dijelimo. Ne vidim tu problem.“ Tražili su me upisni list pa su me pitali vidim li što na njemu piše i koja zastava tu treba biti. Odgovorio sam da vidim da treba biti jugoslavenska, ali da ju ja više neću koristiti. Nije im to bilo drago, ali svejedno su me tražili da stavim jugoslavensku. Problem je bio u tome da je nisam imao na brodu. Bacio sam je. Možda bih bolje prošao da sam je imao.

Pregledali su mi cijeli brod, očekivali su da će naći oružje, a ja nisam imao ništa. Nosili su odoru rezervista i imali su od 30 do 35 godina. Jedan je imao bradu i bio je dosta žestok, bio sam uvjeren da će nas sve pobiti, vidjelo mu se to u očima. Za to vrijeme smo stalno slušali u pozadini, preko radio stanice, kako Mesić pregovara s jugoslavenskim generalom. Ja sam samo mislio: „Bože moj, zašto sam poveo sina?“ To mi je bilo najteže, mislio sam da smo gotovi i da više nikad nećemo doći doma, da je to kraj svega. Poveo sam ga jer nisam mislio mozgom, nego emocijama. Nisam mislio na išta loše, samo na dobro.

Na brodu smo bili moj sin Mario, Edi Topić, Denis Pivčević i ja kao kapetan mog Dupca. Ediju je supruga bila rođena Dubrovčanka pa je išao puncu i punici odnijeti hrane jer ljudi nisu imali ništa. Provjeravali su mi posadu i dokumente. Meni i sinu nisu, ali Topiću i Pivčeviću jesu. Kao za vraga, Pivčević nije imao osobnu iskaznicu pa su ga priveli na topovnjaču. Privezali su ga lisicama za ruke i za noge i bacili ga na konope. Mislio sam da će ga ubiti nama pred očima. Rekli su mi da ga neće vratiti i da će ga odvesti u Zelenik. Sve su nam na brodu pogledali, štive, stroj, provu, motor. Stajali smo tako nasred mora u iščekivanju.

Osjećao sam se loše. Svi smo se loše osjećali jer nitko nije znao što nam slijedi. Nakon toga, na topovnjaču su, pored Pivčevića, doveli još dvojicu zarobljenika i rekli nam da ih sve vode u Zelenik. Jedan se zvao Škarica Ante, a drugom se imena ne sjećam. Znam samo da je bio Hvaranin. Rekao sam da nam odmah vrate ljude. Pivčevića su baš udarili nama pred očima, a drugu dvojicu nisu tukli, niti vezali kao njega. Svi smo bili pribrani osim Hvaranina. Čovjek je doslovno bio u stanju šoka. Kao da nije znao niti gdje se nalazi. Bio je van sebe.

U tom trenutku su iz topovnjače izašla dva čovjeka u civilu. Onda sam s njima pregovarao. Jedan je bio izrazito visok, a jedan izrazito nizak. Nisu se predstavili imenom, nemam pojma tko su oni bili. Molio sam ih da puste ljude jer su nevini i nema razloga da ih odvode u Zelenik. Rekao sam im da nismo došli iz zla i zašto da sad dođe do nevolja, da za tim nema potrebe. Nisu puno govorili. Sve su me poslušali što sam im imao reći. Nisu samo moj brod zaustavili. I druge su zaustavljali. Kad sam vidio da tome nema kraja i da ne popuštaju i dalje sam nastavio govoriti samo da govorim, sve u nadi da će nam se smilovati.

Nakon svega, rekli su mi da Topić, sin i ja možemo ići dalje za Dubrovnik, a da Pivčevića i ostalu dvojicu odvode u Zelenik. Na to sam hladno, bez imalo razmišljanja, odmah odgovorio da bez njih nigdje ne idem i da stojim tu sve ih ne vrate. To su moji ljudi, neću ih ostaviti. Rekao sam im da ih nemaju zašto dirati jer im nisu ništa učinili. Vjerujem da bi to na mom mjestu svatko učinio. Rekao sam im da mi na brodu nemamo ni šibice, a kamoli oružje, dok su oni puni oružja, da mi želimo samo da dobro pobijedi i da sve što želimo je pomoći našem Dubrovniku.

Foto: Muzej Domovinskog rata

Rekao sam da su napali Dubrovnik, a da mi njima nismo ništa učinili. I tako su ti pregovori trajali oko osam sati, od 14 do 22 sata.

Ja sam samo govorio i govorio u nedogled, a oni su slušali. Bio sam strašno hrabar. Mislio sam da će nas sve pobiti i srce me stezalo kad bih pogledao sina. Tko bi očekivao da će nam se to dogoditi. Nama je samo u mislima bilo da idemo kao dobrovoljci spašavati ljude.

Na samom kraju, kad sam shvatio da moj govor nigdje ne vodi, preko radio stanice sam se obratio Mesiću i rekao mu da nam ne daju ljude i da nešto učini. Odgovorio mi je ako se u idućih pet minuta ne dogodi ništa, da će oni kroz deset minuta doći po nas sa Slavijom. Tada su mi s topovnjače naredili da isplovim 700 metara zapadno od njih. Rekao sam da neću dok ne vrate ljude. Rekli su da isplovim i da će oni stati pored nas. Odbio sam. Upozorili su me da će nas raketirati ako se ne maknem. Onda sam bio primoran poslušati ih. U tom trenutku sam bio uvjeren kad se maknem 700 metara dalje da će nas svakako raketirati. Pomirio sam se s tim da smo gotovi i da nam je to zadnje u životu. Tad sam, na svoje čuđenje čuo na radio stanicu: „Dubac, stavite lijeve bokobrane, stat ćemo vam uz lijevi bok.“

Puhala je jaka bura i računao sam da će nas sve razbiti. Došli su 50 metara do nas kada sam ih zamolio može li Dubac pristati uz njih. Kako je bila bura dozvolili su mi. Tada sam vidio da je Pivčević uskočio nazad na naš brod. Odmah mi je bilo lakše. Nakon njega, učinio je to i Ante Škarica. No, jadni Hvaranin se i dalje od šoka nije mogao pomaknuti. Zamolio sam Škaricu da ga dovuče na brod, no nije mogao pa sam mu rekao da on drži timun, a ja ću dovesti čovjeka. Priskočio sam i uhvatio Hvaranina i prekrcao ga na Dupca. Viknuo sam Škarici da vozi da odlazimo. Moj sin je poznavao kapetana topovnjače iz vojske, ali mu se nije smio javiti. U nas su bile uperene tri puške, tko je smio što reći. Pivčević mi je rekao da mu je bio teže doživjeti susret nego što mu je bilo u ratu.

Nakon svega, opet sam preuzeo timun i čuo na radio stanici da mi govore s topovnjače: „Dubac, idite ravno za Korčulu, ne u Dubrovnik. Držite kurs za Korčulu.“ Ponavljali su naredbu da idemo za Korčuli ili će nas raketirati. Pored nas su bila tri broda koja nisu imala radio stanicu pa sam ih upozorio da moraju za Korčulu i da ne smiju ni pomisliti da odu dalje za Dubrovnik jer će nas sve pobiti kao miševe.

Bila je mrkla noć. Četiri ujutro. Dok je sve to trajalo, ususret je dolazio jedan trajekt koji je nešto nosio u Dubrovnik. I njega su zaustavili. Kapetan je rekao kako ima dozvolu za Dubrovnik, no s topovnjače se čulo kako im naređuju da stanu ili da pucaju. Kapetan se zaustavio i onda su se popeli na trajekt. Nas nisu pratili. Ostali su na trajektu, ali su me stalno upozoravali da se držim kursa za Korčulu. I ta druga dva broda išla su za nama. Jedan se zvao Meri, a drugi se zvao Samac.

Zajedno s ta dva broda pristali smo u Korčuli i dva dana čekali Slaviju da dođe. Kad samo došli u Korčulu, zaspali smo na brodu, a ujutro nam je kapetanija i policija kucala na brod. Obitelj je mislila da su odveli Pivčevića u Zelenik pa su me tražili da ih nazovem na telefon. Zvao sam ih i rekao da je sve u redu, da smo svi živi i zdravi i da dolazimo doma. Tako dok smo čekali Slaviju na brodu smo pričali, kuhali i malo bi se prošetali po otoku, da ubijemo vrijeme.

Kad je Slavija došla u Korčulu, onda Branka Šeparović pozvala je Pivčevića i mene na konferenciju. Konferencija se održala na Slaviji, bilo je tu 200 stranih i naših novinara te bijeli promatrači. Pitali su nas što se sve događalo. Ja sam im sve uredno ispripovijedao. Novinari su bili od ključne važnosti jer da njih nije bilo, sve bi nas pobilo. Bila su tu i dva, tri prevoditelja. Novinari su postavljali pitanja, a ja sam im na sve odgovarao.  

Zato je Mesić i išao s Konvojem, da nas ne pobiju. To je bila zaštita i sigurnost. Bila je prijavljena blokada Jadrana, samim time označeno je da se tuda ne smije, a mi smo hrabro išli za naš Dubrovnik.

Nakon konferencije na Slaviji, svi smo se zaputili kući, sa Slavijom kao predvodnicom Libertasa. Osim iz Krila, bilo je tu i drugih brodova. Tako se tu našla i koča obitelji Arković iz Sumartina. Koča je išla s druge strane Brača i Hvara, a Jugovojska im nije htjela dozvoliti da se pridruže Konvoju. Sad već pokojni Pave Arković je psovao na njih i govorio im to je naše, i more i Dubrovnik i da nemaju što zabranjivati. Svašta im je govorio. Bio je nevjerojatno hrabar. Mesić ga je preko radio stanice smirivao. No, nisu mu dali da nam se priključi i bio je primoran vratiti se u Sumartin.

Osim njega, bili su tu još brod Hlap iz Postira, iz Hvara koča Tri sestrice, jedan brod od Lavčevića i jedan od Pomgrada. Svi su sudjelovali u Konvoju. Bilo je sve skupa oko 30 brodova. Samo četiri broda nisu uspjela doći do Dubrovnika. Naš i još tri.

Foto: Muzej Domovinskog rata

Bio je u Konvoju i jedan brod od 1000 tona. Zvao se Vela Luka. Bio je golem i odradio je to junački. Kapetan tog broda bio je veliki Hrvat i jako je volio Hrvatsku, što je i pokazao. Taj brod je došao do Dubrovnika, do odredišta. Na njega se protivnici nisu mogli popeti jer je bio jako velik. Vela Luka se nije predavao i hvala bogu došao je na svoj cilj i pomogao Gradu.

Dobili smo ono čemu smo se nadali, a to je slobodan Dubrovnik i razbijanje blokade Jadrana i micanje zabrane ulaska u Dubrovnik. Sve nas bilo je strah, ne mogu reći da nije. Ali, prošlo je sve. Borili smo se kako smo znali i umijeli. Borili smo se za bolje, a ne za gore.

Iz Krila su tu bila 24 broda, svi su išli dobrovoljno. Svi smo htjeli samo mir i dobro. Svak je sam kupio svoje gorivo za put. Nitko od onih koji su sudjelovali u Konvoju nije ubijen. No, kad je Libertas došao u Dubrovnik, iako je bilo obećano da se neće pucati, ipak se pucalo. Poginuli su civili.

Kad sam došao doma, Zvonimir Šeparović mi je dodijelio pohvalnicu Libertas i grb Hrvatske naliven u bronci. To su dobili svi brodari koji su prisustvovali Konvoju Libertas.

Foto: Pomorac.hr

Kad je Mesić bio prvi put predsjednik, susreli smo se sasvim slučajno u Hvaru jer sam se tamo zatekao pošto sam bio s brodom na izletu s turistima. Pozvao me na kavu jer me prepoznao iz Konvoja pa me počastio, a oko nas su bili njegovi tjelohranitelji. Pričali smo sat vremena.

Grad Dubrovnik je nakon svega kao izraz zahvalnosti pozvao udruženje brodara Krilo Jesenice da dođe u Dubrovnik. Pokojni Jure Rakuljić, Ante Rakuljić, Jure Nazor i ja išli smo kao predstavnici udruženja. Okupljanje je bilo na Stradunu. Tako smo išli tri, četiri puta. Bilo je tu dosta ljudi. Družili smo se. Pričali i dobili smo pehar. Bila je čak i slika nas četvorice u novinama.

Branka Šeparović me 2019. godine zvala i pitala želim li se priključiti Konvoju Libertas jer će opet svi, kao 1991. krenuti u punom sastavu put Dubrovnika da se svega prisjete. Odbio sam ju jer sam prodao svoj brod pa nažalost nisam išao jer nisam imao čime.

Ove godine, 18. rujna, proslavio sam 77. rođendan. Nema onoga tko mi preko WhatsAppa nije čestitao. Najstariji sam kapetan na Jadranu koji profesionalno plovi. Dobro se osjećam. Volim ploviti. To mi je u krvi. Cijeli život vozim brodove. I sad sam zapovjednik broda do 500 bruto tona, a to radim točno 55 godina. Tako me život odveo. Od malih nogu sam bio s ocem na brodu. Prije smo vozili pijesak i tako čitav Jadran sagradili. Nakon toga, od 22. godine do danas, kapetan sam broda koji plovi po Jadranu. Nikad nisam želio vani ploviti jer sam imao svoj brod pa sam ostao u Hrvatskoj, svoj na svome, i super mi je.

Nakon Konvoja Libertas bila su još dva Konvoja koja su išla za Dubrovnik, ali to je bilo kad je sve završilo, kad je blokada bila gotova. Išli su za Dubrovnik i nosili su hranu, piće, lijekove, plin, potrepštine jer jadni ljudi ništa nisu imali u tim trenucima. Kao što su i momci išli u rat, tako smo i mi išli s namjerom da pomognemo državi. Išli smo iz ljubavi. Nismo mislili na rat, nego kako ćemo pomoći našim ljudima.

Katarina Mitrović

Intervju

Kolumna

Lifestyle

Foto / video