“Željko Stepanić neobična je pojava u hrvatskoj filologiji. Radi već dugo kao profesionalni skiper i plovi po Jadranu, Mediteranu i Atlantiku, ali se usput vrlo izuzetno bavi pomorskim nazivljem”, prve su riječi recenzije koju je napisao prof. dr. sc. Ivo Pranjković, referirajući se na najnoviju knjigu Nenadjedrivi zapisi o hrvatskome jedrenjačkom nazivlju autora Željka Stepanića, stručnjaka za pomorsko nazivlje, dugogodišnjeg skipera i “Morskog Tigra”.
Iako je po struci ekonomist, ljubav prema moru i jedrenju je, srećom, prevladala. Nakon godina rada u banci, gospodin Stepanić konačno se okrenuo zovu mora, a nedugo nakon toga, potaknut neizmjernim interesom za hrvatsko pomorsko nazivlje, posvetio se proučavanju ove kod nas nedovoljno istražene teme. Interes je bio toliko snažan da g. Stepanić 2011. godine, na predbolonjskom studiju Povijest hrvatskog pomorstva na Sveučilištu u Zadru, brani doktorsku disertaciju Povijest stvaranja hrvatskoga pomorskog nazivlja u 19. i 20. stoljeću.
Na upis studija motivirao ga je sveučilišni profesor, čiju je pozornost privukao svojom prvom knjigom U potrazi za (izgubljenim) hrvatskim pomorskim nazivljem, objavljenom 2004. godine. Uz to, 2020. godine objavio je i našim čitateljima već dobro poznate Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju, ogolivši akademske morske mitove i pučke morske legende. Serijal tekstova iz navedenog djela možete redovito pratiti na portalu Pomorac.hr. U 2021. slijede i Nenadjedrivi eseji u pomorskom nazivlju, a ove godine autor objavljuje najnovije djelo Nenadjedrivi zapisi o hrvatskome jedrenjačkom nazivlju.
Potaknuti neiscrpnim interesom g. Stepanića za hrvatskim pomorskim nazivljem, odlučili smo ga i sami upitati nekoliko pitanja.
Počeci interesa za pomorsko nazivlje
“Rođen sam 1955. godine u Zagrebu i završio sam Ekonomski fakultet. Proveo sam veći dio svog radnog vijeka u Zagrebu, na menadžerskim funkcijama. Radio sam u banci sve do početka rata. Nakon toga sam se odlučio okrenuti moru, što je bilo puno bolje za mene. Tako sam radio u školi jedrenja te devedesetih godina postao učitelj jedrenja. Tada su mi se i pojavila pitanja na koja nisam znao odgovor. Naime, u školi jedrenja službeni jezik je bio engleski jer su tu bili većinom stranci. No, očekivao sam da će terminologija biti na hrvatskom, ali iznenadilo me to što je terminologija bila na engleskom i kad su gosti bili Hrvati. Tako se jednom prilikom, sredinom devedesetih, dogodilo da je sa mnom na brodu bio i profesor hrvatskog jezika koji nije znao kako se jedna riječ kaže na hrvatskom. Normalno, ostao sam iznenađen. Moram priznati da sam u to vrijeme vrlo malo znao o temi i to me zapravo tada zainteresiralo. Mi smo, kao, pomorski narod stoljećima, a ne znamo hrvatsku terminologiju za pomorsko nazivlje. I tako sam počeo istraživati literaturu krajem devedesetih. Bilo je tu različitih pristupa, ali uglavnom nisam našao osobe koje bi suvereno vladale tom temom, tako da sam malo po malo počeo skupljati materijale…
Imao sam dosta iskustva u jedrenju. Jedrio sam Jadranom, ali i Mediteranom te par puta Atlantikom. Svidjelo mi se, pa sam naknadno upisao poslijediplomski studij u Zadru “Povijest hrvatskoga pomorstva”. Ljeti skiperajem, no sezona je relativno kratka, dva do tri mjeseca, pa često radim transfere, odnosno prebacujemo brodove iz jedne države u drugu (primjerice, iz Grčke u Italiju). Prije početka sezone sam iz San Francisca vozio brod u Hamburg. Volim to, pogotovo sezonu kad imam jako puno posla. Samo smo nas dvojica skipera, a nekad znamo i po sedam dana ploviti bez pristajanja. To ispadne da nakon dva, tri dana, ne znate ni kad je dan, a kad noć. Od gostiju imamo puno Amerikanaca, ali i ljudi iz cijele Europe. Mahom su to dobri gosti, dobre platežne moći i obrazovanja. Uvijek nam je lijepo s našim gostima.
Prije nisam pridavao previše pozornosti našem pomorskom nazivlju, ali kao što sam već spomenuo, malo po malo sam se počeo za to interesirati. Za pomorski narod nemamo baš razvijenu pomorsku terminologiju. Pregledavao sam stare pomorske tekstove koji su tada, gotovo bez iznimke, bili na talijanskom jeziku. Do kraja devetnaestog, odnosno početkom dvadesetog stoljeća, svi veliki pomorski narodi su u zlatno doba jedrenjaka razvili i standardizirali svoje pomorsko, odnosno jedrenjačko nazivlje jer tada nije bilo brodova s motorom. Možemo reći da je tada pomorsko nazivlje bilo jednako terminu jedrenjačko nazivlje. Isto tako, možemo reći da je jasno kao dan da nismo mogli izgraditi svoje nazivlje. Cijela naša Dalmacija je dugi niz godina bila pod Mlecima i normalno je da su naši ljudi prevozili to nazivlje.
Koje ste knjige do sada izdali?
Početkom 2005. napisao sam knjigu U potrazi za izgubljenim hrvatskim pomorskim nazivljem. To je bila prva knjiga. U njoj sam zapravo skupio gotovo sve što sam uspio naći kod nas. Obilazio sam muzeje i institute, a čak sam i neke talijanske izvore koristio. Ni sam nisam očekivao da će knjiga naići na tako dobar prijem. Ostao sam ugodno iznenađen, a na moju sreću knjiga je naišla na odlične kritike publike, ali i pojedinih sveučilišnih profesora.
Nakon izdavanja knjige, jedan mi je profesor predložio mi je da mu se priključim u poslijediplomskom studiju, budući da nema nikoga tko bi se ozbiljnije bavio pomorskom terminologijom. Moram priznati, malo me iznenadio, no pristao sam. Prihvatio sam se toga i završio poslijediplomski te nekoliko godina vrlo žestoko proveo istraživajući. Ljeti sam skiperavao, a zimi pripremao ispite i tako završio svoju disertaciju. Tema joj je bila Hrvatsko pomorsko nazivlje, baš iz razloga jer se kod nas nitko nije bavio tom problematikom. Tako se sada člancima iz disertacije može koristit i šira publika i znanstvenici.
Napisao sam tako i jedan vrlo zanimljiv naslov Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju. Sam naslov je vrlo intrigantan jer sam odlučio da više ne pišem onako ozbiljne znanstvene radove jer u pravilu ih ne čitaju samo znanstvenici, nego i druga publika, pa sam se naslovom malo našalio.
Objavio sam pretprošle godine i Nenadjedrive eseje, čime je završena Nenadjedriva trilogija. Planiram napisati i rječnik o jedrenjcima u kojem bih sakupio praktički sve što o tome u literaturi postoji.
Drago mi je da sam se posvetio ovoj tematici jer mi Hrvati nismo razvili pomorsko nazivlje, nikada nismo ni imali svoje generičko nazivlje. Nismo ga imali otkuda crpiti.
Kako je do sada izgledala povijest hrvatskog pomorskog nazivlja?
Bilo je vrlo malo materijala, gotovo ništa. Kao što sam već spomenuo, veći dio Dalmacije bio je pod Mlecima, tako da je praktički jasno da su i naši ljudi koji su plovili koristili mletačko nazivlje. Također, moram spomenuti jedan detalj koji vrlo malo ljudi zna, a to je ratna mornarica. Naime, Mleci su imali, za to vrijeme, jaku ratnu mornaricu.
Odmah da usporedimo, dubrovačka mornarica je bila trgovačka. Dubrovčani su bili vrlo dobri trgovci i imali su jaku trgovačku mornaricu, ali tu je bilo vrlo malo ratne mornarice. No, ratna mornarica je zahtijevala jednoobraznost. Konkretno, imamo jedan mali simpatični primjer. Naime, nije se moglo dogoditi da na jednom brodu imate zapovjednika koji bi rekao, recimo, ‘prova’, a na drugom brodu zapovjednika koji bi isto nazvao ‘pramac i kobilica’, kao što je danas slučaj kod nas. Mlečani su jednostavno inzistirali da se mora koristiti jedno nazivlje. Jednoznačje je trebala biti potreba i sve je trebalo imati isto ime u svakoj mornarici na svijetu.
A kad je nestalo jedrenjaka, oni su prenijeli veliki dio nazivlja s jedrenjaka. Zapravo, najviše su nestajali nazivi za jedra. Njih više, takoreći, gotovo da i nema.
Upravo zbog toga što nismo imali svoju vlastitu ratnu mornaricu nije bilo ni potrebe za jednoznačnim nazivljem. Tako je bilo najjednostavnije uzeti talijansko nazivlje u mletačkom dobu, odnosno nazivlje iz talijanskog jezika u mletačkom dijalektu. Tako se u zadnjih 150 godina zapravo to mletačko nazivlje počelo mijenjati. Hrvatskoga, takoreći, nije ni bilo.
Svatko je počeo koristiti svoje nazive. Uskoro su krajem devetnaestog stoljeća jedrenjaci ‘nestali’, a došle su priobalne brodice. Može se reći da razlikujem pomorsko nazivlje i priobalno ili primorsko nazivlje.
Koje je vaše stajalište o pomorskom nazivlju u Hrvatskoj?
Smatram da je vrlo skromno. Svatko je počeo razvijati svoje nazivlje. Mijenjali su se nazivi, prilagodili su se jer više nije bilo institucije ratne mornarice koja bi čuvala jednoznačje. Zato se pomorsko nazivlje počelo razvijati u raznim smjerovima krajem devetnaestog stoljeća, kao rezultat narodnih pokreta i u Italiji i kod nas. Javio se osjećaj narodne pripadnosti: “Mi smo Hrvati, hajdemo nešto konačno napraviti s tim pomorskim nazivljem.” Tada je ono počelo jačati.
U šali znam reći da su to novokomponirani hrvatski pomorski nazivi jer se oni nisu u to vrijeme nikada koristili na brodu. Dosta toga je bilo doslovce izmišljeno, ali je problem bio u tome što je Austro-Ugarska imala dva jezika. U ratnoj moranrici to je bio njemački, a u trgovačkoj talijanski. Hrvatski, dakle, nije imao nikakve šanse. Kad je, recimo, netko završio nautiku, išao je u Bakar polagati završni ispit. Tko je tako polagao, već drugi dan bi zaboravio nazive koje je čuo u školi. Isto tako, ni mornari nisu znali hrvatsko nazivlje, pa do tada nije bilo nikakve šanse da bi se hrvatski uvriježio.
Nakon Prvog svjetskog rata stvorila se Kraljevina Jugoslavija i Beograd bio je glavni centar. Tu nije bilo pomoraca. Naši časnici su u to vrijeme bili jako dobro obrazovani i gotovo svi su govorili i po nekoliko jezika: materinji hrvatski, talijanski, njemački i engleski. Naši časnici su bili iz inače propale austro-ugarske mornarice. Časnici iz drugih zemalja, recimo Češke, Poljske i Italije, su otišli, a naši Hrvati prešli su iz mornarice Austro-Ugarske u Mornaricu Kraljevine Jugoslavije. Nitko od tih časnika nije znao hrvatsko pomorsko nazivlje, već njemačko i talijansko. Tad se dogodilo problem: “Koje ćemo termine koristiti?”
Svi su znali srpskohrvatski, ali svi časnici su bili Hrvati. Međutim, ako ste u vojsci, morate koristiti službeni jezik. Dobili su zadatak stvoriti naše pomorsko nazivlje jer se dogodio problem kada je došao jedrenjak Jadran, a nitko se nije znao koristiti našim pomorskim nazivljem.
Tako je gospodin Božo Babić napisao prvi pomorski rječnik, koji je objavljen 1870. godine. On je tada službeno bio časnik austrougarske mornarice te se nije usudio potpisati svojim punim imenom. Vjerojatno bi ga već sljedeći dan izbacili iz mornarice da su znali da je on. Bio je to prvi hrvatski europski rječnik, sam početak hrvatskog pomorskog nazivlja.
Kakva je uloga engleskog jezika u modernom pomorskom nazivlju?
Smatram da je engleski dosta jak, ne samo u pomorstvu, nego i u svim ostalim područjima djelovanja i društva. Mislim da je to nezaustavljiv proces. Ipak, narodi koji drže do pomorstva, čuvaju svoju tradiciju nazivlja. Talijani generalno itekako dobro poznaju i engleske pomorske nazive, ali kad plovim s Talijanima, vidim da malo njih koristi engleske termine. Oni su svakako u prednosti jer imaju barem tri stotine godine svoje pomorsko nazivlje.
Možemo li reći da je engleski u potpunosti preuzeo pomorsko nazivlje?
Nije u potpunosti. Pogotovo, primjerice, u Splitu. Split pruža jedan, doduše, neznanstveni otpor standardnom hrvatskom nazivlju. U ovoj situaciji imate živi dijalekt, koji je zaživio u govoru, ali je mrtav u pismu. Imate standardne nazive koji žive u pismu, ali su mrtvi u govoru. I sada imate jednu jako neobičnu situaciju koju je teško riješiti jer se svi znanstvenici, makar oni bili iz Splita, koriste standardnim nazivljem.
Recimo, inženjer brodogradnje koji je fetivi Splićanin ode u Zagreb studirati i završi brodogradnju te se vrati u Split. Onda pita nona je li to pramčana statva? A nono skoro padne u nesvijest i kaže: “Sinko, to je prova!” Ali, prošlo je tu pet godina fakultetskog obrazovanja i jasno je da kad tako dugo pišete stručne znanstvene članke da ćete koristiti stručne termine. Kad piše o brodu, to je njemu pramčana statva.
I ja kad pišem moram koristiti stručne riječi. Kad već imamo standard, onda neka bude standard jer će jedino tako svi znanstveni i stručni radovi biti u suštini jednaki i prepoznatljivi jedni drugima.
Sve pomorsko nazivlje su izmislili naši ljudi s mora. Bilo je tu i puno Splićana. Oni to ni ne znaju jer je to njima sasvim uobičajeni narativ. Po mom mišljenju, ipak bi trebalo koristiti znanstvene i standardne termine kako bismo se svi razumijeli.
Ovdje moram naglasiti to da nazivlje nisu stvarali Zagrepčani, već Dalmatinci. Nastojim pokazati da nema potrebe da se stvara nepotrebni otpor. Ako je čovjek cijeli život naučen govoriti ‘cima’, nema problema, neka govori. Standardni jezik mora ostati na nivou u znanosti te svim priručnicima i na pomorskim fakultetima. Sve knjige i priručnici, moraju ostati pisani standardnim jezikom.
Katarina Mitrović
