Donosimo sedmi nastavak priča iz knjige “Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju”, autora Dr. sc. Željka Stepanića.
Vratimo se na trenutak našem prvom pomorskom rječniku Bože Babića iz 1870. godine. Jurišić ga je vremenski usporedio sa skromnim talijanskim pomorskim rječnikom Vocabolarietto di termini marinareschi rekavši da je to talijansko „djelce“ (Jurišić 1962: 458), objelodanjeno 1863. godine, dakle, samo sedam godina prije prvog hrvatskoga. Iako je Jurišić korektno citirao da je to djelce „anonimni sastavljač izradio u 17. ili 18. vijeku“, naglasak je stavio na godinu njegova tiskanja pa je ispalo kao da su Talijani tek tada tiskali svoj prvi pomorski rječnik, prenosi portal Regate.com.hr.
Jurišiću je za usporedbu s našim prvim pomorskim rječnikom bio potreban što skromniji talijanski rječnik i vremenski što bliže Babićevu. Zato mu je bilo bitno naglasiti godinu izdanja, a ne kad je taj „rječničić“, kako ga je nazvao (Jurišić 1956: 297), stvarno i nastao, što je, doduše, onako usput i spomenuo.
Bilo kako bilo, mit je rođen koji govori da, glede pomorskoga nazivlja, ne zaostajemo za Talijanima, već im dišemo za vratom. No to nije sve. Jurišić nije uzeo za usporedbu, iako ga spominje, doista prvi talijanski pomorski rječnik s mlakim obrazloženjem da rječnik „nije bio zasnovan ni izrađen kao samostalno djelo, nego (je) u obliku popisa pomorskih izraza“ bio dodan na kraju djela L’armata navale Pantera Pantere (Jurišić 1962: 458), iz davne 1614. godine (slika 6).
Nadalje, Jurišić je nekako zaboravio spomenuti da se u istom talijanskome izvoru, na istoj stranici, samo nekoliko redaka niže (Dizionario 1937: IX) navode tri daleko značajnija talijanska pomorska rječnika koja su objavljena prije Babićeva. To su francusko-talijanski Dizionario di marina Alexandra Saveriena iz 1769. godine, zatim Vocabolario di marina in tre lingue, talijansko-francusko-engleski, Zadranina Šimuna Stratika iz 1813. te pogotovo talijansko-francuski Dizionario di marineria militare Giuseppea Parrillija iz 1866. godine. Uz to, Parrilli je dvadeset godina prije već bio objavio francusko-talijanski pomorski rječnik.
Sva tri gore spomenuta rječnika prilično su pozamašna, svaki ima po nekoliko stotina stranica. Usporedbe radi, Parrillijev je najveći, a tiskan je na velikom formatu u dva dijela, prvi na 680, a drugi na 850 stranica, dok je Babićev, otprilike veličine današnjeg tanjeg džepnog rokovnika, otisnut na malome formatu na 17 stranica, a sam rječnik, piše Jurišić, „zaprema samo 9 stranica“. Doista, ova dva rječnika, Parrillijev i Babićev, vremenski su još bliži, dijeli ih samo četiri godine, ali u svemu ostalom oni su neusporedivi jer je sve bilo na strani Parrilijeva rječnika.
Zbog, nazovimo to, male Jurišićeve zaboravnosti rodio se mit koji se kotrlja još i danas, što se može pročitati u mnogim radovima, npr. Pritchard 1993: 473 i Stolac 1998a: 9, kao i u mojim najranijim radovima.
Dok je Babić u nas bio doista usamljeni borac – samo on je objavljivao rječnike – dotle su se Talijani dobrano razmahali. Nakon Giuseppea Parrillija otisnuto je u sljedećih dvadesetak godina još nekoliko rječnika: Luigi Fincati, Dizionario di marina iz 1870. godine, pa Dizionario di termini maritimi, iz 1878. godine, Rafaelle Settembrini, Dizionario technico marinaresco, iz 1879. godine i Francesco Corazzini, Vocabolario nautico iz 1901. godine.
Tu je i veliki četverojezični njemačko-talijansko-francusko-engleski rječnik Nautisch-Technices Worterbuch der Marine / Dizionario tecnico e nautico di marina P. E. Dabovicha iz 1883. godine tiskan u Puli za potrebe austrougarske ratne mornarice.
Svi Babićevi rječnici bili su odreda malog formata, s najviše nekoliko desetaka stranica i s nekoliko stotina do jedva nešto preko tisuću natuknica. U usporedbi s talijanskim pomorskim rječnicima iz istoga doba izgledaju prilično skromno.
Međutim, da ne biste krivo shvatili, Babić je napravio nevjerojatan posao jer tada je bio jedini i usamljen na bespuću našeg pomorskog nazivlja. Napisao je rječnik praktično ni iz čega. Jedini je problem bio taj što se njime, izuzev u bakarskoj nautici, nitko nije služio.
A ove sve talijanske ne navodim zato da umanjim vrijednost Babićevih rječnika. Naprotiv, da vidimo gdje doista jesmo, da se ne zavaravamo. Naime, dok su Parrillija „mučile slatke brige“ u izboru prikladnog izraza između nazivlja kojim su se koristile tri njihove velike povijesne mornarice – đenoveška, mletačka i napuljska – dotle je Babić plovio na neizbrazdanoj pustopoljini naše nepostojeće ratne mornarice.
Zato Jurišićeva „slučajno“ selektivna tvrdnja, a koja se reciklira već gotovo šezdeset godina, da smo u pomorskome nazivlju „samo sedam godina“ iza naših prekomorskih susjeda nije pomogla u normiranju našega nazivlja.
Naprotiv, ovaj mit je u konačnici više odmogao nego pomogao u prihvaćanju našeg novog pomorskog nazivlja. Ponovit ću da u Babićevo vrijeme njegov rječnik našim pomorcima uopće nije bio ni od kakve koristi jer je talijanski bio službeni jezik, a oni su ionako znali samo te talijanske izraze. Nitko se nije koristio tim novim hrvatskim nazivljem.
Ali, zato je Babićevo djelovanje, uz podršku Odjela za bogoštovlje i nastavu pri Zemaljskoj vladi u Zagrebu, uvelike utjecalo na to da je na prijelazu dvaju stoljeća, devetnaestog i dvadesetog, stasao novi naraštaj nastavnika u bakarskoj nautici koji je s jednakim žarom nastavio rad na uvođenju hrvatskoga pomorskog nazivlja u praksu iako je talijanski i dalje bio jedini službeni jezik u trgovačkoj mornarici sve do propasti Monarhije.
Zanimljivo je primijetiti da su Babićevi rječnici mahom bili trojezični: talijanski, hrvatski i njemački, iako je u trgovačkoj mornarici službeni bio samo talijanski. To vidimo već u mlađim Babićevim rječnicima, preko Kasumovićeva rječnika do velikog zavodskog rječnika koji je imao još i engleske i francuske nazive. Naime, Babić je u mladosti bio nižim časnikom u austrougarskoj mornarici i jamačno se vrlo dobro služio njemačkim jezikom, a ovaj je bio službenim jezikom u ratnoj mornarici.
Ma koji li su to volju morali imati ti nastavnici kad su godinama neumorno radili na stvaranju hrvatskoga pomorskog nazivlja, a da tada nije bilo nikakve šanse za njegovu službenu primjenu.
Hrvatsko pomorsko nazivlje prvi puta se na brodu počeli koristiti tek na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, i to samo i jedino na školskom brodu bakarske nautike. Ostale naše pomorske škole nisu imale nikakvu šansu jer su bile čvrsto pod stegom Beča koji je dopuštao samo talijanski jezik.
iz knjige “Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju”
Dr. sc. Željko Stepanić
mail: [email protected]
mob: +385 99 660 0709
*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije pomorac.hr
