O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Crtice iz pomorske prošlosti: Kako je “Pietro Orseolo” vješto probijao blokade

Priča o pomorcima iz naših krajeva koji su plovili na talijanskom brodu koji je plovio između europskih i japanskih luka

Ploviti se mora. U ratu i u miru. Ovo je priča o pomorcima iz naših krajeva koji su plovili na talijanskom brodu »Pietro Orseolo« koji je više puta probijao savezničke blokade i plovio između europskih i japanskih luka, donoseći Italiji i Njemačkoj vitalne terete za vojnu industriju.

»Pietro Orseolo« bio je prvi iz serije šest modernih motornih brodova koji su nosili imena venecijanskih duždeva – »Vettor Pisani«, »Andrea Gritti«, »Marco Foscarini«, »Sebastiano Venier«, »Francesco Barbaro«. Odmah po isporuci, zbog svoje brzine, unajmljuje ga Lloyd Triestino koji ga koristi na liniji za Japan i luke Dalekog istoka.

Ulaskom Italije u rat, 10. lipnja 1940. godine, brod se nalazio u japanskoj luci Kobe gdje je bio neaktivan godinu i pol. Kao i druge talijanske trgovačke brodove koji su se našli u lukama Kine i Japana – motorni brodovi »Cortelazzo«, »Calitea II« i »Fusijama«, parobrodi »Carignano«, »Venezia Giulia« i »Ada Treves«, te prekoceanski liner »Conte Verde« – brod je ujesen 1941. godine posjetio admiral Carlo Balsamo, zadužen za pomorstvo u talijanskom veleposlanstvu u Tokiju.

Njegova je zadaća bila pronaći brodove pogodne za prijevoz prirodne gume i drugih materijala potrebnih za vojnu industriju, od luka Dalekog istoka do luka okupirane Francuske, probijajući savezničku blokadu kroz dva oceana.

Samo tri broda su smatrana pogodnima za taj zadatak, a među njima je bio »Pietro Orseolo«. Druga dva su bila »Cortelazzo« i »Fusijama«.

Kamuflaža

S obzirom da je »Cortelazzo« već bio otplovio i stigao bez problema u Bordeaux, odlučeno je da se »Pietro Orseolo« i »Fusijama« pripreme za Francusku.

Dok su se ta dva broda pripremala, iz dalekoistočnih luka je prema Francuskoj otplovilo devet njemačkih trgovačkih brodova – pet je stiglo na odredište, dva su zarobljena, jedan potopljen, a jedan je prisiljen na povratak u luku.

Komanda Supermarine je odredila da polasci budu tako raspoređeni da kršitelji blokade stignu u južni Atlantik, a pogotovo u Biskajski zaljev, zimi, u najgorim meteorološkim uvjetima, jer se pokazalo da takvo vrijeme pogoduje izbjegavanju savezničkih brodova.

Nakon pripremnih radova, da bi brod dugačku plovidbu mogao proći bez ticanja luka i dodatne opskrbe gorivom, uključujući radove kamufliranja i ugradnje eksploziva za samopotapanje u skladištima, »Pietro Orseolo« je ukrcao 6.646 tona sirove gume i drugog ratnog materijala uključujući posebnu boju za zrakoplove agar agar.

Brod je kamufliran kako bi izgledao kao norveški trgovački brod s matičnom lukom u Oslu, te je isplovio iz Kobea navečer 24. prosinca 1941. pod zapovjedništvom kapetana Marija Zustovicha (tipično istrorumunjsko prezime iz okolice današnje Šušnjevice u Istri) i s posadom od 48 članova, među kojima je bio i velik broj Primoraca i Istrana.

Najsigurnija ruta, s obzirom na to da je SAD već bio u ratu, trebala je biti prolaz Indijskim oceanom, prolaz uz rt Dobre nade i ulazak u Atlantik, ali s obzirom da nije bilo nikakvih naredbi Supermarine, brod je prešao Tihi ocean i prošao rt Horn.

Nacrtana ruta na pomorskim kartama predviđala je prolaz kroz 17 točaka, sve odreda nazvane imenima s početnim slovom »O« (Orseolo): Omero, Ovidio (predviđen prolaz 13. siječnja 1942.), Osvaldo, Otto, Ottorino (24. siječanja), Ottavio, Onorato, Onofrio, Orazio, Onorio (4. veljače), Oreste, Orlando (9. veljače), Orsola (15. veljače), Oscar, Otello, Oliviero i Olindo (17. veljače). Brod je trebao stići u Irun, na granici između Francuske i Španjolske. 21. veljače 1942.

Oprostite, greška

Dva dana nakon isplovljavanja, dva japanska zrakoplova, leteći iz pravca sunca i skriveni iza oblaka, bombardiraju i mitraljiraju nekoliko puta brod. Japanski piloti su ga zamijenili za neprijateljski, norveški brod unatoč tome što je posada otvorila poklopce skladišta da se vidi nacrtana talijanska zastava i podigla talijansku zastavu na jarbol. Oštećeni su dimnjak i glavni jarbol.

Dok je brod pokušavao izbjeći zrakoplove, prvi časnik je pokušao pucati na njih svojim pištoljem, ali ga je u posljednji trenutak zaustavio zapovjednik Zustovich. No, zrakoplovi su ubrzo obustavili napad, pozdravili posadu i zatražili oprost zbog greške.

Na Novu godinu, pri visokoj temperaturi i velikoj vlažnosti zraka, pripremljena je zakuska za posadu, ali u 11 sati, kada je prva skupina sjela za stol, promatrači su ugledali dim u daljini.

Posada se vratila na mjesta, zapovjednik Zustovich je korigirao rutu, pa se uskoro brod mimoišao s nepoznatim brodom koji je uskoro nestao s vidika.

Opet je prva grupa sjela za stol i – oglašena je zračna opasnost: japanski zrakoplov se približavao. Spustio se gotovo do visine brodskih jarbola, prepoznao znakove raspoznavanja i – nestao. Nakon toga, posada je mogla mirno pojesti pripremljenu zakusku.

Sljedeća dva tjedna prošla su mirno, viđeni su dimovi u daljini, zrakoplovi na velikim visinama, a kad su prešli preko 160. meridijana ustanovili su da kasne cijeli dan u odnosu na zacrtani plan.

Uzrok su bile suprotne morske struje. Zapovjednik je odlučio korigirati rutu, proći još dalje od planiranog Tahitija gdje je prema dobivenim informacijama bila francuska pomorska baza.

More puno santi

Dana 15. siječnja uočena su po pramcu tri, po svemu sudeći, ratna broda koja su plovila velikom brzinom. Zapovjednik Zustovich je zapovjedio oštro skretanje ulijevo i tim je manevrom izbjegao da ga ugledaju nepoznati brodovi.

Tri dana kasnije, uhvaćena je radiovijest da su Japanci osvojili nizozemsku Indiju. Nekoliko dana kasnije, brod je plovio prema rtu Horn i istočnim obalama južne Amerike – tropska klima pretvorila se u veliku zimu.

Tek 25. siječnja brod je prošao rt Horn i ušao u Atlantik pri gustoj magli i moru punom ledenih santi. Plovili su na pola puta između Falklanda i otočja Južna Georgija koje su kontrolirali Englezi, brod je krenuo put sjevera.

Zbog nevremena i suprotnih morskih struja te devijacija brod je već kasnio puna dva dana, a to je značilo da može biti meta napada njemačkih podmornica i drugih prijateljskih brodova.

To se dogodilo njemačkom motornom brodu »Spreewald« koji je plovio iz Japana za Bordeaux kamufliran kao engleski brod. Nisu željeli prekinuti radiošutnju kako se ne bi otkrili saveznicima, pa nisu mogli javiti kašnjenje.

Nekoliko dana kasnije, 4. veljače, Spermarina je javila brodu: »Žurno.. Via Coltanoradio… prođite 200 milja istočno od otoka San Paolo na pola puta između Onorio i Orlando… pokušajte održati predviđene datume prolaza Orsola i Olindo«.

Zapovjednik, da bi ostao unutar postavljenih datuma, maksimalno je povećao brzinu i promijenio rutu, te dobio gotovo jedan dan plovidbe (drugi izvori govore o samo deset sati uštede).

Na točku Olindo stigao je s minimalnim zakašnjenjem, a u Irun je stigao navečer 22. veljače (ili 21. po drugim izvorima), nakon 72 dana plovidbe (prema drugim izvorima 58 dana).

»Pietro Orseolo« je prepraćen u Bordeaux s tri njemačka ratna broda te je u francusku luku stigao 23. travnja, prešavši ukupno 19.372 milje bez pristajanja.

Posada je pohvaljena od Supermarine, njemačkog admirala Ericha Johanna Alberta Raedera i osobno Hitlera (četiri od šest tisuća tona tereta bilo je za Njemačku).

Posada je dobila odlikovanja, a zapovjednik i upravitelj stroja dobili su Srebrne medalje za vojne zasluge (Medaglia d’argento al valor militare), dok su časnici i posada dobili brončane medalje (Medaglia di bronzo) i Ratni križ za vojne zasluge (Croce di guerra al valor militare).

Uređaj za maglu

S obzirom da se radilo o jednom od najvećih i najmodernijih trgovačkih brodova, nakon dolaska u Bordeaux odlučeno je da brod opet probije savezničku blokadu i isplovi za luke Dalekog istoka ukrcati prijeko potrebne sirovine za vojnu industriju Njemačke i Italije, prvenstveno sirovu gumu.

Zbog toga je u Bordeaux 7. srpnja 1942. iz La Spezie stigla grupa tehničara i specijalista talijanske ratne mornarice (Regia Marina) sa zadatkom naoružati i adaptirati brod za namijenjenu zadaću prema zapovijedima njemačke komande u Bordeauxu.

»Pietro Orseolo« je 18. svibnja 1942. rekviriran od strane talijanske ratne mornarice uz ostale moderne motorne brodove (»Cortelazzo«, »Himalaya« i »Fusijama« – i na tim brodovima je bilo pomoraca iz naših krajeva).

Brod je dobio top od 105 mm (protubrodski i protuavionski) i četiri mitraljeza (dva protuavionska od 20 mm njemačke proizvodnje i dva od 9 mm francuske proizvodnje).

Uz to, ugrađen je uređaj za puštanje umjetne magle. Zbog nedostatka vremena i sredstava, »Orseolo« je ostao jedini brod na kome su svi radovi dovršeni. Istovremeno su izvršeni popravci glavnog motora.

Čim su radovi dovršeni, 1. listopada 1942. brod je pod zapovjedništvom novog kapetana Tarchionia i sa 67 članova posade (42 talijanska pomorca, 21 mornar talijanske ratne mornarice i 4 mornara Kiegsmarine) isplovio s teretom od 3.000 tona prema Japanu, ovoga puta preko Indijskog oceana.

Ubrzo ga je napustila pratnja, brod koji su već u četiri sata popodne 2. listopada otkrili britanski izviđački zrakoplovi na položaju 44°08’N/6°39’W u smjeru 250° kako plovi brzinom od 10,0 čv, počeli su sljedećeg dana tražiti britanska podmornica P-552 i krstarica H.M.S. »Charybdis«, ali bez uspjeha.

Prošao je sjeverno od Azora i 5. listopada skrenuo je prema jugu presjekavši Ekvator 15. listopada.

Za vrijeme plovidbe, brod je u visini Gibraltara susreo saveznički konvoj od devedesetak brodova koji je izbjegao skrenuvši za 120 stupnjeva, da bi se nakon nekoliko sati vratio na predviđenu rutu.

Nakon prolaza uz otok Sveta Helena ponovo mijenja rutu i prolazi oko 550 nautičkih milja južno od Rta dobre nade koji prolazi 25. listopada.

»Pietro Orseolo« stiže na područje između otoka Jave i Sumatre prepuno britanskih i američkih podmornica gdje mu se pridružuje japanska korveta koga ga vodi kroz minska polja, a 12. studenog stiže u Džakartu gdje se vezuje uz pomoć pilota nakon 43 dana plovidbe.

Dobrodošao odmor

Odmor od nekoliko dana je dobrodošao, a zapovjednik dobiva nove naredbe, ovoga puta od Japanaca, za nastavak putovanja prema Singapuru kamo stiže 15. studenog.

Tu ukrcava staro željezo, naftu i bale vune, te isplovljava 22. studenog i nakon 62 dana plovidbe i prevaljenih 17.000 milja, 2. prosinca stiže u Kobe.

Tu je ukrcao 6.800 tona tereta (guma i druge sirovine). Za vrijeme boravka na brodu su napravljene preinake što je omogućilo ukrcaj devedesetak putnika, uglavnom njemačkih vojnika koji su se vraćali kući.

Iz Kobea je brod isplovio navečer 15. siječnja 1943. put Indijskog oceana prema Bordeauxu istom rutom koju je koristio pri dolasku, 18. siječnja »Pietro Orseolo« je ugledao parobrod, promijenio rutu i izbjegao susret.

Sljedećeg dana viđena je podmornica na površini, više-manje na istoj poziciji kao i 26. prosinca: napad je izbjegnut promjenom kursa i plovidbom punom brzinom.

Dana 3. veljače brod je ponovno u Singapuru, gdje dopunjuje teret s balama gume, isplovivši 9. veljače za Džakartu. Nakon opskrbe vodom i gorivom, 16. veljače brod plovi sundskim tjesnacem i ulazi u Indijski ocean.

Između 24. i 25. veljače, »Orseolo« je znatno izmijenio rutu kako bi eskivirao saveznički konvoj u plovidbi prema Australiji. Plovidba je nastavljena bez problema, prošao je uz otok New Amsterdam i Prince Edward, te daleko na jugu ispod Rta dobre nade (46 stupnjeva S) 5. ožujka ušao u Atlantski ocean.

Plovidba na sjever bila je bez problema, osim što je 25. ožujka radiogoniometar otkrio nepoznati brod jugoistočno od Azora. Sutradan, kako je bilo predviđeno, »Orseolo« se susreo s njemačkom podmornicom U-161.

U međuvremenu, angloameričke zračne snage koje su došle do informacije da je više brodova krenulo iz Japana, dislocirale su brojne brodove u zonama prolaza (posebno u sjevernom Atlantiku i Biskajskom zaljevu) kako bi spriječile prolaz.

U napadima je izgubljeno više njemačkih brodova (»Hohenfriedberg«, »Doggerbank« koji je greškom potopila njemačka podmornica, »Rossbach«, »Weserland«, »Regensburg«, »Rio Grande«, »Burgenland«, »Karin« i »Irene«).

Prema zapovijedi admirala Karla Donitza u međuvremenu su u estuarij rijeke Gironde premješteni veliki njemački razarači Z-23, Z-24, Z-25, Z-32 i Z-37 pod komandom kapetana Edmergera: krajem ožujka 1943. ti brodovi su trebali pratiti »Pietro Orseolo«, jedini preostali brod koji je krenuo iz Japana do Bordeauxa.

Dana 30. ožujka 1943. talijanski brod se nalazio na 41°N/15°E, kod obale Portugala, nedaleko od rta Finisterre i ugledao je četiri ratna broda na poziciji do koje nikada njemački brodovi nisu plovili, zapovjednik Tarchioni je posumnjao da se radi o britanskim brodovima.

»Pietro Orseolo« je pokušao pobjeći punom brzinom, ali nepoznati brodovi su ga sustigli i poslali poruke – radilo se o četiri velika njemačka razarača koji su poslani ususret brodu (Z-23, Z-24, Z-32 i Z-37).

Spuštala se magla, a talijanski brod u pratnji njemačkih brodova se uputio prema Bordeauxu, prešavši zaštitni pojas koju su činile talijanske i njemačke podmornice.

Ipak, brodovi su otkriveni s izviđačkih i torpednih zrakoplova Bristol Beaufort i Bristol Beaufighter (Coastal Command Royal Air Force), koji je iz niskih oblaka krenuo u napad u više valova – cilj je bio »Orseolo«.

Ovaj se branio topom i mitraljezima, a oglasili su se i razarači, dezorijentiravši napadače (oboreno ih je čak pet) koji su ispustili više torpeda pa su ih brodovi morali izbjegavati u vožnji.

Kad je napad završio, konvoj je nastavio plovidbu po mraku, bez mjesečine na položaju 44°37’N/2°18’E na ulazu u Biskaj na udaljenosti od oko 60-70 nautičkih milja od Bordeauxa.

Tu je bila američka podmornica Shad koja je površinskom akcijom brzinom od 19,5 čv napala konvoj i ispucala osam torpeda iz daljine između 1.550 i 2.750 metara.

»Orseolo« je izbjegao dva torpeda, a treći ga je pogodio u visini skladišta br. 3. Još od 31. ožujka podmornica je tražila talijansko-njemački konvoj o kome je dobila informaciju i naredbu za presretanje od zrakoplova.

Konvoj je uočen na radaru u 00.30 na daljini od 10.000 metara. Od 00.30 do 01.50 podmornica je manevrirala da bi se što više približila, mijenjajući rutu uvijek brzinom od 18-19,5 čv (brzina konvoja je bila 15 čv), manevar se oduljio s obzirom na promjenu rute i relativno velike brzine konvoja.

Podrtina broda

U 3.42 ne mogavši više odgađati napad zbog velike mogućnosti da bude otkrivena i rute sudara koju je zauzeo jedan od razarača, Shad je ispalila šest torpeda iz pramčanih cijevi. Između 3.43 i 3.45 američka podmornica je čula pet eksplozija torpeda te je smatrala da je potopila najmanje dva broda pa je u 3.46 ispalila još dva torpeda prema »Orselou« i udaljila se kako bi spriječila kontranapad.

Prema izvješću američke podmornice čule su se još četiri eksplozije – u 3.50, 3.51, 3.54 i 3.57. U stvarnosti samo je jedan torpedo pogodio »Orseolo« u visini skladišta br. 2: talijanski motorni brod bio je moderan i dobro izgrađen, pa je zahvaljujući pregradama ostao na površini i nastavio plovidbu malo smanjenom brzinom (drugi izvori kažu: znatno smanjenom brzinom, a kasnije je tegljen).

Iz otvora u trupu u moru je završilo 11.000 bala prirodne gume, materijal koji je bio izuzetno važan za sile osovine u tom trenutku. Njemački razarači, unatoč riziku od novog napada, zaustavili su se i počeli skupljati gumu dok zapovjednik nije naredio nastavak plovidbe maksimalnom brzinom oštećenog »Orseola«. Brodovi su stigli u Le Verdon u 11.45.

Da bi spasili barem dio plutajućih bala gume, Nijemci su 6. ožujka u novinama objavili oglas kojim su obećavali visoke naknade onome tko bi predao bale gume. Dana 3. travnja 1943. »Pietro Orseolo« se vezao u Bordeauxu, završivši time treće probijanje blokade.

Benito Mussolini, koji je dobio detaljno izvješće o putovanju, pohvalio je zapovjednika, časnike i posadu te je podijelio nova odličja: kapetan Tarchioni je dobio odlikovanje Adolfa Hitlera (Željezni križ prvog reda) – jedini slučaj da je odlikovanje dobio jedan zapovjednik trgovačke mornarice.

Tijekom tri oceanska putovanja »Orseolo« je boravio 164 dana na moru, prešao 54.000 milja, u drugom i trećem putovanju brod je prevalio 34.400 milja prosječnom brzinom od 14 čv u 103 dana.

U rujnu 1943., nakon kapitulacije Italije, »Pietro Orseolo« su zarobili Nijemci i dali ga 15. listopada 1943. njemačkoj tvrtki A.G. fur Seeschiffahrt iz Hamburga s novim imenom »Arno«.

Nakon toga razmišljalo se o njegovom korištenju za probijanje blokade: 10. prosinca 1943. brod je dobio znakove raspoznavanja za zrakoplove, a tjedan dana kasnije je opskrbljen za novo putovanje.

Dana 18. prosinca 1943. godine, »Arno« je pogodio torpedo te je oštećen prilikom zračnog napada koji su izvršili 12 torpednih zrakoplova Bristol Beaufighter te lovaca Spitfire i Thypoon u zaljevu Concarneau, a popodne (drugi izvori govore: drugi dan) potonuo je kod otoka Glenan nedaleko Bresta, dok je bio u teglju prema otočju kako bi se nasukao.

Godine 1944. njemački ronioci su ronili u podrtinu kako bi spasili dio tereta. Podrtina broda »Pietro Orseolo« leži između 25 i 30 metara dubine na 47°41’77’’N/3°56’77’’E, pola milje od otoka Penfret.

»Pietro Orseolo«

IMO 5613999

Polaganje kobilice: 14. 1. 1939.

Porinuće: 15. 7. 1939.

Isporuka: 31. 10. 1939.

Brodogradilište: Cantieri Riuniti dell’Adriatico, Monfalcone

Novogradnja br.: 1229

Vlasnik: Societa Italiana di Armamento Sidarma, Fiume (Rijeka)

Matična luka: Fiume (Rijeka)

GRT: 6.344,37

DWT:10.307 t

Dimenzije: 134,11 (143,6) x 18,44 (18,47) x 11,34 (11,84) m

Gaz: 7,20 m

Pogon: FIAT 646

KS: 4.600/4.800/5.000

Brzina: 15,0 (max 16,29) čv

– 1942. – rekviriran od talijanske ratne mornarice (Regia Marina), dobio naoružanje: 1 top od 105 mm, 2 mitraljeza od 20 mm, 2 mitraljeza od 9 mm

– rujan 1943. – zarobljen od Nijemaca (A.G. fur Seeschiffahrt)

– 21. 12. 1943. – potopljen

Odlikovanja

Odlikovani članovi posade broda »Pietro Orseolo« prema službenim podacima talijanske ratne mornarice.

Ratni križ za vojne zasluge:

1. Jedrich Francesco (otac Francesco), mornar iz Rijeke

2. Finderle Rodolfo (Matteo), električar iz Rijeke

3. Mohorovicich Spiridone (Andrea), mehaničar iz Rijeke

4. Spano Antonio (Andrea), mazač iz Rijeke

5. Spicchio Bruno, (Rodolfo) pomorac iz Rijeke

6. Vlacich Giuseppe (Casimiro), mornar iz Pule

7. Cemelich Fortunato (Andrea), mazač iz Pule

8. D’Andrea Oliviero (Francesco), iz Rijeke

9. Flacich Giuseppe, mladić palube iz Labina

10. Fredeicich Francesco, mornar iz Cresa

11. Furcich Giuseppe, tesar iz Cresa

12. Janco Giorgio (Natale), mali od sobe iz Rijeke

13. Massa Pietro, noštromo iz Pule

Srebrna medalja za vojne zasluge​:

1. Zustovich Mario, kapetan duge plovidbe iz Rijeke

2. De Segner Antonio, treći časnik iz Rijeke

Brončana medalja za vojne zasluge:

1. Justich Giovanni (Guseppe), drugi časnik stroja iz Rijeke

2. Scaglione Nicolo (Antonio), kapetan duge plovidbe iz Rijeke

3.Sumberac Giuseppe, drugi časnik palube iz Rijeke

4. Trevisan Romeo, upravitelj stroja iz Dubrovnika

Brončana medalja za vojne zasluge​ i Željezni križ II. reda

1. Pressich Silvio (Giorgio), prvi časnik stroja iz Rijeke

Danilo Prestint

Priča o pomorcima iz naših krajeva koji su plovili na talijanskom brodu koji je plovio između europskih i japanskih luka

Ploviti se mora. U ratu i u miru. Ovo je priča o pomorcima iz naših krajeva koji su plovili na talijanskom brodu »Pietro Orseolo« koji je više puta probijao savezničke blokade i plovio između europskih i japanskih luka, donoseći Italiji i Njemačkoj vitalne terete za vojnu industriju.

»Pietro Orseolo« bio je prvi iz serije šest modernih motornih brodova koji su nosili imena venecijanskih duždeva – »Vettor Pisani«, »Andrea Gritti«, »Marco Foscarini«, »Sebastiano Venier«, »Francesco Barbaro«. Odmah po isporuci, zbog svoje brzine, unajmljuje ga Lloyd Triestino koji ga koristi na liniji za Japan i luke Dalekog istoka.

Ulaskom Italije u rat, 10. lipnja 1940. godine, brod se nalazio u japanskoj luci Kobe gdje je bio neaktivan godinu i pol. Kao i druge talijanske trgovačke brodove koji su se našli u lukama Kine i Japana – motorni brodovi »Cortelazzo«, »Calitea II« i »Fusijama«, parobrodi »Carignano«, »Venezia Giulia« i »Ada Treves«, te prekoceanski liner »Conte Verde« – brod je ujesen 1941. godine posjetio admiral Carlo Balsamo, zadužen za pomorstvo u talijanskom veleposlanstvu u Tokiju.

Njegova je zadaća bila pronaći brodove pogodne za prijevoz prirodne gume i drugih materijala potrebnih za vojnu industriju, od luka Dalekog istoka do luka okupirane Francuske, probijajući savezničku blokadu kroz dva oceana.

Samo tri broda su smatrana pogodnima za taj zadatak, a među njima je bio »Pietro Orseolo«. Druga dva su bila »Cortelazzo« i »Fusijama«.

Kamuflaža

S obzirom da je »Cortelazzo« već bio otplovio i stigao bez problema u Bordeaux, odlučeno je da se »Pietro Orseolo« i »Fusijama« pripreme za Francusku.

Dok su se ta dva broda pripremala, iz dalekoistočnih luka je prema Francuskoj otplovilo devet njemačkih trgovačkih brodova – pet je stiglo na odredište, dva su zarobljena, jedan potopljen, a jedan je prisiljen na povratak u luku.

Komanda Supermarine je odredila da polasci budu tako raspoređeni da kršitelji blokade stignu u južni Atlantik, a pogotovo u Biskajski zaljev, zimi, u najgorim meteorološkim uvjetima, jer se pokazalo da takvo vrijeme pogoduje izbjegavanju savezničkih brodova.

Nakon pripremnih radova, da bi brod dugačku plovidbu mogao proći bez ticanja luka i dodatne opskrbe gorivom, uključujući radove kamufliranja i ugradnje eksploziva za samopotapanje u skladištima, »Pietro Orseolo« je ukrcao 6.646 tona sirove gume i drugog ratnog materijala uključujući posebnu boju za zrakoplove agar agar.

Brod je kamufliran kako bi izgledao kao norveški trgovački brod s matičnom lukom u Oslu, te je isplovio iz Kobea navečer 24. prosinca 1941. pod zapovjedništvom kapetana Marija Zustovicha (tipično istrorumunjsko prezime iz okolice današnje Šušnjevice u Istri) i s posadom od 48 članova, među kojima je bio i velik broj Primoraca i Istrana.

Najsigurnija ruta, s obzirom na to da je SAD već bio u ratu, trebala je biti prolaz Indijskim oceanom, prolaz uz rt Dobre nade i ulazak u Atlantik, ali s obzirom da nije bilo nikakvih naredbi Supermarine, brod je prešao Tihi ocean i prošao rt Horn.

Nacrtana ruta na pomorskim kartama predviđala je prolaz kroz 17 točaka, sve odreda nazvane imenima s početnim slovom »O« (Orseolo): Omero, Ovidio (predviđen prolaz 13. siječnja 1942.), Osvaldo, Otto, Ottorino (24. siječanja), Ottavio, Onorato, Onofrio, Orazio, Onorio (4. veljače), Oreste, Orlando (9. veljače), Orsola (15. veljače), Oscar, Otello, Oliviero i Olindo (17. veljače). Brod je trebao stići u Irun, na granici između Francuske i Španjolske. 21. veljače 1942.

Oprostite, greška

Dva dana nakon isplovljavanja, dva japanska zrakoplova, leteći iz pravca sunca i skriveni iza oblaka, bombardiraju i mitraljiraju nekoliko puta brod. Japanski piloti su ga zamijenili za neprijateljski, norveški brod unatoč tome što je posada otvorila poklopce skladišta da se vidi nacrtana talijanska zastava i podigla talijansku zastavu na jarbol. Oštećeni su dimnjak i glavni jarbol.

Dok je brod pokušavao izbjeći zrakoplove, prvi časnik je pokušao pucati na njih svojim pištoljem, ali ga je u posljednji trenutak zaustavio zapovjednik Zustovich. No, zrakoplovi su ubrzo obustavili napad, pozdravili posadu i zatražili oprost zbog greške.

Na Novu godinu, pri visokoj temperaturi i velikoj vlažnosti zraka, pripremljena je zakuska za posadu, ali u 11 sati, kada je prva skupina sjela za stol, promatrači su ugledali dim u daljini.

Posada se vratila na mjesta, zapovjednik Zustovich je korigirao rutu, pa se uskoro brod mimoišao s nepoznatim brodom koji je uskoro nestao s vidika.

Opet je prva grupa sjela za stol i – oglašena je zračna opasnost: japanski zrakoplov se približavao. Spustio se gotovo do visine brodskih jarbola, prepoznao znakove raspoznavanja i – nestao. Nakon toga, posada je mogla mirno pojesti pripremljenu zakusku.

Sljedeća dva tjedna prošla su mirno, viđeni su dimovi u daljini, zrakoplovi na velikim visinama, a kad su prešli preko 160. meridijana ustanovili su da kasne cijeli dan u odnosu na zacrtani plan.

Uzrok su bile suprotne morske struje. Zapovjednik je odlučio korigirati rutu, proći još dalje od planiranog Tahitija gdje je prema dobivenim informacijama bila francuska pomorska baza.

More puno santi

Dana 15. siječnja uočena su po pramcu tri, po svemu sudeći, ratna broda koja su plovila velikom brzinom. Zapovjednik Zustovich je zapovjedio oštro skretanje ulijevo i tim je manevrom izbjegao da ga ugledaju nepoznati brodovi.

Tri dana kasnije, uhvaćena je radiovijest da su Japanci osvojili nizozemsku Indiju. Nekoliko dana kasnije, brod je plovio prema rtu Horn i istočnim obalama južne Amerike – tropska klima pretvorila se u veliku zimu.

Tek 25. siječnja brod je prošao rt Horn i ušao u Atlantik pri gustoj magli i moru punom ledenih santi. Plovili su na pola puta između Falklanda i otočja Južna Georgija koje su kontrolirali Englezi, brod je krenuo put sjevera.

Zbog nevremena i suprotnih morskih struja te devijacija brod je već kasnio puna dva dana, a to je značilo da može biti meta napada njemačkih podmornica i drugih prijateljskih brodova.

To se dogodilo njemačkom motornom brodu »Spreewald« koji je plovio iz Japana za Bordeaux kamufliran kao engleski brod. Nisu željeli prekinuti radiošutnju kako se ne bi otkrili saveznicima, pa nisu mogli javiti kašnjenje.

Nekoliko dana kasnije, 4. veljače, Spermarina je javila brodu: »Žurno.. Via Coltanoradio… prođite 200 milja istočno od otoka San Paolo na pola puta između Onorio i Orlando… pokušajte održati predviđene datume prolaza Orsola i Olindo«.

Zapovjednik, da bi ostao unutar postavljenih datuma, maksimalno je povećao brzinu i promijenio rutu, te dobio gotovo jedan dan plovidbe (drugi izvori govore o samo deset sati uštede).

Na točku Olindo stigao je s minimalnim zakašnjenjem, a u Irun je stigao navečer 22. veljače (ili 21. po drugim izvorima), nakon 72 dana plovidbe (prema drugim izvorima 58 dana).

»Pietro Orseolo« je prepraćen u Bordeaux s tri njemačka ratna broda te je u francusku luku stigao 23. travnja, prešavši ukupno 19.372 milje bez pristajanja.

Posada je pohvaljena od Supermarine, njemačkog admirala Ericha Johanna Alberta Raedera i osobno Hitlera (četiri od šest tisuća tona tereta bilo je za Njemačku).

Posada je dobila odlikovanja, a zapovjednik i upravitelj stroja dobili su Srebrne medalje za vojne zasluge (Medaglia d’argento al valor militare), dok su časnici i posada dobili brončane medalje (Medaglia di bronzo) i Ratni križ za vojne zasluge (Croce di guerra al valor militare).

Uređaj za maglu

S obzirom da se radilo o jednom od najvećih i najmodernijih trgovačkih brodova, nakon dolaska u Bordeaux odlučeno je da brod opet probije savezničku blokadu i isplovi za luke Dalekog istoka ukrcati prijeko potrebne sirovine za vojnu industriju Njemačke i Italije, prvenstveno sirovu gumu.

Zbog toga je u Bordeaux 7. srpnja 1942. iz La Spezie stigla grupa tehničara i specijalista talijanske ratne mornarice (Regia Marina) sa zadatkom naoružati i adaptirati brod za namijenjenu zadaću prema zapovijedima njemačke komande u Bordeauxu.

»Pietro Orseolo« je 18. svibnja 1942. rekviriran od strane talijanske ratne mornarice uz ostale moderne motorne brodove (»Cortelazzo«, »Himalaya« i »Fusijama« – i na tim brodovima je bilo pomoraca iz naših krajeva).

Brod je dobio top od 105 mm (protubrodski i protuavionski) i četiri mitraljeza (dva protuavionska od 20 mm njemačke proizvodnje i dva od 9 mm francuske proizvodnje).

Uz to, ugrađen je uređaj za puštanje umjetne magle. Zbog nedostatka vremena i sredstava, »Orseolo« je ostao jedini brod na kome su svi radovi dovršeni. Istovremeno su izvršeni popravci glavnog motora.

Čim su radovi dovršeni, 1. listopada 1942. brod je pod zapovjedništvom novog kapetana Tarchionia i sa 67 članova posade (42 talijanska pomorca, 21 mornar talijanske ratne mornarice i 4 mornara Kiegsmarine) isplovio s teretom od 3.000 tona prema Japanu, ovoga puta preko Indijskog oceana.

Ubrzo ga je napustila pratnja, brod koji su već u četiri sata popodne 2. listopada otkrili britanski izviđački zrakoplovi na položaju 44°08’N/6°39’W u smjeru 250° kako plovi brzinom od 10,0 čv, počeli su sljedećeg dana tražiti britanska podmornica P-552 i krstarica H.M.S. »Charybdis«, ali bez uspjeha.

Prošao je sjeverno od Azora i 5. listopada skrenuo je prema jugu presjekavši Ekvator 15. listopada.

Za vrijeme plovidbe, brod je u visini Gibraltara susreo saveznički konvoj od devedesetak brodova koji je izbjegao skrenuvši za 120 stupnjeva, da bi se nakon nekoliko sati vratio na predviđenu rutu.

Nakon prolaza uz otok Sveta Helena ponovo mijenja rutu i prolazi oko 550 nautičkih milja južno od Rta dobre nade koji prolazi 25. listopada.

»Pietro Orseolo« stiže na područje između otoka Jave i Sumatre prepuno britanskih i američkih podmornica gdje mu se pridružuje japanska korveta koga ga vodi kroz minska polja, a 12. studenog stiže u Džakartu gdje se vezuje uz pomoć pilota nakon 43 dana plovidbe.

Dobrodošao odmor

Odmor od nekoliko dana je dobrodošao, a zapovjednik dobiva nove naredbe, ovoga puta od Japanaca, za nastavak putovanja prema Singapuru kamo stiže 15. studenog.

Tu ukrcava staro željezo, naftu i bale vune, te isplovljava 22. studenog i nakon 62 dana plovidbe i prevaljenih 17.000 milja, 2. prosinca stiže u Kobe.

Tu je ukrcao 6.800 tona tereta (guma i druge sirovine). Za vrijeme boravka na brodu su napravljene preinake što je omogućilo ukrcaj devedesetak putnika, uglavnom njemačkih vojnika koji su se vraćali kući.

Iz Kobea je brod isplovio navečer 15. siječnja 1943. put Indijskog oceana prema Bordeauxu istom rutom koju je koristio pri dolasku, 18. siječnja »Pietro Orseolo« je ugledao parobrod, promijenio rutu i izbjegao susret.

Sljedećeg dana viđena je podmornica na površini, više-manje na istoj poziciji kao i 26. prosinca: napad je izbjegnut promjenom kursa i plovidbom punom brzinom.

Dana 3. veljače brod je ponovno u Singapuru, gdje dopunjuje teret s balama gume, isplovivši 9. veljače za Džakartu. Nakon opskrbe vodom i gorivom, 16. veljače brod plovi sundskim tjesnacem i ulazi u Indijski ocean.

Između 24. i 25. veljače, »Orseolo« je znatno izmijenio rutu kako bi eskivirao saveznički konvoj u plovidbi prema Australiji. Plovidba je nastavljena bez problema, prošao je uz otok New Amsterdam i Prince Edward, te daleko na jugu ispod Rta dobre nade (46 stupnjeva S) 5. ožujka ušao u Atlantski ocean.

Plovidba na sjever bila je bez problema, osim što je 25. ožujka radiogoniometar otkrio nepoznati brod jugoistočno od Azora. Sutradan, kako je bilo predviđeno, »Orseolo« se susreo s njemačkom podmornicom U-161.

U međuvremenu, angloameričke zračne snage koje su došle do informacije da je više brodova krenulo iz Japana, dislocirale su brojne brodove u zonama prolaza (posebno u sjevernom Atlantiku i Biskajskom zaljevu) kako bi spriječile prolaz.

U napadima je izgubljeno više njemačkih brodova (»Hohenfriedberg«, »Doggerbank« koji je greškom potopila njemačka podmornica, »Rossbach«, »Weserland«, »Regensburg«, »Rio Grande«, »Burgenland«, »Karin« i »Irene«).

Prema zapovijedi admirala Karla Donitza u međuvremenu su u estuarij rijeke Gironde premješteni veliki njemački razarači Z-23, Z-24, Z-25, Z-32 i Z-37 pod komandom kapetana Edmergera: krajem ožujka 1943. ti brodovi su trebali pratiti »Pietro Orseolo«, jedini preostali brod koji je krenuo iz Japana do Bordeauxa.

Dana 30. ožujka 1943. talijanski brod se nalazio na 41°N/15°E, kod obale Portugala, nedaleko od rta Finisterre i ugledao je četiri ratna broda na poziciji do koje nikada njemački brodovi nisu plovili, zapovjednik Tarchioni je posumnjao da se radi o britanskim brodovima.

»Pietro Orseolo« je pokušao pobjeći punom brzinom, ali nepoznati brodovi su ga sustigli i poslali poruke – radilo se o četiri velika njemačka razarača koji su poslani ususret brodu (Z-23, Z-24, Z-32 i Z-37).

Spuštala se magla, a talijanski brod u pratnji njemačkih brodova se uputio prema Bordeauxu, prešavši zaštitni pojas koju su činile talijanske i njemačke podmornice.

Ipak, brodovi su otkriveni s izviđačkih i torpednih zrakoplova Bristol Beaufort i Bristol Beaufighter (Coastal Command Royal Air Force), koji je iz niskih oblaka krenuo u napad u više valova – cilj je bio »Orseolo«.

Ovaj se branio topom i mitraljezima, a oglasili su se i razarači, dezorijentiravši napadače (oboreno ih je čak pet) koji su ispustili više torpeda pa su ih brodovi morali izbjegavati u vožnji.

Kad je napad završio, konvoj je nastavio plovidbu po mraku, bez mjesečine na položaju 44°37’N/2°18’E na ulazu u Biskaj na udaljenosti od oko 60-70 nautičkih milja od Bordeauxa.

Tu je bila američka podmornica Shad koja je površinskom akcijom brzinom od 19,5 čv napala konvoj i ispucala osam torpeda iz daljine između 1.550 i 2.750 metara.

»Orseolo« je izbjegao dva torpeda, a treći ga je pogodio u visini skladišta br. 3. Još od 31. ožujka podmornica je tražila talijansko-njemački konvoj o kome je dobila informaciju i naredbu za presretanje od zrakoplova.

Konvoj je uočen na radaru u 00.30 na daljini od 10.000 metara. Od 00.30 do 01.50 podmornica je manevrirala da bi se što više približila, mijenjajući rutu uvijek brzinom od 18-19,5 čv (brzina konvoja je bila 15 čv), manevar se oduljio s obzirom na promjenu rute i relativno velike brzine konvoja.

Podrtina broda

U 3.42 ne mogavši više odgađati napad zbog velike mogućnosti da bude otkrivena i rute sudara koju je zauzeo jedan od razarača, Shad je ispalila šest torpeda iz pramčanih cijevi. Između 3.43 i 3.45 američka podmornica je čula pet eksplozija torpeda te je smatrala da je potopila najmanje dva broda pa je u 3.46 ispalila još dva torpeda prema »Orselou« i udaljila se kako bi spriječila kontranapad.

Prema izvješću američke podmornice čule su se još četiri eksplozije – u 3.50, 3.51, 3.54 i 3.57. U stvarnosti samo je jedan torpedo pogodio »Orseolo« u visini skladišta br. 2: talijanski motorni brod bio je moderan i dobro izgrađen, pa je zahvaljujući pregradama ostao na površini i nastavio plovidbu malo smanjenom brzinom (drugi izvori kažu: znatno smanjenom brzinom, a kasnije je tegljen).

Iz otvora u trupu u moru je završilo 11.000 bala prirodne gume, materijal koji je bio izuzetno važan za sile osovine u tom trenutku. Njemački razarači, unatoč riziku od novog napada, zaustavili su se i počeli skupljati gumu dok zapovjednik nije naredio nastavak plovidbe maksimalnom brzinom oštećenog »Orseola«. Brodovi su stigli u Le Verdon u 11.45.

Da bi spasili barem dio plutajućih bala gume, Nijemci su 6. ožujka u novinama objavili oglas kojim su obećavali visoke naknade onome tko bi predao bale gume. Dana 3. travnja 1943. »Pietro Orseolo« se vezao u Bordeauxu, završivši time treće probijanje blokade.

Benito Mussolini, koji je dobio detaljno izvješće o putovanju, pohvalio je zapovjednika, časnike i posadu te je podijelio nova odličja: kapetan Tarchioni je dobio odlikovanje Adolfa Hitlera (Željezni križ prvog reda) – jedini slučaj da je odlikovanje dobio jedan zapovjednik trgovačke mornarice.

Tijekom tri oceanska putovanja »Orseolo« je boravio 164 dana na moru, prešao 54.000 milja, u drugom i trećem putovanju brod je prevalio 34.400 milja prosječnom brzinom od 14 čv u 103 dana.

U rujnu 1943., nakon kapitulacije Italije, »Pietro Orseolo« su zarobili Nijemci i dali ga 15. listopada 1943. njemačkoj tvrtki A.G. fur Seeschiffahrt iz Hamburga s novim imenom »Arno«.

Nakon toga razmišljalo se o njegovom korištenju za probijanje blokade: 10. prosinca 1943. brod je dobio znakove raspoznavanja za zrakoplove, a tjedan dana kasnije je opskrbljen za novo putovanje.

Dana 18. prosinca 1943. godine, »Arno« je pogodio torpedo te je oštećen prilikom zračnog napada koji su izvršili 12 torpednih zrakoplova Bristol Beaufighter te lovaca Spitfire i Thypoon u zaljevu Concarneau, a popodne (drugi izvori govore: drugi dan) potonuo je kod otoka Glenan nedaleko Bresta, dok je bio u teglju prema otočju kako bi se nasukao.

Godine 1944. njemački ronioci su ronili u podrtinu kako bi spasili dio tereta. Podrtina broda »Pietro Orseolo« leži između 25 i 30 metara dubine na 47°41’77’’N/3°56’77’’E, pola milje od otoka Penfret.

»Pietro Orseolo«

IMO 5613999

Polaganje kobilice: 14. 1. 1939.

Porinuće: 15. 7. 1939.

Isporuka: 31. 10. 1939.

Brodogradilište: Cantieri Riuniti dell’Adriatico, Monfalcone

Novogradnja br.: 1229

Vlasnik: Societa Italiana di Armamento Sidarma, Fiume (Rijeka)

Matična luka: Fiume (Rijeka)

GRT: 6.344,37

DWT:10.307 t

Dimenzije: 134,11 (143,6) x 18,44 (18,47) x 11,34 (11,84) m

Gaz: 7,20 m

Pogon: FIAT 646

KS: 4.600/4.800/5.000

Brzina: 15,0 (max 16,29) čv

– 1942. – rekviriran od talijanske ratne mornarice (Regia Marina), dobio naoružanje: 1 top od 105 mm, 2 mitraljeza od 20 mm, 2 mitraljeza od 9 mm

– rujan 1943. – zarobljen od Nijemaca (A.G. fur Seeschiffahrt)

– 21. 12. 1943. – potopljen

Odlikovanja

Odlikovani članovi posade broda »Pietro Orseolo« prema službenim podacima talijanske ratne mornarice.

Ratni križ za vojne zasluge:

1. Jedrich Francesco (otac Francesco), mornar iz Rijeke

2. Finderle Rodolfo (Matteo), električar iz Rijeke

3. Mohorovicich Spiridone (Andrea), mehaničar iz Rijeke

4. Spano Antonio (Andrea), mazač iz Rijeke

5. Spicchio Bruno, (Rodolfo) pomorac iz Rijeke

6. Vlacich Giuseppe (Casimiro), mornar iz Pule

7. Cemelich Fortunato (Andrea), mazač iz Pule

8. D’Andrea Oliviero (Francesco), iz Rijeke

9. Flacich Giuseppe, mladić palube iz Labina

10. Fredeicich Francesco, mornar iz Cresa

11. Furcich Giuseppe, tesar iz Cresa

12. Janco Giorgio (Natale), mali od sobe iz Rijeke

13. Massa Pietro, noštromo iz Pule

Srebrna medalja za vojne zasluge​:

1. Zustovich Mario, kapetan duge plovidbe iz Rijeke

2. De Segner Antonio, treći časnik iz Rijeke

Brončana medalja za vojne zasluge:

1. Justich Giovanni (Guseppe), drugi časnik stroja iz Rijeke

2. Scaglione Nicolo (Antonio), kapetan duge plovidbe iz Rijeke

3.Sumberac Giuseppe, drugi časnik palube iz Rijeke

4. Trevisan Romeo, upravitelj stroja iz Dubrovnika

Brončana medalja za vojne zasluge​ i Željezni križ II. reda

1. Pressich Silvio (Giorgio), prvi časnik stroja iz Rijeke

Danilo Prestint

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video