U osam sati ujutro 27. rujna 1915. snažna eksplozija potresla je Brindisi, dok se stup dima dizao s bojnog broda »Benedetto Brin«, koji se nalazio na sidrištu u luci. Uskoro se vidjelo da je krmena kupola topova od 305 mm odbačena u more…
Kada se dim razrijedio, brod je polako tonuo krmom dok nije sjeo na dno. Na tom mjestu dubina nije bila veća od deset metara – krma je bila pod vodom, a pramac nije. Pali su dimnjak i krmeni jarbol, dok su dva pramčana dimnjaka i pramčani jarbol ostali neoštećeni. Dijelovi su plutali oko broda u radijusu od stotinjak metara, ali nijedan nije pogodio obližnje brodove, piše Danilo Prestint za Novi list.
Prema prvim znakovima dalo se zaključiti da uzrok eksplozije valja potražiti unutar broda, u krmenom skladištu municije, jer su u eksploziji dijelovi letjeli uvis. Naime, paluba je pružala mnogo manji otpor plinovima koji su se razvili od oklopljenih bokova broda.
U trenutku eksplozije u vanjskoj luci, gdje je bio usidren »Brin«, prolazili su francuski razarač »Boree« te torpiljarke 368 i 369, koji su morali zaustaviti strojeve kako ne bi ušli u zonu gdje su padali dijelovi s »Brina«.
U eksploziji su stradali kontraadmiral Rubin de Cervin, zapovjednik treće divizije krstarica, zapovjednik broda, kapetan fregate Fara Forni, 21 časnik i 433 podčasnika i mornara. Spašeno je devet časnika i 473 podčasnika i mornara od kojih je stotinjak bilo ozlijeđeno.
Modernizacija
Bojni brod »Benedetto Brin« bio je pred dovršenjem modernizacije, bio je potpuno opremljen i čekalo se još samo da u plovidbi punom brzinom utvrdi do kojeg će se stupnja naginjati pri otvaranju topničkih plotuna. O tim najavljenim probama upravo se dogovaralo radi određivanja sastava stručnih komisija, kao i datuma i akvatorija plovidbe pri probama. Neke od tih vijesti doprle su i do ušiju austrougarskih obavještajaca koji su o tome obavijestili centralu.
Kapetan fregate Nel, koji je zapovijedao razaračem »Boree«, čiji je brod prvi pritekao upomoć zajedno s dvije torpiljarke, u izvješću je naveo: »Velik dio posade broda »Brin«, odmah nakon eksplozije, u savršenom se redu skupilo na pramcu. Nije se čulo ni glasa. Njihovo ponašanje je bilo za pohvalu. Nitko nije skočio u more prije naredbe o napuštanju broda. »Boree« i torpiljarke su bili spremni da ih prihvate. Iskrcaj se dogodio nekoliko minuta kasnije u savršenom redu. Brojni tegljači i plovila s obližnjih brodova skupljali su ljude, a samo manji dio njih je završio u moru. Nakon evakuacije, pojavio se požar (…)«
«Benedetto Brin« nije osposobljen za plovidbu do kraja Prvog svjetskog rata, a spašena je samo brodska artiljerija koja je poslije korištena na kopnenoj fronti.
Istraga o eksploziji nije uspjela razjasniti uzrok, iako nije isključila sabotažu, a katastrofa je pripisana eksploziji u brodskom skladištu municije, nestabilnosti balistita koji se nalazio u vrećicama za ispaljivanje projektila i koji se izložen višim temperaturama u skladištu mogao samozapaliti.
Znalo se da je taj tip balistita smatran nesigurnim, jer je na nekim brodovima drugih mornarica uzrokovao slične eksplozije. Da ga je talijanska mornarica zamijenila novim tipom, do eksplozije ne bi došlo zbog samozapaljenja. Tek mnogo kasnije pronađen je uzrok – naime, nakon primitka izvješća obavještajaca s terena odmah je skrojen plan da se taj novi brod ošteti i izbaci iz stroja. Atentat je organizirala tajna austrougarska služba Evidenzbureau u čijem je sastavu austrougarska mornarica imala poseban odjel koji je djelovao iz austrougarskog konzulata u švicarskom Zürichu.
Duga ruka
Na čelu tog odjela Evidenzbureaua bio je kapetan korvete Rudolf Mayer, koji je imao zadatak, kako iznosi major C. Walzel, regrutirati osoblje, uglavnom iz Dalmacije, Istre, Albanije i Grčke koji su se mogli zbog znanja talijanskog jezika smatrati Talijanima i korišteni su za izvođenje sabotaža.
Ti ljudi, piše C. Walzel u svojim memoarima, znali su koristiti eksplozive i bombe koje su sakrivali u komadu ugljena ili cigle tako da su se mogli bacati na hrpu ugljena, na tender iza parne lokomotive ili na brod, bez izazivanja sumnje. Često se bomba stavljala u košaricu s povrćem koja je trebala biti isporučena na brod.
No, da bi bomba stigla u skladište municije na brodu, objavljeno je u službenom izvješću talijanske mornarice, trebala je »duga ruka neprijateljskih emisara« doći na brod. Austrijanci su došli do nacrta broda prema kojima je ustanovljeno da, uz krmenu municijsku komoru postoji prostorija namijenjena za admirala, a još detaljnije je utvrđeno da se radi o rashladnoj komori s namirnicama koju koristi osobni admiralov kuhar. Obavještajci su danima pratili kretanje i navike mornara koji nabavljaju hranu za admiralovu kuhinju. Utvrđeno je da admiralov kuhar svakodnevno, s dva mornara u pratnji, odlazi kupovati svježu ribu, meso i maslac te zelenu salatu u gradu…
Kuhar je nakon obavljene kupovine ostajao u gradu s mornarima koji su se brinuli o košarama s kupljenim namirnicama i odlazili u gostionicu »osvježiti se«. Austrijska je špijunaža još utvrdila, da dok se mornari zabavljaju s djevojkama, košare ostavljaju uz šank povjeravajući ih konobaru. To je bila slaba točka na koju nije obratila pažnju talijanska protuobavještajna služba, pa je odlučeno da se ubaci bistar čovjek – mornarički viši podčasnik, rodom iz Istre, koji je savršeno govorio talijanski, čak je koristio i više dijalekata. Preodjenuli su ga u civilno odijelo, opskrbili s podosta talijanskog novca i vrlo snažnim paklenim strojem. Nakon nekoliko pokušaja, uspio je ubaciti pakleni stroj u jednu od košara. Te košare je kormilar čamca (brod je bio na sidrištu) predao mornaru na brodu s porukom: prenijeti u hladnjak admirala. Tako je košara došla do prostorije pored skladišta municije, a mehanizam je, u određenom trenutku, aktivirao pakleni stroj.
H. Sokol je napisao: »Uz ovaj rat, vojnim sredstvima, vodila se podzemna bitka protiv tvornica ratne industrije i brodova u kojoj je zahvaljujući dobroj organizaciji tajne službe Austro-Ugarska imala velike uspjehe«.
Veo tajne
Mnogo kasnije identificirani su mnogi izvršitelji sabotaža zahvaljujući akciji talijanske tajne službe u Zürichu. Mnogi detalji te akcije su ostali nepoznati, zbog diskrecije, nepostojanja dokumenata, državnih tajni… Serija napada na talijansku flotu je obavijena tajnom. Postoje javne istine, ali i one druge. Smatra se da je potapanje brodova »Benedetto Brin« i »Leonardo da Vinci« djelo austrijskih agenata, odnosno talijanskih izdajnika.
Talijanska je mornarička protuobavještajna služba odlučila da je vrijeme protuudara, ali tek 1917. godine. Odlučeno je da se akcija izvede u Zürichu, gdje su mornarički obavještajci, zahvaljujući dvostrukom talijanskom agentu, locirali operativnu centralu Evidenzbureaua. Mjesecima su pratili djelatnike konzulata i centrale kako bi točno znali njihovo kretanje i navike… Trebalo je nabaviti i ključ za ulaz u ured centrale gdje se nalazila kasa puna dokumenata s imenima mreže agenata. No, Rudolf Mayer se nešto »zakačio« s konzulom Von Maurigom te je morao premjestiti svoj ured u jedan privatni stan iznad neke banke. Na čelu operacije bio je Marino Laureati, a na terenu je bio Pompeo Aoisi. Uz njih su bili Ugo Cappelletti, Salvatore Bonnes, Stenos Tanzini te dva civila: najbolji provalnik koji je pronađen u talijanskim zatvorima – Natale Papini i tršćanski iredentist Remigio Bronzin, po zanimanju kovač i bravar. Provaljeno je u stan i kasu i odneseno sve: dokumenti s imenima špijuna i izdajnika, popis izvršenih i predviđenih akcija, novac, sustav zapovijedanja, zlatnina, dionice… Talijani su s dokumentima odmah otputovali preko Berna natrag u Italiju. Dokumenti su proslijeđeni u Rim i nakon samo dva dana našli su se na stolu admiraliteta, tajnih službi i – policije. Mreža izdajnika i obavještajaca je provaljena, pa su akcije Austrijanaca znatno smanjene. Mayer je morao napustiti Zürich s cijelim osobljem. Prema domentima uhićene su, suđene i strijeljane mnoge osobe, ali imena nikad nisu objavljena.
Kako bi još ismijali Austrijance, Talijani su Mayeru vratili osobnu zlatninu i dijamante pronađene u kasi, njima su trebala samo imena članova mreže. O suđenjima i strijeljanjima koji su slijedili nikada ništa nije objavljeno. Ipak, u arhivskim dokumentima pronađen je zapis o suđenju pred Vojno-pomorskim sudom u Genovi u slučaju potapanja broda »Leonardo da Vinci« uz napomenu: »Slučaj ostaje neriješen, zbog provjera nakon novih saznanja protušpijunaže o organizaciju sabotažne akcije neprijatelja…«
»Leonardo da Vinci«
Razred: Conte di Cavour
Tip: bojni brod
Brodogradilište: Odero, Genova-Sestri Ponente
Kobilica: 18. 7. 1910.
Porinuće: 14. 10. 1911.
Dovršen: 17. 5. 1914.
Deplasman: 23.088 t (standard), 25.086 t (puni)
Dimenzije: 176,0x 28,0 m
Pogon: 20 vodocjevnih kotlova, tri seta parnih turbina
Snaga: 31.000 KS
Brzina: 21,6 čv
Posada: 31 časnik, 969 mornara
Naoružanje: 3×3 + 2×2 topa 305 mm, 18×1 top 120 mm, 14×1 top 76,2 mm, 3x 450 mm torpedne cijevi
»Benedetto Brin«
Razred: Regina Margherita
Tip: pred-dreadnought bojni brod
Brodogradilište: Regio Cantiere di castellammare di Stabia
Kobilica: 30. 1. 1899.
Porinuće: 7. 11. 1901.
Dovršen: 1. 9. 1905.
Deplasman: 13.215 t (standard), 14.735 t (puni)
Dimenzije: 138,65 x 23,84 m
Pogon: 28 Belleville kotlova, 2 parna stroja trostruke ekspanzije
Snaga: 20.475 KS
Brzina: 20,0 čv
Posada: 812/900
Naoružanje: 2×2 topa 305 mm, 4×1 top 203 mm; 12×1 top 152 mm, 20×1 top 76 mm, 2×1 top 47 mm, 2×1 top 37 mm, 4x 450 mm torpedne cijevi
Sabotaža »Leonarda«
Bojni brod »Leonardo da Vinci« je 2. kolovoza 1916. ukrcao municiju za vježbe gađanja topovima od 305 mm dok je bio privezan na plutače u Mar Piccolo u Tarantu. Oko 23 sata posada koja je bila na straži osjetila je lagano podrhtavanje na krmi te pojavu dima iz ventilacijskog otvora. Ubrzo se dim pojačao i pojavile su se iskre. Dana je uzbuna, otvoreni su ventili za potapanje krmenih skladišta municije. Ubrzo se čula snažna eksplozija. Stradalo je 21 od 34 časnika i 227 dočasnika i mornara uz 80 teško ozlijeđenih. Brod je potonuo, izvađen je, ali nikad popravljen te je 1923. prodan u rezalište.
