O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Parobrod „Sultana“ – Titanic Mississippija

Najveća brodska nesreća u povijesti Sjedinjenih Američkih Država dogodila se 27. travnja 1865. godine, no iako je u njoj poginulo više od 1500 ljudi u medijima je veću pozornost zauzelo ubojstvo Lincolnovog atentatora Johna Wilkesa Bootha, koje se dogodilo dan ranije. Ipak u svjetskoj povijesti riječnih katastrofa smrt „Sultane“ zauzima posebno mjesto: po broju žrtava ona je na prvom mjestu i jedna je od najgorih katastrofa u povijesti američke trgovačke flote.

Putnički parobrod s lopaticama “Sultana” izgrađen je 1863. godine i tada se smatrao jednim od najvećih i najluksuznijih brodova u zemlji, a njegov kapacitet iznosio je 1719 registriranih tona. Imao je tri palube na kojima su bili smješteni prostrani saloni, dvorane i kabine, dok je snažni parni stroj omogućavao brodu brzinu plovidbe do 12 čvorova.

Sredinom travnja 1865. zapovjedništvo stožera generala Jamesa Cassa Masona izdalo je zapovijed da „Sultana“ iz Vicksburga preveze kućama sjevernjačke vojnike koje su južnjaci gotovo dvije godine držali u zatvorskim logorima Andersonville, Kahaba, Mason i Fisco. Bilo je mnogo bivših zarobljenika, ali u Mississippiju su samo tri putnička parobroda obavljala redovni prijevoz, dok su ostali bili uništeni ili onesposobljeni.

“Sultana” je konstruirana za prijevoz 276 putnika u kabinama i 400 na palubi. Kapetanu Massonu bilo je naređeno da preuzme sjevernjake iz zatočeništva. Znao je da ljudi, iscrpljeni, gladni i bolesni, žele što prije stići kući, no isto tako je znao da država za svakog od njih daje pet dolara. Kako nije htio propustiti da se bivši zarobljenici ukrcaju na neki drugi brod ukrcao je i dvaput više ljudi na brod. Ne računajući članove posade na brodu je, u vrijeme isplovljavanja iz Vicksburga, bilo 2.394 osoba.

Od ostalih putničkih parobroda Mississippija “Sultana” se razlikovala u posebnoj konstrukciji kotlova. Proljetna voda rijeke s velikim dodatkom gline nije bila prikladna za njih. Tijekom putovanja iz New Orleansa, kapetan Masson morao je stati na gotovo svakom pristaništu na zahtjev Natea Wintingera, višeg brodskog mehaničara, i propuhivati kotlove. Tako su ih, nakon čišćenja u Vicksburgu, morali čistiti i sljedeće jutro na novom pristaništu.

Do večeri 26. travnja “Sultana” je stigla u Memphis gdje su propuhali kotlove i dopunili zalihe ugljena, utovarili sto bačvi od 240 kilograma šećera, deset ovaca i pedeset svinja. Istog dana u ponoć „Sultana“ je napustila pristanište u Memphisu i nastavila uzvodno uz rijeku. Noć je bila mračna i hladna. Masson je promatrao obzor jer je za dva sata morao proći otoke okružene brojnim plićacima. Samo iskusni pilot, koji je poznavao ta mjesta, mogao je primijetiti pješčane stijene. Na drugom kraju mehaničara je mučio kotao koji je počeo curiti u New Orleansu.

Jedan od očevidaca katastrofe, vojnik Chester Berry (21), kojeg su zarobili južnjaci iz Fredericksburga, napisao je u svojim memoarima: „Kad smo se ukrcali na brod na palubama je vladala zabava kao da smo na vjenčanju. Nikada u životu nisam vidio radosniju publiku od ovih jadnih gladnih muškaraca. Većina ih je dugo bila u zatočeništvu, a neki čak i dvije godine, mnogi od njih su bili ranjeni. U radosnom iščekivanju da će uskoro ugledati svoj dom nisu obraćali pozornost na naguranost na brodu. Na donjim palubama vojnici su ležali jedni uz druge. Svi su oni imali isti san – brz povratak kući.

Na „Sultani“ su vojnici ispunjavali ne samo palube gdje su ležali jedan do drugoga, nego i sve unutarnje prolaze, hodnike, ljestve, pa čak i dio kotlovnice.

U dva sata i 40 minuta 27. travnja parobrod je bio udaljen od Memphisa samo osam milja kada je eksplodirao desni parni kotao “Sultane”. Sudeći prema opisima očevidaca, eksplozija je bila vrlo jaka, no ne preglasna. Više je nalikovala oštrom ispuhu komprimiranog zraka. Probijena paluba urušila se pod težinom ogromne mase ljudskih tijela. Jedan dimnjak je pao preko palube, drugi je pao na spremnik za paru. Za manje od minute cijeli srednji dio broda zahvatila je vatra. Izgrađen od drva i iznutra obložen drvetom, parobrod je bio lak plijen za vatru.

Foto: The Sultana Museum

Većina vojnika koji su spavali na palubi poginuli su u prvih nekoliko minuta. Vatra je uz pomoć vjetra nevjerojatnom brzinom pretvorila brod u ogromnu buktinju koja je plutala uz rijeku. „Sultanin“ parni stroj i lijevi kotao nisu bili zahvaćeni i lopatice su se nastavile okretati. Nije bilo nikoga da zaustavi stroj.

U vrijeme eksplozije, stariji mehaničar “Sultane” Nate Wintinger bio je u kotlovnici. Vidio je svog pomoćnika Clemensa kako stoji u blizini, nestajući u dimu. U svom izvješću sudu, Winthinger je napisao: “Isprva sam bio otupljen užasom. Bila je to noćna mora. Vidio sam ljude kako plivaju u vodi. Sa svih strana čuo sam isti vapaj: “Ugasite vatru!” Plamen je rastao. Svuda uokolo vladao je strašan kaos. Shvatio sam da će me vatra natjerati da napustim palubu.

Jedan od očevidaca katastrofe, poručnik Joe Elliot, prisjetio se kasnije u svojim memoarima kako se mnogi vojnici nisu probudili od eksplozije, nego su skočili na noge od vatre koja se brzo proširila brodom. Poručnik je napisao: „Nisam razumio što se događa oko mene. Sve je to izgledalo kao noćna mora. Ustao sam i u nekom bunilu otišao do krme parobroda. Prošao sam pored ženskog salona, a muški je bio odvojen platnenom zavjesom. Otrgnuo sam ga kako bih mogao proći, ali neka me žena blokirala. “Što radite ovdje, gospodine?” Ali nisam obratio pozornost na to i nastavio dalje. Prošavši ženski salon, našao sam se na krmi parobroda i popeo se ljestvama na gornju palubu. Odatle sam pogledao pramac broda. Slika je bila užasna. Palube su se srušile, jedan je dimnjak pao preko palube, vojnici su bježali kroz plamen. Skakali su u vodu jedan preko drugog. U vodi su plutali ljudi, a na njih su skakali vojnici.”

Kad se dogodila eksplozija, u blizini nije bilo drugih brodova. Širina rijeke na ovom mjestu dosegla je tri milje. Malo nizvodno na obalama rijeke nalazila se vojna utvrda sjevernjaka Pickering, nedaleko od koje je bio usidren borbeni brod „Essex“. Časnik Earnshaw nije vidio samu eksploziju jer se u to vrijeme nalazio na nižoj palubi, no odmah je otrčao na gornju palubu i pokucao na vrata kabine zapovjednika, poručnika Berryja. Izvijestio je: “U blizini sidrišta eksplodirao je veliki parobrod. Brod gori!”

Dan kasnije, poručnik Berry izvijestio je svoje nadređene: „Odmah sam izdao naredbu da se čamci spuste u vodu i to je odmah izvršeno. I ja sam se uputio u jednom od njih. Bilo je oko dva sata prije zore. Još je bilo posve mračno, a nebo je bilo prekriveno oblacima. Gorući brod je plovio rijekom. Jedini vodič bio nam je vriska ranjenih ljudi i krici onih koji se su utapali. Prva osoba koju smo podigli iz vode u čamac bila je toliko otupjela da je nismo mogli zagrijati. Drugi, kojeg smo pronašli, također je ubrzo umro. Tada smo se počeli spuštati nizvodno prema Fort Pickeringu. Vojnik na straži pucao je na nas kako smo se približavali obali. Bili smo prisiljeni prići mu i pitao sam zašto je pucao, no on je samo odgovorio da je slijedio upute. Objasnio sam tom stražaru što se dogodilo na rijeci i da spašavamo ljude koji se utapaju. Nije odgovorio ništa.”

Kada je poručnik Berry iskrcao drugu skupinu ljudi spašenih njegovim brodom, stražari u Fort Pickeringu ponovno su počeli pucati. Unatoč činjenici da je rat između Sjevera i Juga bio završen i potpisan je mirovni sporazum, odvojene skupine nastavile su provoditi rat u donjem dijelu Mississippija. Zapovjedništvo sjevernjaka naredilo je svim stražarskim utvrdama da pažljivo prate nepoznate brodove i spriječe iskrcavanje južnjaka na tom području.

Stražar tvrđave Pickering nastavio je pucati sve do zore, sve dok zapovjednik utvrde, pukovnik Kappner, nije osobno obišao sve straže i otkazao zapovijed za otvaranje vatre na nepoznate brodove.

“Sultana” je ostala na površini oko sat vremena. Kada je njezin trup izgorio ispod vodene linije i dalje se čulo strašno zviždanje, a u oblacima dima i pare skrivene pod vodom čuli su se posljednji krici ljudi koji su pokušavali pronaći spas. One koji su, hvatajući plutajuće ostatke, izdržali paklene muke ledene vode, odnijela je rijeka. Nosila ih je prema Memphisu, na čijim su nasipima još gorjela noćna plinska svjetla.

Foto: The Sultana Museum

Broj poginulih tijekom katastrofe „Sultane“, što poginulih u eksploziji, što u požaru te onih koji su se utopili i nestali, bio je ogroman. Prema prvim procjenama spašena je 741 osoba, dok ih 1547 poginulo. Od 12 putnika, predstavnica Kršćanskog odbora za žene spašena je samo jedna. Od časnika „Sultane“ preživio je samo stariji mehaničar parobroda Nate Wintinger. U idućih tjedan dana od ozljeda i opeklina u bolnicama Memphisa umrlo je 70 osoba. Tako je broj žrtava ove katastrofe premašio 1.600 osoba.

Najveća brodska nesreća u povijesti Sjedinjenih Američkih Država dogodila se 27. travnja 1865. godine, no iako je u njoj poginulo više od 1500 ljudi u medijima je veću pozornost zauzelo ubojstvo Lincolnovog atentatora Johna Wilkesa Bootha, koje se dogodilo dan ranije. Ipak u svjetskoj povijesti riječnih katastrofa smrt „Sultane“ zauzima posebno mjesto: po broju žrtava ona je na prvom mjestu i jedna je od najgorih katastrofa u povijesti američke trgovačke flote.

Putnički parobrod s lopaticama “Sultana” izgrađen je 1863. godine i tada se smatrao jednim od najvećih i najluksuznijih brodova u zemlji, a njegov kapacitet iznosio je 1719 registriranih tona. Imao je tri palube na kojima su bili smješteni prostrani saloni, dvorane i kabine, dok je snažni parni stroj omogućavao brodu brzinu plovidbe do 12 čvorova.

Sredinom travnja 1865. zapovjedništvo stožera generala Jamesa Cassa Masona izdalo je zapovijed da „Sultana“ iz Vicksburga preveze kućama sjevernjačke vojnike koje su južnjaci gotovo dvije godine držali u zatvorskim logorima Andersonville, Kahaba, Mason i Fisco. Bilo je mnogo bivših zarobljenika, ali u Mississippiju su samo tri putnička parobroda obavljala redovni prijevoz, dok su ostali bili uništeni ili onesposobljeni.

“Sultana” je konstruirana za prijevoz 276 putnika u kabinama i 400 na palubi. Kapetanu Massonu bilo je naređeno da preuzme sjevernjake iz zatočeništva. Znao je da ljudi, iscrpljeni, gladni i bolesni, žele što prije stići kući, no isto tako je znao da država za svakog od njih daje pet dolara. Kako nije htio propustiti da se bivši zarobljenici ukrcaju na neki drugi brod ukrcao je i dvaput više ljudi na brod. Ne računajući članove posade na brodu je, u vrijeme isplovljavanja iz Vicksburga, bilo 2.394 osoba.

Od ostalih putničkih parobroda Mississippija “Sultana” se razlikovala u posebnoj konstrukciji kotlova. Proljetna voda rijeke s velikim dodatkom gline nije bila prikladna za njih. Tijekom putovanja iz New Orleansa, kapetan Masson morao je stati na gotovo svakom pristaništu na zahtjev Natea Wintingera, višeg brodskog mehaničara, i propuhivati kotlove. Tako su ih, nakon čišćenja u Vicksburgu, morali čistiti i sljedeće jutro na novom pristaništu.

Do večeri 26. travnja “Sultana” je stigla u Memphis gdje su propuhali kotlove i dopunili zalihe ugljena, utovarili sto bačvi od 240 kilograma šećera, deset ovaca i pedeset svinja. Istog dana u ponoć „Sultana“ je napustila pristanište u Memphisu i nastavila uzvodno uz rijeku. Noć je bila mračna i hladna. Masson je promatrao obzor jer je za dva sata morao proći otoke okružene brojnim plićacima. Samo iskusni pilot, koji je poznavao ta mjesta, mogao je primijetiti pješčane stijene. Na drugom kraju mehaničara je mučio kotao koji je počeo curiti u New Orleansu.

Jedan od očevidaca katastrofe, vojnik Chester Berry (21), kojeg su zarobili južnjaci iz Fredericksburga, napisao je u svojim memoarima: „Kad smo se ukrcali na brod na palubama je vladala zabava kao da smo na vjenčanju. Nikada u životu nisam vidio radosniju publiku od ovih jadnih gladnih muškaraca. Većina ih je dugo bila u zatočeništvu, a neki čak i dvije godine, mnogi od njih su bili ranjeni. U radosnom iščekivanju da će uskoro ugledati svoj dom nisu obraćali pozornost na naguranost na brodu. Na donjim palubama vojnici su ležali jedni uz druge. Svi su oni imali isti san – brz povratak kući.

Na „Sultani“ su vojnici ispunjavali ne samo palube gdje su ležali jedan do drugoga, nego i sve unutarnje prolaze, hodnike, ljestve, pa čak i dio kotlovnice.

U dva sata i 40 minuta 27. travnja parobrod je bio udaljen od Memphisa samo osam milja kada je eksplodirao desni parni kotao “Sultane”. Sudeći prema opisima očevidaca, eksplozija je bila vrlo jaka, no ne preglasna. Više je nalikovala oštrom ispuhu komprimiranog zraka. Probijena paluba urušila se pod težinom ogromne mase ljudskih tijela. Jedan dimnjak je pao preko palube, drugi je pao na spremnik za paru. Za manje od minute cijeli srednji dio broda zahvatila je vatra. Izgrađen od drva i iznutra obložen drvetom, parobrod je bio lak plijen za vatru.

Foto: The Sultana Museum

Većina vojnika koji su spavali na palubi poginuli su u prvih nekoliko minuta. Vatra je uz pomoć vjetra nevjerojatnom brzinom pretvorila brod u ogromnu buktinju koja je plutala uz rijeku. „Sultanin“ parni stroj i lijevi kotao nisu bili zahvaćeni i lopatice su se nastavile okretati. Nije bilo nikoga da zaustavi stroj.

U vrijeme eksplozije, stariji mehaničar “Sultane” Nate Wintinger bio je u kotlovnici. Vidio je svog pomoćnika Clemensa kako stoji u blizini, nestajući u dimu. U svom izvješću sudu, Winthinger je napisao: “Isprva sam bio otupljen užasom. Bila je to noćna mora. Vidio sam ljude kako plivaju u vodi. Sa svih strana čuo sam isti vapaj: “Ugasite vatru!” Plamen je rastao. Svuda uokolo vladao je strašan kaos. Shvatio sam da će me vatra natjerati da napustim palubu.

Jedan od očevidaca katastrofe, poručnik Joe Elliot, prisjetio se kasnije u svojim memoarima kako se mnogi vojnici nisu probudili od eksplozije, nego su skočili na noge od vatre koja se brzo proširila brodom. Poručnik je napisao: „Nisam razumio što se događa oko mene. Sve je to izgledalo kao noćna mora. Ustao sam i u nekom bunilu otišao do krme parobroda. Prošao sam pored ženskog salona, a muški je bio odvojen platnenom zavjesom. Otrgnuo sam ga kako bih mogao proći, ali neka me žena blokirala. “Što radite ovdje, gospodine?” Ali nisam obratio pozornost na to i nastavio dalje. Prošavši ženski salon, našao sam se na krmi parobroda i popeo se ljestvama na gornju palubu. Odatle sam pogledao pramac broda. Slika je bila užasna. Palube su se srušile, jedan je dimnjak pao preko palube, vojnici su bježali kroz plamen. Skakali su u vodu jedan preko drugog. U vodi su plutali ljudi, a na njih su skakali vojnici.”

Kad se dogodila eksplozija, u blizini nije bilo drugih brodova. Širina rijeke na ovom mjestu dosegla je tri milje. Malo nizvodno na obalama rijeke nalazila se vojna utvrda sjevernjaka Pickering, nedaleko od koje je bio usidren borbeni brod „Essex“. Časnik Earnshaw nije vidio samu eksploziju jer se u to vrijeme nalazio na nižoj palubi, no odmah je otrčao na gornju palubu i pokucao na vrata kabine zapovjednika, poručnika Berryja. Izvijestio je: “U blizini sidrišta eksplodirao je veliki parobrod. Brod gori!”

Dan kasnije, poručnik Berry izvijestio je svoje nadređene: „Odmah sam izdao naredbu da se čamci spuste u vodu i to je odmah izvršeno. I ja sam se uputio u jednom od njih. Bilo je oko dva sata prije zore. Još je bilo posve mračno, a nebo je bilo prekriveno oblacima. Gorući brod je plovio rijekom. Jedini vodič bio nam je vriska ranjenih ljudi i krici onih koji se su utapali. Prva osoba koju smo podigli iz vode u čamac bila je toliko otupjela da je nismo mogli zagrijati. Drugi, kojeg smo pronašli, također je ubrzo umro. Tada smo se počeli spuštati nizvodno prema Fort Pickeringu. Vojnik na straži pucao je na nas kako smo se približavali obali. Bili smo prisiljeni prići mu i pitao sam zašto je pucao, no on je samo odgovorio da je slijedio upute. Objasnio sam tom stražaru što se dogodilo na rijeci i da spašavamo ljude koji se utapaju. Nije odgovorio ništa.”

Kada je poručnik Berry iskrcao drugu skupinu ljudi spašenih njegovim brodom, stražari u Fort Pickeringu ponovno su počeli pucati. Unatoč činjenici da je rat između Sjevera i Juga bio završen i potpisan je mirovni sporazum, odvojene skupine nastavile su provoditi rat u donjem dijelu Mississippija. Zapovjedništvo sjevernjaka naredilo je svim stražarskim utvrdama da pažljivo prate nepoznate brodove i spriječe iskrcavanje južnjaka na tom području.

Stražar tvrđave Pickering nastavio je pucati sve do zore, sve dok zapovjednik utvrde, pukovnik Kappner, nije osobno obišao sve straže i otkazao zapovijed za otvaranje vatre na nepoznate brodove.

“Sultana” je ostala na površini oko sat vremena. Kada je njezin trup izgorio ispod vodene linije i dalje se čulo strašno zviždanje, a u oblacima dima i pare skrivene pod vodom čuli su se posljednji krici ljudi koji su pokušavali pronaći spas. One koji su, hvatajući plutajuće ostatke, izdržali paklene muke ledene vode, odnijela je rijeka. Nosila ih je prema Memphisu, na čijim su nasipima još gorjela noćna plinska svjetla.

Foto: The Sultana Museum

Broj poginulih tijekom katastrofe „Sultane“, što poginulih u eksploziji, što u požaru te onih koji su se utopili i nestali, bio je ogroman. Prema prvim procjenama spašena je 741 osoba, dok ih 1547 poginulo. Od 12 putnika, predstavnica Kršćanskog odbora za žene spašena je samo jedna. Od časnika „Sultane“ preživio je samo stariji mehaničar parobroda Nate Wintinger. U idućih tjedan dana od ozljeda i opeklina u bolnicama Memphisa umrlo je 70 osoba. Tako je broj žrtava ove katastrofe premašio 1.600 osoba.

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video