Gotovo da nema kuće u gradu Bakru koja nije dala pomorca! Znate li priču o tamošnjoj Turskoj kući?
Povijest Bakra starija je od onoga što znamo i pamtimo, no ono što sa sigurnošću možemo tvrditi je da je pomorstvo uz Bakar vezano od pamtivijeka. Stoga su i za njegov razvoj najzaslužniji upravo pomorci. Kako nekad – tako i danas!
– S obzirom na to da je meni škola bila 50 metara od kuće, bilo je smešno poć nekamo drugamo va školu, nego svi smo zeli svjedodžbe od osnovne i išli se u Pomorsku školu zapisat. Da budem iskren, moji doma nisu ni znali kamo san se zapisal, kaže upravitelj stroja Boris Kučan za HRT.
Razlozi za upis u tu svjetski poznatu školu, doznajemo, vrlo su osobni.
– Finil san u pomorskoj školi aš roditelji nisu znali kamo će s menom, kako san bil jako dobar, smije se kapetan Lujo Knego.
“Pomorci su puno bolje živjeli”
Ipak, možda s knjigom i nije bio u ljubavi, no stasao je u kapetana izuzetno cijenjenoga kod velikih svjetskih brodara.
– Pokojni otac je bil strojar, i brat i ja smo finili va nautike, jedan i drugi, jer otac je rekal da će nam polomit noge ako odemo u strojare, jer je nekada strojar bil užas. Ni bilo kontrolruma, ničega, med makinama, med pomoćnicima se provlačit, bili su gluhi ka topi, kaže Knego.
No, to što su strojari gluhi, što su mjesecima daleko od kuće kao i kapetani i svi drugi pomorci prilikom upisa baš i nije bilo važno.
– Moj otac ni bil pomorac. Ja se sjećan moje generacije, tih dečki koji smo bili vršnjaci, oni su puno bolje živjeli nego mi koji smo na kopnu radili, odnosno naši roditelji. Oni su imali traperice i ovo i ono, sve iz Amerike, to je bilo tako. A mi smo bili malo skraćeni, znate ono, u dječjoj mašti – “idem i ja u tu školu!”, kaže upravitelj stroja Davor Mlakar.
I tako je gospodin Mlakar postao upraviteljem stroja, pridružujući se brojnim bakarskim pomorcima koji su već stoljećima poznati i priznati u svijetu.
– Pomorci su dio života ovoga grada, bili i nadam se da će i ostati, jer oni su u biti naša vrata u svijet i oni koji pronose glas o našem gradu diljem kugle zemaljske, kaže direktorica TZ-a Bakar Sonja Jelušić Matić.
Gotovo da nema kuće koja nije dala pomorca. Svaki prag pamti duge rastanke!
– To su nekakove nazovimo tradicije. Prije su bile tradicije. Prije su ljudi hodili na more iz nekakovog poriva, ljubavi prema moru, danas je to ljubav prema egzistenciji. Više ni, prije je bilo lipo navigat. Danas je jako naporno navigat, kaže Kučan.
A kuće pomoraca otkrivaju priče.
– Definitivno su pomorske kuće uvijek bile onako impozantne, čak i više unutrašnjost nego izvana. Nekad ne biste ni rekli da je to kuća nekog kapetana ili upravitelja stroja, međutim, kad se uđe unutra, to je kao mali muzej, kaže Jelušić Matić.
Turska kuća čuva romantičnu priču
A jedna će i postati muzej – Turska kuća, koja čuva romantičnu priču!
– Jedan mladi pomorac iz Bakra zaljubio se u jednu predivnu djevojku u Turskoj i doveo je ovamo u Bakar da živi. Kako je on plovio i dalje, ona je osjećala silnu nostalgiju za svojim domom u Turskoj i on je napravio ovdje u Bakru repliku njene kuće u kojoj se rodila u Turskoj, kako bi joj na taj način izrazio svoju ljubav, objašnjava gradonačelnik Bakra Tomislav Klarić.
Sve druge kuće su izvana slične – tipične primorske. No unutra kriju dijelove cijeloga svijeta!
– To su uspomene, recimo iz Meksika, Asteci, bumerang iz Australije, Aboridžini, slonovača iz Afrike i onda nešto Grčke, kaže Knego.
I u koju god kuću da provirite – svaka krije dragocjenosti, kao i sam Bakar, koji je napokon svoju dragocjenu povijest počeo izvlačiti na sunce: morsku šetnicu, pomorski tunel, tunere uz žal ribara – čemu treba nazdraviti starom bakarskom vodicom uz bakarske baškote koji su nekada i do šest mjeseci bili jedinim kruhom na morima diljem svijeta.
